Kontakt očima

Oznake

kontakt očima

Iniciranje kontakta očima

Najjednostavniji način da kod djeteta sa autizmom izazovete tjeskobu je inzistiranje na tome da vas ono gleda u oči. I dok mnoga djeca slušaju što govorite, inzistiranje na njihovom pogledu u vaše oči će ih učiniti napetim i utjecat će na njihovu sposobnost da vas čuju. Za to postoje tri osnovna razloga:

1. Mnoga djeca imaju poteškoća sa obradom slušnih inputa. Istraživanja su pokazala da osobe u spektru autizma često druge osobe gledaju u usta. To ima smisla ako im je potreban pogled na usta kako bi bolje razumjeli ono što izgovarate.

2. Neka djeca koriste periferni vid kako bi gledali svijet oko sebe. Njima je direktan pogled preintenzivan i preplavljujuć osjećaj. Kada vas gledaju se čini kao da gledaju pored vas.

3. Mnoge odrasle osobe u spektru autizma govore kako je njima direktan pogled u oči preplavljujuć, te ga doživljavaju užasavajućim i zastrašujućim.

Stoga, tjeranjem djeteta da vas gleda u oči nećete postići njegovo bolje razumijevanje, već sasvim suprotan učinak. To ga u potpunosti preplavljuje i ometa mu pozornost.

Poput većini nas, tako je i djetetu mnogo lakše kada ostvari pogled očima voljno i pod svojom kontrolom. Djeluje zastrašujuće kada nas netko tjera da ga gledamo u oči. Isto vrijedi za svu komunikaciju. Znamo da će vas dijete sa autizmom češće gledati kada je na to pozvano na indirektan način, nego kada se to od njega zatraži. koristite sljedeće savjete i ostvarit ćete da vas dijete češće pogleda:

1. Kada se obraćate djetetu, smjestite se nasuprot njemu u razini njegovih očiju. Kada je vaše lice u njegovom vidokrugu, dijete će imati bolju pažnju. To ne znači da ćete se djetetu unijeti u lice jer mu je takav pristup zastrašujuć. Smjestite se tako da budete unutar njegovog vidokruga iz razloga da mu je lakše uspostaviti odnos sa vama.

2. Komunicirajte koristeći više neverbalnu komunikaciju od verbalne. U komunikaciji više koristite zanimljive izraze lica i preuveličane geste. Time ćete povećati djetetovu pažnju i pozvati ga da osmotri vaše lice kako bi dobilo potrebne informacije. Većinu informacija prenosite neverbalnim načinom.

3. Kada dijete prestane obraćati pažnju na vas, nakratko napravite pauzu dok se ne vrati njegova pažnja. Često pauza u interakciji navede dijete da ono provjeri što se događa i da tu pauzu prekine.

4. Mnoga manja djeca pogledom prate svoje ruke. Ako dijete osjeća sigurnost prilikom vaših dodira, uzmite mu ruku i postavite ju odmah do vašeg lica. To će automatski imati učinak da vas dijete lagano pogleda. Ponavljajte to često prilikom dijeljenja pozitivnih emocija tako da dijete povezuje pogled u lice sa nečim pozitivnim. Najgori mogući trenutak da od djeteta zatražite da vas pogleda je kada ste ljuti ili ga korite. Kontakt očima u tim trenucima je posebno zastrašujuć, a dijete može povezati kontakt očima sa negativnim emocijama.

Da zaključimo, nemojte zahtijevati kontakt očima, već pozovite dijete izrazima lica i naglašenim gestama. Nikako nemojte dijete primiti za bradu i okrenuti djetetovo lice prema vašem. Poticanje pogleda prema vašem licu koristite u svrhu dobivanja informacija ili dijeljenja pozitivnih emocija, ne nužno i zbog kontakta očima. Što je dijete opuštenije i što se ono u vašem prisustvu osjeća sigurnije, vjerojatnije je da će se i češće osvrtati prema vašem licu. Ako ćete inzistirati na pogledu, biti će vas u strahu pogledati. Odnos se stvara kroz sigurnost i prihvaćanje, a ne upute i naredbe.

Pronalaženje zlatne sredine 

Mnogi roditelji se pitaju što mogu učiniti da dijete ostvari bolji kontakt očima kako bi se ono činilo zainteresiranijim za druge osobe, te zbog koristi koju kontakt očima može pružiti. No, istovremeno se i roditelji sami često fokusiraju na različite dijelove lica kako bi ostavili dojam da gledaju u oči. Kroz istraživanja koja su mjerila praćenje pogleda kod osoba sa autizmom se pokazalo kako one najčešće gledaju u smjeru usta. Gledanje u usta može biti i od pomoći osobama sa poteškoćom u obradi slušnih informacija, jer promatranjem usana pomažu sluhu pri razumijevanju. Neke osobe kako bi ostale pristojne, te da ih ne preplave osjećaji gledaju u čelo, jagodičnu kost i slično. Stvar je osobnog izbora.

Ako želite ostvariti kontakt očima sa nekom osobom na što je nenametljiviji način moguće, nakratko koristite lagani kontakt očima pri izmjenama govora sa sugovornikom. Kratak kontakt očima uspostavite kada sugovornik završi sa svojom rečenicom kao znak da vi započinjete, a nakon što odgovorite, ponovno pogledajte ga kao znak da je vaš red završio. Tim načinom sugovorniku pokazujete svoju zainteresiranost, povezanost i pažnju. Također, i vi odvraćate pogled. Većina ljudi ne zadržava kontakt očima na dulje vrijeme jer se pritom stvara osjećaj neugode.

Izbor da li će netko održavati kontakt očima ili ne bi uvijek trebao biti stvar izbora osobe u skladu sa njenom komfornom zonom. Nikada ne forsirajte kontakt očima i ne okrećite mu glavu u smjeru vašeg lica.

Nikada nemojte dopustiti niti nastavnicima, stručnjacima ili bilo kojoj dobronamjernoj osobi da okreće djetetovu glavu uz uputu “pogledaj me!” Već je dovoljno loše što se riječima inzistira na pogledu, no fizičko okretanje glave je svojevrsni napad na djetetovu sigurnost. Dijete će imati poteškoća u građenju odnosa sa vama ukoliko ga budete tjerali da vas gleda u oči. Ništa ne potiče toliki strah i tjeskobu nego kada vas druga osoba primi za bradu, okrene vam glavu i unese vam se u lice. Djeluje zastrašujuće, djeluje prijeteći. Ako želite da vam se dijete u vašem prisustvu osjeća sigurno, prihvaćeno i sposobno, ne prisiljavajte ga na kontakt očima, kao niti na bilo koji drugi način interakcije. Dijelite, povezujte se, potičite i vremenom ćete zadobiti povjerenje i uzajamnost. “Radi sa mnom, vjeruj mi, poštuj me i biti će uzajamno! Prisiljavaj me i izgubit ćeš me!“

izvor

Pročitajte i:

Pogledajte svijet očima osobe s autizmom

Da li smo spremni na test koji može pred-dijagnosticirati autizam kod beba?

Može li rutinski test reakcije zjenice predvidjeti autizam?

Zamislite samo! – Pogled u spektar

 

Suzanine misli – O drugačijem djetetu i sitnicama koje znače – sve!

Nikada neću zaboraviti kada mi se prvi puta obratio sa mama.
Ta riječ iz njegovih usta bila je najljepša muzika za moje uši…

Nikada neću zaboraviti kada je prvi puta rekao kako mu je ime.

Nikada neću zaboraviti kada mi je rekao da sam lijepa i da imam žutu kosu i plave oči.

