• #1 (bez naslova)

Autizam – jednaki u različitosti

Autizam – jednaki u različitosti

Category Archives: istraživanje

Utjecaj placebo učinka na učinkovitost tretmana autizma

12 Ponedjeljak pro. 2016

Posted by Autizam - JuRA in istraživanje, ponašanje, terapija

≈ Komentiraj

Oznake

autizam, placebo

placebo

Osobe iz spektra autizma kao i članovi njihovih obitelji mogu biti lakše zavedeni učincima tretmana nego se ranije pretpostavljalo.

Zrno sumnje koje je Leigh Merryday Porch posjedovala se do 2010 pretvorilo u uvjerenje. Njen 18-mjesečni sin je kasnio u razvoju govora i motorici. Sluh je bio savršen, no često nije reagirao na direktno obraćanje. U njenoj obiteljskoj anamnezi već je bilo slučajeva autizma, te je ubrzo shvatila kako i njezin sin ima poremećaj iz spektra.

Odmah je sina uključila u postupak rane dijagnostike, pronašla stručnjaka ranog razvoja, te kao i mnogi roditelji započela potragu za alternativnim terapijama. Kao školska knjižnjičarka ubrzo je naišla na knjigu o autizmu u kojoj se spominje ime Jeff Bradstreet. Ime je to kontroverznog liječnika koji je bio glasan protivnik cijepljenja i promicatelj nedokazano učinkovitih alternativnih tretmana za autizam poput kelacije.

Merryday Porch je bila svjesna da su mnogi ljudi govorili kako su Bradstreetovi tretmani zapravo placebo – neutralni sastojci kojima se postiže trenutačno olakšanje (ili takav subjektivni doživljaj) samo zato jer u to ljudi polažu nadu. Sama priznaje kako nikada nije bila ozbiljnije zainteresirana za znanost i da nije bila dovoljno skeptična. No, Bradstreetove teorije su joj djelovale uvjerljive, a tretmani logični. “Odlazite na te internet stranice i one izgledaju vrlo znanstvene i vrlo autentične”, kaže Merryday, te nastavlja “Ne mogu reći da sam bila uvjerena kako je to rješenje, no nisam željela požaliti da ne pokušam.” Željela je svom sinu ponuditi priliku za napredak. Bradstreetova klinika nije bila daleko, te je na prvi posjet povela i sina.

Bradstreet je podržao teoriju kako je urok razvoja autizma povezan s povećanom razinom žive u organizmu – diskreditiranoj ideji koja je dovela do široko rasprostranjenog nepovjerenja prema cjepivima. Tvrdio je kako je autizam povezan s imunološkim sustavom, nedokazanoj teoriji koja je prema njenom mišljenju mogla objasniti stanje u kojem se sin nalazio. Podvrgla je sina nizu neobičnih ispitivanja – testu na parazite u stolici, navodnoj analizi slobodnih radikala u krvi (testu dostupnom samo u Francuskoj), te mnoštvu testova sinovljevog imunološkog sustava. Niti jedan test nije pokazao ništa. Unatoč tome, Bradstreet je propisao strogu bezglutensku dijetu i gomilu dodataka prehrani, uključujući i ulje bakalarove jetre.

Placebo učinci desetljećima otežavaju procjene učinkovitosti terapija autizma. 

Šest mjeseci je Merryday vodila sina po terapijama. Za razliku od mnogih Bradstreetovih klijenata, Merryday nije nastojala “izliječiti” autizam svog sina, već ispraviti neke njegove simptome poput zaostajanja u govornom razvoju. Ispočetka je bila oduševljena napretkom. Nakon uzimanja bakalarevog ulja njeno dijete koje je rijetko govorilo je počelo imenovati likove iz crtića kojeg je gledao. Njena očekivanja i iskrena nadanja kako će terapija djelovati su se ostvarivala. No, iako se činilo kako je njenom sinu bolje ostala je doza skepticizma koja ju je odvratila od namjere da nastavi s potencijalno štetnim tretmanima. Dvojbe su jačale, a pogotovo zbog činjenice kako isti liječnik koji prepisuje suplemente, te iste suplemente i prodaje.

Jednog dana, usred dogovorenog pregleda kojom prilikom je nastojala poleći uspaničenog sina na stol radi novog vađenja krvi, Merryday je pukla. “Svi unutarnji instinkti su mi govorili da pobjegnemo i više se ne vraćamo” – govori Merryday. Upravo to je i učinila. Zamijenila je sve tablete, suplemente i stroge dijete za znanstveno dokazane tretmane poput logopedske terapije. Bradstreet je vremnom bio prisiljen napustiti državu, te potom bio i pod istragom zbog prodaje lažnih terapija za autizam. Posebno je pod povećalom bila jedna terapija – GcMAF (Globulin Component Macrophage-Activating Factor), a za koju je Bradstreet učinio testove i na njenom sinu. Nedugo zatim, Bradstreet si je oduzeo život.

Danas Merryday smatra kako su te terapije bile trošenje vremena i novaca, te da je tada zasluga za napredak njenog sina bila njezina mašta ili prirodan tijek sinovog razvoja. Zahvalna je što nikada nije prihvatila alternativne terapije sa snažnijim štetnim učinkom, iako prema njenom mišljenju, danas sretan sedmogodišnjak ima averziju prema određenim namirnicama zahvaljujući provedenoj dijeti. Merryday vodi popularan blog o autizmu u kojem često kritizira pseudoznanost. Ipak, ima razumijevanja za roditelje koji odlaze terapeutima poput Bradstreeta. “Te terapije su placebo učinak. Ali placebo za roditelje. Alternativu tome je puno teže prihvatiti – ideju da sebi nisi dozvolio da budeš prevaren.”

Placebo učinak je nesumnjivo najvažniji psihološki fenomen u medicini. Kažu da se javlja kada se bolest ili njeni simptomi poprave nakon što osoba prolazi kroz tretmane koji nemaju direktnu biološku vezu s poboljšanjem stanja. No, i više je od toga: Placebo može imati psihološke učinke kroz otpuštanje neurotransmitera i drugih kemikalija u mozgu na isti način kao što to mogu raditi i propisani lijekovi. Danas znanstvenici provode istraživanja o placebo efektu, ali ne na način da ga proučavaju kao psihološku zanimljivost, već kao pogled na to kako mozak upravlja tjelesnim funkcijama.

Obrazac kojim većina placebo učinaka funkcionira je sljedeći: Liječnik, znanstvenik ili neka treća osoba s autoritetom propiše tretman koji obećava neku vrstu tjelesnog ili psihološkog efekta. To kod osobe stvori vjerovanje ili očekivanje, koje kako psiholozi govore, radi u suradnji sa znakovima koje šalje liječnik (osmijeh, ruka na ramenu, uvjerljivo ponašanje) i tisuće podsvjesnih psiholoških asocijacija između liječnika, lijeka i ozdravljenja. Mozak ta očekivanja prevodi u osjećaj ozdravljenja ili izostanak simptoma na način da izlučuje hormone i neurotransmitere koji mijenjaju doživljavanje – npr. boli, tjeskobe ili depresije. U tome sudjeluju dopamin, serotonin, kanaboidi, opioidi, pa čak i hormon “gladi” – grelin. Drugim riječima, očekivanja preokreću vjerovanja u stvarnost.

Placebo učinak nije novitet. Proučavali su ga je još Hipokrat, otac medicine, te Avicenna, srednjovjekovni pionir medicine koji je upozoravao liječnike da se paze lažno pozitivnih učinaka prilikom testiranja novih lijekova. 1962, je FDA (Američka agencija za nadzor i kontrolu lijekova) postavila pravilnik o ispitivanju lijekova prema kojem lijek ne može biti odobren ako ne prođe placebo kontrolu. No, sam mehanizam placebo učinka je i dalje obavijen misterijom. Tek je u posljednjih nekoliko desetljeća placebo učinak bio tema ozbiljnijih neuroloških studija. Henry Beecher, začetnik modernih istraživanja placebo učinka, je 1955 zaključio kako u prosjeku čak 30% osoba koje uzimaju placebo, na njega i reagiraju. U stvarnosti, situacija je mnogo kompliciranija. U studijama kod osoba sa stanjima poput kronične boli, iritabilnih crijeva ili depresije, čak 60-70% osoba osjete olakšanje nakon uzimanja placeba. Kod nekih drugih stanja, postotak može biti i manji – 10-15%. Za stanja s velikim omjerom placebo učinka postalo je teže proizvesti nove lijekove jer čak i učinkoviti lijekovi nisu mogli nadmašiti, odnosno proći placebo kontrolu.

