Inkluzija i prihvaćanje su najbolje “terapije” za autizam

Oznake

aba, autizam, etiketiranje, inkluzija, patologiziranje, prihvaćanje, terapija

Stalna potreba za etiketiranjem i proglašavanjem nepoželjnim svega onoga što osobe s autizmom čine postaje obrazac doživljavanja i ponašanja drugih osoba prema njima kao manje vrijednim osobama. Time etiketiranje i patologiziranje postaje opasna predstavka.

Sjećam se vremena kada je mom sinu dijagnosticiran autizam. Moja dobra prijateljica je došla u posjet. Kao i obično posložila sam razne grickalice pred sina, a on bi se sporadično njima poslužio. Rekla je: “Pa on dobro jede”. Odgovorila sam: “Da, njegovi terapeuti kažu da voli brstiti”. Pogledala me i rekla: “Brstiti? Uh, stvarno toj djeci daju svakakve nazive za ono što rade, zar ne? Moja nećakinja radi to isto i nikada je nitko nije usporedio sa kozom!”

Zahvalna sam joj na tom komentaru jer me zaista prenuo iz terapeutske magije kojoj sam bila podvrgnuta mjesecima. U najboljoj namjeri za svog sina, usprkos svojoj inteligenciji i instinktu, slušala sam takozvane “stručnjake”. Dopustila sam im da mi sina i njegove radnje proglašavaju tim odvratnim, bizarnim i animalističkim nazivljem. U psihologiji se to naziva “patologiziranjem” – sve što osoba s određenom dijagnozom radi, a čini se bez neke posebne funkcije, proglašava se simptomom dijagnoze, pa čak i ako iste te radnje rade i druge, zdrave osobe iste dobi.

Najveći dio mog iskustva sa stručnjacima u dobi mog sina od 2-6 godine bilo je slušanje njihovih riječi: “Pogledajte, ima autizam. To autisti rade”. Tu bi ubacili i patologiziranu riječ poput brsti, stima i slično. Većina djece “gricka”, moj sin “brsti”. Većina djece se ponaša “šašavo”, moj sin “stima”. Većina djece se “uznemiri”, moj sin ima “slom”. Dok većina djece ima “nedolično ponašanje”, moje dijete ima “poteškoće u ponašanju”. Postojao je stalan napor s njihove strane da mi ukažu koliko je moje dijete “drugačije” ili “oštećeno”; da budu sigurni da sam potpuno svjesna njegove “različitosti”. Da se uvjere kako sam dovoljno usvojila njihovu verziju autizma da bih potom kupovala njihove vrlo skupe usluge kojima bi ga tretirali.

Cijela industrija oko autizma troši gomile novca uvjeravajući roditelje da za njihovu djecu nema nade, a kako bi od roditelja izvukli upravo onoliko novaca koliko roditelj može izdvojiti. Nakon dijagnoze smo živjeli u Montrealu, Bostonu i najzad u New Yorku. U sva tri mjesta su logopedi i radni terapeuti u prosjeku naplaćivali 300$ po satu, no nisu željeli provoditi terapiju ako niste potpisali tretmane barem 2 sata tjedno. I unatoč tome, liste čekanja su i dalje dugačke od dva mjeseca do dvije godine. Većina agencija za “istraživanje autizma” uzimaju miljune u donacijama kako bi plaćale svoje osoblje ili pronašle “lijek” za ono što su prozvali “noćnom morom”.

Da se samo četvrtina novaca uloženih u istraživanja autizma ili novaca kojim su roditelji plaćali “terapije” autizma uložila u educiranje javnosti na to da su osobe s autizmom jednakovrijedni ljudi koji se ponešto razlikuju, ili u stvaranje inkluzivnih programa u školama, radnim mjestima i društvu u cijelosti, osobe s autizmom i njihove obitelji bi imale daleko veću korist. 

Sin je imao tri godine kada nam je rečeno (kao danas i većini roditelja djece s autizmom) kako je jedini način da mu se pomogne barem 40 sati ABA terapije tjedno (150$ po satu terapije uz 1000$ za analizu jednom mjesečno). Krenuli smo u to, prikupili nekoliko preporuka i obavili razgovore sa četiri pružatelja usluge. Niti jedan od njih nas nije impresionirao. Štoviše, jedna od toplo preporučenih ABA terapeutkinja je bila posebno grozna. Kasnije sam ustanovila da ona nije usamljen slučaj u grozoti – većina terapeuta koji su nastupili nakon nje su bili poprilično slični.

Terapeutkinja je jednom prilikom na tretman sa sobom povela i svog trogodišnjeg sina jer se dadilja razboljela. On nije bio pretjerano sretan odlaskom u stan nepoznate osobe (razumljivo, no kada je riječ o mom sinu tada se to naziva “tranzicijskim teškoćama”). Reagirao je desetominutnim ispadom bijesa pred vratima stana. Pokušala sam pomoći nekim igračkama i ugodnim riječima. Kada ga je napokon uspjela uvjeriti da uđu u stan, trčao je po dnevnom boravku i skakutao po namještaju i s njega. Terapeutkinja je preusmjerila pažnju na mog sina koji je mirno sjedio igrajući se svojim igračkama i pitajući se što ovi ljudi rade u našem stanu. Bez da mu se uopće predstavila ili mu dala do znanja da ga primjećuje, posjela je mog sina na stolac nasuprot nje držeći mu jabuku ispred nosa. “Što je to?”, vikala je prema njemu. Moj sin tada još nije govorio stoga nije ni dao odgovor već se migoljio na stolcu i zacvilio kao nezadovoljstvo invazijom na svoj privatni prostor. Odložila je jabuku na stol, silom mu je spustila ruke uz tijelo i tako ih držala ponavljajući prethodno pitanje, što je kod mog sina izazvalo još jače migoljenje i proteste.

Isto je ponavljala sa još nekolicinom predmeta sve dok joj nisam postavila pitanje: “On ima poteškoće s tjeskobom oko govora, pa kako bi mu ovakav pristup trebao pomoći?”. Odgovorila je kako bi se on trebao naučiti ponašati ako ga namjeravamo upisati u pristojan vrtić, te da bih ja trebala biti stroža kako bih ga dovela do toga.. Pitala sam. “Dobro, a što je sa vašim sinom? Očito je da ima problema s ponašanjem. Nije li to samo normalno ponašanje za trogodišnjaka?” Ispalila je. “Moj sin nema dijagnozu autizma, stoga se ne treba suzdržavati.”

Razmišljala sam o mnogim stvarima koje sam joj trebala izgovoriti, no umjesto toga sam otvorila vrata od stana i rekla: “Hvala vam na dolasku. Doviđenja.” Bilo je potrebno nekoliko ponavljanja jer očito nije navikla na to da ju se moli da ode. Skupljajući svoje stvari i dijete, nastavila je s raspravljanjem o tome kako ću svom sinu uništiti šanse za pristojan život.

Samo sam nastavljala ponavljati: “Hvala vam na dolasku. Doviđenja.” jer sam znala da ako si dozvolim samo jednu drugačiju riječ, to će izazvati nekontrolirane salve uvreda. No, to nije bila prva situacija u kojoj sam od osoba koje tvrde da “pomažu” osobama s autizmom čula kako ću napraviti nepopravljivu štetu svom sinu ako ne platim smiješnu sumu novca za tretmane. Stoga sam zahvalno započela prepoznavati takvo ponašanje kao učestalu tehniku trgovanja uslugama.