Da sam tužna. I da me treba utješiti.

Nikada neću zaboraviti kada mi je rekao da se idemo smijati i glupirati, da mu je to fora.

Kada je samostalno otišao na zahod.
Kada je napisao svoje ime olovkom po zidu i nacrtao veeeliku kuću sa ogromnom antenom.
Njegovo pjevanje u crkvi gdje je on bio najjači vokal, dok sam ja s maramicom sakupljala svoje suze…
Od njegovih malih ručica skuhanu kavu svako jutro i njemu napravljen čokolino.
Sretne vrtićke dane i prihvaćenost…
Trenutak kada sam primijetila da on zna pročitati riječ.
Upis u školu…u redovnu školu kojoj smo toliko težili.

Nikada neću zaboraviti kada mi je rekao da me voli i da sam mu ja prijatelj.

Nikada neću zaboraviti puno stvari.
Tih svakodnevnih, malih…možda nekome u ‘savršenom svijetu’ nebitnih i dosadnih stvari.

Izbijanje zubića sam zaboravila.
Kao i kada je prohodao.
Ne sjećam se kad je prosjedio.
Do kada je dojen i kada je počeo jesti prvu kašicu…Da li je imao grčeve…
Znam to sve onako otprilike kada je bilo.
To mi je sve tada bilo ‘pod normalno’.

Ali kada saznaš da imaš drugačije dijete…

Prestaneš stvari uzimati zdravo za gotovo.
Svaki trenutak ti je bitan.
Svako slovo, gesta, riječ,osmijeh…
Svaka smislena rečenica.
Svaki pogled u oči upijaš i poželiš da te nikada ne prestane gledati…
A to ponekad tako kratko traje.
Svim silama se trudiš da ne odluta…
A ako odluta, da te barem mrvu pusti u svoj svijet.
Pa se tako počneš veseliti kad spava po noći…ako je još i u komadu, nema veće sreće.
Pa kada počne žvakati meso i krutu hranu, držati žlicu i vilicu…
Kada počne recitirati pjesmice, kada zna dijelove tijela, kada ti kaže da je gladno, žedno, tužno, gdje ga boli…
Kada se oko nečega dogovarate.

Danas je on sam otpetljao zmaja zamotanog oko stupa.
Neki dan je sam zatražio bicikl.

Sve su to zapravo usputne i spontane stvari u odrastanju svakog djeteta…

Ali…kada imaš drugačije dijete, to ‘usput’ dobiva neku drugu dimenziju.

Veću, ljepšu, sretniju.

Suzana Došen Rešetar

Suzanine misli – prepoznavanje autizma, prihvaćanje i bijes

Odsutan i prazan pogled, stalno ležanje na podu i gledanje kako se njiše zavjesa, vrćenje kotačića na autićima, ruke na ušima kada smo vani, strah od nepoznatih osoba, ne odazivanje na ime, iracionalni strahovi, izostanak govora…

Kada me pitaju kako si to primijetila; ovo je moj odgovor.

Kada sam to primijetila, teško mi je na to odgovoriti. Možda sam trebala ranije ali nisam. Sa njegove 2 g. bilo je toliko očito da nešto ne ide kako treba. No, srce je mislilo jedno dok je mozak intenzivno alarmirao. Ivano je sa skoro 4 g. dobio dijagnozu autizma.
Bespogovornu dijagnozu.

Uslijedile su borbe i intenzivno traženje pomoći. Pomoć niotkud nije dolazila. Slomovi nas kao njegovih roditelja bili su teški. Objašnjavanje obitelji, vrtiću, prijateljima, susjedima…
Stalno i konstantno ponavljanje od kojega se čovjek jako iscrpi. Neprihvaćanje i žaljenje od strane okoline. Dvije najgore stvari koje možete napraviti osobi sa autizmom i njegovim roditeljima.

Tantrumi kod djeteta toliko intenzivni da na kraju na podu plačete i vi i dijete. Dijete, jer mu je jako teško…A vi, jer mu ne možete pomoći i ponekad ne znate. Onaj osjećaj bespomoćnosti koji vas danonoćno prati i šulja se iza vas kao najgori neprijatelj. Nemate više suza ni snage…umorni i iscrpljeni do krajnjih granica. Ponekad i ne vidite izlaz.

Dopustim si da plačem…da vrištim i da mrzim sebe i sve oko sebe. Imam na to potpuno pravo. Dopustite da bijes izađe iz vas. Lakše ćete pričati o njemu,jer…

Autizam…najteži je razvojni poremećaj i najveći neprijatelj u našim životima.

Suzana Došen Rešetar

Suzanine misli – Biti drugačiji i kućni odgoj

Ono što me oduvijek smetalo, a posebno otkad sam postala majka djeteta sa autizmom, jest činjenica da smo mi definitivno vrsta koja nije sklona prihvaćanju drugačijega…različitoga od nas.

Utisnuti u svoje kalupe, gdje smo svi jednaki, skloni teženju osjećaju nadmoći nad svim i svačim, pomalo inertni prema tuđim mukama ili problemima, velika većina nas ne dopušta nikakav pristup drugačijim razmišljanjima, pojavama ili životima. No, stvar koja je sasvim jasna, da biti takav, ne dobivaš samim činom rođenja. Da li iz straha,sebičnosti ili čistog neznanja ili pak puke nezainteresiranosti postanemo takva vrsta?

Danas sam u parku imala priliku biti svjedokom vrlo ružnog ophođenja 6 god.djeteta upućenog Ivanu i to verbalnom uvredom; Ivano, ti si glup. Mrš, stvarno si glup i odvratan.

To me toliko zapeklo, jer je uvreda bila upućena od strane djeteta, koje po meni, ne bi još trebalo koristiti izraze poput glup si obzirom na dob, a čija je majka mrtva hladna sjedila na klupi i rekla bih ponosno promatrala svoju mezimicu kako odrađuje ‘situacije’.

Inače, nisam tip roditelja koja rješava takve situacije raspravom pogotovo ne sa djetetom, jer djecu volim i nije na mome nivou, te sam stajališta da je obično takva reakcija odraz nečijeg načina odgoja i ne uzimam si za pravo odgajati tuđu djecu. Ne želim ni svojim stalnim uplitanjem dodatno poljuljati ionako krhko samopouzdanje vlastitoga djeteta.

Ali nikako nisam ni tip roditelja koji će takav način komuniciranja tolerirati.

No, kako sam primijetila da je Ivano na izrečeno ostao po strani i pomalo zatečen, jer ne sjećam se da mu je ikada takva gruba riječ bila upućena, a pogotovo zato jer se ne zna obraniti, dala sam si danas to pravo interveniranja.

Ako prijeđete preko izjava tako maloga djeteta upućenog da li djetetu bez ili sa teškoćama, strancu ili pak i vama samima, možete očekivati da će to vaše isto dijete biti u budućnosti ‘mrtvo hladni statista na klupi’ kojemu je to, u najmanju ruku, vrlo zabavno.
Ili još gora varijanta.

Odobravanje nepoželjnih obrazaca ponašanja koja uključuju i sam vokabular, nije dozvoljeno ni djeci sa autizmom, pa smatram da ne bi trebalo biti ni djeci urednog razvoja.

Zašto si mu to rekla,P.?
Što ti je učinio? – bila je moja prva rečenica maloj i pomalo histeričnoj djevojčici.
Jer je glup i odvratan; britko mi je dala do znanja.
Misliš li da je tvoje pravo nekome govoriti da je glup i odvratan?
Po čemu si zaključila to?
Ne misliš li da je to ružno, uvredljivo…da bi netko mogao biti jako nesretan zbog toga?
Zamisli da ja tebi kažem da si glupa.
Ili da ti tvoja prijateljica kaže da si odvratna.
Kako bi se osjećala?
Sramežljivo odgovara, ne gledajući me u oči, da bi bila tužna.