Dugo vremena su stručnjaci pretpostavljali kako placebo nema ili ima vrlo mali učinak kod autizma. Jedna od glavnih karakteristika autizma je izostanak sposobnosti obrade socijalnih informacija. Stoga je vladalo ustaljeno uvjerenje kako će autistične osobe imati poteškoća s iščitavanjem  suptilnih znakova liječnika koji često mogu pokrenuti placebo učinak. Iz tog razloga osobe s autizmom ne bi trebale dobro odreagirati na placebo ili lažne tretmane. Upravo suprotno, studije o učinkovitosti tretmana za autizam su bile otežane velikim placebo učincima. Najpoznatiji primjer je bio u kasnim devedesetim godinama prošlog stoljeća pri istraživanju hormona sekretina. Mnogi su polagali nade kako bi sekretin mogao biti dobar lijek za tretiranje autizma. No, 1999 u studiji na 60 djece s pervazivnim razvojnim poremećajem, sekretin nije prošao placebo kontrolu. Često propisivan antidepresiv citalopram je 2009 godine doživio sličnu sudbinu. Oba ova lijeka su se činila učinkovita u ranim fazama testiranja do trenutka kada se rezultati nisu usporedili s rezultatima placebo kontrolne skupine. U oba slučaja je otprilike 30% sudionika iz placebo kontrolne skupine postiglo napredak, što je u osnovi poništilo vjerodostojnost učinka testiranih lijekova. Ovi postotci nisu niti približni onima koji se viđaju u ispitivanjima lijekova protiv bolova ili depresije, no viši su nego očekivano za stanje za koje se placebo učinak uopće ne očekuje. Nekoliko istraživačkih timova sada pažljivije proučava placebo učinak kod osoba s autizmom. Njihovi rani nalazi fantastično dočaravaju kako kako vjerovanja utječu ne samo na osobe s autizmom, već i na njihove obitelji.

 

Istraživanje placebo učinka kod autizma se može razdijeliti na tri glavne kategorije. Jedna od kategorija su rezultati nužnosti testiranja: Većina mjerenja u kliničkim studijama su ovisna o zapažanjima roditelja. Roditelji su jako dobro usredotočeni i na najsitnije promjene u ponašanju koje drugi promatrači možda ne bi primijetili.

U studijama o autizmu, u pravilu, sudionici istraživanja ne prijavljuju kako se osjećaju. Umjesto njih to čine roditelji ili istraživači na temelju zapažanja o njihovom ponašanju. Kao i u slučaju Merryday Porch, mnogi roditelji nakon tretmana primjećuju promjene koje ne postoje. Ovaj fenomen nije isključivo rezerviran za roditelje djece s autizmom. Grupa teksaških znanstvenika dala je zaslađena pića djeci koja su od strane roditelja obilježena kao osjetljiva na unos šećera. Roditelji nisu znali da pića koja su djeca dobila nisu sadržavala šećer. no, roditelji su redom ocjenjivali ponašanje svog djeteta nakon konzumiranja pića kao hiperaktivnije i nemirnije u odnosu na ponašanje prije konzumiranja pića.

Sukladno tome, pokušalo se i potpomognutom komunikacijom gdje je dijete vođeno asistentom trebalo iskomunicirati kako se osjeća. No, i ta ideja je propala jer se ispostavilo kako su djeca bila vođena prema željama i očekivanjima asistenata. Placebo učinak ne utječe samo na zapažanja roditelja. I terapeuti lako mogu postati uvjereni da vide kod djeteta napredak koji zapravo nije prisutan.

magic pills.jpg

“Da li očekivanja roditelja utječu na dijete, te se djetetovo ponašanje mijenja?”

Često, uočen napredak kod djeteta nije iluzija. Pri svakom liječenju ljudi uzimaju lijekove onda kada im je najgore, i onda radije pripišu olakšavajući osjećaj lijeku nego prirodnom tijeku stanja ili bolesti. Uostalom, razvoj svakog djeteta se odvija u fazama. Vitaminski dodatak u određenom trenutku se može protumačiti kao uzrok djetetova napretka, no u stvarnosti, promjena je posljedica prirodnog razvojnog uzleta.

Drugi utjecaj placeba kod autizma je kompliciraniji. Čak i ako je roditelj sposoban suspregnuti čežnju da uoči pozitivan ishod terapije, može otkriti znakove svog uzbuđenja. Nova terapija donosi nadu i napetost u kućanstvo. Djeca, koja su urođeni promatrači, na tu atmosferu mogu reagirati prikrivanjem simptoma s namjerom udovoljavanju roditelja. Ova vrsta placeba preko “posrednika” u kojem djeca pokupe znakove i očekivanja od roditelja je česta u pedijatrijskim istraživanjima jer su, između ostalog, djeca vrlo povodljiva.

“Vidimo li nešto što je jednostavno odraz placebo učinka na roditelja? Ili roditeljska očekivanja utječu na dijete tako da se djetetovo ponašanje mijenja?”

Kako bi se ustanovila uloga roditelja stručnjaci su usporedili preciznost zapažanja roditelja i stručnjaka s objektivnim rezultatima koje je moguće kvantificirati. Rezultati još nisu objavljeni, no nude zaključak kako stručnjaci trebaju u obzir uzeti doprinos očekivanja svih uključenih strana – ispitanika, roditelja i stručnjaka. Zapravo, prema razmišljanjima roditelja možemo predvidjeti kako dijete reagira na placebo. Na primjer, višestruke studije su pronašle kako djeca optimističnijih roditelja imaju značajno veći placebo odgovor nego djeca roditelja koji imaju realnija očekivanja. Istraživanje iz 2012 je pokazala kako djeca sklonija tantrumima imaju manje ispada nakon konzumiranja napitka od cvjetnih sastojaka koji bi ih pretpostavljeno trebao umiriti. No, zapravo je taj napitak bio placebo. Izmišljotina je upalila, no znanstvenici su otkrili kako je uspjeh izmišljotine bio veći što su očekivanja roditelja koji su promatrali ponašanje bila veća.

Što manje roditelji očekuju, manje i dobiju. Ako očekuju više, više i dobiju. Ovakva nepovezanost između stvarnog i biološkog promatranja predstavlja izuzetno veliku poteškoću u mjerenju uspješnosti tretmana u kliničkoj studiji. Drugim riječima, očekivanja neprestano zamućuju znanstvene vode. Ponekad placebo učinak jače djeluje na istraživače nego ispitanike: 2009 meta-analize studija za tretmane depresije su pokazale kako su istraživači ocijenili oporavak pacijenata čak tri puta bolje nego što su ocijenili sami ispitanici. U sličnoj meta-analizi studija tretmana za iritabilna crijeva (vrlo visok utjecaj placebo učinka), kliničari su ocijenili napredak za 50% veći od samih ispitanika. Već je dovoljno teško odvojiti učinak liječenja od placebo učinka kada se učinak mjeri subjektivnim doživljajem, a gotovo je nemoguće kada su u to uključene i druge osobe. Uzbuđenje u medijima i zajednici oko ispitivanja učinkovitosti sekretina savršeno prikazuju ovaj fenomen. Većina istraživanja u području autizma su temeljena na subjektivnom ocjenjivanju. Očekivanja su u nebesima, pa se tako prenose i na autiste putem roditelja i skrbnika.

Naravno da nisu sve placebo reakcije dobrodošle, a pogotovo kada se radi o široko rasprostranjenim i upitnim tretmanima. Ako je tretman bolan i neugodan, a dijete se plaši tretmana, ono može promijeniti svoje ponašanje kako bi maskiralo svoje stanje. Iako postoji tek nekolicina istraživanja o tome kako strah utječe na ponašanje djeteta s autizmom, vjeruje se kako strah ima veliku ulogu. Emma Dalmyne ima autizam, kao i njeno petero od šestero djece. Ona kaže kako lažni tretmani poput CD/MMS protokola koji može prouzročiti oštećenja probavnog sustava, mogu imati za učinak da se dijete iz straha pretvara kako je bolje. Tretmani se djetetu mogu činiti kao kazna za njegov autizam i pripadajuća ponašanja. “Djeca nisu glupa. Da ste vi dijete kojem majka kaže da u vašem trbuhu žive čudovišta koje ona želi isprati, prestat ćete s ponašanjima poput stimanja.” – kaže Dalmyne. Zavedeni ovakvom vrstom placebo učinka, obitelji mogu potrošiti dragocjeno vrijeme, energiju i novac na beskorisne tretmane koji vremenom mogu postati i opasni.

Istraživanje o tome kako autistične osobe reagiraju na placebo može razotkriti ne samo insajderske informacije o autizmu, već i kako placeba utječu na širok spektar oboljenja. Znanstvenici često kažu da placebo učinci zahtijevaju složene vještine poput samosvjesnosti i socijalne kognicije koje su slabije usvojene kod osoba s intelektualnim poteškoćama. Međutim, rezultati nekoliko studija koje su se usmjerile na ovu dinamiku, pokazale su malo više nijansi.

Meta analiza provedena 2015 na 22 studije je pokazala da osobe s cijelim rasponom stanja koja su karakterizirana i intelektualnim poteškoćama doživljavaju objektivno mjerljive placebo reakcije (Down sindrom, autizam-povezani sindrom fragilnog X kromosoma, te sindrom William). Međutim, studija je otkrila kako su inteligentnije osobe podložnije placebo učinku u odnosu prema osobama nižeg kvocijenta, dok osobe s demencijom uopće nisu podložna placebo učinku. Studija iz 2009 o učinku citaloprama na autizam je sadržavala slične zaključke. Sve u svemu, lijek nije umanjio repetitivna ponašanja kod djece, no preciznije analize su razotkile zanimljiv obrazac – djeca s izraženijim simptomima su reagirala znatno slabije na placebo nego ona djeca s umjereno izraženim simptomima. Autistična djeca možda neće reagirati toliko jako na verbalne upute poput “Uzmi ovu tabletu, od nje ćeš se osjećati bolje” kao što je to slučaj s djecom redovnog razvoja. Iako nije provedena specifična studija koja bi to dokazala, postoji mnogo drugih načina koji će povećati placebo učinak povezanih jednostavno samom aktivnošću uzimanja terapije. Uzimanje lijeka je strogo uvjetovani stimulans. Ne trebate niti imati čvrsta vjerovanja kako bi se dogodio automatski odgovor. Ako na primjer bol nestane svaki put nakon uzimanja tablete, vremenom olakšanje boli može ne ovisiti o sadržaju tablete nego o samom vađenju tablete iz blistera. U slučaju boli, mehanizmi kojim mozak reagira na ovo uvjetovano ponavljajuće ponašanje jest otpuštanjem prirodnih opioida. U slučaju autizma mehanizmi su još uvijek nepoznanica, no postoje indikacije da statističke krivulje i pozitivna razmišljanja ne objašnjavaju u potpunosti ono što znanstvenici vide. Ako mislite da ćete biti bolje, osjećat ćete se bolje i ne postoji razlog zbog kojega to ne bi bio slučaj i kod autizma. Malo je vjerojatno da su roditelji u potpunosti vođeni placebo učinkom. Da je tome tako, reakcije djece s umjerenim simptomima bi trebale biti jednake kao kod one djece s težim smetnjama.