Nismo na kraju završili kod nekog privatnog ABA terapeuta, no kada smo stekli pravo na usluge kod kuće, Ministarstvo edukacije nam je redovito slalo ili ABA terapeute ili specijalne edukatore s ponešto iskustva u ABA terapiji (iako nisu bili certificirani) jer većina agencija, škola i osiguravatelja smatra da je ABA jedina “terapija” za autizam. Dvije osobe koje su poslali su bile ponešto ljubaznije od privatnih terapeuta sa kojima smo razgovarali, pa smo odlučili pokušati s njima. U početku bi se oni mom sinu dopali, no vremenom bi na zahtjev da sjedi uspravno, mirno i ostvari kontakt očima, on nekontrolirano plakao. Nekoliko mjeseci kasnije smo ponovno zatražili nove terapeute i opet su nam ustupili dva ABA terapeuta. Ponavljali bi isto pitanje deset puta po tretmanu što je rezultiralo ekstremnom frustracijom kod mog sina, a čak i ako je odgovorio točno, njegov odgovor bi bio označen netočnim ako prilikom odgovaranja nije sjedio mirno ili gledao terapeuta u oči. Ako bi pitali: “Koje je tvoje najdraže jelo?” a on bi odgovorio špageti umjesto pice (odgovor kojem su ga učili mjesecima unatrag), njegov odgovor bi opet bio proglašen netočnim jer nije odgovorio kako je naučen.

Nastavljala sam s pitanjima na koji način je to uspješna metoda učenja za dijete kojem su glavni problemi tjeskoba i teškoće s regulacijom (što je podloga većini problema osoba s autizmom). Uspoređivali smo tretmane sa obližnjom predškolom u koju smo sina upisali, a čiji je ravnatelj bio prekrasan, fleksibilan i srdačan, te je tamo sve prolazilo u redu. Stoga sam i dalje uporno ponavljala: “Zašto je to neophodno? Pomaže li?”. U svakom slučaju, koliko god terapeuta smo prošli i pitala ih, svi bi naglašavali kako je moj sin autista, stoga i “loš”. Naravno, naglašavali su i kako moja opažanja kao majke nisu vjerodostojna.

U nalazima bi pisali ustaljene pridjeve koje sustav koristi za osobe s autizmom (hladan, nezainteresiran, neprivržen, nedruštven), ne zato što je to tako nego jer se tako sve osobe s autizmom opisuju. Rekla bih: “Vrlo je društven; samo je teško ostvariti prijateljstvo kada ne možeš govoriti i moraš se kretati da se reguliraš”. Ispravili bi me: “Nije društven ako ne govori”. Pitala bih: “A što je s gluhonijemim ljudima? Jesu li i oni nedruštveni? Ako otputujem u zemlju čiji jezik ne poznajem, čini li to mene nedruštvenom? On pristupa djeci. Smiješi im se. Pokušava ih privoliti da ga love ili da se igraju loptom. On ne govori, no kako ga to čini nedruštvenim?” Bez odgovora, samo samozadovoljstvo i komentari o “nerealnoj majci”. Jedan terapeut mi je čak i rekao: “Vi ga hranite, naravno da je prema vama društven!”. Kao da je moj sin neka divlja životinja koje reagira samo na timaritelja.

Pokazala bih im video snimke sina u interakciji s drugom djecom u parku, no ni to ne bi prihvatili. “Nisam to osobno vidjela” su bile riječi jedne od njih kada sam se ponovno požalila na izraz u nalazu “nije bio jako društven”. Plan kojeg slijedi joj ne dozvoljava da bude u pratnji mom sinu u parku ili predškoli gdje bi se i sama mogla uvjeriti u njegovu interakciju. Odlučila je da je u redu procijeniti ga samo na osnovu njegovih reakcija na tretmanima. Ako mu se ne sviđa da mu se govori da sjedi mirno i gleda u oči, onda je sigurno “nedruštven”.

Godinu dana kasnije terapeuti mu i dalje daju istih 50 predmeta da ih imenuje kao i cijelu prošlu godinu, uz većinu njihovog vremena usmjerenu na njegovo mirno i uspravno sjedenje i kontakt očima. Kada sa mnom radi dozvolim mu da pritom skače na trampolinu. Ne smeta mi ako pjevuši ili gleda u stranu sve dok mi odgovara na pitanja. Pri takvom okruženju je počeo čitati na glas i odgovarati na jednostavna pitanja poput “Tko je glavni lik?”. Sastavlja rečenice pomoću magnetnih riječi kao i riječi pomoću magnetnih slova. Rješava i jednostavne matematičke zadatke.

Moj sin je postajao sve više i više frustriran ponavljanjima (ključna komponenta ABA terapije) i sve je češće postajao uznemiren. Rekla bih terapeutima kako ja radim s njim, a oni bi odgovarali kako “vidim ono što želim vidjeti” ili bi mi rekli da mu nanosim štetu očekujući od njega previše.

Zatražila sam od agencije da mi pošalju drugačije specijalne učitelje. Postavljala bih mnoga pitanja prilikom razgovora o tome smatraju li da bi mom sinu akademsko učenje “štetilo”. Tek nekolicina njih se složila kako ga se ne bi trebalo podcijeniti, no tada bi kroz nekoliko tjedna puhali balone i imenovali boje. Te godine smo promijenili 20 specijalnih učitelja očajnički pokušavajući pronaći nekoga tko vjeruje da mog sina može podučiti osnovnim, dobu prilagođenim akademskim obrazovanjem.

Srećom, jedna od specijalnih učiteljica je bila dovoljno iskrena prema meni da mi kaže kako će raditi s mojim sinom po bilo kojem programu kojeg joj dam, ali da nema šanse da troši svoje vrijeme sastavljajući drugačiji program od onog ABA programa kojeg je dobila od agencije. Stoga sam počela razvijati program kojeg će učiteljice slijediti i konačno pronašla dvije koje su pristale pratiti moj program vjerujući u sposobnosti mog sina. Da budem iskrena, jedna od njih je ABA terapeut, ali je prije svega prekrasna osoba koja želi provoditi ono što mom sinu najbolje odgovara. Stoga, ne radimo ABA terapiju i njoj je to u redu.

Još uvijek dizajniram njegove tjedne lekcije, a napredak je odličan. I dalje je tjeskoban i muči se s govorom. Ali čita, uči tipkati i govoriti uz pomoć AAC aplikacije, pliva, voli trčati po traci, pohađa likovne i znanstvene radionice s vršnjacima koji se školuju kod kuće. Voli svoje učiteljice i ima dva prijatelja. Trenutno uči igrati nogomet, a već je profi u pucanju na koš. Moj sin je sretan, bistar osmogodišnjak koji ima određenih poteškoća. Nije “noćna mora”, nije “dijagnoza”, nije “patologija”. Samo osmogodišnji dječak.

Ljudi znaju reći: “Možda je tvoje dijete drugačije od drugih.” Ne. Uvijek sam nastojala izgraditi inkluziju u javnim školama. Podučavala sam jogu u tim školama u inkluzivnim razredima i radila sam s drugim obiteljima u kojima su neverbalni autisti. Susretala sam vrlo slične trendove. Djeca su sposobnija nego što im terapeuti i specijalni edukatori priznaju. Povratna informacija roditelja je negirana i često su izrugivani ako se uopće usude progovoriti.

Komunicirala sam i s ranije ili trenutno neverbalnim odraslim autistima putem društvenih mreža. Oni su mi potvrdili mnogo toga što sam primijetila, a to je da su se njihova inteligencija i osobnost godinama negirali sve dok konačno nisu naučili čitati, sricati ili pisati. Često ljudi i tvrde kako te tekstove ne pišu ti autisti jer ljudi radije žele biti u pravu nego ih uključiti.