E vidiš, Ivano je jako tužan i jako si ga povrijedila.
To što ti ne odgovara ne znači da te ne razumije i vjeruj mi, mislim da je sada jako nesretan.
Vrijedi jednako kao i ti bez obzira što vas u igri ne može slijediti.

Vrlo je važno svima, a pogotovo djeci, dati do znanja da sam strah ili neznanje od različitoga ili drugačijega, ne daje za pravo nekoga omalovažavati, a pogotovo ne vrijeđati na način upućen rječnikom ove djevojčice. Postojimo da im na bilo kakav način objasnimo i pomognemo da takav strah i neznanje nadvladaju.

Kako je dužnost nas roditelja u spektru autizma odgajati našu djecu prema ‘prihvatljivim obrascima ponašanja’ te ih korigirati…tako mislim da je to dužnost i svakog tipičnog roditelja. Biti ‘običan’ ne znači nužno biti i savršen.

Različitost je to što svijet čini ljepšim.

Otvorimo li misli i srca prema takvim stvarima ili osobama, nećemo zasigurno podleći jednoobraznosti i ograničenosti, što nam je vjerojatno svima jedan od ciljeva u životu.

Suzana Došen Rešetar

Interocepcija – osmi senzorni sustav

Oznake

interocepcija, interoceptivna svjesnost, interoceptivni sustav, ravnoteža, samoregulacija, senzorni sustav

Što je interocepcija?

Udobno se smjestite i zatvorite oči. Što osjećate u svom tijelu? Da li vam srce udara brzo ili sporo? Dišete li duboko ili plitko? Osjećate li potrebu za obavljanjem nužde? Gladni ste? Napeti?

Ove osjećaje dobivamo uz pomoć našeg interoceptivnog sustava. Interocepcija nam pruža informacije o unutrašnjem stanju našeg tijela.

Kako interoceptivni sustav djeluje?

Slično ostalim senzornim sustavima, interoceptivni se sastoji od specijaliziranih receptora odgovornih za prikupljanje važnih senzornih informacija. U slučaju interocepcije, senzorni receptori su prožeti kroz većinu tkiva u našem tijelu – mišićima, koži, kostima i slično.

Prikupljene informacije putuju u mozak. Tamo se vrši pretvaranje informacija u poruke koje nam omogućuju da prepoznamo glad, sitost, svrbež, bol, hladnoću, mučninu, potrebu za obavljanje nužde, škakljanje, tjelesni napor, spolnu uzbuđenost, te emocionalna stanja poput ljutnje, smirenosti, ometenosti ili straha. Interocepcija nam pruža odgovor na pitanje: “Kako se osjećam?”.

Interocepcija je unazad deset godina u središtu istraživanja u mnogim područjima. Poteškoće u interocepciji su povezane sa mnogim poremećajima – tjeskoba, PTSP, pretilost, poremećaj hranjenja, ADHD, depresija, Tourette, sklonost alkoholu i drogama, shizofrenija, te između ostalih i poremećaj iz autističnog spektra. 

Zašto je interocepcija važna?

Istraživanja su pokazala da su osobe kojima inzularni korteks (centar u mozgu koji prikuplja senzorne informacije i šalje poruke) dobro funkcionira, svjesnije osjećaja u svom tijelu. Za te osobe se kaže da imaju dobru interoceptivnu svjesnost (IS).

Interoceptivna svjesnost je definirana kao sposobnost osobe da zapazi osjećaje i pridoda im  značenje. Na primjer, možete osjetiti da su vam usta i grlo suhi, te znate da ste žedni. Ako osjetite tremor mišića, drhtanje i ubrzano kucanje srca, znate da ste nervozni.

Normalna razina IS je jasno povezana sa razvojem mnogih važnih vještina – samosvjesnost, samoregulacija, rješavanje problema, intuicija, fleksibilnost razmišljanja, društvena svjesnost i stavljanje u tuđu poziciju. Nasuprot tome, osobe sa smanjenom interoceptivnom svjesnošću imaju poteškoće s tim vještinama što može imati značajan utjecaj na zdravlje, dobrobit i uspješno funkcioniranje te osobe.

Barbara, majka devetogodišnjaka kaže :” Moj sin nikada nije osjetio glad. Morala sam ga podsjetiti da nešto pojede. Za vrijeme obroka morala sam pogađati. Nisam znala dajem li mu premalo ili previše hrane, što je za roditelja poprilično stresno. Naporno smo radili na razvijanju svjesnosti tjelesnih signala. Kada se sada sin požali da je gladan i pita kada će biti večera, osjećam veliko olakšanje.”

Vicky kaže :”Kao mlađa sam imala općenit osjećaj svrbeži. Užasan osjećaj. Nisam znala da li sam bolesna, uzrujana ili napeta. Išla bih liječniku i svoje simptome sam mogla opisati samo kao – osjećam se svrbljivo. Na osnovu toga ni liječnik mi nije mogao pomoći da se osjećam bolje. Bilo je grozno tako živjeti.”.

Linda :”Moja klijentica sa autizmom je imala uraslu stidnu dlaku, te se razvila gnojna infekcija veličine marelice. Nije osjećala bol, te nije tražila pomoć. Roditelji nisu znali što se događa dok to majka nije slučajno primijetila prilikom jednog oblačenja.”.

Rick, sedamnaestogodišnjak je podijelio :” Razvojem bolje interocepcije sam postao svjesniji svojih osjećaja što mi je pomoglo i u razumijevanju osjećaja kod drugih ljudi.”

Utjecaj na samoregulaciju

Od radnih terapeuta se često traži da kod klijenata podrže razvijanje vještine samoregulacije. Dobra interoceptivna svjesnost je neophodna za efikasnu samoregulaciju jer je u podlozi mnogih oblika samoregulacije uključujući i emocionalnu regulaciju, kao i regulaciju stanja organizma.

Naš interoceptivni sustav upravlja trenutnim homeostatskim procesima. Promjene u tjelesnim tkivima upozoravaju mozak da poduzme radnje kako bi postigao ravnotežu. Mnogi homeostatski procesi se događaju automatski, da toga nismo ni svjesni (npr. regulacija šećera u krvi). Međutim, postoje i važne, svjesne i svrhovite radnje koje pripadaju samoregulaciji. Interocepcija upravlja našim samoregulirajućim ponašanjem.

Kada je interoceptivna svjesnost u redu jasno osjećamo ono što nas upozorava da ne postoji unutarnja ravnoteža. Motivira nas da učinimo potrebne radnje za ponovno vraćanje ravnoteže, te nam pomaže da se osjećamo udobnije. Ako smo žedni, nešto popijemo. Ako nam se mokri, odemo na zahod. Ako nam je hladno, ogrnemo se. Ako smo tjeskobni, tražimo utjehu. U slučaju frustracije, tražimo pomoć.

Osobe sa smanjenom interoceptivnom svjesnošću nemaju uvijek pravovremenu ili jasnu potrebu za reakcijom. Na primjer, Chloe, djevojka sa autizmom kaže :”Nisam primjećivala da imam poteškoća sa osjećanjem svojih unutarnjih signala. Nikada nisam ni čula za interocepciju. No, kada sam za nju čula sve je dobilo smisao. Osvještavanje interoceptivnih poteškoća mi je pomoglo da si objasnim zašto mi je teško točno odrediti simptome kada sam bolesna. Zašto ponekad uzimam obrok za obrokom, a da ne osjetim sitost. I zašto se lako uzrujam. Zato jer sam već debelo u oluji nelagode i frustracije prije nego toga postanem svjesna.”.

