Tikovi, kompulzivno ponašanje ili stiming?

Oznake

kompulzivno ponašanje, ocd, okp, opsesivne misli, ponavljajuće ponašanje, repetitivno ponašanje, samostimulirajuće ponašanje, stiming, stimming, tikovi, trzanje, žmirkanje

Razlike između tikova, kompulzivnog i samostimulirajućeg ponašanja

Ima li vaše dijete tikove, kompulzivno ili samostimulirajuće ponašanje? Sva tri ponavljajuća ponašanja imaju drugačiju namjenu.

Tikovi su oblik neurološki uvjetovanog, najčešće nevoljnog ponašanja. Često su grčeviti, te nemaju ritmički obrazac. Obično uključuju grupe mišića za pokretanje (žmirkanje, trzanje lica i slično) ili glasanje, šmrkanje, pročišćavanje grla, te savijanje prstiju. U većini slučajeva dijete ima višestruke obrasce pokreta i barem jedan glasovni tik. Čini se kako tikovi nemaju svrhu za dijete. Dijete može osjetiti dolazak tikova, no vrlo ih teško može zaustaviti. Dijete u njima ne uživa, te je često frustrirano time što ih ne može kontrolirati. Tikovi kako dođu, tako i prođu, no češći su tijekom stresnih događaja. 

 

Pravo kompulzivno ponašanje (ne fiksacija) je uvjetovano tjeskobom i često je posljedica opsesivnih misli. Osoba uslijed tjeskobe osjeća potrebu za takvim ponašanjem, te će u slučaju da to ponašanje spriječite postati još tjeskobnija. Osobe su svjesne svog ponašanja i imaju određenu kontrolu nad njim, no osjećaju da su na takvo ponašanje prisiljeni. Osobe sa kompulzivnim ponašanjem ga najčešće ne vole, no osjećaju jaku potrebu za njim. Ukoliko ga ne provode, postaju tjeskobnije. Poremećaj se može sastojati od snažnih ponavljajućih obrazaca misli (intenzivna briga, pretjerani strahovi i slično), kompulzivnih obrazaca ponašanja (često pranje ruku, ponavljajuće zatvaranje i otvaranje vrata, pretjerana urednost, potreba za točnim rasporedom predmeta i slično). Poremećaj može sadržavati i obje komponente.

Samostimulirajuće ponašanje (Stiming) je voljno, kontrolirano ponašanje sa svrhom kontrole nad senzorikom i smanjenja napetosti. Ova ponavljajuća ponašanja osoba koristi kako bi umirila živčani sustav kada je pretjerano pobuđen, da ga aktivira kada nije dovoljno pobuđen ili da blokira neželjene podražaje. Samostimulirajuće ponašanje obično se sastoji od ponavljajućih, ritmičkih pokreta, glasovnih ili vizualnih obrazaca. Stiming je najčešće voljno ponašanje koje dijete koristi kako bi reguliralo svoj živčani sustav. Ukoliko ponašanje posjeduje ponavljajuće, ritmičke obrasce, te stvara osjećaj ugode, ne radi se o tikovima ili kompulzivnom ponašanju, već samostimulirajućem ponašanju.

 

 

izvor

 

Autizam i bježanje

Bježanje ili lutanje je vjerojatno najopasniji oblik ponašanja kod djece iz autističnog spektra. Jedan je od vodećih uzroka smrti kod djece sa autizmom, te izvor najvećeg straha za roditelja djeteta iz spektra autizma.

Započet ćemo sa statistikom koja je preuzeta sa stranice udruženja AWAARE (Autism Wandering Awareness Alerts Response Education).

Prema podacima iz travnja, 2011:

• Otprilike 49% djece sa autizmom pokušava pobjeći iz sigurnog okruženja što je otprilike 4 puta više nego kod njihove braće i sestara koji nemaju autistični poremećaj.
• Više od 33% djece sa autizmom koje je pobjeglo nisu ili su vrlo rijetko u stanju iskomunicirati svoje ime, adresu ili broj telefona.
• 66% roditelja čije dijete je pobjeglo je prijavilo da je dijete bilo u opasnosti od stradavanja u prometu.
• 32% roditelja čije dijete je pobjeglo je prijavilo da je dijete bilo u opasnosti od utapanja.
• Djeca sa autizmom u dobi između 7 i 10 godina otprilike 8 puta češće odlutaju nego njihova braća i sestre koji nemaju poremećaj iz autističnog spektra.
• 50% roditelja čije dijete sa autizmom je pobjeglo nikada nije primilo nikakav oblik edukacije ili uputa od stručnjaka.
• Američko Nacionalno udruženje za autizam (NAA) otkriva kako je između 2009 i 2011 udio utapanja u smrtnim posljedicama bježanja iznosio čak 91%
• 23% od ukupnog broja smrtnih slučajeva zbog bježanja kod djece sa autizmom, dogodilo se dok ih nisu čuvali roditelji.
• LINK na istraživanje na uzorku od više od 1200 djece