Bila sam u odborima muzeja i kazališta koji su pripremali posebne programe za autiste. Vidjela sam zajednice i crkve kako organiziraju posebne događaje i usluge za osobe s autizmom i njihove obitelji. Namjere su u većini tih inicijativa dobre, no to završava segregacijom i izolacijom osoba s autizmom što opet obično dovodi do nižih očekivanja i isključivanja iz zajednice.

Primjerice, sina sam upisala u školu plivanja koju je pohađao dvije godine. Kako ta škola ima “prošireni program za osobe s posebnim potrebama”, nisu ga niti uzeli u obzir u redovnoj grupi. U toj “posebnoj” grupi trener se mijenjao svaki tjedan i nisu mog sina pritiskali da nauči plivati. Niti jednom nije plivao bez pomagala i zaronio. Rečeno nam je da on za to nije sposoban. Kada bi uzeli torbu za bazen on bi počeo plakati. Rekli su nam da ga “previše pritiščemo”.  Prije četiri mjeseca smo se preselili i upisali ga na obližnji bazen u školu plivanja koja nema “poseban program”. U manje od tri mjeseca u redovnoj grupi on pliva bez pomagala i roni. Moj sin i trener (koji se ne mijenja svaki tjedan) su ostvarili odličan odnos i sin se raduje odlascima na bazen.

Uvijek se zalažem za inkluziju. Glavna prilagodba koju je potrebno učiniti je promjena u stavu ljudi, a stav ljudi se nikada neće promijeniti ako se ne susreću s različitostima. Neka osobe s autizmom budu dio društva. U suprotnom, njihove vještine nisu prepoznate, a vrijednost je umanjena. Ako istaknuti članovi zajednice ne mogu izgovoriti: “Trebamo prihvatiti osobe s autizmom iako ne mogu uvijek sjediti mirno ili biti tihe”, tada te te osobe ne bi trebale biti istaknuti članovi. Izdvajanje osoba s autizmom nije rješenje. Štetno je. Često mi kažu: “Roditelji to žele jer im je dosta imati posla s ljudima koji osuđuju”.

Kao roditelji autista trebamo ljude sprječiti u patologiziranju. Moramo inzistirati da oni budu uključeni u društvo. Trebamo inzistirati na tome da njihove različitosti čine razliku. I ništa više od toga. Nisu štetni, nisu strašni. samo različiti. Ako to mi ne učinimo, nitko neće. A mi ćemo svoju djecu ostaviti ranjivima za ljude koji zarađuju novac “pretvarajući” ih u “normalne” i poslat ćemo poruku društvu kako je u redu ne dopustiti našoj djeci da budu što jesu.

Dehumanizacija osoba s autizmom je ono što dovodi do toga da su trajno izdvojene od ostatka društva. Dovodi do toga da se njihova edukacija zapostavlja, ruši im samopouzdanje, postaju meta nasilnika, zlostavlja ih se i maltretira zbog njihovih različitosti. Pa čak dovodi i do razmišljanja porotnika na sudovima da je u redu da roditelj oduzme život djetetu jer je ono “strašan teret”.

Uz toliki naglasak kako ona NISU poput ostale djece možete zaključiti kako se niti od jednog učitelja ne bi trebalo očekivati prilagodljivost i dovoljno suosjećanja da ih se uključi u razred. “Naravno” možete zaključiti i kako je ubijeno dijete bilo “pretežak teret” svojim roditeljima.

Bez obzira na medijsko prikazivanje, osobe s autizmom NISU slagalica koja nedostaje; one NISU “asocijalni samotnjaci s nedostatkom empatije”. One su samo osobe koje su izostavljene iz svakog aspekta društva, pa su od tog istog društva patologizirane i obilježene kako bi društvo opravdalo grozna postupanja spram njih. To mora prestati.

Nina Fiore

Sada on zna čitati!

Oznake

multisenzorni program čitanja

Početkom godine moj sin je krenuo u treći razred.

Nije znao čitati.

Svi u školi, pa i učitelji su toga bili svjesni. Shvatili su to do kraja prvog razreda. U drugom razredu je škola pokrenula program za podršku u učenju čitanja djeci kojoj je bila potrebna dodatna pomoć zbog poteškoća s pismenošću.

Njega nisu ni razmatrali za uključenje u taj program.

Njegova učiteljica je smatrala kako bi on i mogao čitati, no da je previše tvrdoglav da bi čitao na glas. Također je rekla i kako ga nije mogla uključiti u taj program jer osoba koja je trebala voditi program dosad nije imala iskustva u radu s autističnom djecom.

Krenuo je u specijalnu školu, potom i u drugačiju specijalnu školu.

On i dalje nije znao čitati. 

Početkom ove godine smo odustali od škole. Kažem “mi” jer je to bila zajednička odluka iz obostrane koristi. Ja se više nisam mogla nositi s toliko sastanaka na kojima bih raspravljala o poteškoćama svog djeteta. Nisam se više mogla ni boriti s osobama koje na mog sina gledaju kao na gomilu liječničkih izvještaja. On se više nije mogao nositi s traumom boravka na mjestu gdje nije prihvaćen. Kažem “trauma” bez pretjerivanja. Bilo mu je traumatično i on se još uvijek oporavlja od boravka u školi.

Prijavili smo se za učenje kod kuće. Molim protivnike takvog programa da shvate kako je u mojoj zemlji takav oblik školovanja vrlo dobro reguliran zakonom.

Proveli smo neko vrijeme u oporavljanju.

Pokušali smo na više načina, i svaki puta kada bi mi rekao da ne zna čitati ja bih ga podsjetila da je u školi učio čitati. Pretpostavila sam njegovu sposobnost. Nisam to napravila na način kao njegova bivša učiteljica koja bi mu govorila kako on može čitati, a bez bilo kakve stvarne pomoći da stekne tu vještinu. Pretpostavila sam njegovu sposobnost vjerujući da bi uz ispravnu podršku on zaista mogao čitati .

Zajedno smo odredili cilj i na tome radili.

Igrali smo igre na ploči – mnogo njih. Kakve veze te igre imaju sa čitanjem? Mogu pomoći povećanjem radne memorije, te su zabavan način otkrivanja riječi u uputstvima. Uključili smo titlove na TV-u. Pratili smo multisenzorni program čitanja kojeg sam kasnije prilagodila njegovim potrebama. To mi nije bilo nimalo jednostavno jer sam ja naučila čitati vrlo rano. Nisam imala pojma kako sam naučila čitati, stoga je pokušavanje razlamanja postupka na način koji odgovara mom sinu meni oduzelo mnogo vremena i energije. No, isplatilo se.

Sada on zna čitati!

Trebao je učiti drugačije od ostale djece. No, više od toga mu je trebao netko tko od njega neće odustati samo zato što je autističan.

Moramo vjerovati da su naša djeca sposobna. Još je važnije postići da i drugi vjeruju u sposobnosti naše djece, jer ona jesu sposobna. Kada se ljudi fokusiraju na ograničenja bez priznavanja njihovog potencijala, vrlo se lako obeshrabriti. Kada drugi odustanu od naše djece i mi lako možemo odustati. No, upornost i pretpostavljanje djetetove sposobnosti se na kraju ipak isplati.

Sada on zna čitati…

Cas Faulds

Analiza vizualne komunikacije – VCA

Analiza vizualne komunikacije (VCA – Visual Communication Analysis) je edukacijska strategija usmjerena prema autističnoj djeci koja razmišljaju u slikama, odnosno uče vizualno. Koristi se u kombinaciji sa strategijama primjenjene analize ponašanja (ABA), a pokazuje značajan uspjeh kod one djece koja nisu uspjela postići napredak primjenom standardnih ABA tehnika.

