Kako pomoći djetetu sa autizmom

 

Neka si dijete samo odredi brzinu i ritam!

Mnogi od vas su sigurno primijetili kako vaše dijete ima neku svoju brzinu i ritam kada nešto obavlja ili radi. I ne možete to ubrzati. Mnoga djeca iz autističnog spektra imaju sporiju obradu informacija i sporije reakcije. Često ih pokušavamo požuriti, ali to nam nikada ne uspijeva. Ukoče se, opiru se pritisku, što naposljetku učini stvari još težima. Što više pritščemo, oni se jače opiru. To je zato jer mozak ne može raditi brže nego što obrađuje informacije. Dolazi do panike, kočenja ili bježanja od situacije. Zato uvijek moramo imati razumijevanja i dopustiti djetetu da samo odredi brzinu kojom će nešto raditi. Nažalost, za nas je to neugodno, no vašem djetetu je to itekako neophodno. Prirodno je težiti da dijete prati naš ritam, ali to najčešće nije moguće. Neka dijete samo odredi svoj ritam kako bi se osjećalo ugodno i uspješno!

Umanjite nedoumice: razdijelite, usporite, i učinite jasnim!

Određena područja mozga osobe iz autističnog spektra su drugačije povezana od naših. Zbog slabih neuroloških veza među centrima mozga, teško im je brzo obraditi istovremene viševrsne informacije. Mozak neurotipične osobe može savladati takve informacije i obraditi ih bez problema. Osoba iz spektra treba obrađivati informacije jednu po jednu, spajajući ih u cjelinu na svjesnoj razini. One moraju promisliti ono što mi već podsvjesno razumijemo. Zbog toga se obrada podataka usporava i opterećuje.

1. „Razdijelite!“ Prvo što trebamo prestati raditi je istovremeno davati viševrsne informacije, te očekivati da dijete istovremeno izvršava nekoliko koraka zadatka ili cijeli zadatak. Potrebno je zadatak razdijeliti. Informacije dajte jednu po jednu, kako bi ih dijete moglo obraditi i povezati u cjelinu. Razdijelite zadatak na jednostavnije korake i prikažite slijed radnji. Dajte djetetu informacije za svaki korak kako bi ih dijete promislilo.
2. „Usporite!“ Zbog toga što dijete nije u mogućnosti odjednom obraditi istovremene viševrsne informacije, te ih mora obrađivati jednu po jednu, usporite protok informacija i dajte djetetu vremena da ih obradi (promisli). Dajte kratke izjave. Možda ćete trebati djetetu dati 10-30 sekundi da obradi informaciju i vrati odgovarajući odgovor ili reakciju. Neka dijete odredi brzinu kojom će raditi kako ne bi došlo do preplavljivanja. Kada komunicirate i učite razdijelite i usporite upute, dajući djetetu dovoljno vremena da obradi informacije i odreagira.
3. “Učinite jasnim!” Prijeđite na bit i budite jasni. Djeca iz autističnog spektra razmišljaju konkretnim i detaljnim podacima. Njima trebaju vrlo konkretne, doslovne informacije koje su činjenice bez pretpostavki i zaključaka. Prijeđite na bit, držite se smisla i učinite to doslovno i činjenično. Kada god je moguće prikažite informacije vizualno da ih dijete vidi. Pisane riječi, slike, dijagrami, grafovi i objekti omogućavaju djetetu samostalan pristup rješenju. Naše riječi su prolazne i lako se izgube u prijevodu.
4. “Recite što mislite i mislite što izgovorite!“ Nemojte okolišati, uljepšavati stvari ili bilo što pretpostavljati. Budite činjenični i dosljedni. Ništa više, niti manje od toga. Djeci iz spektra je potrebno da znaju da su informacije dosljedne i predvidljive. Nedosljednost i nepredvidivost ih može odvesti u paniku. Ako ne mogu razumjeti i predvidjeti, ne mogu ni vjerovati.

Naš način razmišljanja i komunikacije je značajno drugačiji. Stoga im trebamo ponuditi informacije na način na koji ih oni mogu razumjeti, obraditi i iskomunicirati. Jednostavnije rečeno, da bi postigli učinkovit odnos potrebno je da mi usporimo svoj svijet, razdijelimo ga, usporimo i učinimo jasnijim!

