Početkom godine moj sin je krenuo u treći razred.
Nije znao čitati.
Svi u školi, pa i učitelji su toga bili svjesni. Shvatili su to do kraja prvog razreda. U drugom razredu je škola pokrenula program za podršku u učenju čitanja djeci kojoj je bila potrebna dodatna pomoć zbog poteškoća s pismenošću.
Njega nisu ni razmatrali za uključenje u taj program.
Njegova učiteljica je smatrala kako bi on i mogao čitati, no da je previše tvrdoglav da bi čitao na glas. Također je rekla i kako ga nije mogla uključiti u taj program jer osoba koja je trebala voditi program dosad nije imala iskustva u radu s autističnom djecom.
Krenuo je u specijalnu školu, potom i u drugačiju specijalnu školu.
On i dalje nije znao čitati.
Početkom ove godine smo odustali od škole. Kažem “mi” jer je to bila zajednička odluka iz obostrane koristi. Ja se više nisam mogla nositi s toliko sastanaka na kojima bih raspravljala o poteškoćama svog djeteta. Nisam se više mogla ni boriti s osobama koje na mog sina gledaju kao na gomilu liječničkih izvještaja. On se više nije mogao nositi s traumom boravka na mjestu gdje nije prihvaćen. Kažem “trauma” bez pretjerivanja. Bilo mu je traumatično i on se još uvijek oporavlja od boravka u školi.
Prijavili smo se za učenje kod kuće. Molim protivnike takvog programa da shvate kako je u mojoj zemlji takav oblik školovanja vrlo dobro reguliran zakonom.
Proveli smo neko vrijeme u oporavljanju.
Pokušali smo na više načina, i svaki puta kada bi mi rekao da ne zna čitati ja bih ga podsjetila da je u školi učio čitati. Pretpostavila sam njegovu sposobnost. Nisam to napravila na način kao njegova bivša učiteljica koja bi mu govorila kako on može čitati, a bez bilo kakve stvarne pomoći da stekne tu vještinu. Pretpostavila sam njegovu sposobnost vjerujući da bi uz ispravnu podršku on zaista mogao čitati .
Zajedno smo odredili cilj i na tome radili.
Igrali smo igre na ploči – mnogo njih. Kakve veze te igre imaju sa čitanjem? Mogu pomoći povećanjem radne memorije, te su zabavan način otkrivanja riječi u uputstvima. Uključili smo titlove na TV-u. Pratili smo multisenzorni program čitanja kojeg sam kasnije prilagodila njegovim potrebama. To mi nije bilo nimalo jednostavno jer sam ja naučila čitati vrlo rano. Nisam imala pojma kako sam naučila čitati, stoga je pokušavanje razlamanja postupka na način koji odgovara mom sinu meni oduzelo mnogo vremena i energije. No, isplatilo se.
Sada on zna čitati!
Trebao je učiti drugačije od ostale djece. No, više od toga mu je trebao netko tko od njega neće odustati samo zato što je autističan.
Moramo vjerovati da su naša djeca sposobna. Još je važnije postići da i drugi vjeruju u sposobnosti naše djece, jer ona jesu sposobna. Kada se ljudi fokusiraju na ograničenja bez priznavanja njihovog potencijala, vrlo se lako obeshrabriti. Kada drugi odustanu od naše djece i mi lako možemo odustati. No, upornost i pretpostavljanje djetetove sposobnosti se na kraju ipak isplati.
Sada on zna čitati…
Cas Faulds
Autizam - jednaki u različitosti 