Znanstvenici i roditelji ne teže uvijek tretiranju samog autizma već cijelog seta različitih i vrlo čestih popratnih stanja poput tjeskobe, depresije ili abdominalne boli. Ova stanja su vrlo često jako podložna placebo učinku, pa je izdvajanje koliki udio osoba reagira na tretman gotovo uzaludno. No, postoje koraci koje znanstvenici mogu poduzeti kako bi bolje razumjeli placebo učinak kod autizma.

Bilo bi vrlo interesantno vidjeti ispitivanja gdje postoje i objektivna mjerenja djetetovih vještina kao i subjektivna ocjenjivanja od strane roditelja, kliničara, učitelja i skrbnika. Dovoljno takvih podataka znanstvenicima bi pomoglo u razotkrivanju kada prestaju roditeljeva, a započinju ispitanikova očekivanja.

Testiranja tretmana za autistična ponašanja su već komplicirana zbog same raznolikosti stupnja i prisutnosti simptoma autizma. Kada se na već dovoljno komplicirano stanje doda i placebo učinak, gotovo se osjećate preplavljeno nastojeći različite dijelove posložiti u cjelinu. Placeba na svakoj razini kompliciraju potragu za lijekom. Lijekove je teže donijeti na tržište, za neučinkovite tretmane je potrebno dulje vrijeme da ih se diskreditira, a ljudi su vođeni svojim lažnim nadama. U najgorim slučajevima, suludi pripravci mogu prouzročiti ozbiljnu štetu. U isto vrijeme, placeba nam nude snažan uvid u to kako psihologija utječe na organizam.

Merryday, s početka članka, je svjedočila snazi placebo učinka s obje strane, te respektira njegovu snagu. Vrlo mali broj ljudi mu se može oduprijeti, te kaže: “Očaj je hranjiva podloga za lakovjernost, a nada je neuništiva kada je u pitanju vaše dijete. Moje iskustvo me naučilo mnogo o snazi uma da vidi samo ono što želi vidjeti.”

izvorni članak

Fotografije: iStock

Što se događa kada autistične osobe ostare?

11 Utorak lis. 2016

Posted by Autizam - JuRA in istraživanje

≈ 1 komentar

Oznake

autistični, autizam, depresija, kognitivne sposobnosti, starenje, tjeskoba

 

aging

Na spomen autizma ljudi prvo pomisle na djecu iako je autizam cjeloživotni poremećaj . No, djeca s autizmom odrastaju u odrasle osobe s autizmom. Nije dovoljno poznato kako se simptomi autizma mijenjaju kroz odrastanje jer je autizam relativno novi poremećaj, prvi puta opisan 1943. godine, a dijagnostički definiran tek 1970-e. Tek sada prva dijagnosticirana autistična djeca stupaju u treću životnu dob kada možemo pratiti kako se poremećaj mijenja kroz život.

Postoje neke studije čiji zaključci navode na to da se simptomi umanjuju kako osobe stare. Takvi izvještaji se oslanjaju na subjektivne doživljaje autističnih osoba i njihovih obitelji. No, je li to vjerodostojan dokaz?

Istraživačko dijagnostički centar za autizam iz Southamptona je prikupio 146 osoba koje su kao odrasle pristupile dijagnostičkom postupku. Od njih 146 u dobi između  18 i 74 godina starosti njih 100 je dijagnosticirano poremećajem iz spektra autizma. 46 osoba nije dobilo dijagnozu, no to je istraživačima bio dovoljan uzorak da uoče fine razlike između dijagnosticiranih i nedijagnosticiranih osoba iako su obje skupine osoba imale slične poteškoće.

Analiza dobivenih podataka je pokazala kako su izraženost autističnih ponašanja i starosna dob povezani. Odnosno, da se starenjem pojačavaju simptomi autizma vezani uz društvene situacije, komunikaciju i fleksibilno razmišljanje (npr. nošenje s promjenama i rješavanje problema). Također, starijim autističnim  osobama je potrebnija struktura (npr. slijede rutinu rješavajući određene zadatke uvijek na isti način ili raščlanjuju pravila).

Takav obrazac nije primjećen u onoj skupini osoba kod kojih nije utvrđen autizam. Je li struktura i raščlanjivanje pravila tipična za odrasle osobe ili je znak pogoršanja simptoma autizma nije dovoljno jasno.

Životne strategije

Može djelovati iznenađujuće da su osobe koje su stekle dijagnozu autizma u mnogo kasnijoj fazi života imale izraženije simptome, a da nisu ranije potražile stručno mišljenje. Otkriveno je da starije autistične osobe imaju bolje rezultate na kognitivnim testovima od mlađih autističnih osoba.

Grupa osoba kojoj je dijagnosticiran autizam je brže razmišljala tijekom izvođenja zadataka i postizala bolje rezultate u zadacima koji su zahtijevali vizualnu obradu.Možda su te sposobnosti pomogle odraslim autističnim osobama da razviju životne strategije koje im pomažu nositi se sa simptomima što može objasniti zašto kod njih autizam nije ranije dijagnosticiran.

Kod obje grupe je primjetna visoka razina tjeskobe i depresije. Trećina autističnih ispitanika prijavilo je znatno veću razinu tjeskobe i depresije od općenite populacije. Depresija je rizični čimbenik za razvoj kognitivnih poteškoća i poteškoća s pamćenjem. Takva velika stopa depresije kod odraslih autističnih osoba može biti važan podatak liječnicima za praćenje raspoloženja kroz starenje kako autistična osoba ne bi kognitivno nazadovala uslijed depresije.

Ispitanici nisu imali klasičan autizam. Svi su imali kognitivne sposobnosti u normalnom rasponu, te nisu dijagnosticirane u ranoj dječjoj dobi kada se najčešće autizam i otkriva. Unatoč tome, starije autistične osobe u ovoj studiji su pokazivali izražene simptome autizma. To navodi na zaključak da simptomi autizma postaju izraženiji kroz odrastanje. Međutim, primjećivanje više simptoma može biti i odraz promjena u samosvjesnosti koja je općenito pozitivna. No, bolja samosvjesnost može dovesti i do većeg razumijevanja vlastitih poteškoća.

Još nije jasno stare li autistične osobe jednako kao i one bez autizma. Za ustvrditi tako nešto je još prerano obzirom na to da je autizam relativno novi poremećaj. Odrastanje može biti i vrlo individualno među samim autističnim osobama. One mogu razviti strategije kojima si olakšavaju starenje, a s druge strane mogu biti u riziku od depresije i gubitka kognitivnih sposobnosti. Ideja je istraživača reevaluacija stanja odraslih autističnih osoba svakih par godina kako bi se bolje razumjele promjene nastale starenjem.

Svi zaslužujemo ostarjeti što je ugodnije moguće. Jedino uz razumijevanje kako se autistične osobe mijenjaju starenjem možemo stvoriti odgovarajuće usluge i podršku kako bi im omogućili ispravnu podršku.

 

izvor

Foto: istockphoto

Autizam i sinestezija

21 Srijeda ruj. 2016

Posted by Autizam - JuRA in istraživanje, senzorika

≈ Komentiraj

Oznake

apoptoza, serotonin, sinestezija

sinestezija

Sinestezija je neurološki fenomen u kojem stvarna informacija primljena putem jednog osjetila automatski i nesvjesno pobuđuje dodatno iskustvo u drugom osjetilu ili čak više njih. Primjerice, osoba sa sinestezijom može vidjeti određene boje nakon što čuje neki zvuk ili osjetiti okus nakon što vidi neki broj.

Ovaj fenomen se pojavljuje kod oko 4% populacije, a posljednja istraživanja pokazuju kako je značajno prisutna kod osoba s autizmom. Osobe s autizmom imaju veću vjerojatnost da doživljavaju multisenzorna iskustva. U studiji koja je provedena 2013.godine, na uzorku od 164 osoba s autizmom čak njih 19% je imalo sinesteziju dok je kod neurotipičnih osoba, na uzorku od 97 osoba, taj postotak bio 7. Uz to, znanstvenici su temeljem reakcija ispitanika zaključili da su i neke osobe s autizmom tijekom studije koje nisu prijavile sinesteziju, doživjeli istu. Znanstvenici pretpostavljaju da su za tu učestaliju pojavu sinestezije kod autizma moguća dva “krivca”.

Apoptoza

Jedna od sličnosti sinestezije i autizma je što su oba stanja karakterizirana prejakom umreženošću neurona. Kod autizma postoji višak sinapsi među neuronima, dok kod sinestezije neuroni dijele sinapse koje inače ne bi.