Razjasnite, potvrdite, predočite i razmotrite!

Dijete iz autističnog spektra se plaši neizvjesnosti. Njemu je većina našeg svijeta kaotična i zbunjujuća. Kada od njega imate očekivanja ili ga vodite na neki događaj ili aktivnost, unaprijed ga pripremite tako što ćete mu predočiti što će se dogoditi i što ono može očekivati. Izložite im mentalnu mapu kako bi povećali razumijevanje i umanjili napetost. Kada predočavate:

Razjasnite

• Razjasnite što može očekivati da se dogodi. Konkretno objasnite što će se dogoditi, koliko će trajati i što će se dogoditi nakon toga. Učinite događaj što je moguće predvidljivijim.
• Razjasnite što se od njega očekuje. Što će on trebati učiniti, te kakvo se njegovo ponašanje očekuje. Razjasnite i što će ostali raditi.
• Prepoznajte moguće teške situacije (čekanje, razgovor sa drugima, dijeljenje predmeta sa drugom djecom i slično) i podsjetite na naučene strategije nošenja sa stresom. Predvidite prepreke i napravite plan. Predočite kako će se dijete s tim nositi.
• Napravite plan za bijeg! Budite sigurni da dijete zna kako da izađe iz određene situacije ako ga ona preplavljuje.

Potvrdite

• Nemojte pretpostaviti da dijete razumije. Neka vam potvrdi da razumije.
• Ponovno prođite kroz stavke koje ga zbunjuju sve dok vam ne potvrdi da razumije što može očekivati i kako će se snaći.

Predočite

• Predočite si informacije kada planirate događaj i ponovite to prije samog odlaska.
• Povremeno si kroz aktivnost predočite svaki novi razvoj događaja ili promjene.

Razmotrite

• Nakon događaja razmotrite kako je prošlo. Raspravite što je bilo dobro, što ne, te što bi sljedeći puta trebalo biti drugačije.

 

Umanjite zbunjenost: pružite mentalnu mapu!

Drugi koncept koji je važan za pružanje podrške djetetu iz autističnog spektra je pružanje „mentalne mape“ kojom ono upravlja našim zbunjujućim svijetom. Mnogi pisci sa autizmom pišu kako izgleda da mi (neurotipične osobe) imamo mentalne mape koje nam pomažu dok se krećemo po svijetu. Razumijemo nepisana pravila, nevidljive odnose i apstraktne kontekste. Te mape nam pružaju automatsko značenje i smjernice za ta pravila, odnose i kontekste. Osobe iz autističnog spektra nemaju te mape, a bez njih su izgubljene. Posljedično, naš svijet je nejasan, zbunjujuć i njima nepredvidiv što stvara jaku nesigurnost i tjeskobu.

1. Predvidljive rutine i vizualni rasporedni (pisani ili u slikama) su vrlo važni. Razdijeljivanje bliske budućnosti čini život razumljivijim i predvidljivijim. Planiranje dana ili dijela dana, te potom pisanje ili slaganje slika na raspored pruža čvrstu predvidljivost danu. Bez obzira o kojem se načinu rasporeda radi, planiranje i slaganje rasporeda postavlja mentalnu mapu. Kroz promjene se lakše prolazi ako su unaprijed predstavljene.
2. Za svaki događaj na rasporedu se unaprijed pripremite predočavanjem onoga što možete očekivati. Na primjer, što znači „idemo u trgovinu“. Što to znači? Kamo idemo? Što ćemo raditi? Koliko će to trajati? Što možemo, a što ne možemo kupiti? Pripremati se unaprijed znači predočiti djetetu što ono može očekivati da će se dogoditi, što se od njega očekuje, koliko će trajati i na kraju (ne manje bitno), što će se potom dogoditi. Predstavite za sve dijelove cjeline što se očekuje, te koje su granice (npr. kupujemo samo ono što je na popisu). Predstavite djetetu mentalnu mapu kako bi mu olakšali put. Nemojte ništa pretpostavljati. Budite što detaljniji i kristalno jasni.
3. Imajte plan B! Ne događaju se uvijek stvari onako kako očekujemo. Međutim, za uobičajene prepreke koje se redovito javljaju imajte plan B. Ako planirate događaj na otvorenom, a pada kiša, imajte pripremljenu drugu opciju. Ako je potrebno čekati dulje od planiranog, imajte sa sobom nešto od aktivnosti koja će popuniti prazninu (kutiju s alatom, omiljenu igračku i sl.). Predvidite prepreke i imajte pripremljen plan B. Nemojte zaboraviti djetetu predstaviti plan B unaprijed kako bi plan B djetetu bio predvidljiv ukoliko do njega dođe.