Max, osmogodišnjak sa ADHD-om objašnjava :”Ne primjećujem da postajem ljut dok moj bijes ne eksplodira. No, tada je već kasno. Osjećaji su prejaki i ne mogu ih kontrolirati.”.

Janet je majka jedanaestogodišnje kćeri sa autizmom i kaže :”Moja kćer je u stanju provesti cijeli dan bez tekućine ako je netko ne podsjeti da treba piti. Ne osjeća žeđ.”.

Postizanje ugode i ravnoteže

Samoregulacija može biti vrlo otežana ako nismo sposobni jasno razaznati najvažnije unutarnje tjelesne signale. Interocepcija zaokružuje ono što su mnogi radni terapueti sumnjali duže vrijeme – da u podlozi samoregulacije postoji nešto više.

Samoregulacija nije samo pamćenje osjećaja i pripadajućih strategija. Samoregulacija  nije samo uspostavljanje senzorne dijete ili unaprijed pripremljenih strategija za smirivanje. Samoregulacija podrazumijeva i razvijanje jasnog i pravovremenog nagona za djelovanjem. Podrazumijeva razvijanje intuitivnog razumijevanja što pojedini unutarnji signal znači i što ga uzrokuje. Podrazumijeva urođenu sposobnost za dosezanjem određene razine ugode i ravnoteže. Kada se uspostavi interoceptivna svjesnost, stvara se preduvjet za pravu samostalnost osobe.

Kelly Mahler, MS, OTR/L za occupational-therapy.advanceweb.com

Kelly Mahler je radna terapeutkinja, konzultant za autizam,
autor i predavač. Napisala je knjigu:
Interocepcija: Osmi senzorni sustav. 
U knjizi se nalaze istraživanja, procjena i savjeti za
intervenciju za poboljšanje interocepcije.

Neurorazličitost – Što je to?

Oznake

neurorazličitost

Za mene je neurorazličitost ideja da su neurološke različitosti poput autizma i ADHD-a posljedica normalne, prirodne varijante ljudskog genoma. Neurorazličitost predstavlja novi i iz temelja drugačiji pogled na stanja koja su tradicionalno proglašavana patološkim. Neurorazličitost je pogled koji nije univerzalno prihvaćen iako je sve više podržavan u znanstvenim krugovima. Znanost predlaže da je stanje poput autizma sveprisutno unatrag mjerljivom vremenskom periodu. Uviđamo kako autizam, ADHD i druga stanja proizlaze kroz kombinacije genetskih predispozicija i čimbenika iz okoliša. Ona nisu rezultat bolesti ili ozljede.

U isto vrijeme smo svjesni bolesti i ozljeda (kako tjelesnih, tako i pod utjecajem okoliša) čiji su efekti vrlo slični onima kod autizma i drugih različitosti. Prihvaćanje neurorazličitosti zasigurno ne uključuje pasivno prihvaćanje takvih ozljeda (npr. kod moždanog udara) iako bezuvjetno prihvaćamo osobe koje su time zahvaćene.

Vodene kozice su bolest koja zahvaća zdrave osobe, te se kroz razumijevanje prirode te bolesti traže načini za njeno iskorjenjivanje. Autizam, kao cjeloživotno stanje inače zdrave osobe, se može razumjeti po istom principu, no tu se radi o napadu na urođeni dio zahvaćene osobe i njeno liječenje. Zato je sanacija prisutnih zdravstvenih komplikacija nevjerojatno složen izazov.

Ustvari, mnoge osobe koje su prigrlile koncept neurorazličitosti vjeruju kako osobe sa različitostima ne treba izliječiti, nego im treba pomoći u prilagođavanju. Kada promatraju u spektar ljudske različitosti, u sredini vide raspon različitih razmišljanja koja su omogućila napredak čovječanstvu u područjima znanosti i kreativne umjetnosti. Na rubovima vide osobe koje su funkcionalno osakaćene jer su “previše različiti”. Kada 99 neurološki jednakih osoba ne uspijeva riješiti problem, obično je taj jedan, drugačiji, koji drži ključ uspjeha i ponudi rješenje. Ipak, ta jedna osoba može biti hendikepiranija ilii barem većinu vremena u nepovoljnijem položaju. Prema zagovornicima neurorazličitosti, osobe su hendikepirane jer su na samim rubovima krivulje, ali ne radi toga što su bolesni ili neispravni.

Kao odrasla autistična osoba, više se pronalazim u ideji prirodne varijante, nego u ponuđenoj alternativi da sam urođeno loš, neispravan i da mi je potreban popravak. O svom autizmu nisam učio dok nisam došao u srednje godine. Svih ranijih, nedijagnosticiranih godina, pretpostavljao sam kako su moje poteškoće proizašle iz nerazdvojivih nedostataka. Tvrditi da sam različit – ne pokvaren – je mnogo zdravije stajalište. Saznanjem da tu ideju podržava i znanost, osjećaj je time bolji.

Previše pobornika neurorazličitosti govor o izlječenju doživljava kao napad na svoju opstojnost. Oni preziru tu riječ iz istog razloga kao i druge grupe osoba koje preziru izjave o liječenju homoseksualnosti. Smatraju da se prilagođavanjem neuroloških različitosti zadire u pitanje ljudskih prava. Ako je različitost dio njihove osobnosti, vjeruju da je njihovo pravo da budu prihvaćeni i podržani upravo onakvi kakvi jesu. Ne bi ih se protiv njihove volje trebalo pretvarati u nešto što nisu, a samo zato da bi ih se uklopilo u nekakav zamišljeni društveni ideal.

Protivnici neurorazličitosti pak tvrde kako različitosti, bilo rasne ili seksualne orijentacije, funkcionalno ne onemogućuju osobu kao što to može činiti neurorazličitost. Ta činjenica čini situaciju još kompliciranijom.

Također vrijedi zapaziti kako se generalno, neurorazličite osobe tjelesno ne razlikuju od drugih. Stoga, kada se ponašamo na neobičan ili neočekivan način, izvlačimo neželjene negativne reakcije neupućene javnosti. Iz tog razloga je svima nama, koji smo različiti, važno naučiti osnove snalaženja u neurotipičnoj zajednici. Netko to doživljava kao neprihvatljiv kompromis, no ja to vidim kao prihvaćanje nepromjenjive ili vrlo sporo promjenjive realnosti.

Neupitno je da su neurorazličite osobe donijele čovječanstvu velike stvari. Ako su ta postignuća temeljena na neurologiji, tada je jasno da je pokušaj izliječenja naših različitosti vrlo štetan za čovječanstvo.

Također je neupitno da su zajednički domovi i druge institucije pretrpane osobama čije nadarenosti ostaju skrivene, a različitosti ih sprečavaju u samostalnom življenju. Neke od tih osoba posjeduju različitosti koje ih tjeraju da se ponašaju autoagresivno ili agresivno prema drugim osobama. Podloge njihovih poteškoća ostaju slabo razumljive i ne možemo poricati njihovo postojanje pored osoba koje su obdarene verzijom onoga što nazivamo “ista različitost”.

Te osobe zaslužuju više od razumijevanja. One zaslužuju značajnu pomoć. Ne smatram da je to nedosljednost idealima neurorazličitosti.