Kao zaključak navodi se kako je lutanje jedno od najtežih i najzahtjevnijih autističnih ponašanja koje je potrebno držati pod kontrolom. Mnoge strategije za kontrolu ovog ponašanja uključuju kontrolu okoline, te korištenje tehnologije za praćenje djeteta.

“Ako je nestalo dijete sa autizmom, prvo pretražite oko vode” – Američko udruženje za autizam

UZROCI BJEŽANJA

Kao uzroci ovog ponašanja navode se brojna stanja koje mogu dovesti do toga da se dijete navede na bijeg. Obično su to različite poteškoće u izvršnom funkcioniranju udružene sa poteškoćama senzorne obrade.

Izvršno funkcioniranje:

1. Dijete sa autizmom često ima slabu svjesnost o granicama, te vidi samo ono čime je u tom trenutku privučeno. Dijete ne razaznaje da prelazi granice dozvoljenog.
2. Dijete sa autizmom često ima slabu kontrolu reakcije sa smanjenom sposobnošću da ublaži svoje reakcije, tj. ponaša se bez razmišljanja.
3. Dijete sa autizmom često ima slabu svjesnost o opasnosti koja mu prijeti, te ima slabu sposobnost primjene zaštite u trenutku opasnosti.
4. Dijete sa autizmom se često ponaša toliko impulzivno da nema sposobnost kontrole onoga što radi u trenucima dok to radi. Obično se kreće brže nego što to može kontrolirati, te iz tog razloga dijete i dalje ulazi u vodu iako mu ona prelazi preko glave.
5. Dijete sa autizmom često ima ograničenu sposobnost za predumišljajem, te razmišljanja o posljedicama svojih radnji. Pa čak i ako je prošli puta bilo u velikoj opasnosti, to neće utjecati na njegovo ponovljeno ponašanje.
6. Dijete sa autizmom često postaje opčinjeno nekim stvarima koja ga privlače, te ne može preusmjeriti pažnju sa toga.

Druge značajke koje su česte u mnogo, ali ne u svim slučajevima bježanja:

1. Najčešće se takvo ponašanje događa u djetetovoj dobi između četvrte i devete godine života, te se povlači kako dijete stječe bolje regulacijske vještine (impulsna i emocionalna regulacija).
2. Češće se događa kod djece koja su senzorno osjetljivija kao sredstvo za uklanjanje neugode uslijed senzorne preopterećenosti.
3. Češće se javlja kod hiperaktivne djece koja traže uzbuđenje i stimulaciju. Ta djeca su često vrlo aktivna, slabo organizirana, te im je potrebna stalna stimulacija kako bi se osjećala ugodno.
4. Češće se događa kod djece koja imaju poteškoće sa pretjeranom zaokupiranošću, te iz tog razloga imaju problema sa preusmjeravanjem pažnje sa onoga što ih privlači.
5. Češće se događa kod djece sa ograničenim govornim sposobnostima. Vjerojatno iz razloga što ne mogu na drugi način postići i izraziti ono što žele.
6. Češće se događa kod djece koja imaju poteškoća u praćenju vodstva svojih skrbnika. Teže tome da urade što žele, baš kada to oni žele, uz malo ili nimalo traženja pomoći od druge osobe. Ova djeca su obično u fazi gdje se opiru vodstvu, te moraju imati kontrolu nad svime što im se događa.

No, treba uzeti u obzir da je svako dijete sa autizmom drugačije, te da uzroci u pojedinim slučajevima mogu uključivati od svega gore navedenog, samo ponešto od toga, pa do nijednog od navedenih uzroka. Često se u podlozi mogu pronaći varijante navedenoga (senzorne poteškoće, potreba za stimulacijom itd.). Roditelji i stručnjaci mogu reducirati poneke od ovih poteškoća. Primjerice, korištenjem stroge senzorne dijete za dijete koje ima nedovoljno nadraženi živčani sustav ili korištenjem antifona kako bi prigušili za dijete prejake zvukove kada se ono odvodi u glasno okruženje.