VCA razlama dijelove i pravila ABA-e i ugrađuje ih u višedimenzionalan, nelinearan način učenja djeteta. Tako dijete paralelno uči nekoliko različitih zadataka ili vještina za razliku od strategija ABA-e gdje dijete prelazi na novi zadatak ili vještinu tek kada usvoji prethodnu. U VCA su ugrađene mnoge strategije – višestruka ponavljanja i socijalne priče za razvoj ekspresivnog govora, zamjenica, prijedloga, imenica i povezivanja. Prvi korak je učenje samostalnog  tipkanja što se smatra ulaznicom u samostalnu komunikaciju, te kasnije i akademsko učenje.

ABA nije pretjerano popularna u autističnoj zajednici. Za mnoge roditelje, ali i rehabilitirane autistične osobe, ABA je sinonim za okrutna i neuobičajena kažnjavanja. Autistične osobe su prisiljene držati ruke uz tijelo (“tihe ruke”), te im stimanje nije dozvoljeno. U praksi je vođena teorijom da osoba mora sjediti mirno deset i više minuta kako bi tretman mogao započeti, a što je protivno suvremenim istraživanjima koja govore kako je stimanje neophodno za samoregulaciju koja vodi postizanju koncentracije. Autistične osobe su učene klasičnim uslovljavanjem (“Pavlovian style”) prema kojem ne postoji nepredvidljiv događaj povezan s biološki važnim događajem. Tako su autistična djeca prisiljena satima sudjelovati u dosadnim ponavljajućim interakcijama s terapeutom što rezultira automatiziranim reakcijama na podražaje.

Onome tko čita istraživanja jasno je zašto je standardna ABA neuspješna. 1996 godine Lovaas je u svojim Kriterijima za Prikladne Tretmane (“Criteria for Appropriate Treatments”) izjavio “U optimalnim okolnostima manji dio djece će uspjeti i zadržati “normalno” funkcioniranje. To su djeca koju možemo označiti kao slušače, tj. one koji najbolje uče kroz slušanje. Ostatak djece su vizualni učenici, te se oni u ovom trenutku kroz bihevioralni tretman ne oporavljaju, te će im biti potreban intenzivan doživotan jedan-na-jedan tretman.”

U travnju 2011 je objavljena publikacija CER26 o učinkovitosti terapija za djecu s autizmom (Effectivness of Therapies for Children with Autism Spectrum Disorders) koju je naručila Agencija za istraživanje i kvalitetu zdravstvenih usluga Ministarstva zdravlja Sjedinjenih Američkih Država. Komisija je zaključila kako su dokazi o vrijednosti podrške trenutne implementacije ABA-e slabi. Takav zaključak nije začuđujuć u svijetlu činjenice da većina djece s autizmom najbolje uči vizualno (što je i Lovaasov zaključak).

Temple Grandin je skovala frazu “Razmišljanje u slikama” kao način da opiše kako osobe s autizmom obrađuju informacije. Od tada su provedene mnoge studije koje su to potvrdile korištenjem snimaka funkcionalne magnetne rezonance (fMRI) mozgova djece s autizmom.

Autistični vizualni učenici su donekle slični ostalim vizualnim učenicima. Ne uče korak po korak, već uče cjelinu odjednom. Vizualni učenici ne uče riječi po slogovima, već uče cijelu riječ odjednom. Ponekad uče složena gradiva bez problema, dok se muče s jednostavnijim vještinama.

Jedan od glavnih razloga zašto ova djeca ne napreduju primjenom ABA metoda je zbog samog dizajna nastavnog programa, kao i potrebe da se prvi korak usavrši prije prelaska na drugi. Na primjer, supervizori vjeruju kako dijete koje ne raspoznaje slova ne može naučiti riječi. To je točno za djecu koja su auditorni učenici, no ne i za vizualne.

Modifikacija ponašanja je alat koji se koristi za učenje novih ponašanja, a implementirani su oni alati koji su neophodni za uspjeh u učenju. Strategija VCA je iskoristiti te alate na način da postignu maksimum kod vizualnih učenika.

izvor

 

Pomoć u učenju kroz razvijanje emocionalne stabilnosti

Oznake

amigdala, braingym, emocije, emocionalna stabilnost, emocionalna zrelost, limbički sustav, moždano deblo, regulacija, učenje

Mnogi sustavi u djetetovom tijelu sudjeluju u kontroli emocija te iniciraju katkad složeni psihološki odgovor na emocije. U mozgu postoje dva sustava koji dijele važnu zadaću regulacije djetetovih emocija. Oba imaju jasne uloge ali sa različitim ciljevima na unutarnje i vanjske zahtjeve. No, međusobno su povezani u zajedničkom cilju prepoznavanja i obrađivanja emocija i emocionalnih potreba. Ti sustavi su odgovorni za emocionalno “uzemljenje” i regulaciju.

Limbički sustav i moždano deblo 

Moždano deblo i strukture limbičkog sustava koje ga okružuju fokusiraju se iznutra na naše preživljavanje, emocionalne i neposredne potrebe. Limbički sustav je označen kao sustav koji je odgovoran za niže funkcije u moždanoj hijerarhiji što znači da ako dijete još nije razvilo niže razine učenja (motoričke vještine), neće moći na pravilan način funkcionirati na višim emocionalnim razinama. Nadalje, to može uzrokovati emocionalnu nezrelost i da se dijete u nekim situacijama zablokira, te reagira strahom ili panikom.

Moždana kora

Moždana kora regulira više funkcije poput interakcije i emocionalnog odgovora na vanjski svijet. Ako dijete ne funkcionira na nižim razinama, neće funkcionirati ni funkcije moždane kore u regulaciji viših funkcija. Djetetova sposobnost regulacije svojih emocija i odgovora na njih u smislu logičkog i racionalnog razmišljanja će biti ugrožena.

Kako emocije utječu na učenje

Odrasle osobe kroz višestruka iskustva i prilagodbe u ponašanju uokvire svoje emocije na društveno prihvatljiv način, a da pritom uspiju postići zadovoljavajući odgovor u danoj situaciji. Dijete to neće uvijek biti u mogućnosti, pogotovo ako ima nedovoljno razvijen limbički sustav. Iskustva i mehanizmi nošenja se razlikuju od djeteta do djeteta, te su nedovoljno razvijeni. Ono dijete koje ima poteškoće u učenju može biti ometeno mnogim čimbenicima pri učenju u određenom prostoru, te to može potaknuti različite emocije koje vode do visoke razine stresa, sloma, tantruma, pa čak i potpunog isključivanja. Suočeno frustracijama, brigom, tugom ili sramom, dijete gubi pristup pamćenju, razumijevanju, te ponekad i mogućnošću povezivanja. Sam prijedlog čitanja na glas u razredu kod tog djeteta može izazvati paniku. Dijete u strahu postiže slabiji učinak i nije u stanju savladati nove informacije. Mnoga djeca zbog emocionalnog stresa imaju oslabljeni intelektualni kapacitet.  Ovakvo stanje je često prisutno kod djece sa teškoćama u učenju i razvojnim kašnjenjem. U mnogo slučajeva njihove emocije nalikuju prekidaču, te kada su u povišenom emocionalnom stanju, njihova sposobnost učenja slabi.

Dijete vremenom nauči prepoznati osnovne emocije povezane sa predmetima, osobama i situacijama. Dijete nauči što je dobro, loše, što mu se sviđa ili ne sviđa. Nije čudno da sposobnost učenja pada ukoliko se u učionici nalazi više loših iskustava od pozitivnih. Važno je zapamtiti da ako djetetov mozak ne radi na odgovarajući način na nižim razinama, ne može raditi niti na višim razinama. Te funkcije (mirno sjedenje, reguliranje emocija, prikladno ponašanje i odgovaranje na društvene zahtjeve) trebamo učiniti automatskima prije nego dijete postane sposobno čitati, riješiti zadatak, pisati ili odgovarati na pitanja. Zbog emocionalnog stanja ili nerazvijenog limbičkog sustava se energija potrebna za slušanje uputa i vježbanje zadataka troši na reguliranje emocija i smirivanje.