Protivnici neurorazličitosti smatraju da je pogreška tako hendikepirane osobe uspoređivati sa “varijantom normalnog”. Zahtijevaju lijek. Nažalost, kako se dokazi o neurorazličitosti akumuliraju, sve se izglednijim čini kako općeniti lijek za neurološke različitosti nije moguć i da je različitost u podlozi postignuća određenih ljudi, a što također nije poželjno.

Dakle, što će napredno društvo učiniti? Kako možemo pomoći?

Vjerujem da možemo smanjiti teret neurološkom hendikepu bez mijenjanja suštine hendikepirane osobe. Rana intervencija je danas primarni pokazatelj. U nekim situacijama zajednica se može promijeniti prilagođavajući kuće, parkove i radna mjesta neurorazličitim osobama. Istovremeno možemo razvijati terapijske tretmane kako bi nam se pomoglo da živimo kvalitetnije. I na kraju možemo promijeniti stavove prema osobama koje su različite na način da budu prihvaćeni, cijenjeni i da se osjećaju dijelom zajednice.

Ako prihvatimo da je neurorazličit svijet – dobar svijet, učinit ćemo napredak u našem razmišljanju. Ali da je barem to tako jednostavno!

Bez obzira na to kakvo je vaše razmišljanje o konceptu neurorazličitosti, neurološki hendikep je vrlo stvaran. Za mene nije upitno da zajednica ima dužnost olakšati patnje koje hendikep donosi i da je dužna pomoći hendikepiranim osobama kako bi im unaprijedila kvalitetu života. Vjerujem kako se većina ljudi slaže sa tim općenitim idealom. Pravo pitanje je kako najbolje do toga doći.

Postigli smo vrlo malen napredak u razvoju tretmana ili terapija kako bi sanirali najgore učinke neurološke različitosti. Još uvijek ne znamo dovoljno o tome kako neurorazličitost utječe na ostale tjelesne sustave ili na ukupnu kvalitetu života kako starimo. To je prema meni najveća tragedija naše generacije. Razmišljajući o stanjima poput autizma kao o bolestima koje treba izliječiti, došli smo do boljeg razumijevanja nekih detalja, no premalo je toga što zaista pomaže široj autističnoj populaciji.

Smatram da je vrijeme za promjenu smjera. Umjesto trošenja većine budžeta na bazična genetska i biološka istraživanja, usmjerimo prioritete prema primjenjivim istraživanjima koja će već danas pomoći neurorazličitim osobama. Te osobe se suočavaju sa ogromnim brigama i problemima, te je raspon područja rada zaista širok.

Istovremeno, uložimo više napora u istraživanje okoliša – studije koje će nam pomoći da razumijemo kako možda trujemo ljude i stvaramo štetu koja oponaša (ali pogoršava) prirodnu varijaciju.

Ako su neurološke različitosti doista prirodna pojava, istraživanja na temeljnoj razini liječenja za osobe sa različitostima neće biti produktivna. Kada to izjavimo, moramo prihvatiti neka stvarna dostignuća u identificiranju genetskih varijanti koje dovode do velikog hendikepa, bez neke popratne prednosti.

Prepoznavanje tih mutacija i istraživanje uzroka je veliko znanstveno postignuće. Još nismo pretvorili ta saznanja u korisne tretmane, no ona su obečavajuća. Nekako vjerujem da bi se sa takvim istraživanjima trebalo nastaviti, no također vjerujem da trebamo posložiti prioritete.

Prethodne kampanje za prihvaćanje različitosti prema rasnoj i seksualnoj orijentaciji su bile kudikamo jednostavnije u usporedbi sa borbom za neurološku jednakost. Kroz njih je bilo potrebno promijeniti samo vjerovanja i stavove. Kod neurorazličitosti moramo mijenjati vjerovanja, a u isto vrijeme pronaći način za rješavanje značajnih poteškoća u funkcioniranju.

U Americi je protuzakonito diskriminirati nekoga zbog rase ili vjere. Nažalost, u drugim područjima nismo došli tako daleko. Još uvijek je u mnogim američkim državama dozvoljeno ubiti osobu jer je homoseksualna. Osobe koje se ponašaju drugačije po osnovi svoje neurologije nemaju pravnu zaštitu kakvu imaju tjelesni invalidi.

Zadatak mijenjanja društvenih stavova su komplicirani zbog činjenice da su neurološke različitosti nevidljive. Teško je općem stanovništvu prihvatiti nešto nevidljivo iz čega proizlazi neočekivano ponašanje, a bez jasnog objašnjenja osim “neprikladnog ponašanja”. Neke osobe misle da prihvaćanje neurorazličitosti podrazumijeva prihvaćanje svih društveno neprihvatljivih ponašanja u ime prihvaćanja različitosti. Ne slažem se sa tom idejom. Svi se trebamo ponašati primjereno prema drugima u skladu sa etičkim, moralnim i ljudskim normama.

Mislim da u mnogočemu protivljenje neurorazličitosti proizlazi iz (pogrešnog) poimanja da neurorazličitost znači i protivljenje znanstvenim istraživanjima ili razvijanju sredstava koje pomažu hendikepiranim osobama pri uspostavljanju boljeg života. Ništa od toga prihvaćanje neurorazličitosti ne podrazumijeva, niti implicira.

Mi možemo prihvatiti da je neurorazličitost prirodan dio nas, a da i dalje naporno težimo tome da umanjimo ili eliminiramo njene negativne učinke. U isto vrijeme, trebali bi prepoznati i slaviti stvarne prednosti koje mnogima od nas neurorazličitost donosi. Trebali bi prihvatiti osobe kakve jesu. Kao i kod drugih različitosti koje donose hendikepe, roditelj želi da je situacija drugačija. No, nije, i jedino je bezuvjetno prihvaćanje naših voljenih zdravi način da se krene naprijed.

Vjerujem da je prihvaćanje neurorazličitosti podržano podrškom u istraživanjima koja nastoje iz nas izvući najviše (manje hendikepirani, više produktivni…), za nas najpozitivniji stav koji možemo prihvatiti. Cijenim sve ljude koje se bore za prava osoba koja su drugačija i veselim se budućim rezultatima tih napora. Do tada ću koristiti vlastite različitosti koje posjedujem – kako bi si poboljšao kvalitetu života čineći sve te čudne stvari koje činim po osnovi svoje neurologije.

John Elder Robinson za Psihology Today

John Elder Robison je odrasla osoba iz autističnog spektra i otac odraslog autističnog sina. Autor je knjige “Look me in the eye”. Robison je aktivni zagovaratelj pokreta za prava osoba sa autizmom. Volontirao je organizaciji Autism Speaks, no otpušten je nakon upućenih kritika organizaciji i suosnivačici te organizacije da proklamiraju kako obitelji zahavaćene autizmom žive u očaju i strahu za budućnost. 

7 činjenica koje želim da znate o meni kao osobi iz autističnog spektra

Kao osoba iz autističnog spektra, već se neko vrijeme bavim zastupanjem. Postoje stvari u kojima sam se uhvatila da se iznova ponavljam, obraćajući se uglavnom istim osobama. Ovo je popis nekih od tih stvari za koje želim da ljudi zapamte o meni osobno, kao jednoj od osoba iz autističnog spektra.

1. Nema dvije jednake osobe u spektru. Postoji dobro poznata uzrečica u autističnoj zajednici: “Ako si upoznao jednu osobu iz spektra, upoznao si samo jednu osobu iz spektra.” Svaka osoba je jedinstvena. To znači da ono što odgovara meni, ne mora odgovarati nekoj drugoj osobi iz spektra. Tako i ono što odgovara nekom drugom, ne mora odgovarati i meni.

