Repetitivno i samostimulirajuće ponašanje (Stimming)

“Stimming” je drugi naziv za samostimulirajuće ponašanje, odnosno radnje koje imaju za cilj potaknuti osjetilni podražaj. Da li je stimming štetan ili bezopasan?

Kada čitate definiciju autizma vjerojatno ćete naići na izraz “ponavljajuće (repetitivno) ponašanje“. Neke osobe s autizmom imaju svega par takvih ponavljajučih radnji i dobro ih prikrivaju tako da drugi niti ne primjećuju da ih imaju. S druge strane, ima osoba s autizmom kod kojih takve radnje dominiraju. Većina osoba s autizmom je negdje u sredini.

Neke od tih radnji su prilično vidljive. Tu je na primjer eholalija – ponavljanje zvukova, riječi ili fraza ne da bi se osoba smisleno izrazila, već radi čistog užitka u zvuku. Nadalje, promatranje u jednu točku ili vrtenje ventilatora ili kotača, što je vrlo često kod djece.

Tu su i stereotipni pokreti, što podrazumijeva fizičke pokrete kao što su skakanje, mahanje rukama, savijanje prstiju i slično. Neke osobe imaju i Tourettov sindrom što uključuje pregršt tjelesnih (treptanje, trzanje…) i glasovnih tikova (vikanje, psovanje…).

Samostimulirajuće ponašanje (Stimming)

Stimming je kraći izraz za samostimulirajuće ponašanje. Tehnički, to znači da netko nešto radi kako bi doživio osjetilni podražaj. No, što to zapravo znači?

Većina ljudi nešto kaže kako bi komunicirali. Urade nešto kako bi napravili promjenu. Gledaju u nešto kako bi prikupili informacije. Uglavnom, nešto urade kako bi postigli posljedicu. Kada se osoba s autizmom ponaša samostimulirajuće, bilo govorom, kretanjem ili pogledom, ona to radi jer uživa u osjećajima i stanju svijesti koje te radnje pobuđuju. Stimming je nešto kao samoostvareni osjetilni krug nagrade. Koriste određeni trenutak koji im odgovara, ponavljaju ga ispočetka i uživaju u njemu.

Osobe s autizmom za stimming mogu koristiti gotovo sve. Jedino je važno da im to godi. No, najčešće radnje su:

vizualne – promatraju svjetlo ili čine nešto kako bi pogled treperio – žmirkaju, pomiču prstima ispred očiju ili promatraju objekte koji se okreću.
slušne – slušaju stalno istu pjesmu ili zvuk, premotavajući ponovno kako bi opet čuli iste tonove. Proizvode glasove ili pokrivaju uši, pucketaju prstima.
taktilne – trljaju kožu rukama ili nekim drugim predmetom, češkaju se.
okus/miris – mirisanje predmeta ili osoba, lizanje ili žvakanje predmeta koji nisu jestivi (Pika).
verbalne – uglavnom eholalija, ponavljanje zvukova, riječi ili fraza bez značenja u kontekstu.
vestibularne – ljuljanje, njihanje, hodanje na prstima, skakanje, trčanje, vrtenje, zapravo sve što im daje osjećaj za ravnotežu i osjećaj prostora.

Stimming se kod osoba s autizmom može izražavati i kroz čudna kretanja i pokrete. Tu su još pravljenje grimasa licem, tapkanje nogom, zauzimanje položaja koji djeluju neudobno, klimanje glavom, slijeganje ramenima i mahanje rukama. Samostimulirajuće ponašanje može izgledati vrlo neobično nekome tko ga ne razumije, pa čak i zastrašujuće. A zapravo je objašnjenje vrlo jednostavno. Stimming je radnja kojoj je cilj izazivanje osjećaja ugode, a ne njena posljedica. I upravo je osjećaj koji doživljavaju vašem sinu ili kćeri vrlo udoban.

Što dijete dobiva stimmingom?

Stimming je ponašanje koje se još uvijek istražuje. No, najvjerojatnije je da ne postoji samo jedan razlog tom ponašanju. Ono može biti način kako razbuditi tj. pojačati osjetilne podražaje. Preko 80% osoba s poremećajem iz autističnog spektra ima i poremećaj senzorne integracije. Osoba može biti neosjetljiva ili slabo osjetljiva, te pretjerano osjetljiva na osjetilne podražaje.

Svima nam je potrebna određena razina osjetilne stimulacije i ako je nema u datom trenutku, stimming je jedan od načina kako je postići. Osobe s autizmom to rade zbog toga što se onda osjećaju udobno, te ih ono smiruje i na njih djeluje opuštajuće.