Moramo priznati da emocije postoje. Povezanost djetetovih emocija i sposobnosti učenja je zanemarena. Djeca ne uče emocije na isti način kao abecedu ili nove riječi. Učitelji, roditelji i asistenti ne mogu na jednostavan način mijenjati djetetova emocionalna stanja, ali ih ne bi trebali niti ignorirati. Pripremanjem okruženja koje je podrška djetetovom emocionalnom razvoju nećemo samo podilaziti djetetovim emocijama, nego ćemo stvoriti preduvjet za bolje učenje i kritičko razmišljanje.

Regulacija emocija: Moždano deblo i limbički sustav

Moždano deblo i limbički sustav su međusobno opsežno povezani kroz tjelesne sustave, organe i osjetilne živce, te neprestano reagiraju i reguliraju tjelesne funkcije. Retikularni aktivacijski sustav, koji se nalazi na vrhu moždanog debla, se ponaša poput alarma i regulira pažnju integriranjem senzornih podataka. Limbički sustav ima ključnu ulogu kao emocionalni regulator, te upravlja pamćenjem. Emocije i pamćenje su međusobno povezani i grade emocionalno pamćenje koje stvara djetetove reakcije na određene situacije, iskustva i učenje.

Druga važna struktura u emocijama je amigdala koja se smatra vratarom emocija u mozgu. Smještena je na granici između donjih struktura limbičkog sustava i moždane kore. Prvenstvena zadaća joj je filtriranje dolaznih senzornih informacija i započinjanje procesa odgovaranja na njih.

Sve strukture limbičkog sustava su izrazito međusobno aktivno povezane, a sam limbički sustav se sastoji od limbičkog režnja, hipokampusa, amigdale, hipotalamusa i prednjeg dijela talamusa. Njihova međusobna povezanost je vrlo složena i zajedno sudjeluju u svim ponašanjima. Emocije moraju biti koordinirane racionalnim ponašanjem kroz pripravnost retikulacijskog aktivacijskog sustava.

Regulacija emocija: Moždana kora

Moždana kora zauzima najveći dio našeg mozga. Sastoji se od živčanog tkiva i okružuje limbički sustav. Moždana kora ima sljedeće primarne uloge:

• Prima, organizira i interpretira senzorne informacije
• Donosi razumne odluke
• Stvara emocionalni odgovor

Znamo da desna polutka mozga ima značajnu ulogu u reguliranju emocija, dok je lijeva više fokusirana na logičko razmišljanje i zaključivanje. Dok se lijeva strana mozga (organizacija i logika) u potpunosti ne razvije, predškolska djeca više koriste desnu stranu mozga (kreativnost i emocije). Na primjer, desna strana je fokusirana na prepoznavanje lica, gesta i boje glasa kod učitelja, dok se lijeva fokusira na ono što je učitelj rekao. Obje polutke različito odgovaraju na suprotne emocije. Lijeva strana obrađuje pozitivne emocije koje dovode do društvenog ponašanja poput smijeha, radosti i uzbuđenja. S druge strane, desna polutka obrađuje negativne emocije u svrhu povlačenja (tuga, strah, gađenje).

 

“Crossing the Midline” vježbe za emocionalnu stabilnost

Iz tog razloga koriste se “Crossing the Midline” aktivnosti kako bi se potaknule obje moždane polutke na zajednički rad. Kada obje strane rade zajedno, dijete ima na raspolaganju veću sposobnost emocionalne regulacije, pa tako i učenja.

 

“Top to Bottom” vježbe za emocionalnu stabilnost

Ove vježbe potiču razvoj limbičkog sustava i moždane kore za emocionalnu stabilnost. Vježbama se prelazi gornjim dijelovima tijela preko donjih, a dijeli ih zamišljena linija. Vježbe pomažu djetetu stabilizirati emocije, osjećaj za vrijeme, ritam, a time i pomažu pri učenju.

Top to Bottom vježbe – video

 

 

 

 

Učenje kroz povezivanje – aktivirajte desnu stranu mozga!

Djeca iz spektra autizma imaju slabije neurološke veze među različitim centrima u mozgu, što oslabljuje komunikaciju između tih centara. Slabo povezivanje u mozgu otežava osnovno funkcioniranje mozga. Jedna od tih integrativnih funkcija je povezivanje lijeve strane mozga (logika, analitika, detalji, činjenice), sa desnom (intuicija, kreativnost, društveno i emocionalno razumijevanje).

Za osobe sa autizmom se dobro zna da imaju poteškoća sa društvenim odnosima, stavljanjem u uloge drugih osoba, iščitavanjem neverbalne komunikacije i dijeljenjem emocija, a što su sve bitne stvari u društvenim odnosima. Najviše onog što prvo naučimo, naučimo upravo iz društvenih odnosa, to jest kroz imitaciju i slijeđenje vodstva drugih osoba. Mnoga djeca iz spektra autizma ne mogu učiti stavljajući se u ulogu drugih ili prateći njihovo vodstvo. Moraju učiti kroz individualno istraživanje, ne uspijevajući učiti iz primjera drugih, načinom na koja većina djece najbolje napreduje.

Jedno od posljednjih istraživanja po pitanju plastičnosti mozga je pokazalo kako mozak neprestano obnavlja veze kroz iskustvo. Svakim novim iskustvom i ponavljanjem već naučenog, mozak sebi stvara nove neurološke staze. Mozak može razviti čvršće neurološke veze kroz ponavljanje iskustava. Imajući to na umu, važno je djetetu omogućiti brojna ponavljanja kroz uobičajene dnevne aktivnosti, dijeleći iskustva sa drugim osobama u kontaktu sa djetetom. To ne znači da ćemo dijete učiti napamet treninzima društvenih vještina ili da ćemo ga gurati u situacije, pogotovo one koje uključuju više osoba, a u kojima će dijete postati preplavljeno. Učenje djeteta društveno odnosnim vještinama se provodi učenjem jedan-na-jedan kroz svakodnevnu interakciju sa roditeljima. Razvijanje društveno odnosnih vještina provodi se zajedničkim sudjelovanjem i dijeljenjem zajedničkih iskustava. Ove „Mi-ćemo“ aktivnosti pripremaju dijete da:

1. od vas zatraži informaciju
2. zajedno dijeli emocije
3. se stavi u vašu ulogu i
4. nauči uskladiti i regulirati interakciju sa drugim osobama.

Ovakva združena pažnja i dijeljenje iskustva sa drugom osobom se može događati kroz zajedničko sudjelovanje u svakodnevnim normalnim aktivnostima.

Kroz „radimo-to-zajedno“ ili „mi-ćemo“ aktivnosti ugrađujemo ovo neophodno učenje u sve dnevne aktivnosti. Radeći zajedno i učeći kroz odnose, uključujemo one dijelove mozga odgovorne za povezivanje i razvijamo snažnije neurološke staze u tim područjima mozga. Uključujemo desnu stranu mozga kojem je potrebno osnaživanje. Također, mijenjajući naše reakcije razvijamo i društvenu uzajamnost. Na primjer, umjesto da izgovorite: „Bravo, dobro si to napravio.“, slavite uspjeh u zadatku sa: „Bravo, daj pet!“. Ovakvo učenje kroz dijeljenje iskustva sa drugom osobom pruža stalno izlaganje i aktiviranje ovih neuroloških staza, stvarajući snažnije društveno-emocionalne povezivanje.