Apoptoza je prirodna kontrolirana i programirana stanična smrt kojom se tijekom ranog razvoja mozga odbacuju neuralne veze. Kod autizma i sinestezije se apoptoza ne mora odviti u potpunosti, te nam ostaju neuronske veze što može dovesti do preumreženosti neurona ili njihove neuobičajene povezanosti.

Razina serotonina

Ranija istraživanja su dokazala da kod autizma postoji neravnoteža sinteze i razine serotonina između dvije polutke mozga. Dok jedna polutka proizvodi više vanstaničnog serotonina, druga kompenzatornim mehanizmom proizvodi manje što za posljedicu može uzrokovati sinesteziju.

Obzirom da su i autizam i sinestezija čvrsto povezani genetskom etiologijom, cilj znanstvenika je utvrditi koji su geni zajednički u oba stanja, te koji od njih utječe na formiranje ili gubitak neuralnih veza. Poveznica autizma i sinestezije bi prema znanstvenicima također mogla pomoći i oko stvaranja novih edukacijskih programa.

izvor

Istraživanje: Može li jednostavan test sluha u najranijoj životnoj dobi predvidjeti razvoj autizma?

27 Srijeda srp. 2016

Posted by Autizam - JuRA in dijagnostika, istraživanje

≈ Komentiraj

Oznake

obrada zvukova, sluh, test sluha, testiranje sluha

hearingtest

Znanstvenici su uočili promjene u funkciji unutarnjeg uha kod djece s autizmom, a koje mogu utjecati na sposobnost te djece u prepoznavanju govora. Zaključak studije upućuje na to da bi se jednog dana jednostavan slušni test mogao koristiti za otkrivanje rizika razvoja autizma kod djece u najranijoj životnoj dobi.

Ova studija prikazuje jednostavnu, sigurnu i neinvazivnu dijagnostičku metodu kao “screening” metodu koja bi mogla otkriti poteškoće sa sluhom koje su povezane s autizmom. Ta metoda bi stručnjacima mogla otvoriti novi pogled na autizam i omogućiti djeci raniju intervenciju kako bi intervencija postigla optimalan ishod.

Iako je većina simptoma autizma prisutna i prije njihove druge godine života, djeca sa autizmom najčešće dobe dijagnozu poslije četvrte godine, a što znači da se s tretmanima započinje kasnije, čime se usporava mogući učinak tretmana.

Jedni od najranije primjetivih i uvijek prisutnih simptoma autizma uključuju sluh, a obzirom da se većina testiranja pouzda na govor, često su ti testovi neučinkoviti kod najmlađe djece koje zaostaju u području komunikacije.

Nova studija je objavljena u časopisu Autism Research. U njoj su znanstvenici koristili tehniku kojom su mjerili otoakustična emitiranja. Ta tehnika je vrlo slična “screening” metodi koja se koristi u rodilištima prilikom testiranja sluha novorođenčadi.

Koristeći sićušne slušalice i mikrofon, znanstvenici su bili u mogućnosti pratiti znakove poteškoća obrade zvukova u uhu. Da budemo precizniji, viskoosjetljiv mikrofon u uređaju je u stanju detektirati trenutačni protok zvuka stvorenog u membranama unutarnjeg uha kao reakciju na određene tonove i kliktajuće zvukove.  Ukoliko te stanice ne funkcioniraju ispravno, dijagnostički uređaj ne može detektirati protok, što upućuje na izostanak pravilne funkcije unutarnjeg uha ili pužnice.

Znanstvenici su testirali sluh djeci u rasponu od šest do sedamnaest godina starosti od kojih je polovica imala poremećaj iz autističnog spektra. Djeca s dijagnozom autizma su imala poteškoća kod specifične frekvencije (1-2 kHz) koja je bitna za obradu govora. Znanstvenici su pronašli i poveznicu između stupnja nefunkcionalnosti pužnice i izraženosti simptoma iz autističnog spektra.

Poteškoće sa sluhom su već dugo povezane sa razvojnim kašnjenjem, kao i drugim poteškoćama – poput izostanka govora. Iako ne postoji povezanost između poteškoća sluha i autizma, poteškoće u obradi zvukova govora mogu doprinijeti izraženijim glavnim simptomima autizma. Otkrivanje poteškoća u ranijoj životnoj dobi djeteta bi moglo pomoći u otkrivanju rizika za razvoj autizma, te omogućiti stručnjacima da ranije krenu s intervencijama. Uz to, u slučaju pozitivnog nalaza bi se stručnjaka moglo uputiti da se prilikom tretmana koriste slušna pomagala u cilju povećanja raspona zvukova koja je uho u stanju obraditi.

Obzirom da test nije invazivan, skup, te ne zahtijeva reakciju na glas, mogao bi se prilagoditi za potrebe “screening” metode djece u najranijoj dobi, te je to područje na kojem znanstvenici nastavljaju svoj rad.

Izvor: University of Rochester

Istraživanje DOI: 10.1002/aur.1663

JASPER – bihevioralni tretman primjenjiv za rad u skupinama

09 Srijeda ožu. 2016

Posted by Autizam - JuRA in edukacija, istraživanje, terapija

≈ Komentiraj

softplay3.jpg

Znanstvenici su kroz novu studiju dokazali kako predškolarci sa poremećajem iz autističnog spektra postižu više uspjeha u unaprjeđenju govora i komunikacije kada odgajatelji koriste pojednostavljeni oblik bihevioralne terapije kroz koju se naglašava združena pažnja u radu jedan na jedan. Ova studija je među prvima koja je dokazala da se rana intervencija bihevioralnom terapijom i djetetom u centru aktivnosti može uspješno prilagoditi školskom okruženju. Rezultati ove studije objavljeni su u časopisu “Autism and Developmental Disabilities”.

Autorica ovog tretmana je psihologinja Connie Kasari koja je ovaj oblik intervencije razvijala zadnjih 15 godina. Ime tretmana je JASPER (Joint Attention, Symbolic Play, Engagement and Regulation). JASPER naglašava združenu pažnju i zajedničke interese uključujući dijete u igre rutine bogate i verbalnom i neverbalnom komunikacijom.

JASPER se od mnogih intervencijskih tretmana razlikuje po tome što terapeut prati djetetovo vodstvo, a ne usmjeruje mu pažnju. Terapeut potiče dijete da radije samo inicira interakciju nego da isključivo odgovara na terapeutove zahtjeve.

Ranije studije su pokazale da JASPER značajno poboljšava društvenost i komunikaciju djeteta sa autizmom kada je dijete tijekom terapije u centru aktivnosti, pod vodstvom visoko educiranog bihevioralnog terapeuta.

Ova studija promovira JASPER iz terapije u kojem je dijete u centru aktivnosti prema modelu primjenjivom na školsko okruženje i male grupe, fokusirajući se na interakciju među djecom i odraslima. Nadalje, studija potvrđuje opravdanu nadu kako se intervencije poput JASPER-a lagano mogu prilagoditi i primijeniti na postojeće strukture učionica. Većina predškolaraca sa autizmom dobiva veći dio usluga intervencija upravo u skupnim okruženjima, te odgajatelji ili pomoćnici moraju dijeliti pažnju između u prosjeku 8 do 12 djece.

Tijekom istraživanja oformilo se dvanaest skupina od po osmero djece u svakoj skupini. Polovica skupina bila je kontrolna skupina, a intervencija je trajala osam tjedana. Odgajatelji i asistenti su provodili tehnike iz JASPER intervencije kroz 15-minutnu igru na dan. Tijekom prva četiri tjedna su i istraživači sudjelovali u igri, dok su zadnja četiri tjedna samo provodili nadzor.

Nakon završene intervencije od osam tjedana, istraživači su bilježili koliko često djeca sama iniciraju socijalnu interakciju i koliko sudjeluju u zajedničkoj igri pretvaranja. Također su promatrali govor sa posebnim osvrtom na broj korištenih riječi prilikom verbalne komunikacije. U usporedbi sa kontrolnom skupinom, djeca koja su primila intervenciju su pokazala značajno više združene pažnje, te su također češće inicirala verbalnu i neverbalnu komunikaciju. Djeca su nakon provedene intervencije koristila duži niz riječi nego inače u komunikaciji sa odgajateljem. Istraživači naglašavaju kako su se opisana poboljšanja nastavila po povratku u redovno okruženje i tri mjeseca nakon provedene intervencije.

Iako su individualizirani tretmani izuzetno vrijedni, djeci sa autizmom moramo pružiti podršku u primjeni stečenih vještina i u svakodnevnom okruženju poput škole. Važno je da znanstveno utemeljeni tretmani budu praktični i za korištenje u učionici kako bi ih učitelji jednog dana mogli lakše integrirati u djetetovom razredu.

 

Autism Speaks

Moćan sustav pamćenja može kompenzirati deficite autizma

06 Nedjelja ožu. 2016

Posted by Autizam - JuRA in istraživanje

≈ Komentiraj

 

sinkro

Čini se da osobe sa neurorazvojnim poremećajima poput autizma, opsesivnog kompulzivnog poremećaja (OKP), Tourettovog sindroma, disleksije i specifičnog jezično-govornog poremećaja svoje disfunkcije kompenziraju oslanjajući se na deklarativno pamćenje. Deklarativno pamćenje je oblik dugotrajnog pamćenja, a riječ je o svjesnom pobuđivanju pojmova i informacija različite vrste, kao što je slučaj kada se prisjećamo nekih doživljaja ili podataka o nekom predmetu.