To također znači…

2. Samo zato što jedna osoba iz spektra ima određeno mišljenje o nekoj temi, ne znači da i ja tako mislim. Možda je neka osoba iz spektra izjavila kako bi joj bilo draže da bude prihvaćena onakvom kakva jest, nego da se pronađe način da se autizam spriječi. Ili je netko rekao kako bi radije da ga se naziva autističnim, nego osoba sa autizmom. Osobno se ne pronalazim uvijek u mišljenju drugih iz spektra autizma, te ne smatram da su neke teme tako crno-bijele. Stoga vas molim da me se sjetite upitati što ja mislim prije no što pretpostavite da sam i ja sa time suglasna.

3. Možda nisam stalno društvena, no to ne znači da ne želim biti. Rijetko se koristim telefonom. Na poruke ne odgovorim uvijek. I mučim se priključiti, pa čak i manjoj skupini prijatelja u nekoj društvenoj aktivnosti. Nije to zato što ne uživam biti društvena. Zapravo, ponekad mi poteku suze radosnice kada primim poziv za druženje – ne zato što želim ići, nego jer me se netko sjetio. I ako nekako sve prođe u redu i osjetim se uključeno, ja sam oduševljena! Molim vas, nemojte me zaboraviti uključiti.

4. Samo zato što sam u stanju nešto učiniti, ne znači da mi je to jednostavno. Naravno, znam voziti automobil. Ali za to je bilo potrebno nekoliko godina vježbe i još se osjećam ograničenom po pitanju kamo se mogu odvesti. Mogu govoriti. Međutim, rijetko izgovorim nešto na način na koji sam mislila. I zaboravite na razumijevanje onoga što drugi žele od mene. To su samo neki od primjera. Možete me malo potaknuti da pokušam uraditi nešto što mi je teško, no zapamtite da kao odrasla osoba ja znam svoje mogućnosti.

Ponekad zaista poželim da jedan dan proživite u mojoj koži. Možda biste tada shvatili koliko mi život može biti težak. Ne trudim se uvijek tražiti izgovore. Nisam uvijek samo “lijena”. Kada kažem da mi je previše, uistinu tako i mislim. Voljela bih kada bi ljudi to više cijenili i prihvaćali ozbiljno. Više od svega bih voljela da imam više životne energije, no ja jednostavno to nisam u stanju. Vršeći pritisak na mene možete samo izazvati slom.

Što nas dovodi do….

5. Slom je meni jednako težak za proživljanje kao i vama da se njime nosite. Zapravo, kada sam bila mlađa, meni je čak bilo i teže jer se s njime nisam znala boriti. Sada sam se, kao starija, naučila strategijama smirivanja. Imam bolju ideju što mi pomaže, a što ne. Zaista se trudim da ne dođe do sloma. No, kada do njega dođe, to nije zbog toga što to želim. I slom nije način da na sebe privučem pažnju.

6. Ne želim biti naporna. Puno sam se puta zbog toga ispričavala. Zapravo, vjerojatno sam bila napornija nekim ljudima zbog samog ispričavanja. Ponekad sam naporna jer toga nisam svjesna. Ponekad, jer imam osjećaj da ću se raspuknuti ako istog trena ne kažem ono što želim. Zaista ne volim biti naporna. 

7. Ja jesam u spektru. Znam da se većini osoba ne čini kako sam u spektru. Ne uklapam se u tipične stereotipe. Imam dobar kontakt očima. Vrlo sam društvena. Vrlo dobro govorim. U mnogim područjima sam poprilično samostalna. No, nije tome oduvijek tako. Bile su potrebne godine napornog rada kako bih došla do ove razine, i još uvijek radim. Nije li to ono što su svi željeli: da budem sposobna (uglavnom) samostalno funkcionirati u svakodnevnom životu?

Ovo su samo neke od misli koje bih voljela da ljudi zapamte o meni kao odrasloj osobi iz spektra autizma. Ne mogu govoriti u ime drugih.

Erin Clemens za The Mighty

 

Autizam i izvršno funkcioniranje

Oznake

apstrakcija, emocionalna regulacija, fleksibilno razmišljanje, impulzivnost, inicijacija, izvršne funkcije, izvršno funkcioniranje, organizacija, planiranje, radna memorija, samoopažanje, samosvjesnost

Sve naše perceptivne i kognitivne vještine integrirane su na višoj razini izvršnim sustavom.  Izvršne funkcije usmjeravaju i reguliraju kognitivne funkcije. Izvršne funkcije ne pitaju može li dijete nešto učiniti, već hoće li to učiniti i kako. Izvršne funkcije su samoregulirajuće i kontrolne funkcije koje usmjeravaju i organiziraju ponašanje, a uključuju sposobnosti koje omogućuju djetetu ili osobi da se uspješno angažira u nezavisnom i svrhovitom ponašanju. Jednostavnije rečeno, izvršne funkcije nam pomažu regulirati, kontrolirati i upravljati našim mislima i ponašanjem. Kako bismo primijenili stečenu vještinu, uvijek moramo imati cilj, odrediti korake ka cilju, logično ih poredati i na kraju, moramo te korake slijediti.

 

Procjenjuje se da oko 80% osoba sa autizmom ima poteškoća sa izvršnim funkcioniranjem. Obzirom da je izvršno funkcioniranje veliki skup funkcija, kod djece i odraslih osoba sa autizmom se manjak u izvršnom funkcioniranju može očitovati na različite načine. Neka djeca obraćaju detalje na najsitnije detalje, ali ih nisu u stanju povezati u jednu cjelinu. Neka djeca i osobe imaju problema ako istovremeno trebaju upamtiti više pojmova ili misli. Neka djeca i osobe imaju problema sa održavanjem pažnje i organiziranjem misli i radnji. Impulzivne reakcije su također povezane sa poteškoćama u izvršnom funkcioniranju. Važno je naglasiti da inteligencija nema veze sa izvršnim funkcioniranjem. Događa se da dijete koje ima viši stupanj inteligencije zbog poteškoća sa izvršnim funkcioniranjem dobije niži rezultat. Nakon što se poteškoće eliminiraju ili ublaže, imaju bolji rezultat na testu.

Koje su to izvršne funkcije?

1. Kontrola impulzivnosti – pomaže djetetu razmisliti prije nego nešto uradi. Djeca sa manjkom kontrole impulzivnosti su sklonija neprimjerenim izjavama i postupcima, te rizičnom ponašanju.
2. Emocionalna regulacija – pomaže djetetu regulirati osjećaje. Djeca sa lošom emocionalnom regulacijom često preburno reagiraju. Teško podnose kritiku, te im je potrebno više vremena da se “priberu” kada nešto krene krivo.
3. Fleksibilno razmišljanje i apstrakcija – pomaže djetetu da se prilagodi u neočekivanoj situaciji. Djeca sa rigidnim razmišljanjem mogu postati frustrirana kada ih se navodi da razmišljaju iz tuđe perspektive.
4. Radna memorija – pomaže djetetu zapamtiti potrebne ključne informacije. Djeca sa slabom radnom memorijom imaju poteškoća sa slijeđenjem uputa iako ih imaju zapisane ili im ih nekoliko puta ponovite.
5. Samoopažanje / samosvjesnost – omogućuje djetetu da samo procjenjuje kako ono nešto radi. Djeca sa poteškoćom u samosvjesnosti su često iznenađena npr. lošom ocjenom ili negativnim komentarom.
6. Planiranje i organizacija – pomaže djetetu u određivanju ciljeva i planiranju načina da ih ostvari. Djeca sa poteškoćama u planiranju i organizaciji ne mogu procijeniti koji su dijelovi nekog zadatka najvažniji.
7. Inicijacija – pomaže djetetu da započne aktivnost. Djeca sa poteškoćama u inicijaciji se mogu ukočiti jer ne znaju od kuda započeti.
8. Organizacija – pomaže djetetu i fizički i mentalno biti ukorak sa svojim mislima i radnjama. Djeca sa poteškoćama na ovom planu često gube stvari, ne uče na pogreškama i imaju teškoća sa redoslijedom aktivnosti.