Istovremeno dok kroz zajedničko sudjelovanje učimo osnovne životne vještine, učimo i prepoznavanje neverbalne komunikacije, dijeljenje emocija i vještine međusobnih odnosa. Dijete to sve uči kroz rad sa vama, prepoznavajući vaše vodstvo i osjećajući se kompetentno radeći uz vas. Gradi se snažnija emocionalna povezanost, jačaju se vještine stavljanja u tuđu ulogu i vještine učenja iz društvenih odnosa.

Započnite izgrađujući povezivanje kroz svakodnevne aktivnosti sa djetetom čineći ih zajedno. Pomažite si međusobno i postanite neophodan element u djetetovim aktivnostima. Uz to, ohrabrivanje djetetovih uspjeha unaprijedite i slavite ih uz nagradu u tri društvena koraka – tjelesni dodir, gestikulaciju i deklarativnu izjavu. Čineći to uključujete „društvena“ područja mozga, te kroz iskustva razvijate snažnije neurološke staze.

 

izvor

JASPER – bihevioralni tretman primjenjiv za rad u skupinama

Znanstvenici su kroz novu studiju dokazali kako predškolarci sa poremećajem iz autističnog spektra postižu više uspjeha u unaprjeđenju govora i komunikacije kada odgajatelji koriste pojednostavljeni oblik bihevioralne terapije kroz koju se naglašava združena pažnja u radu jedan na jedan. Ova studija je među prvima koja je dokazala da se rana intervencija bihevioralnom terapijom i djetetom u centru aktivnosti može uspješno prilagoditi školskom okruženju. Rezultati ove studije objavljeni su u časopisu “Autism and Developmental Disabilities”.

Autorica ovog tretmana je psihologinja Connie Kasari koja je ovaj oblik intervencije razvijala zadnjih 15 godina. Ime tretmana je JASPER (Joint Attention, Symbolic Play, Engagement and Regulation). JASPER naglašava združenu pažnju i zajedničke interese uključujući dijete u igre rutine bogate i verbalnom i neverbalnom komunikacijom.

JASPER se od mnogih intervencijskih tretmana razlikuje po tome što terapeut prati djetetovo vodstvo, a ne usmjeruje mu pažnju. Terapeut potiče dijete da radije samo inicira interakciju nego da isključivo odgovara na terapeutove zahtjeve.

Ranije studije su pokazale da JASPER značajno poboljšava društvenost i komunikaciju djeteta sa autizmom kada je dijete tijekom terapije u centru aktivnosti, pod vodstvom visoko educiranog bihevioralnog terapeuta.

Ova studija promovira JASPER iz terapije u kojem je dijete u centru aktivnosti prema modelu primjenjivom na školsko okruženje i male grupe, fokusirajući se na interakciju među djecom i odraslima. Nadalje, studija potvrđuje opravdanu nadu kako se intervencije poput JASPER-a lagano mogu prilagoditi i primijeniti na postojeće strukture učionica. Većina predškolaraca sa autizmom dobiva veći dio usluga intervencija upravo u skupnim okruženjima, te odgajatelji ili pomoćnici moraju dijeliti pažnju između u prosjeku 8 do 12 djece.

Tijekom istraživanja oformilo se dvanaest skupina od po osmero djece u svakoj skupini. Polovica skupina bila je kontrolna skupina, a intervencija je trajala osam tjedana. Odgajatelji i asistenti su provodili tehnike iz JASPER intervencije kroz 15-minutnu igru na dan. Tijekom prva četiri tjedna su i istraživači sudjelovali u igri, dok su zadnja četiri tjedna samo provodili nadzor.

Nakon završene intervencije od osam tjedana, istraživači su bilježili koliko često djeca sama iniciraju socijalnu interakciju i koliko sudjeluju u zajedničkoj igri pretvaranja. Također su promatrali govor sa posebnim osvrtom na broj korištenih riječi prilikom verbalne komunikacije. U usporedbi sa kontrolnom skupinom, djeca koja su primila intervenciju su pokazala značajno više združene pažnje, te su također češće inicirala verbalnu i neverbalnu komunikaciju. Djeca su nakon provedene intervencije koristila duži niz riječi nego inače u komunikaciji sa odgajateljem. Istraživači naglašavaju kako su se opisana poboljšanja nastavila po povratku u redovno okruženje i tri mjeseca nakon provedene intervencije.

Iako su individualizirani tretmani izuzetno vrijedni, djeci sa autizmom moramo pružiti podršku u primjeni stečenih vještina i u svakodnevnom okruženju poput škole. Važno je da znanstveno utemeljeni tretmani budu praktični i za korištenje u učionici kako bi ih učitelji jednog dana mogli lakše integrirati u djetetovom razredu.

 

Autism Speaks

Kako maksimalizirati motivaciju za učenje kod djeteta u spektru autizma

Jedna od najvećih frustracija za učitelja i roditelja je podučavati dijete koje je nemotivirano za učenje. Često se čini kako takvo djeca nisu prirodno motivirana za učenje, kao što su to neurotipična djeca. Neurotipičnoj djeci ne nedostaje motivacija koja im je dragocjena. Većina neurotipične djece su motivirana odobravanjem i pohvalama drugih, a ta motivacija ih navodi na daljnje učenje kako bi im udovoljila. Navodi ih na imitaciju i želju da budu kao ostali. Učenje je vrlo društveno temeljeno i poticano. Za mnogu djecu iz spektra pojam udovoljavanja drugima je nepoznanica. A, ako su i motivirana odobravanjem, imaju poteškoća u povezivanju onoga što trebaju učiniti da bi nešto dobili. Obično su motiviranija nečime što za njih predstavlja konkretnu vrijednost od motivacije za učenje koju osjećaju da bi nekome udovoljila. Stoga, kada podučavamo dijete trebamo znati kako učenje utiče na njega i što mu predstavlja važnost.

Kako bi maksimizirali motivaciju i učenje:

1. Koristite njegove istinske interese. Pokušajte izgraditi nove pojmove bazirane na djetetovim interesima (lego, video, povijest, vlakovi i slično). Kada se radi o djetetovim interesima tada su vrlo usredotočeni i motivirani.
2. Osnažujte ih! Kao i sva djeca u spektru, i vaše dijete će biti motiviranije ako ga osnažite. Učenje je lakše kada se usmjerite na to da umjesto fokusiranja na slabosti, potičete ono u čemu je bolji. Tada se osjeća sposobnijim i učenje je zabavno. Ako dijete dobro crta, neka crta ono što ga želite podučiti.
3. Neka nova znanja budu usko povezana sa prethodno naučenima. Uvijek nadograđujte nova znanja na ona koja je već usvojio kako bi lakše povezao gradivo na već usvojene pojmove. Biti će manje zainteresiran na nastavni materijal ako ga materijal ne upućuje na usvojeno. Ne vrednuje on materijal, već mu je teško uvidjeti razlog učenju. Zato uvijek vežite apstraktnije pojmove uz pojmove koji za njega imaju neko značenje. Nemojte pretpostaviti da će on sam od sebe povezati dva pojma.
4. Naglasite novo gradivo kako bi ga dijete vidjelo. Nemojte pretpostaviti da će sam shvatiti. Ako dijete podučavate što je to isto, a što različito, tada morate naznačiti razloge zašto je nešto slično ili različito. Shvatit će kada vidi.
5. Neka dijete vodi, a vi budite podrška. Neka djeca iz spektra postaju izuzetno napeta kada trebaju pratiti nečije vodstvo. Ona trebaju voditi kako bi se osjećala udobno. Ako je i kod vašeg djeteta takav slučaj, neka dijete vodi dok usmjeravate aktivnost na nova stjecanja znanja.
6. Neka dijete odredi ritam. Djeca iz spektra će pružati otpor informacijama ili zadacima ako ih je previše odjednom ili dolaze prebrzo. Mnoga djeca imaju poteškoća sa obradom i postanu preopterećena ako su izložena prevelikim ili prebrzim zahtjevima. Usporite, zakočite i neka dijete nametne ritam koji mu odgovara.
7. Prilagodite svoje podučavanje djetetovom načinu učenja. Ako ono lakše usvaja znanja vizualnim putem, omogućite mu vizualne informacije (pisanje, slike, pokazivanje). Ako je pak kinestetski tip, neka uči kroz dodir. Mnoga djeca iz spektra imaju poteškoća sa slušnom obradom, pa su izgovorene upute često za njih teške.
8. Ne stavljajte dijete u središte zbivanja. Mnoga djeca iz spektra se osjećaju nelagodno kod samostalnog izvođenja zadataka i opiru se kada trebaju nešto izvesti pred drugima. Takvom djetetu možete pomoći na način da to odradite zajedno s njim, pružajući mu vodstvo i svojim sudjelovanjem maksimizirate uspjeh. Učenje se u tom slučaju sastoji od postepenog povlačenja iz nastupa.
9. Nagradite nova znanja! Aktivnost koja vašem djetetu ne predstavlja motivaciju možete dodatno pojačati. U učenje novih pojmova ubacite djetetovu omiljenu aktivnost kao što su puzzle ili video igrice. Izrežite sliku računala na četiri dijela i nakon svakog uspješnog zadatka dajte mu po jednu sliku. Nakon četiri sakupljena dijela zaslužio je dogovoreno vrijeme na računalu.