Ova pretpostavka je nakon desetljeća istraživanja ponuđena od neuroznanstvenika sa Sveučilišnog medicinskog centra u Georgetownu. Zaključci istraživanja su objavljeni na internetu, dok će u tiskanom obliku biti objavljeni u travanjskom broju časopisa “Neuroscience and Biobehavioral Reviews”.

Kompenzacija deklarativnim pamćenjem omogućava osobama sa autizmom da nauče prolaziti kroz razne društvene situacije. Osobama sa OKP i Tourettovim sidromom pomaže kod kontrole tikova i prisilnih ponašanja. Nadalje, kod osoba sa disleksijom, autizmom, specifičnim jezično-govornim poremećajima, kao i razvojnim poremećajem govora, deklarativno pamćenje omogućava strategije u prevladavanju govorno-jezičnih poteškoća.

Kod mozga postoje mnogi mehanizmi učenja i pamćenja, no deklarativno pamćenje je broj jedan. Svjesno, deklarativno pamćenje se može naučiti kao i nesvjesno, implicitno pamćenje. Deklarativno pamćenje je vrlo prilagodljivo jer je primjenjivo na gotovo sve. Stoga se kroz to pamćenje mogu naučiti sve vrste kompenzatornih strategija, pa čak može i nadomjestiti pogođen i oslabljen sustav.

Ipak, u većini slučajeva deklarativno pamćenje neće u potpunosti moći kompenzirati nedostatke, te iz tog važnog razloga osobe sa poteškoćama i dalje imaju značajnih problema sa kompenzacijom.

Spoznaja da se osobe sa ovim poteškoćama mogu pouzdati na deklarativno pamćenje ukazuje na koje se načine mogu poboljšati dijagnostika i tretmani poremećaja. Dva su načina – modeliranjem tretmana koji se oslanjaju na deklarativno pamćenje i unaprjeđivanjem učenja kroz ovaj sustav sa ciljem povećanja sposobnosti kompenzacije. S druge strane, tretmani koji su modelirani na način da osoba izbjegava kompenzaciju deklarativnim pamćenjem mogu ojačati disfunkcionalnost sustava.

Znanstvenici objašnjavaju da osobe ženskog spola bolje koriste deklarativno pamćenje od osoba muškog spola, te je i to možda razlog otežane dijagnostike i rjeđe dijagnoze kod djevojčica u odnosu na dječake.

Deklarativno pamćenje može kompenzirati i disfunkcionalnosti nekih drugih poremećaja poput ADHD-a, afazije i Parkinsonove bolesti.

 

Izvor: neurosciencenews.com

 

 

 

Autizam i probava – Ne postoje dokazi specifičnih probavnih smetnji za djecu sa autizmom?

26 Petak velj. 2016

Posted by Autizam - JuRA in istraživanje

≈ Komentiraj

autismGI

U usporedbi sa neurotipičnom djecom, djeca sa poremećajem iz autističnog spektra nemaju jedinstvenog obrasca ili abnormalnih rezultata na endoskopskim pretragama ili drugim testovima za gastrointestinalne poremećaje. Rezultat je to istraživanja koje je objavljeno u časopisu JPGN (Journal of Pediatric Gastroenterology and Nutrition). Taj časopis je službeni glasnik Europskog i Sjevernoameričkog društva za gastroenterologiju, hepatologiju i nutricionizam. Studija ne pronalazi dokaze upalnih promjena stanica crijeva, kao ni manjak enzima laktaze (enzim za probavu šećera laktoze iz mlijeka). Također nisu pronađeni ni dokazi propusnih crijeva (leaky gut). Ovi rezultati podižu pitanja o ranijim znanstvenim i neznanstvenim izvještajima istraživanja koja su povezivala gastrointestinalne abnormalnosti sa autizmom i ponašanjem autističnih osoba.

Znanstvenici su uspoređivali rezultate dobivene kod 61 djece sa autizmom koji su promatrani zbog probavnih tegoba kao što su abdominalna bol i zatvor. Rezultati su uspoređivani sa onima kod 50 neurotipične djece koji su prolazili kroz ista testiranja. Testiranja su provođena kao dio rutinske zdravstvene skrbi, te nisu rađena isključivo radi istraživanja.

Znanstvenici su bili usredotočeni na određene abnormalnosti koje su ranije bile povezane sa autizmom – upalne promjene crijeva, manjak enzima laktaze (intolerancija na laktozu), te povećanu crijevnu propusnost (leaky gut).

Biopsija crijeva je pokazala blage upalne promjene kod djece sa autizmom, iste kao i kod neurotipične djece. Markeri za gore navedene poremećaje su bili isti kod djece s autizmom kao i neurotipične djece.

„Djeca sa autizmom imaju promijenjeno ponašanje koje utječe na socijalnu interakciju, te verbalnu i neverbalnu komunikaciju. Česti problemi kao što su vraćanje kiseline i zatvor mogu dovesti do atipičnih simptoma kod djeteta sa autizmom kao što su agresivno i autoagresivno ponašanje. Zbog toga probavni problemi koji se lagano prepoznaju kod neurotipične djece, kod djece sa autizmom lagano prođu neopaženo. Ovi neobični simptomi vode na zaključak da autistično ponašanje može biti povezano sa gastrointestinalnim poremećajima. Štoviše, ti poremećaji doprinose razvitku autizma. Neki roditelji i kliničari su primijetili poboljšanja kod autističnog ponašanja i gastrointestinalnih simptoma prilikom posebnih dijeta i drugih „znanstveno neutemeljenih intervencija.“

No, nova studija baca sumnje na povezanost autizma i gastrointestinalnih poremećaja zbog nedostatka značajnih razlika crijevne upale, manjka laktaze i povećane propusnosti crijeva između dvije skupine djece. Rezultati ove studije pokazuju da se djeca sa autizmom trebaju testirati na uobičajene gastrointestinalne probleme, te da ne postoje dokazi koji bi podržali teoriju da gastrointestinalni problemi uzrokuju autizam i autistično ponašanje.

Znanstvenici naglašavaju kako su nalazi endoskopskih i ostalih testiranja kod djece sa autizmom jednaki onima kod neurotipične djece sa istim probavnim simptomima. No, dodaju kako testiranje djece sa autizmom koja imaju prateća zdravstvena stanja kao što su upalna bolest crijeva, malapsorpciju ili intoleranciju na laktozu mogu biti zahtjevna jer su njihovi simptomi atipični.

Istraživanje je dostupno ovdje

 

Autizam je moguće dijagnosticirati MR snimanjem mozga

15 Petak sij. 2016

Posted by Autizam - JuRA in dijagnostika, istraživanje

≈ Komentiraj

image

Francuski znanstvenici su identificirali marker na mozgu koji je specifičan za autizam, a vidljiv je na MR snimkama kod djece u dobi od dvije godine naviše. Abnormalnost se sastoji u plićem naboru u području mozga zvanog Broca.

Broca je područje mozga nazvano po francuskom neurokirurgu, a nalazi se u lijevom frontalnom korteksu mozga. To područje je bitno za govor, tj. za proizvodnju početnih motoričkih signala koji kontroliraju glasnice, jezik, usne, dijafragmu i druge dijelove tijela potrebnih za govornu komunikaciju. Područje Broca poznato je kroz Broca afaziju (pogonsku afaziju), odnosno gubitak govora uslijed traume mozga.

Ovo otkriće može biti od koristi u ranoj dijagnostici autizma, a objavljeno je 12.1.2016 u časopisu “Biology Psychiatry: Cognitive Neurosciences and Neuroimaging”.

Nedavne neuroradiološke tehnike snimanja i analize su dale naslutiti prisutnost abnormalnih kortikalnih nabora, no tek se ovom tehnikom uspjelo dokazati postojanje specifičnog markera kod tri poremećaja iz spektra (autizam, pervazivni razvojni poremećaj i Aspergerov sindrom). Abnormalnost je najizraženija kod autizma.

Znanstvenici su ovaj marker nazvali “brazdina jama” (sulcus pit). To je najdublja točka od svake brazde u kori mozga iz koje se razvijaju svi moždani nabori. Znanstvenici su promatrali brazdine jame u 102 dječaka u dobi od dvije do deset godina života podijeljenih u tri skupine (autizam, PDD-NOS i neurotipično razvijena djeca). Kod prve skupine je uočena najplića brazda u usporedbi sa brazdama ispitanika ostale dvije skupine. Zanimljivo je da su upravo djeca sa najvećim poteškoćama u produkciji govora imala najpliće izmjerenu brazdinu jamu.

Ovo otkriće bi moglo omogućiti raniju dijagnostiku koja je do sada bila moguća na osnovu kliničkih znakova, promatranja i razgovora s roditeljima. Studija nadalje omogućava daljnja istraživanja razvoja mozga. Do sada se pretpostavljalo da su kortikalni nabori u potpunosti razvijeni po porodu, no u ovom istraživanju je utvrđeno da se neki površinski nabori nastavljaju produbljivati kroz odrastanje, i to u jednakoj mjeri kod djece s autizmom kao i kod neurotipično razvijene djece.

izvor
istraživanje

Objavljena istraživanja u 2015. godini

16 Srijeda pro. 2015

Posted by Autizam - JuRA in istraživanje, uzroci

≈ 1 komentar

ScreenHunter_117 Dec. 16 11.44.jpg

Autizam je neurobiološki razvojni poremećaj bez poznatog uzroka i lijeka. Godina se bliži kraju, pa da bacimo osvrt na ono što su znanstvenici objavili ove godine.