Pružanjem mentalne mape na gore opisan način uvelike u djetetovom svijetu povećavate razumijevanje i predvidljivost, umanjujete tjeskobu i napetost, te gradite snažniji osjećaj sigurnosti. Kako će odrastati, biti će potrebno da nauče sami isplanirati svoj dan kako bi si stvorili mentalnu mapu. Započnite dovoljno rano i uključite dijete u svoje mapiranje kako bi ga osnažili i ohrabrili da i sam to radi kako odrasta.

Dodajte strukturu i predvidljivost u dnevnoj rutini

Obzirom da je za djecu iz spektra naš svijet kaotičan i zbunjujuć, ona su često tjeskobna, napeta i nesigurna. Nesigurnost ih plaši jer ga ne mogu adekvatno procijeniti, te se zbog toga osjećaju nesposobni da se njime nose. Vole predvidljive rutine, izložene planove, jasne početke i završetke, te vole znati što i kada mogu očekivati. Kada ne postoji predvidljiva struktura postaju tjeskobni i napeti, te traže kontrolu nad svim što im se događa kako bi se osjećali sigurnima.

Umanjite zbunjenost i nesigurnost u dnevnoj rutini 

• Pružite strukturu i predvidljivost u dnevnoj rutini .
• Izbjegnite što je više moguće zbunjujućih aktivnosti.
• Koristite predvidljive rituale za dnevne aktivnosti.
• Predočite događaje unaprijed.
• Pružite jasna, dosljedna pravila i očekivanja.
• Pružite jasne, čvrste granice i posljedice.

Strukturirani dnevni rasporedi

Napetost i tjeskoba se značajno umanjuje ukoliko znamo što će se dogoditi u bliskoj budućnosti. Strukturirani dnevni rasporedi (ova aktivnost dolazi iza ove aktivnosti, pa iza ove dolazi ova aktivnost) čine svijet mnogo razumljivijim i predvidljivijim. Ovi rasporedi mogu biti slikovni, popisi, u planerima ili aplikacija na pametnom telefonu. Uz to što se umanjuje tjeskoba, povećava se i osjećaj sigurnosti. Strukturirani dnevni rasporedi omogućuju osobi da se opusti i pripremi. Takvi rasporedi pružaju mentalnu mapu koja je potrebna da se vrijeme organizira i život učini predvidljivijim. Strukturirani dnevni raspored čine „vrijeme“ i „budućnost“ jasnijim i vizualnijim. Ako to mogu vidjeti, onda to mogu i obraditi! Pretvorite nevidljivu i nesigurnu budućnost vizualnom i predvidljivom.  Koristite vizualne rasporede i kod kuće i u školi. Kako će dijete odrastati, tako ga potičite da samo koristi rasporede ili aplikacije kako bi si stvorili vizualnu mapu. Djetetu ćete umanjit ćete napetost i povećati sigurnost!

Ugradite niz rutina u dnevni raspored

Što čete više uspijevati jednostavne dnevne rutine (ustajanje, odlazak u školu, povratak iz škole, ručak, priprema za spavanje, odlazak na spavanje) učiniti strukturiranima, dosljednima i predvidljivima, to će dijete postati automatiziranije, te će mu trebati manje obrađivanja informacija. Mi se svi oslanjamo na niz rutina koje moramo učiniti kako bi izvršili određenu radnju, i to činimo bez razmišljanja. Oblačimo se, tuširamo se i peremo zube na isti način, svaki dan i to bez razmišljanja. Činimo to automatski, navikom. Te radnje nam oduzimaju minimalno energije, dozvoljavaju nam da pritom mislimo o nečem drugom. Što više rutina postane navikom, manje se troši mentalne energije kako bi bez poteškoća prolazili kroz dnevne aktivnosti. Predvidljive rutine pomažu djetetu da ne postane preopterećeno.