 

Kako pomoći djetetu?

 

 

Na ovom linku možete pronaći vježbe za poticanje i poboljšavanje izvršnih funkcija. Kada se radi o autizmu, odaberite vježbe koje su u skladu sa djetetovim interesima, ali i kognitivnim sposobnostima. Ovo su aktivnosti koje možete raditi kod kuće, no nemojte zaboraviti povjeriti dijete i stručnjacima.

Zapamtite da poteškoće u izvršnom funkcioniranju ruše i motivaciju. Stoga ćete mnoge probleme moći riješiti i podizanjem motivacije. Dijete sa autizmom motivirate na način da:

1. skratite upute i pojednostavite zadatak, razlomite ga na više dijelova
2. uklonite sve što djetetu može odvući pažnju (distraktori)
3. koristite vizualnu podršku

 

 

Ovako izvršno funkcioniranje izgleda u praksi:

Pomoć u učenju kroz razvijanje emocionalne stabilnosti

Oznake

amigdala, braingym, emocije, emocionalna stabilnost, emocionalna zrelost, limbički sustav, moždano deblo, regulacija, učenje

Mnogi sustavi u djetetovom tijelu sudjeluju u kontroli emocija te iniciraju katkad složeni psihološki odgovor na emocije. U mozgu postoje dva sustava koji dijele važnu zadaću regulacije djetetovih emocija. Oba imaju jasne uloge ali sa različitim ciljevima na unutarnje i vanjske zahtjeve. No, međusobno su povezani u zajedničkom cilju prepoznavanja i obrađivanja emocija i emocionalnih potreba. Ti sustavi su odgovorni za emocionalno “uzemljenje” i regulaciju.

Limbički sustav i moždano deblo 

Moždano deblo i strukture limbičkog sustava koje ga okružuju fokusiraju se iznutra na naše preživljavanje, emocionalne i neposredne potrebe. Limbički sustav je označen kao sustav koji je odgovoran za niže funkcije u moždanoj hijerarhiji što znači da ako dijete još nije razvilo niže razine učenja (motoričke vještine), neće moći na pravilan način funkcionirati na višim emocionalnim razinama. Nadalje, to može uzrokovati emocionalnu nezrelost i da se dijete u nekim situacijama zablokira, te reagira strahom ili panikom.

Moždana kora

Moždana kora regulira više funkcije poput interakcije i emocionalnog odgovora na vanjski svijet. Ako dijete ne funkcionira na nižim razinama, neće funkcionirati ni funkcije moždane kore u regulaciji viših funkcija. Djetetova sposobnost regulacije svojih emocija i odgovora na njih u smislu logičkog i racionalnog razmišljanja će biti ugrožena.

Kako emocije utječu na učenje

Odrasle osobe kroz višestruka iskustva i prilagodbe u ponašanju uokvire svoje emocije na društveno prihvatljiv način, a da pritom uspiju postići zadovoljavajući odgovor u danoj situaciji. Dijete to neće uvijek biti u mogućnosti, pogotovo ako ima nedovoljno razvijen limbički sustav. Iskustva i mehanizmi nošenja se razlikuju od djeteta do djeteta, te su nedovoljno razvijeni. Ono dijete koje ima poteškoće u učenju može biti ometeno mnogim čimbenicima pri učenju u određenom prostoru, te to može potaknuti različite emocije koje vode do visoke razine stresa, sloma, tantruma, pa čak i potpunog isključivanja. Suočeno frustracijama, brigom, tugom ili sramom, dijete gubi pristup pamćenju, razumijevanju, te ponekad i mogućnošću povezivanja. Sam prijedlog čitanja na glas u razredu kod tog djeteta može izazvati paniku. Dijete u strahu postiže slabiji učinak i nije u stanju savladati nove informacije. Mnoga djeca zbog emocionalnog stresa imaju oslabljeni intelektualni kapacitet.  Ovakvo stanje je često prisutno kod djece sa teškoćama u učenju i razvojnim kašnjenjem. U mnogo slučajeva njihove emocije nalikuju prekidaču, te kada su u povišenom emocionalnom stanju, njihova sposobnost učenja slabi.

Dijete vremenom nauči prepoznati osnovne emocije povezane sa predmetima, osobama i situacijama. Dijete nauči što je dobro, loše, što mu se sviđa ili ne sviđa. Nije čudno da sposobnost učenja pada ukoliko se u učionici nalazi više loših iskustava od pozitivnih. Važno je zapamtiti da ako djetetov mozak ne radi na odgovarajući način na nižim razinama, ne može raditi niti na višim razinama. Te funkcije (mirno sjedenje, reguliranje emocija, prikladno ponašanje i odgovaranje na društvene zahtjeve) trebamo učiniti automatskima prije nego dijete postane sposobno čitati, riješiti zadatak, pisati ili odgovarati na pitanja. Zbog emocionalnog stanja ili nerazvijenog limbičkog sustava se energija potrebna za slušanje uputa i vježbanje zadataka troši na reguliranje emocija i smirivanje.

Moramo priznati da emocije postoje. Povezanost djetetovih emocija i sposobnosti učenja je zanemarena. Djeca ne uče emocije na isti način kao abecedu ili nove riječi. Učitelji, roditelji i asistenti ne mogu na jednostavan način mijenjati djetetova emocionalna stanja, ali ih ne bi trebali niti ignorirati. Pripremanjem okruženja koje je podrška djetetovom emocionalnom razvoju nećemo samo podilaziti djetetovim emocijama, nego ćemo stvoriti preduvjet za bolje učenje i kritičko razmišljanje.

Regulacija emocija: Moždano deblo i limbički sustav

Moždano deblo i limbički sustav su međusobno opsežno povezani kroz tjelesne sustave, organe i osjetilne živce, te neprestano reagiraju i reguliraju tjelesne funkcije. Retikularni aktivacijski sustav, koji se nalazi na vrhu moždanog debla, se ponaša poput alarma i regulira pažnju integriranjem senzornih podataka. Limbički sustav ima ključnu ulogu kao emocionalni regulator, te upravlja pamćenjem. Emocije i pamćenje su međusobno povezani i grade emocionalno pamćenje koje stvara djetetove reakcije na određene situacije, iskustva i učenje.

Druga važna struktura u emocijama je amigdala koja se smatra vratarom emocija u mozgu. Smještena je na granici između donjih struktura limbičkog sustava i moždane kore. Prvenstvena zadaća joj je filtriranje dolaznih senzornih informacija i započinjanje procesa odgovaranja na njih.

Sve strukture limbičkog sustava su izrazito međusobno aktivno povezane, a sam limbički sustav se sastoji od limbičkog režnja, hipokampusa, amigdale, hipotalamusa i prednjeg dijela talamusa. Njihova međusobna povezanost je vrlo složena i zajedno sudjeluju u svim ponašanjima. Emocije moraju biti koordinirane racionalnim ponašanjem kroz pripravnost retikulacijskog aktivacijskog sustava.