Siječanj, 2015

Niska razina vitamina D – mala studija uključila je 58 parova braći i sestara, od kojih se samo kod jednog od njih razvio poremećaj iz autizma. Po rođenju je mjerena razina vitamina D i zaključak je da je kod djece koja su razvila autizam izmjerena značajno manja razina vitamina D. http://molecularautism.biomedcentral.com/articles/10.1186/2040-2392-6-3

Izlaganje Bisfenolu A – Bisfenol A je monomer koji služi u proizvodnji plastičnih proizvoda. Znanstvenici su utvrdili da u odnosu na neurotipično razvijenu djecu, djeca s dijagnosticiranim autizmom imaju značajno veću koncentraciju tog monomera u krvi. http://onlinelibrary.wiley.com/doi/10.1002/aur.1444/abstract

 

Veljača, 2015

Preeklampsija i insuficijencija posteljice – još jedna mala studija koja je povezala smanjeni protok krvi kroz posteljicu sa povećanim rizikom od razvoja autizma. http://archpedi.jamanetwork.com/article.aspx?articleid=2020784&hc_location=ufi

 

Travanj, 2015

Očev DNK – u spermi očeva djece s autizmom pronađena su epigenetska obilježja u kojima su nedostajali neurorazvojni markeri. Djeca očeva sa takvim epigenetskim uzorkom imaju povećani rizik od razvoja nekih obilježja autizma. http://www.hopkinsmedicine.org/news/media/releases/paternal_sperm_may_hold_clues_to_autism

Svibanj, 2015

Majčin DNK – proučavan je metilacijski proces (uključivanje i isključivanje gena) i locirane su genomske lokacije koje su označene kao biomarkeri za razvoj autizma. https://imfar.confex.com/imfar/2015/webprogram/Paper20570.html

Gestacijski dijabetes – Dijabetes koji se razvio u trudnoći ili je tada prvi puta primijećen, povećava rizik od razvoja autizma kod djeteta. Rizik je veći ukoliko se dijabetes razvije do 26. tjedna trudnoće. http://jama.jamanetwork.com/article.aspx?articleid=2247143#Results

 

Lipanj, 2015

Mlade majke, očevi u godinama – Velika studija je uključivala više od 5 miliona djece, od kojih je oko 30000 dijagnosticirano autizmom. Zaključak je da je rizik za razvoj autizma veći kod djece rođene od majki mlađih od 20 godina i od očeva starijih od 40 godina. Također, rizik je veći kod djece od roditelja s velikom razlikom u dobi. http://www.nature.com/mp/journal/vaop/ncurrent/full/mp201570a.html

 

Rujan, 2015

Majčini hormoni – proučavane su razine tri „trudnička“ hormona – estriol,  hCG i alpha-fetoprotein. Zaključak je da trudnice sa posebno niskom razinom estriola imaju povećani rizik da će se kod djeteta kasnije razviti autizam. http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/26370672

 

Listopad, 2015

Majčina antitijela – određena majčina antitijela povećavaju rizik od razvoja autizma, posebice u dječaka. Neki imunoproteini mogu prijeći krvno moždanu barijeru, usaditi se u moždane stanice fetusa i promijeniti strukturu. http://www.feinsteininstitute.org/2015/10/feinstein-institute-researchers-discover-that-maternal-antibodies-are-risk-factors-for-autism-spectrum-disorder/

Prijevremeno rođenje djeteta – moždana umreženost kod prijevremeno rođene djece je slabija. Manje je bijele tvari koja je tvorena od aksona koji su odgovorni za povezivanje dijelova mozga. Slabija umreženost se odražava na pažnju, komunikaciju i osjećaje. Prijevremeno rođena djeca imaju veći rizik za razvoj autizma, kao i nekih psihičkih poremećaja. http://news.wustl.edu/news/Pages/Premature-birth-appears-to-weaken-brain-connections.aspx

Studeni, 2015

Pušenje – analiza krvi djece s autizmom pokazala je prenatalnu izloženost pušenju kod djece starosti od čak pet godina. Ovo otkriće je vjetar u leđa za daljnja istraživanja epigenetskih markera, odnosno prenatalnoj izloženosti okolišnim čimbenicima.  http://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0013935115301432

Prosinac, 2015

Sindrom policističnih jajnika – velika švedska studija kroz koja je potvrdila neka ranija istraživanja. Povećana razina muških hormona u trudnoći (kao u PCOS), povećava rizik od razvoja autizma. http://www.nature.com/mp/journal/vaop/ncurrent/full/mp2015183a.html

Antidepresivi u trudnoći – posljednje ovogodišnje objavljeno istraživanje upućuje da upotreba antidepresiva u trudnoći za 87% povećava rizik od razvitka autizma kod djeteta. Rizik je veći ukoliko se antidepresivi uzimaju u drugom i posljednjem semestru trudnoće. http://archpedi.jamanetwork.com/article.aspx?articleid=2476187

Kako mikrobi oblikuju autizam

27 Petak stu. 2015

Posted by Autizam - JuRA in istraživanje, ponašanje, terapija

≈ Komentiraj

gut brain

Sam je dobio dijagnozu autizma u trećoj godini života. U to vrijeme znao je satima neutješno plakati. Kada nije imao poteškoća sa dugotrajnim zatvorom, Sam je imao strašne proljeve. Kada je napunio četiri godine, roditelji su posumnjali da uz autizam postoji još nešto što ga toliko muči. Pola sata prije svake stolice, Sam bi se presavijao od boli u trbuhu, te plakao. Ponekad bi si prekrivao trbuh igračkama kao da pokušava ublažiti bol u crijevima.

Samovi roditelji su ga vodili brojnim pedijatrima i gastroenterolozima, ali fizički pregledi, kao i nalazi krvi nisu pokazivali nikakve probleme koji bi utjecali na rad probanog sustava. Na kraju su nevoljko počeli prihvaćati da problem sa crijevima može biti još jedna manifestacija Samovog autizma.

Nažalost, Sam je samo jedno od mnogo djece s poremećajem iz autističnog spektra koje ima takve probleme. 40-60% djece s autizmom ima problema – od manjih poteškoća kao što su bol i nadutost, do većih kao što su zatvor i proljev. Kako i zašto se ti problemi razvijaju kod djece s autizmom ostaje nepoznato.

Unatoč problemima, probavni organi djece s autizmom se čine uredni. Kod neke djece se probavne smetnje mogu razviti kao posljedica napetosti i tjeskobe, ili mogu isplivati kao posljedica ponašanja. Ako se djetetovo inzistiranje i rutina odražava na prehrambenim navikama, dijete možda ne unosi dovoljno vlakana ili tekućine što rezultira zatvorom.

Isto tako je moguće da pravi uzrok ovih problema nije ljudski faktor. Nalazi iz ranijih istraživanja pokazuju da probavne smetnje u nekih osoba s autizmom dolaze iz poremećene crijevne flore – raznovrsnih bakterija i drugih mikroorganizama koji pomažu u razgradnji hrane, proizvodnji vitamina i zaštiti od raznih patogena. Znanstvenici su došli do zaključka da se mikrobi koji žive u crijevima osoba s autizmom razlikuju od onih kod osoba koje nemaju poremećaj iz autističnog spektra.

Do sada, ovo istraživanje nameće više pitanja, nego što daje odgovore. No, potreba za razjašnjavanjem je neupitna: Neki roditelji, u očajnom pokušaju da pomognu djetetu u boli provode „uradi sam“ transplantaciju stolice – mijenjanje crijevne mikroflore pomoću premještanja stolice iz zdravog donora u dijete s autizmom.

Samova majka je počela sa takvom terapijom u srpnju 2014. nakon što joj je liječnik pokazao kako to može i sama raditi na siguran način. Ubrizgavala je suprugovu razrijeđenu stolicu u djetetovo debelo crijevo koristeći špricu i kateter. Također, priprema i kapsule s izmetom koje je sin pio jednom dnevno. Sada ih uzima dva puta tjedno.

Kliničari upozoravaju da je takva transplatacija potencijalno opasna, obzirom da su takvu tehniku znanstvenici tek počeli istraživati. Grupa znanstvenika iz Arizone provodi niz manjih istraživanja fekalne transplantacije u nadi da će promjena crijevne flore ublažiti probavne smetnje djece s autizmom.

U međuvremenu neki znanstvenici istražuju još kontraverzniju ideju – crijevna flora može oblikovati mozak i biti primarni uzrok problemima koji dolaze s autizmom. Prema tim tvrdnjama,  propusna crijeva dozvoljavaju spojevima koji su proizvod bakterija da izađu iz crijeva i promijene funkciju mozga, te doprinesu razvoju društvenih problema i repetitivnog ponašanja.

Do sada se istraživanja provode samo na laboratorijskim miševima, ali znanstvenici ističu veliki potencijal tih studija.

Na kraju, razumijevanje kako se crijevna mikroflora razlikuje kod osoba s autizmom i kako utječe na rad crijeva i mozga, može pomoći liječnicima u dijagnozi i tretiranju problema koje ima Sam. Sastav mikroflore pojedinog djeteta može biti podloga za personalizirani tretman. No, još je za to prerano i previše je nepoznanica.