ZAŠTITA JE UVIJEK NAJVAŽNIJA

Obzirom da je bježanje, tj. lutanje jedno od najvećih prijetnja djetetovoj sigurnosti, prva linija obrane je dobro planiranje sigurnosti i zaštite. Najčešće proaktivne strategije se sastoje od:

• Brave, zasuni i ostale barijere koje će zadržati dijete od bježanja iz doma.
• Detektori pokreta i kamere koje će pratiti djetetovo kretanje u kući i oko nje.
• Alarm koji će nas obavjestiti kada dijete napusti kuću.
• Visoke ograde u dvorištu.
• Uređaji za praćenje (GPS, GSM, Wi-Fi) za lociranje djeteta u slučaju da uspije pobjeći.
• Pločica sa osobnim podacima pričvršćena za djetetovo tijelo ili odjeću.
• Ispisani profil djeteta i sliku koju ćete dati osobama koje prve priskaču u pomoć pri traženju.
• Obavijestiti susjede da vas uzbune vide li dijete van dvorišta.

Iako se učestalost bježanja razlikuje od djeteta do djeteta, najbolje što možete učiniti je da pretpostavite kako će vaše dijete pobjeći prvom ponuđenom prilikom. Budite stalno na oprezu postavljajući prepreke (brave, zasune…), alarm, detektore pokreta i uređaja za praćenje u slučaju da pobjegne.

PROAKTIVNE STRATEGIJE ZA REDUCIRANJE INTERESNOG KRETANJA

Kao što je ranije navedeno, prva linija obrane su strategije zaštite kako bi se maksimalno povećala djetetova sigurnost. Druga linija obrane je proaktivno eliminiranje nekih uvjeta koji motiviraju dijete na bijeg. Postoje mnogi razlozi zbog kojih dijete bježi, a jedan od njih je kretanje za predmetom od interesa. Niže su neke od proaktivnih strategija za smirivanje potrebe za interesnim kretanjem.

• Neka djeca su toliko fiksirana na neki svoj interes (npr. voda, šuma, hrana…), te je privlačenje toliko jako da će dijete pobjeći kako bi pronašlo svoj interes.
• Ako kod kuće postoji nešto što ga toliko privlači, pokušajte mu pružiti češće izlaganje tom interesu. Na taj način dijete se neće imati potrebu išuljati kako bi ga samo pronašlo. Za početak omogućite pristup interesu neometano, a vremenom neka dijete zasluži interes prethodno rješeći jednostavan zadatak.
• Zabilježite davanje interesa u slikovni dnevni raspored ili kalendar kako bi djetetu taj događaj bio predvidljiv. Postavite sliku na način da dijete vidi kako će se njegov interes dogoditi. Za početak, ako je taj interes u blizini doma, možete postaviti sliku na raspored dva puta. Svaki puta dok se vratite, posjetite vizualni raspored, te prodiskutirajte kada će se događaj opet dogoditi. Na ovaj način će dijete razumjeti da će se događaj ili predmet od interesa ubrzo ponoviti. (Na primjer, nakon večere ćemo ići ponovno).
• Također, dobro je koristiti vizualni raspored jer će dijete moći vidjeti strukturu svog dana. Dijete može vidjeti koji se događaji trebaju odviti kako bi primjerice krenuli u šetnju. To će dijete motivirati da bude zaposleno čineći rutinu kako bi kasnije išlo u šetnju.
• Nadalje, dajte djetetu mogućnost da zatraži taj događaj ili predmet od interesa. Ako je dijete neverbalno, te ne koristite vizualni raspored, postavite sliku interesa na hladnjak kako bi dijete lakše do njega došlo. Neka vam dijete uvijek prije kretanja preda sliku kako bi naučilo povezati sliku sa događajem. Na početku ga odvedite svaki puta kada vam donese sliku. Nakon nekog vremena napravite zadršku i objasnite djetetu kada ćete ići zajedno (nedugo nakon zahtjeva). Ono što želimo postići je da dijete radije zatraži da ide, nego da pobjegne. Slika postaje centar komunikacije
• Pokušajte pronaći što je moguće sigurniji put do te atrakcije, odnosno interesa. Tim putem idite prilikom svakog posjeta. Na taj način ćete u slučaju bijega znati kojim je putem krenuo i povećati djetetovu sigurnost pri dolasku do interesa
• Čvrsto inzistirajte na tome da pri zajedničkim odlascima do atrakcije naglašavate da vas dvoje zajedno idete, a ne ono samo. Drugi način je da sa sobom imate dvije slike. Na prvoj ste vas dvoje zajedno, a na drugoj je dijete samo sa znakom Ne! (u crvenom krugu preko kojeg stoji dijagonalna linija). Često naglašavajte kako može ići samo sa vama, a ne samo.
• Ako je moguće povežite neki predmet kojeg ćete koristiti samo zajedno uz atrakciju. Na primjer, ako se dijete voli igrati u pijesku uz jezero, uzmite kanticu i igrajte se zajedno. Kantica će asocirati da je to nešto što radite zajedno. Držite kanticu van dosega, tako da to može raditi isključivo sa vama. Pri sljedećem posjetu uzmite fotoaparat i slikajte kako se zajedno igrate sa kanticom u pijesku. Napravite mali album. To će vam dati priliku da sa djetetom o nečemu razgovarate, izgradite čvrsta sjećanja. Kod djeteta će se primijeniti pozitivno razmišljanje u smjeru da bi radije bilo kod interesa ili atrakcije u vašem društvu nego samo.
• Djeca koja su jako privučena određenim stvarima u zajednici (poput dizala), željet će otrčati do atrakcije svaki puta kada su joj blizu. Ako je moguće posjetite atrakciju čim stignete na određeno mjesto, te postavite granice. („Ići ćemo dizalom gore i dolje dva puta.“). Zatim objasnite djetetu da možete ponoviti prije odlaska kući. Ako je moguće koristite mobilnu ploču za vizualni raspored sa slikama što ćete raditi. Prva i zadnja slika neka bude atrakcija, tj. interes.