Zaključno, djecu iz spektra motiviraju drugačiji čimbenici nego neurotipičnu djecu. Dok su neurotipična djeca motivirana udovoljavanjem drugima, djeca iz spektra su motivirana svojim istinskim interesima. Djeca iz spektra imaju poteškoća sa učenjem onoga što im ne predstavlja neku vrijednost. Učenje bi trebalo sadržavati komponente koje ih zanimaju kako bi bila motivirana. Posljedično, mi bi učenje trebali učiniti relevantnim onome što djetetu predstavlja važnost. Nove informacije bi trebale biti vezane s pojmovima koji su već usvojeni kako bi one imale smisla. Ako nova materija za dijete ima vrijednost, ako se učenje bazira na djetetovim jačim stranama i interesima, te su pojmovi prezentirani na način koji najbolje odgovara djetetu, tada će dijete iz spektra biti motivirano za učenje.

 

izvor

Kartice strategija za smanjenje napetosti

U ranijim objavama pisali smo o napetosti i tjeskobi. Kako prepoznati, stupnjevati, koje strategije možete primijeniti za smanjenje napetosti i ono najvažnije – kako dijete naučiti da samo koristi strategije kao pomoć u svakodnevnim stresnim situacijama.

Ranije objave o stresu i strategijama nošenja sa stresom možete pročitati ovdje:

strategije za prevladavanje napetosti i tjeskobe – 1. dio

strategije za prevladavanje napetosti i tjeskobe – 2. dio

strategije za prevladavanje napetosti i tjeskobe – 3. dio

strategije za prevladavanje napetosti i tjeskobe – 4. dio

strategije za prevladavanje napetosti i tjeskobe – 5. dio

Danas donosimo kartice sa 23 strategije. Nakon što isprintate listove, laminirate i izrežete kartice, možete ih perforirati i povezati prstenom za ključeve. Neka kartice uvijek budu blizu, a sa djetetom redovite vježbajte koje ćete kartice koristiti ovisno o stupnju napetosti.

Kartice možete skinuti ovdje

Kako računalne igre i roboti pomažu djeci s autizmom

Malo tko od nas može zanijekati moć računalnih igrica u zabavi, možda čak i edukaciji. Danas se znanstvenici okreću internetu i tehnologiji robotike, te smišljaju nove načine kojima bi mogli pomoći djeci s poremećajem iz autističnog spektra u komunikaciji sa svijetom oko sebe. To mogu zahvaljujući napretku u razvoju umjetne inteligencije, odnosno sposobnosti računala da prepozna naše osjećaje preko izraza lica, gestikulacije ili tona glasa. Djeca s poremećajem iz spektra autizma često imaju poteškoća sa prepoznavanjem i izražavanjem emocija, što ih onemogućava u adekvatnom socijalnom ponašanju u određenim situacijama, te time vrlo lako postaju žrtve vršnjačkog nasilja.

Znanstvenici su razvili računalnu igru “Camp Exploration” (Istraživački kamp) kojoj je cilj pomoći djeci s autizmom u prepoznavanju i izražavanju osjećaja. Ova igra je jedinstvena po tome što koristi tehnologiju za prepoznavanje emocija, te daje djetetu povratnu informaciju o načinu na koji je ono pokazalo tu emociju. Za napredak kroz razine u igrici, igrači moraju komunicirati kroz izraze lica, geste tijela i glasovno izraziti emocije. Informacije se prikupljaju putem web kamere i mikrofona. Inteligentni softver tada može igraču dati povratne informacije o njegovoj komunikaciji.

Igru su testirala djeca sa visokofunkcionirajućim oblikom autizma, te ne da su samo uživala u igri, nego su i pokazala značajan napredak u prepoznavanju i izražavanju osjećaja. “Camp Exploration” bi uskoro trebao biti dostupan širem tržištu. Autori igrice se nadaju da će se ona moći koristiti i kao oblik terapije.

ROBOTIKA KAO POMOĆ U TERAPIJI

Kada terapeuti rade s djecom, često koriste lutke i animirane likove kako bi ih uključili u interaktivnu igru. Znanstvenici smatraju kako maleni, prijateljski nastrojeni roboti mogu biti još učinkovitiji iz razloga što mogu naučiti reagirati na djetetovo emocionalno stanje, te predvidjeti njegove reakcije.

Znanstvenici programiraju i robote koji su u stanju pratiti djetetov pogled, procijeniti razinu uključenosti, te prilagoditi svoje ponašanje kako bi usmjerili djetetovu pažnju na sebe. Mjereći razinu uključenosti roboti mogu pomoći terapeutima u objektivnijoj procjeni djetetovog stanja.

izvor

Autizam – organizacija, raspored i prioriteti

Sposobnost organiziranja, određivanja rasporeda i prioriteta nam pomaže u planiranju dnevnih aktivnosti i efektivnom iskorištavanju našeg vremena. Međutim, većina osoba s poremećajem iz autističnog spektra s tim radnjama ima poteškoća. U ovom tekstu ćemo objasniti zašto je to tako, i predložiti neke od načina kako im se može pomoći.

Osobe s autizmom mogu imati poteškoće u onome što se naziva „kognitivno funkcioniranje“. Uredno kognitivno funkcioniranje podrazumijeva uredne mentalne funkcije apstraktnog razmišljanja, planiranja i izvršavanja plana, mentalne  fleksibilnosti te odlučivanja, a čije ponašanje je prikladno za pojedinu situaciju što se često naziva izvršnom funkcijom. Uredno kognitivno funkcioniranje uključuje funkcije apstrakcije i organiziranje ideja. Upravljanje vremenom, sposobnost prosuđivanja i rješavanja problema. Osobe s autizmom, dakle, mogu imati poteškoće sa:

• Obradom informacija
• Predviđanjem posljedica određene radnje (Ako to učinim, što će se sljedeće dogoditi?)
• Razumijevanjem koncepta vremena
• Izvršnim funkcioniranjem (mogu biti usredotočeni na detalje dok su manje sposobni da vide cijelu sliku)

Jedan od ovih četiri primjera ili više njih (pa i svi) mogu utjecati na sposobnost osobe za organizaciju, pravljenje rasporeda i određivanje prioriteta. Na primjer, ako se osoba bori sa konceptom vremena, kako može planirati što će raditi tijekom sljedećeg tjedna?