Malo razmišljanja: 

Crijevni mikroorganizmi – većinom bakterije, ali i gljivice, virusi i drugi mikroorganizmi, su 10 puta zastupljeniji od svih stanica u ljudskom tijelu. Ovi sićušni stanovnici ljudskog tijela su međusobno nevjerojatno različiti. Postoji više od 1000 različitih vrsta bakterija koje zajedno imaju preko 3 miliona gena, mnogo više od ljudskog genoma koji ih ima oko 23000.

Prošlog desetljeća je kroz istraživanja postalo jasno koliku važnost ti mikroorganizmi imaju na zdravlje pojedinca. Poremećaji u crijevnoj flori ne ometaju samo probavnu funkciju, već mogu imati glavnu ulogu u stanjima kao što su pretilost, astma, karcinom, pa čak i neurološka stanja kao što je multipla skleroza.

Prva ideja o poveznici mikroorganizama i autizma, odnosno njegovih simptoma datira iz istraživanja provedenog 2000. godine. Tada je proučavano 11 slučajeva kod djece čiji su se simptomi iz autističnog spektra javili nakon uzimanja antibiotika. Ta djeca su se tipično razvijala, a nakon terapije antibioticima su naglo izgubila već stečenu društvene vještine, govor ili druge sposobnosti. Znanstvenici su pretpostavili da su antibiotici uništili nekoliko važnih vrsta crijevnih bakterija što je rezultiralo da se u crijevima nastani grupa bakterija „Clostridia“. Te bakterije proizvode neurotoksin koji uzrokuje probleme u ponašanju. Tim znanstvenika je osam tjedana tretirao djecu drugim antibiotikom (Vancomycin) koji je imao sposobnost izbrisati štetne bakterije, vjerujući da bi to moglo dovesti do određenih poboljšanja. Obzirom da niti jedan lijek ne prolazi kroz stijenku crijeva u krvotok, vjerovalo se da se treba ograničiti na probavni sustav. Psiholog je proučavao snimke djece u igri koje su snimljene prije i poslije tretmana, ne znajući kada je koja snimka snimljena. Odredio je da je kod osmero tretirane djece poboljšano ponašanje i komunikacija. Kada su ista djeca nakon par mjeseci podvrgnuta evaluaciji, ustanovljeno je da su sva djeca izuzev jednog imala regresiju, te su se vratila u stanje kao prije tretmana. Zaključak znanstvenika je da su se štetne bakterije u nedostatku antibiotika ponovno nastanile.

Ovo istraživanje je pokazalo da zasigurno postoji korelacija između crijevne mikroflore i problema u ponašanju. Istraživanje je bilo malo i bez kontrolne skupine, pa je ideja da mikroorganizmi oblikuju ponašanje ostala samo teorija. Sve do deset godina unazad kada su istraživači počeli manipulirati mikroorganizmima životinja u kontroliranijim uvjetima.

2004. godine, japanski istraživači su otkrili da miševi koji žive u sterilnim uvjetima i nemaju mikroorganizme, proizvode veće količine hormona stresa nego kontrolni miševi zatočeni u uskoj cijevi. Kada bi se miševima iz sterilne skupine, prije eksperimenta dozirala samo jedna vrsta bakterija, a koja je prirodan stanovnik njihovi crijeva (Bifidobacterium infantis), proizvodnja stresa bi bila na normalnoj razini.

Prošle godine su irski znanstvenici otkrili da ti „sterilni“ miševi ne pokazuju uobičajene sklonosti u interakciji s njima nepoznatim miševima, za razliku od njima poznatih miševa. Miševi bi se u prisutnosti nepoznatog miša timarili, što se smatra pokazeteljem prisutnosti autizma kod miševa.

Ove dvije studije su pokazatelj da je istraživanje utjecaja crijevne mikroflore vrijedno i da ima potencijal.

Crijevne reakcije:

Do sada je povezanost mikroorganizama i psihičkih funkcija kod ljudi bilo teže dokazati nego kod miševa. Za početak, još je nejasno da li postoje stalne različitosti između crijevne mikroflore kod osoba s autizmom u odnosu na tipično neurorazvijene osobe.

Nekoliko istraživanja su pokazala kako je sastav crijevne mikroflore drugačiji kod djeteta s autizmom u odnosu na dijete koje nema autizam. Ali svaki od tih nalaza pokazuje drugačiji set mikroorganizama, a samo nekolicina pokazuje da nema razlika. Ne pomaže ni činjenica da je svako dijete imalo različiti karakterističan mikrobiološki uzorak. Otprilike kao i otisak prsta. Mikroflora se  može mijenjati i uzrastom. Zbog prirodne raznovrsnosti je teško identificirati jedinstvenu mikrobiološku vrstu ili skupinu mikroorganizama koja je stalno prisutna kod autizma.

Istraživanja na ovom području su mala. Jedno od najvećih je uključivalo 58 djece s autizmom i 22 djece u kontrolnoj skupini. Statistički je vrlo teško odrediti neki trend u tako maloj skupini. Drugo ograničenje je u tome što niti jedno od tih istraživanja nije kontroliralo razlike u prehrani koje mogu oblikovati uzorak mikroorganizama. Mnoga djeca su izbirljiva u prehrani, druga ne uzimaju glutein i kazein. Drugim riječima, mikrobiološke različitosti mogu biti i odraz prehrambenih navika testirane djece, ne nužno i nešto osnovno uz autizam.

Jasniji odgovori nam dolaze. Nekoliko timova analizira crijevnu mikrofloru stotinjak djece uz dokumentiranje prehrane svakog djeteta. Cilj je prikupiti podatke preko 1000 osoba s autizmom kao dio velike stdije „American Gut“. Ovaj projekt je započeo 2012. godine i već je katalogizirao mikrobe iz uzoraka od preko 3000 osoba. Prošle godine pokrenuta je kampanja kroz koju su regrutirali 220 osoba s autizmom.

Kroz sličan projekt i druga skupina znanstvenika ima cilj prikupiti preko 1000 djece s autizmom, zajedno s njihovim detaljnim povijestima bolesti i informacijama o poteškoćama. Kroz tu studiju analizirat će se DNK djece kako bi se dobila poveznica između genetskih varijanti i određenih profila mikroorganizama.

Znanstvenici još proučavaju i problem promjenjivosti crijevne mikroflore kroz vrijeme. Prate kako se mikroflora mijenja u djece s autizmom dok probavne smetnje napreduju ili nestaju u nadi da će pronaći neku poveznicu koja bi upućivala na uzročnika smetnji. Oko jedne takve studije okupljeno je 30 djece od kojih je polovica sa poremećajem iz spektra. Cilj je prikupiti četiri uzorka svakog djeteta u razmacima od jednog do tri mjeseca.

Mikrobi koji mijenjaju svijest: 

Dok se jedni timovi znanstvenika trude projektirati studije koje bi uočile poveznice kod osoba s autizmom, drugi timovi koji provode ispitivanja na miševima su počeli identificirati specifične mikroorganizme ili njihove metabolite koji pokreću ponašanje tipično za autizam.

Na primjer, miševi koji su prenatalno bili izloženi epileptiku, valproičnoj kiselini, imali su ponašanje slično onom koje dolazi s autizmom – veću sklonost okupiranosti predmetom u kavezu, nego interakciji s drugim mišem u kavezu. 2013. godine su nizozemski znanstvenici otkrili da ti miševi imaju promijenjeni profil crijevnih bakterija u usporedbi s drugim miševima.

Drugo istraživanje slijedi sličan model. U toj studiji su gravidnim miševima ubrizgali virusolike molekule kako bi stimulirali imunološki odgovor organizma, te je mladunčad pokazivla autistično ponašanje poput intenzivnog timarenja i nezainteresiranosti za druge jedinke. Tim znanstvenika je pronašao da ovi miševi imaju različite tipove crijevnih bakterija od onih iz kontrolne skupine. Također su proizveli propusna crijeva sa povećanom razinom bakterijskom komponentom 4EPS u krvi. Tretirajući mladunčad sa „bacteroides fragilis“, normalnom bakterijom u ljudskom organizmu, zatvorila su se propusna crijeva. Miševi su izgubili repetitivno ponašanje, no ostali su društveni deficiti.

Nejasno je na koji način tretman ovom bakterijom funkcionira. Postoje mnoga sredstva koja utječu na ponašanje pojedinca – droge, bjesnoća, kofein, zašto ne i mikrobi?

Neki znanstvenici upozoravaju da se ovim rezultatima ne bi trebalo davati previše značaja jer su studije vođene na miševima, a ne ljudima. Nadalje, ovdje se ne radi o autizmu, već o oblicima ponašanja koji nalikuju ponašanju osobe s autizmom.

Bez saznanja kako crijevni mikroorganizmi mogu utjecati na mozak, teško je odrediti da li mikrobiološki tretman indirektno poboljšava ponašanje, otklanjajući probavne probleme ili ima direktniji utjecaj na mozak i ponašanje. Kako bi pokušali odgovoriti na ovo pitanje znanstvenici su predstavili bakteriju koja proizvodi 4EPS u kontrolnoj skupini miševa. Cilj je ustanoviti da li ta bakterijska komponenta može izazvati tjeskobno ponašanje. Uz to istražuje se i uloga crijevnih mikroorganizama u nekoliko drugih modela miševa, kako bi se ustvrdilo da li i oni imaju probavne smetnje i poremećaje u ponašanju koje se poboljšavaju nakon tretmana B.fragilis-om. Ukoliko istraživanje pokaže da je tretman jednako uspješan, to bi pomoglo uvjeriti skeptike da su nalazi primjenjivi i kod ljudi, odnosno osoba s autizmom.