Ove strategije pružaju djetetu mentalnu mapu prethodno vidjevši što će se kasnije dogoditi, te kada će moći uživati u svojem interesu ili atrakciji. Bez obzira koliko ugradili proaktivnih strategija, ponekad će ipak interes biti neodoljiv. Drastično ćete smanjiti incidenciju bježanja, no najvjerojatnije će dijete ponovo pokušati. Nekoj djeci je ono što ih toliko privlači teško identificirati, te ih može privući bilo što. Ta djeca zahtijevaju stalni nadzor do trenutka kada odrastanjem steknu vještinu samokontrole.

VAŽNO: Ove metode potrebno je uvoditi uz stručnu konzultaciju kako bi sa maksimizirala sigurnost.

PROAKTIVNE STRATEGIJE ZA IZBJEGAVANJE SENZORNE PREOPTEREĆENOSTI

Rekli smo da je jedan od glavnih razloga koji navodi dijete sa autizmom na bježanje pokušaj izbjegavanja nečega što mu čini neugodu. To može uključivati preplavljanje uslijed senzornog preopterećenja, preopterećenja informacijama ili intenzivno uzbuđenje. Također to može uključivati i pokušaj izbjegavanja neželjenih zahtjeva, nesigurnost ili neizvjesnost (neznanje što može očekivati ili što se od njega očekuje).

Osnovni postupci:

1. Pokušajte zabilježiti od čega dijete bježi (senzorika, zbunjenost, zahtjevi…) i na koji način to najčešće pokušava učiniti. Što više znamo, lakše se možemo pripremiti.
2. Pronađite načine kako možete ili promijeniti okruženje, zahtjeve kako biste smanjili preopterećenje (utišajte zvukove, prigušite svjetla, dućane posjećujte kada nije gužva…) ili prilagodite okruženje na način da ćete sakriti ili omesti izvor preopterećenja (slušalice, sunčane naočale..)
3. Budite svjesni kada se najčešće događaju pokušaji bijega (jaki zvukovi, povećani socijalni zahtjevi, jako uzbuđenje) i povećajte nadzor i podršku kako biste pomogli djetetu da se nosi sa onime što mu stvara neugodu. Na taj način smanjujete mogućnost bijega.
4. Povećajte djetetovo razumijevanje i umanjite mu tjeskobu na način da ga na vrijeme pripremite na ono što će se dogoditi. Pokažite mu što će se dogoditi, što se od njega očekuje, koliko dugo će trajati i što će se poslije dogoditi. Bježanje se češće događa u situacijama kada dijete nije spremno na ono što se događa. Što je veće djetetovo razumijevanje, manja je tjeskoba i vjerojatnost da će pobjeći.
5. Objasnite dijetetu prije događaja što treba učiniti u slučaju senzornog preopterećenja (napustiti događaj, otići u kupaonu i slično) ili kako zatražiti pomoć u slučaju da mu je nešto preteško. Unaprijed objasnite djetetu kako bi ono trebalo reagirati.
6. Pružite djetetu i drugačiju mogućnost komunikacije u slučaju da je preopterećeno. Gesta, slika i slično može poslužiti. Potičite ovakav način komunikacije kada god je dijete preopterećeno ili uzbuđeno.
7. Tražite rane znakove preopterećenosti, uzbuđenja ili uzrujanosti (pojačani tjelesni pokreti, samostimulacija, proširene zjenice i slično), te ga podsjetite da koristi zamjensko ponašanje (drugačiji način komunikacije) kako bi brzo moglo napustiti neugodno okruženje.
8. Koristite česte pauze tijekom događaja koji duže traju kako bi dijete dobilo priliku da se rekuperira prije nego dođe do preopterećenja.
9. Napravite ljestvicu od najmanje stresnih do najstresnijih situacija kako bi predvidjeli mogući bijeg. Započnite sa čestim izlaganjem manje stresnim događajima kako bi dijete imalo priliku uvježbati drugačiji oblik komunikacije i traženja pomoći u stresnoj situaciji. Postupno produljujte boravak u stresnom okruženju dok u potpunosti ne usvoji zamjensko ponašanje. Kada usvoji najmanje stresni događaj, krećete na vježbanje prvog slijedećeg na ljestvici.
10. Ako tijekom događaja dijete pokuša pobjeći, spriječite ga i upozorite da mora koristiti zamjensko ponašanje. Pokušajte to izvesti na način da ne može pobjeći iz situacije trčanjem, već samo komunikacijom. Preusmjerite ga da prikladno komunicira, a tek onda mu dozvolite da se udalji.