U daljnjem tekstu se nalazi nekoliko načina (strategija) pomoću kojih osobe s autizmom mogu organizirati i odrediti prioritete dnevnih aktivnosti i zadataka. U početku će vjerojatno biti potrebna veća uključenost roditelja ili skrbnika kako bi se objasnile strategije, te kako bi se pomoglo osobi s autizmom da se na njih navikne. Strategije možete koristiti na više mjesta, kod kuće ili u školi. Stoga je bitno da su u strategije uključeni svi – od obitelji, učitelja, terapeuta do prijatelja, te da se strategije dosljedno provode.

PREDLOŽENE STRATEGIJE

Mnogi od nas koriste određene strategije kako bi si pomogli organizirati dan i odrediti prioritetne zadatke. Na primjer, možemo koristiti popis ili zapisati potrebno u kalendar. Takve strategije mogu biti izuzetno efikasne kod osoba s poremećajem iz spektra, a pogotovo ako se koriste dosljedno od strane svih koji su podrška osobi s autizmom.

Vizualna podrška – slike, popisi, kalendari i predmeti mogu biti dobar način da se pomogne osobi s autizmom u razumijevanju onoga što će se dogoditi i kada. Na primjer, vremenska tablica sa slikama tuša, odjeće, doručka, škole, večere, četkice za zube, pidžame i kreveta označavaju koje će se radnje odvijati tog dana i kojim redoslijedom. To može pomoći osobi s autizmom u planiranju i organiziranju njenog dana.

Označavanje bojama – Boje se mogu koristiti kako bi se naglasila važnost određene obaveze (i pritom pomoglo u određivanju prioriteta obaveza i prolaženju kroz njih logičnim slijedom). Na primjer, obaveza označena crvenom bojom je vrlo važna i hitna, označeno zelenom je obaveza na listi čekanja, dok one obaveze označene plavom bojom nisu toliko važne i ne nalaze se na vremenskoj tablici.

Upotreba diktafona – diktafoni mogu biti korisni slušni podsjetnik na obaveze, zadatke, događaje ili rokove.

Popisi – Mnogima od nas popisi služe kao podsjetnik na ono što trebamo uraditi i pomažu nam odrediti prioritete. Na jednak način popisi mogu pomoći i osobi s poremećajem iz autističnog spektra. Nadalje, popisi mogu služiti i kao dobar način za označavanje uspjeha ili osiguranje da smo sve s popisa obavili (precrtamo ili stavimo kvačicu).

Elektronička oprema – Mobilni telefoni, računala, radio i TV uređaj također se mogu koristiti za pohranu važnih informacija ili da služe kao podsjetnik. Kalendari na računalu ili mobilnom telefonu mogu imati pohranjene važne datume, Radio i TV uređaji se mogu programirati da se uključe u određeno vrijeme kako bi podsjetili da je potrebno nešto učiniti. Upute se mogu poslati putem tekstualne poruke, što je posebice dobro ako upute trebaju biti jednostavne i kratke. Nadalje, tekstualne poruke su nenametljiv način komuniciranja koji osobu s autizmom neće isticati u grupi ljudi.

Registratori, omotnice i dokumenti – Radove, dokumente i stvari čuvajte na za to predviđenim mjestima kako se ne bi zagubili ili zaboravili.

Doba dana, dani u tjednu – Najlakše je koristiti dio dana ili cijeli dan u tjednu kako bi se pomoglo u planiranju i organiziranju obaveza, zadataka i događaja. Na primjer, subota je dan za kupovinu, srijeda je za plaćanje računa i slično.

Društvene priče i strip razgovori – mogu jako dobro poslužiti za ilustraciju posljedica određenih radnji. Na taj način se može pomoći osobi s autizmom da razumije zašto je važno biti dobro organiziran. Što se može dogoditi ako zakasnimo na dogovor ili prekoračimo dogovoreni rok?

Nastavni materijal: vrijeme i redoslijed – Na internetu se lagano mogu pronaći materijali ili ideje za samostalnu izradu materijala pomoću kojih možemo pomoći osobi s autizmom da shvati pojam vremena i redoslijeda. To mogu biti npr. kartice, rasporedi i slično. Ti materijali se mogu prilagoditi i koristiti na raznim mjestima i u raznim prilikama.

PRAKTIČNA PRIMJENA STRATEGIJA

Kod kuće

• Ponedjeljak – pranje odjeće
• Utorak
• Srijeda – kupovina hrane
• Četvrtak
• Petak – razvrstavanje i plaćanje računa
• Subota
• Nedjelja – razvrstavanje otpada i odnošenje u pripadajuće spremnike
• Svaki dan – pranje posuđa, sušenje i pospremanje na mjesto

Ovi dnevni zadaci mogu biti navedeni na popisu ili ilustrirani na kalendaru. Ako postoji više dnevnih obaveza, neke od njih mogu biti dodijeljene i ostalim članovima obitelji, te označene drugim bojama.

Raspolaganje novcem

To je vještina koju s više ili manje uspjeha svi posjedujemo. Mnoge osobe s autizmom same raspolažu ili će jednog dana raspolagati svojim novcem, kontrolirati potrošnju i plaćanje računa, dok djeca imaju džeparac. U učenju kontrole troškova i raspolaganja novcem pomoći će postavljanje posebnih jasnih uputa o korištenju novca i posljedicama trošenja.

Kupovanje

Kupovanje može biti stresno za osobe s poremećajem iz autističnog spektra zbog gužve i buke. Za osobe koje imaju pristup računalu i internetu, online kupovina može biti rješenje. U suprotnom, pokušajte potaknuti naviku da se u nabavku odlazi sa jasnim popisom namirnica i u vrijeme kada u prodavaonicama nema puno ljudi kako bi se izbjegao stres prouzročen gužvom i bukom.

Učenje

Domaća zadaća, zadaci i rokovi nekima mogu uzrokovati velik stres, dok drugi tome neće pridavati značaj. Vrlo je važno za učenike s autizmom da im se pomogne pravilnim pristupom kako bi ih se podržalo u njihovoj edukaciji. Sljedeće strategije mogu biti od koristi:

• Praćenje aktivnosti i nastavne cjeline
• Redovite informacije kod učitelja
• Obilježavanje nastavnog materijala bojama

Nekim osobama se treba pomoći u pojašnjavanju krajnjeg cilja, te zašto su važni kontinuirani rad i rokovi. Davanje uputa može biti naporno stoga može biti od koristi upotreba komunikacijskih knjiga i diktafona kako bi se smanjio pritisak na učenika po pitanju pamćenja što treba učiniti sljedeće.

Posao

Strategije u radnom okruženju uključuju:

• Korištenje boja kako bi se ustanovila i razjasnila važnost rokova i određenih segmenata posla
• Stvaranje jasnog popisa zadataka na početku dana. Zadaci se po izvršavanju označavaju kao učinjeni
• Redoviti sastanci sa nadređenom osobom kako bi se utvrdilo da osoba razumije što treba činiti i da rad na zadatku napreduje
• Korištenje dostupnih računalnih programa kako bi se organizirao rad. Na primjer, obilježavanje pristigle elektroničke pošte bojama kako bi se odredio prioritet odgovora.
• Korištenje kalendara kao podsjetnika za sastanke i rokove

Obiteljske prigode / društvene aktivnosti

Kalendari su praktični za obilježavanje važnih događaja – rođendani, zabave, vjenčanja ili obilježavanje dana predviđenih za druženje, npr. Petak – večer filmova s prijateljima.

izvorni članak