Regulacija emocija: Moždana kora

Moždana kora zauzima najveći dio našeg mozga. Sastoji se od živčanog tkiva i okružuje limbički sustav. Moždana kora ima sljedeće primarne uloge:

• Prima, organizira i interpretira senzorne informacije
• Donosi razumne odluke
• Stvara emocionalni odgovor

Znamo da desna polutka mozga ima značajnu ulogu u reguliranju emocija, dok je lijeva više fokusirana na logičko razmišljanje i zaključivanje. Dok se lijeva strana mozga (organizacija i logika) u potpunosti ne razvije, predškolska djeca više koriste desnu stranu mozga (kreativnost i emocije). Na primjer, desna strana je fokusirana na prepoznavanje lica, gesta i boje glasa kod učitelja, dok se lijeva fokusira na ono što je učitelj rekao. Obje polutke različito odgovaraju na suprotne emocije. Lijeva strana obrađuje pozitivne emocije koje dovode do društvenog ponašanja poput smijeha, radosti i uzbuđenja. S druge strane, desna polutka obrađuje negativne emocije u svrhu povlačenja (tuga, strah, gađenje).

 

“Crossing the Midline” vježbe za emocionalnu stabilnost

Iz tog razloga koriste se “Crossing the Midline” aktivnosti kako bi se potaknule obje moždane polutke na zajednički rad. Kada obje strane rade zajedno, dijete ima na raspolaganju veću sposobnost emocionalne regulacije, pa tako i učenja.

 

“Top to Bottom” vježbe za emocionalnu stabilnost

Ove vježbe potiču razvoj limbičkog sustava i moždane kore za emocionalnu stabilnost. Vježbama se prelazi gornjim dijelovima tijela preko donjih, a dijeli ih zamišljena linija. Vježbe pomažu djetetu stabilizirati emocije, osjećaj za vrijeme, ritam, a time i pomažu pri učenju.

Top to Bottom vježbe – video

 

 

 

 

Jednak na malo drugačiji način

Dok je Ivano bio manji često me se u parku znalo vidjeti kako se ljuljamo zajedno, penjemo na tobogan pa spuštamo na glavu, na koljenima i unazad. Pa vrtimo na vrtuljku do besvijesti dok meni nije išlo na povraćanje, a on bi još i još. Valjali se po travi, radili kako on kaže propriopercepciju, pa se ja vratila obično sva u modricama, a njemu ništa. Nogomet još nisam zaigrala jer imam dvije lijeve pa bi se još i ozlijedila da jesam. Igrali se s paučinom. Pjevali recitacije tko će brže i glasnije.
Pješčanike smo obožavali oboje.

Često sam se ja igrala sa djecom noseći ga ili na rukama ili piškalonce.
Pogotovo kad je bila lovica ili igra skrivača.
On bi se smijao do besvijesti jer je tu i sudjeluje…
I sad sam tu,uskačem po potrebi,ali ga puštam da se ‘izbori’…

Na kraju sam shvatila da imam više malih nego velikih prijatelja.
Moram priznati da je to čudesno.
Tako sam jučer upoznala nove super frendice.
Mala Iva ima 3 g i Leona 7 g.

One bi se rado poigrale s Ivanom,no međutim,nije im jasna jedna stvar pa su se primile za ruku i s ponosnim gardom mi prišle da vide u čemu je problem.

Teta Suzi,mi se stvarno želimo igrati s njim ali on nas ne sluša! On priča sam sa sobom! Zašto se ne želi igrati?- kaže moja prijateljica Leona.

A Iva nadoda da ona kad njega primi za ruku,on pobjegne.

Smiješno mi je to bilo kako su one to hrabro meni prezentirale.
Toliko male ali s jasnim stavom i zanimanjem.

No,kako djeci od 3 i 7 g. objasniti da njihov prijatelj ima drugačiji mozak i da vidi svijet drugačije nego njih dvije?

Ivano ti ne voli da ga se vuče za ruku, ne voli se grliti.
Ne osjeća se onda dobro,vrlo je vjerojatno i uplašen.
Isto kao i ti ponekad ,zar ne?
Onda mi je Iva objasnila kako njoj ‘ide na živce’ kad ju netko škaklja i kad joj mama ide prati kosu.
Eto,to ti je vrlo slično.
Ja ne volim kad mi npr.mrav ili neka bubica hoda po nogama.Odmah počnem mlatiti rukama i skakutati.
Samo on to ne zna reći,često puta ni pokazati,iako bi jako želio a tu mu treba tvoja pomoć,znaš?
Pitaj ga; Ivano mogu li te primiti za ruku,mogu li te zagrliti? Ako želi odgovorit će ti vrlo jasno sa da ili ne, a ako ne želi, to je njegovo pravo, i ti kao i ja, moramo to poštivati.
Iva potvrdno kima glavom. Sve joj je jasno kao dan, njoj malenoj s 3 g.

No Leoni, bistroj djevojčici nije jasno zbog čega Ivano priča sam sa sobom i trčkara. I što on voli ako ne voli pričati? Sjela se kraj mene na klupu, naćulila uši i krenula mahati nogama očekujući objašnjenje.

On ti prepričava…vidiš, sad priča što se dogodilo u vrtiću. On nam želi ispričati što je sve danas radio i što je naučio. Pričaš li ti kad tako kad se igraš?

Jedva je dočekala da ju pitam da mi ispriča kako i ona priča sama sa sobom kad ide iz škole, a posebno kada se igra s lutkom.
Da se onda razgovara s njom i da je ona lutki učiteljica.

Eto vidiš, to ti je vrlo slično. On nema igračke da upotrijebi, ali nam zato želi dati do znanja da nam ima puno toga za reći i ispričati. To ti je njegova igra. Mi smo lutke, a on je učitelj.
I ako ti neki put ne odgovori na pitanje, ne brini, čuo te je ali jako mu je teško izabrati i pronaći riječ kojom bi ti odgovorio.
Ako ti da osmijeh ili pogled, znači da te je čuo i vidio i da te želi za prijatelja.

A zašto trči stalno?
Jako mu je teško,vidi koliko nas je i svi galamimo…
Leona, bistro dijete, zaključilo je samo da i njoj buka smeta, a pogotovo u razredu kada svi galame pa zato ona pika gumicu s olovkom, a mama se onda poslije ljuti.
Evo vidiš, on trči, a ti mašeš s nogicama…Ja frčem rep dok pričam s tobom! Nije li to slična stvar?
Ali to je naše pravo i mi se tada dobro osjećamo.

A što on voli?
Voli zastave, zna puno država i glavnih gradova.
Pitaj ga za neku državu koji je njezin glavni grad! Jedva će dočekati da ti odgovori!
Sva je ponosna pitala koji je glavni grad Francuske, no Ivano se našao na svom terenu i krenuo je on nju ispitivati koji je čiji glavni grad, uz pobjedonosni smiješak, !
Slatko su se počele smijati, jer on toliko zna, a ona ne pa ih on uči, Leona zaključivši da će imati čistu peticu iz geografije!

I tako sam se ja potrudila objasniti dvjema stvarno divnim curicama da Ivano nije čudan. Da im je prijatelj koji ih razumije ali mu je teško s njima pričati…Da je tu i da će im uvijek pomoći ako ga zamole.
Može ih i utješiti i nasmijati.
Poštivati će mišljenje i ideju drugih.
Pogrešku zna i popraviti će ju.

No, ima pravo na svoje osjećaje.
Reći ne.
Ima pravo na izbor prijatelja i tražiti ono što želi.
Pokazati kada je tužan,uplašen i zbunjen.

Kao i Leona, Iva, ja ili vi…

Jer je jednak kao mi…ali na malo drugačiji način.

Napisala: Suzana Došen Rešetar