Testiranje transplantanta:

Iako s još nerazjašnjenim znanstvenim pitanjima, neki znanstvenici testiraju direktan pristup: uvađanje novog mikrobioma u dijete s autizmom preko fekalne transplantacije.

Još od četvrtog stoljeća ljudi eksperimentiraju sa transplanatacijom stolice. Liječnici su liječili proljev koktelom „žuta juha“ –  oralnim sredstvom napravljenim od fekalne mase zdrave osobe. U modernoj medicini je ovakav oblik liječenja ponovo dobio kredibilitet prije par godina kada su nizozemski znanstvenici otkrili da jedna doza stolice zdravog donora u 80% slučajeva izliječi bolesnika sa infekcijom smrtonosnog crijevnog patogena – Chlostridium difficile. Unatoč tome, procedura se vrši samo kao zadnja opcija, kada zakažu antibiotici i ostala konvencionalna liječenja. Nadalje, ova procedura se pokazala uspješnom samo kod ponavljajućih, opasnih probavnih infekcija.

„Fekalne transplantacije su izvanredne jer liječe bolesti za koje nema drugog lijeka.“, rekao je dr. Stollman, liječnik koji je obavio preko 100 fekalnih transplantacija pri tretiranju infekcije uzrokovane bakterijom C.difficile. Da bi ta metoda zaživjela, transplantacije bi trebale biti preciznije, odnosno trebali bi se uvoditi samo oni mikrobe koje osoba treba, a ne cijeli novi mikrobiom. Fekalna transplantacija ima svega nekoliko nuspojava, ali nema dovoljno dokaza da bi se odbacio rizik. Jedna pacijentica je nakon transplantacije fecesom pretile osobe i sama postala pretila. Kod drugih su se razvili reumatoidni artritis ili oštećenje živca. No, sve u svemu, nejasno je da li su ta stanja uzrokovana fekalnom transplantacijom.

Ove godine testirana je procedura na 20 djece koja imaju i autizam i probavne smetnje. Djeca u dobi od 7 do 17 godina su dobila ciklus Vancomycina kao bi se uništile bakterije u crijevu, da bi potom bila napravljena fekalna transplantacija.

“Ovo je nova i obećavajuća pretpostavka o uzroku autizma koja bi mogla uvelike pomoći djeci s autizmom.“

Istraživanje provodi testiranja da li fekalna transplantacija pozitivno utječe na probavu kod djece. Tim znanstvenika također procjenjuje da li taj tretman ublažava simptome autizma. Znanstvenici odbijaju razgovarati o svojim nalazima do službene objave rezultata koja se očekuje sljedeće ljeto.

Nekoliko znanstvenika koji ne sudjeluju u ovom istraživanju očekuju bilo kakve promjene u ovom području, iako su skloni vjerovati da intervencije poput fekalne transplantacije neće utjecati na osnovne simptome autizma.

U međuvremenu, roditelji poput Samove majke ne žele čekati na spori napredak znanosti. Ona tvrdi kako su nakon početka primjene fekalne transplantacije probavne smetnje u potpunosti nestale, te da je djetetova stolica normalna. Tretmani nisu promijenili Samove simptome autizma, ali su mu promijenili kvalitetu života. Sam je sada potpuno drugačije dijete. I dalje ima autizam, ali je sretan i puno više primjećuje okolinu. Više nije u tolikim bolovima i može se usredotočiti na stvari koje se događaju oko njega.

Druga majka četverogodišnjeg sina, pak tvrdi kako nakon godinu dana tretmana njeno dijete više nema proljeve, a uz to se ublažilo i repetitivno ponašanje, te poboljšale društvene vještine. Počeo se igrati sa mlađim bratom i primjećivati i promatrati druge ljude u parku. Značajno se povećao kontakt očima, a počeo je i govoriti.  Majka navodi kako je nestankom probavnih problema dijete postalo društvenije i interaktivnije, što je i preduvijet za razvoj govora.

Znanstvenici su strogo protiv “uradi sam” fekalne transplantacije zbog manjka dokaza koji podržavaju uporabu kod autizma, te potencijalne štete. Iako postoji percepija da je fekalna transplantacija neškodljiv postupak, možda ipak nije tako.

Prvi razlog za zabrinutost je da feces nije dovoljno analiziran na patogene što može biti okidač za razvoj bolesti. Iako tu stolicu domaćin dobro podnosi imunološkim mehanizmom, uvađanjem u tijelo druge osobe ona može izazvati štetnu imunološku reakciju na strano tijelo. Također, prilikom izvođenja postupka može doći do oštećenja završnog dijela debelog crijeva.

Samova majka je svjesna rizika, ali kaže da ne postoji druga opcija, te da ne može puno izgubiti igrajući se sa sinovim mikrobiomom. „Kada vam je dijete u tolikoj boli, učinit ćete sve da mu pomognete“.

Do sada niti jedno istraživanje, niti kućni eksperimenti nisu objasnili zašto crijevna mikroflora igra toliku ulogu pri autizmu. Ovo istraživanje je na početku, a već nudi roditeljima nadu u budućnost koju je lakše prihvatiti.

 

izvor

← Older posts

Autizam – jednaki u različitosti

Autizam – jednaki u različitosti

Što je autizam?

Autizam je vrlo složeni biološki razvojni poremećaj mozga. Osnovno obilježje autizma je slaba socijalna interakcija i komunikacija i ograničeni i ponavljajući obrasci ponašanja. Obuhvaća spektar poremećaja koji se kreću od blagih do teških, a češći je kod muškaraca nego kod žena.

Znakovi autizma

Prvi znakovi autizma. Dijete: - ne ostvaruje kontakt očima (npr. kod hranjenja) - ne uzvraća osmijeh - ne reagira na svoje ime ili na glas bliske mu osobe - ne prati pogledom predmet koji mu pokazujete - ne koristi nikakve pokrete za komuniciranje - ne započinje maženje niti reagira na maženje - ne imitira pokrete i izraze lica roditelja - ne pokazuje interes ili sreću pri interakciji s drugima Kasniji znakovi autizma - nesposobnost stvaranja prijateljstva i bliskih odnosa - nesposobnost igranja u društvu - ponavljajuća ponašanja (npr. vrćenje u krug) i neuobičajena upotreba jezika (npr. vrištanje i čudni zvukovi) - prevelika okupiranost određenim objektima i aktivnostima - nemogućnost obavljanja nekih rutina

Dijagnostika autizma

Da bi se što uspješnije postavila dijagnoza poremećaja iz autističnog spektra potreban je multidisciplinarni pristup, te što objektivnija dijagnostička sredstva. Prvi korak je upoznavanje pedijatra sa poteškoćama Ovisno o poteškoćama, nadalje je potrebno provesti različite pretrage te uključiti i druge specijaliste koji bi trebali raditi kao tim da shvate što nije u redu (psiholog, logoped, neuropedijatar, dječji psihijatar itd.). Tijekom obrade mogu se koristiti i dijagnostičke metode poput EEG-a, MR snimanja, testiranja sluha, te laboratorijska, genetska, imunološka i metabolička testiranja.

Terapija autizma

Za autizam još ne postoji lijek. Postoje niz tretmana koji pomažu djeci u svakodnevnom normalnom fukcioniranju kroz razne tehnike učenje osnovnih vještina, privikavanje na senzorne podražaje. Terapijski postupci koji se najčešće primjenjuju u radu s djecom s autizmom su komunikacija putem slika (PECS), primijenjena bihevioralna analiza (ABA terapija), Floor Time terapija, podučavanje socijalnih vještina putem socijalnih priča i slično. Što se farmakoterapije tiče, ona se smatra učinkovitom i potrebnom u određenim slučajevima. No, farmakološki pristup bi ipak trebao biti pomoćni, a ne glavni pristup tretmanu autizma.

Kategorije objava

Arhiva objava

  • Lipanj 2017
  • Svibanj 2017
  • Ožujak 2017
  • Veljača 2017
  • Siječanj 2017
  • Prosinac 2016
  • Studeni 2016
  • Listopad 2016
  • Rujan 2016
  • Kolovoz 2016
  • Srpanj 2016
  • Lipanj 2016
  • Svibanj 2016
  • Travanj 2016
  • Ožujak 2016
  • Veljača 2016
  • Siječanj 2016
  • Prosinac 2015
  • Studeni 2015
  • Listopad 2015

RSS linkovi

  • RSS - Objave
  • RSS - Komentari

Statistika

  • 177.855 hits

Unesite svoju adresu e-pošte za pretplatu na blog i primajte obavijesti o novim objavama putem e-pošte.

Pridruži se 59 drugih sljedbenika

Napravi besplatnu web stranicu ili blog na WordPress.com.

Privatnost i Kolačići: Ova web-stranica koristi kolačiće. Nastavkom korištenja ove web-stranice prihvaćate korištenje kolačića.
Kako bi saznali više, uključujući kako kontrolirati kolačiće, pročitajte ovdje: Politika kolačića
  • Prati Pratim
    • Autizam - jednaki u različitosti
    • Pridruži se 59 drugih sljedbenika
    • Already have a WordPress.com account? Log in now.
    • Autizam - jednaki u različitosti
    • Prilagodi
    • Prati Pratim
    • Prijavi se
    • Prijava
    • Prijavi ovaj sadržaj
    • View site in Reader
    • Upravljanje mojim Pretplatama
    • Sakrij ovu traku
 

Učitavanje komentara...