Kako su ovi rituali za nas važni, tako su oni za djecu iz spektra vitalni. Rutine su osnova za sigurnost, te im pružaju određenu zaštitu. Vode ih kroz zbunjenost i čine život predvidljivim. Ukoliko prekinete rutine i osjećaj sigurnosti se kod djeteta urušava.

Pružite dosljedna pravila i očekivanja

Kako strukturirani rasporedi i rutine djetetu pružaju razumijevanje onog što će i kada će raditi, tako dosljedna pravila i očekivanja daju djetetu jasnu uputu kako će nešto uraditi. Pravila i očekivanja pružaju granice koje su potrebne djetetu kako bi znalo što je prihvatljivo, a što nije. Većina pravila i očekivanja su nevidljiva i „pretpostavljiva“. Za djecu iz autističnog spektra takva očekivanja nisu primjetna, ili su nejasna, nedosljedna i zbunjujuća. Bez sposobnosti da precizno iščitaju ta nevidljiva pravila i očekivanja, djeca iz autističnog spektra su ostavljena da pogađaju što je potrebno. Posljedično, ono što učine i kako to učine, ne odgovara onome što i kako mi očekujemo. Moramo biti doslovni, crno na bijelom i dosljedni u njihovom provođenju. Potrebno ih se dosljedno držati kako bi djetetu bila predvidljiva. Vjerojatno najveći izvor tjeskobe za osobe iz spektra su nejasna i nedosljedna pravila i očekivanja ugrađena u naše društvo.

Svi ovi prijedlozi značajno umanjuju potrebu obrađivanja informacija, trošak mentalne energije i minimaliziranje mogućnosti za propterećenje. Jednostavno, učinite djetetov svijet razumljivijim.

Učinite nevidljivo vidljivim!

Mnoge stvari iz našeg svijeta su nevidljive i pretpostavljene! Bilo da je to što učiniti, kada to učiniti, kako učiniti ili kako se ponašati, naš svijet je pun nevidljivih očekivanja za koje se pretpostavlja da su poznata. Neurotipične osobe lagano prolaze fleksibilno procijenjujući i slijedeći ove nevidljive granice. Osobe iz autističnog spektra se spotiču kroz život, pogađajući što je potrebno i da li to one zadovoljavaju. Za njih je nejasno i izazov ako se ne može vidjeti, dodirnuti, osluhnuti, okusiti ili pomirisati. Jednom kada razumiju nevidljivo pravilo ili očekivanje kroz dosljedna ponavljanja, tada su u redu sve dok ostajemo dosljedni tim pravilima.

Što je češće moguće trebamo nevidljivo učiniti vidljivim. Što, kada i kako nešto učiniti je potrebno jasno i vizualno prikazivati sve dok to ne postane rutinska navika.Učinite apstraktno konkretnim i uključite sva očekivanja u vizualne upute. Koristite slikovne ili pisane rasporede, popise i upute kako bi očekivanja učinili vidljivima i postojanima. Demonstrirajte i preuzmite djetetovu ulogu kako bi mu pokazali kako. Koristite fotografije i napravite strip od dijelova zadataka kako bi dijete podsjetilo na korake. Koristite video ili foto socijalne priče, zajedno sa demonstracijom i igrom uloga kako bi naučili dijete društvenim pravilima i očekivanjima. Za školsku djecu koristite pisane upute umjesto verbalnih. Nikada ne pretpostavite nešto što nije konkretno i sklono promatranju. Razjasnite i provjerite razumijevanje, te pružite vizualnu mapu onoga što se očekuje. Kada ste u nedoumici, to zapišite, ilustrirajte ili pokažite. Učinite nevidljivo vidljivim.

 

izvor

 

 

 

 

Učenje kroz povezivanje – aktivirajte desnu stranu mozga!

Djeca iz spektra autizma imaju slabije neurološke veze među različitim centrima u mozgu, što oslabljuje komunikaciju između tih centara. Slabo povezivanje u mozgu otežava osnovno funkcioniranje mozga. Jedna od tih integrativnih funkcija je povezivanje lijeve strane mozga (logika, analitika, detalji, činjenice), sa desnom (intuicija, kreativnost, društveno i emocionalno razumijevanje).