Primjerenije pitanje bilo bi “Kako moje dijete koristi stimming?”. Odgovor na to pitanje ovisi o trenutku i okolnostima. Na primjer, ako je okolina za dijete stresna, ono se može ponašati samostimulirajuće kako bi izbacilo neugodne podražaje koji dolaze iz okoline. Ako je dijete na kraju dana umorno, ono može koristiti stimming kako bi se “prodrmalo”, odnosno da bi moglo privesti dan kraju. Ako je iz nekog razloga tjeskobno, stimming ga može smiriti. Ako nešto ne želi raditi, može koristiti stimming kako bi blokiralo nečiji zahtjev.

Da li bi trebali zaustaviti stimming?

Ne. U većini situacija takvo ponašanje je bezopasno. Zapravo, mnoge odrasle osobe s autizmom tvrde kako im je takvo ponašanje vrlo pozitivno, čini ih sretnima, smiruje ih, te da je sprječavanje djece pri takvom ponašanju zapravo okrutno.

Da li postoje okolnosti u kojima bi trebali prekinuti samostimulirajuće ponašanje? Da.

Postoje oblici stimminga kod kojih postoji objektivna opasnost od samoozlijeđivanja, kao što je udaranje glavom o pod. Jasno je da je to problem i da zahtijeva našu intervenciju. Opasne radnje je potrebno zaustaviti. U redu je kada radnja opušta, no ukoliko ta radnja dovodi u pitanje zdravlje djeteta u svakom slučaju je treba zaustaviti.

Ako dijete opsesivno koristi stimming, to može značiti da se isključuje iz svijeta, odnosno da se ne zna nositi sa njime. Postoje trenuci kada se ni mi ne možemo posve smiriti i isključiti, ali ne možemo raditi istu stvar cijeli dan. Nije ni u djetetovom interesu da mu se to dozvoli.

Ukoliko se dijete neprestano ponaša samostimulirajuće trebali biste potražiti pomoć stručnjaka, ali cilj ne bi trebao biti u potpunosti prekinuti takvo ponašanje, nego ga dovestu u razumnu mjeru.

Najškakljivije pitanje je “Kako se nositi sa takvim ponašanjem u javnosti?”.

Osobama koji ne znaju dovoljno o autizmu, niti su upoznati sa ovakvim ponašanjem, ono djeluje u najmanju ruku čudno. Kao roditelju djeteta sa samostimulirajućim ponašanjem najbolje bi bilo da sami sebe podsjetite kako stimming nije ništa puno drugačiji od čestih ponašanja kao što je npr. slušanje glazbe zatvorenih očiju. Stimming djeluje ekstremno, ali potreba za njime je više nego očita.

Kako se nositi sa drugim ljudima?

Kada se radi o prijateljima i rodbini, najjednostavnije je objasniti i nadati se da će razumjeti. Neznancima na ulici koje smeta takvo ponašanje možete dati unaprijed pripremljene kartice sa objašnjenjem. Ali oni će ionako brzo otići iz vašeg života.

Najveći problem je taj što takvo ponašanje vrlo često može potaknuti vršnjačko nasilje (Bullying). Pri takvom slučaju trebali biste potražiti podršku profesionalaca ili osoblja u školi. Najbolje rješenje bi bilo kada bi mogli objasniti djetetu da je takvo samostimulirajuće ponašanje najbolje ostaviti kod kuće. Naravno da razumijevanje i mogućnost kontrole takvog ponašanja ovisi o djetetovom stanju. Kada bi i vršnjaci bili otvoreni i spremni prihvatiti djecu koja su drugačija, i to bi bilo odlično. Ukoliko dijete ide u redovan program sa tipično neurorazvijenom djecom, tada bi najbolje bilo da pokušate da se u dogovoru sa školom organiziraju predavanja o autizmu kako bi djeca bolje razumjela i prihvatila poteškoće vašeg djeteta.

U većini slučajeva trebalo bi se držati pravila da sve dok samostimulirajuće ponašanje ne uzrokuje probleme, trebali biste dopustiti djetetu da u njemu uživa. “Ponašati se čudno” zaista nije problem, osim ukoliko ga druge osobe takvim žele napraviti.

Što ako se moje dijete ozlijeđuje?

Nažalost postoje oblici stimminga koji su opasni. Neka djeca se šamaraju ili udaraju rukama, udaraju glavom o pod ili prozor, grizu se do krvi. Djeca s autizmom često imaju visok prag boli i radeće gore navedeno to njih ne boli uvijek. Dijete koje radi ovakve radnje to radi kako bi dobilo barem umjereni stupanj osjećaja. No, ta spoznaja ne umanjuje užasavajući osjećaj kojeg imate dok gledate svoje dijete. U takvim slučajevima potražite pomoć stručnjaka koji će pronači uzrok i preusmjeriti ponašanje u manje nasilno.

Dok pokušavate riješiti djetetov problem, ne zaboravite na vaše mentalno zdravlje. Potražite pomoć i sebi i djetetu.