Bježanje je vrlo opasno ponašanje specifično za osobe sa autizmom. Uvijek trebate imate ugrađen sustav zaštite (brave, zasuni…) jer bez obzira koliko ste proaktivni, bježanje se može dogoditi u bilo kojem trenutku. Kada ste suočeni sa djetetovim trčanjem od neželjenih događaja i neugode, pokušajte smanjiti uzrok stresa, budite djetetu pomoć i podrška, te mu pružite drugačiji, lakši način da iskomunicira potrebu za napuštanjem događaja koji će zamijeniti potrebu za trčanjem i bijegom.

 

izvor

LEGO terapija u službi poboljšanja komunikacije i socijalne interakcije djeteta sa autizmom

LEGO bazirana terapija je program socijalnog razvijanja namijenjen djeci sa autizmom ili nekim drugim socijalno-komunikacijskim poteškoćama. Razvio ga je dr. Dan LeGoff, klnički neuropsiholog iz Philadelphije. U suradnji sa Ginom Gomez de la Cuesta, program je dodatno usavršen, te se provodi u Istraživačkom centru za autizam u sklopu Sveučilišta Cambridge, UK.

LEGO kocke su sistematska, predvidljiva igračka koja ima određena pravila i ograničenja, no unatoč njima kocke dozvoljavaju djetetu da bude kreativno koliko ono to želi. Terapija se odvija kroz osam tjedana, po dva sata tjedno. Raditi se može individualno ili u grupi, a svako dijete ima svoj zadatak. Tako jedno dijete glumi inženjera, opisuje zadatak i daje upute drugima. Drugo dijete je dobavljač, odnosno pronalazi odgovarajuće kockice. Treće dijete je graditelj, odnosno spaja dobavljene kockice i spaja ih po naputku inženjera. Uloge se kroz program mijenjaju tako da svako dijete proradi sve uloge. Dijeleći zadatak, zajedno radeći na njemu, komunicirajući, te zajednički rješavajući problem, djeca vježbaju mnoge vještine sa kojima inače imaju poteškoća.

Zadatak terapeuta koji nadgleda proces je naznačiti djetetu probleme koji se javljaju, te ga usmjeriti kako da samo dođe do rješenja u otklanjanju društvenih poteškoća. Tvorci programa ističu kako je LEGO terapija vrlo učinkovita u učenju djeteta stvaranju odnosa sa drugima. Navode kako učinkovitosti ove terapije doprinosi i to što su LEGO kocke poznate i vrlo drage većini djece. Tako program sa zadovoljstvom polaze i mnoga djece kojima su standardni programi za usvajanje društvenih vještina teški i stresni.

Sva do sada provedena istraživanja su bila pri radu sa djecom koja imaju visokofunkcionirajući oblik autizma, no tvorci pristupa napominju kako se on može prilagoditi i djeci sa nižom razinom izvršnog funkcioniranja.

Više o pristupu možete pročitati ovdje.