Za osobe sa autizmom se dobro zna da imaju poteškoća sa društvenim odnosima, stavljanjem u uloge drugih osoba, iščitavanjem neverbalne komunikacije i dijeljenjem emocija, a što su sve bitne stvari u društvenim odnosima. Najviše onog što prvo naučimo, naučimo upravo iz društvenih odnosa, to jest kroz imitaciju i slijeđenje vodstva drugih osoba. Mnoga djeca iz spektra autizma ne mogu učiti stavljajući se u ulogu drugih ili prateći njihovo vodstvo. Moraju učiti kroz individualno istraživanje, ne uspijevajući učiti iz primjera drugih, načinom na koja većina djece najbolje napreduje.

Jedno od posljednjih istraživanja po pitanju plastičnosti mozga je pokazalo kako mozak neprestano obnavlja veze kroz iskustvo. Svakim novim iskustvom i ponavljanjem već naučenog, mozak sebi stvara nove neurološke staze. Mozak može razviti čvršće neurološke veze kroz ponavljanje iskustava. Imajući to na umu, važno je djetetu omogućiti brojna ponavljanja kroz uobičajene dnevne aktivnosti, dijeleći iskustva sa drugim osobama u kontaktu sa djetetom. To ne znači da ćemo dijete učiti napamet treninzima društvenih vještina ili da ćemo ga gurati u situacije, pogotovo one koje uključuju više osoba, a u kojima će dijete postati preplavljeno. Učenje djeteta društveno odnosnim vještinama se provodi učenjem jedan-na-jedan kroz svakodnevnu interakciju sa roditeljima. Razvijanje društveno odnosnih vještina provodi se zajedničkim sudjelovanjem i dijeljenjem zajedničkih iskustava. Ove „Mi-ćemo“ aktivnosti pripremaju dijete da:

1. od vas zatraži informaciju
2. zajedno dijeli emocije
3. se stavi u vašu ulogu i
4. nauči uskladiti i regulirati interakciju sa drugim osobama.

Ovakva združena pažnja i dijeljenje iskustva sa drugom osobom se može događati kroz zajedničko sudjelovanje u svakodnevnim normalnim aktivnostima.

Kroz „radimo-to-zajedno“ ili „mi-ćemo“ aktivnosti ugrađujemo ovo neophodno učenje u sve dnevne aktivnosti. Radeći zajedno i učeći kroz odnose, uključujemo one dijelove mozga odgovorne za povezivanje i razvijamo snažnije neurološke staze u tim područjima mozga. Uključujemo desnu stranu mozga kojem je potrebno osnaživanje. Također, mijenjajući naše reakcije razvijamo i društvenu uzajamnost. Na primjer, umjesto da izgovorite: „Bravo, dobro si to napravio.“, slavite uspjeh u zadatku sa: „Bravo, daj pet!“. Ovakvo učenje kroz dijeljenje iskustva sa drugom osobom pruža stalno izlaganje i aktiviranje ovih neuroloških staza, stvarajući snažnije društveno-emocionalne povezivanje.

Istovremeno dok kroz zajedničko sudjelovanje učimo osnovne životne vještine, učimo i prepoznavanje neverbalne komunikacije, dijeljenje emocija i vještine međusobnih odnosa. Dijete to sve uči kroz rad sa vama, prepoznavajući vaše vodstvo i osjećajući se kompetentno radeći uz vas. Gradi se snažnija emocionalna povezanost, jačaju se vještine stavljanja u tuđu ulogu i vještine učenja iz društvenih odnosa.

Započnite izgrađujući povezivanje kroz svakodnevne aktivnosti sa djetetom čineći ih zajedno. Pomažite si međusobno i postanite neophodan element u djetetovim aktivnostima. Uz to, ohrabrivanje djetetovih uspjeha unaprijedite i slavite ih uz nagradu u tri društvena koraka – tjelesni dodir, gestikulaciju i deklarativnu izjavu. Čineći to uključujete „društvena“ područja mozga, te kroz iskustva razvijate snažnije neurološke staze.

 

izvor