Poteškoće sa usnivanjem i spavanjem

Oznake

san, spavanje, usnivanje

Poteškoće sa spavanjem su vrlo česte kod djece s poremećajem iz autističnog spektra. Otprilike 50% djece iz spektra ima tih poteškoća. Ovo je veliki problem kako za dijete, tako i za njegove roditelje koji također ne mogu dobiti potreban odmor. Za djecu koja ionako imaju krhki žvčani sustav, manjak sna će doprinijeti i drugim poteškoćama poput senzornih ili emocionalnih poteškoća ili problematičnom ponašanju. Ustaljena rutina spavanja je neophodna kako bi živčani sustav ostao organiziran i smiren. Niže je nekoliko od najčešćih strategija koje služe za uspostavljanje kvalitetnog i dugačkog sna.

Ustaljena rutina odlaska u krevet:  Tijelo se treba primiriti i opustiti kako bi dijete učinkovito zaspalo. Jedan od najboljih načina za stabiliziranje spavanja je uspostavljanje dosljedne, umirujuće rutine prije odlaska u krevet. Dijete bi trebalo lijegati i ustajati svaki dan u točno određeno vrijeme. Odlazak u krevet se sastoji od slijeda opuštajućih aktivnosti koje smiruju djetetovu uzbuđenost. Potrebno je izbjegavati video igrice i visokostimulirajuće aktivnosti barem posljednjih 45-60 minuta večeri. Uobičajene aktivnosti odlaska na spavanje su kupanje, pranje zubiju, odlazak na WC, pripremanje odjeće za sljedeći dan, pijenje čaše vode, čitanje priče, umotavanje u krevet i slično. Držite se istog slijeda i radnji svaku večer kako biste izgradili dosljednu rutinu. Ove radnje pomažu djetetu da se pripremi za spavanje.

Umanjite ometanja iz okoline: Ako dijete ima lagan san, zvukovi i aktivnosti u ostatku kuće ili izvan nje ga mogu ometati u snu. Ako je potrebno koristite zvučnu pozadinu (lagana muzika, zvukovi iz prirode, ventilator ili slično) koja će prikriti ostale zvukove. Ako se dijete boji mraka biti će potrebna noćna svjetiljka. Ako je obrnuta situacija, i svijetlo koje dolazi kroz prozor može ometati dijete u spavanju. U tom slučaj pobrinite se da zamračite sobu. Još jedan od čimbenika koji može poremetiti san je temperatura. Dijete neće moći zaspati ako je u sobi prevruće ili prehladno. Na kraju, budite svjesni taktilne osjetljivosti ukoliko vaše dijete s time ima problema. Da li se u pidžami osjeća udobno? A plahta i pokrivač? Ako je bilo što od navedenog smeta djetetu, ono se neće moći opustiti.

Omiljen crtić ili pjesma: Iako želite ograničiti elektroničke uređaje koji traže aktivno sudjelovanje vašeg djeteta, za neku djecu omiljen crtić može imati smirujući učinak. Obično ga dijete neće gledati, ali mu je važno da ga čuje u pozadini i to ga opušta. Omiljeni crtić ili pjesma mogu djetetu predstavljati sigurnost u nečemu što voli, blokiraju se drugi zvukovi, te mu se pruža poznati osjetilni obrazac koji mu pomaže da se opusti.

Duboki pritisak:  Duboki pritisak umiruje živčani sustav. Osigurajte velike jastuke, plišane životinje ili banana jastuk koji će dijete moći prigliti. Teški pokrivači također mogu pomoći u spavanju. Nadalje, neka djeca vole osjećaj koji im pruža zamatanje u vreću za spavanje. I kućni ljubimac u krevetu može pomoći djetetu da se opusti.

Prehrana i vježba: Tri osnovna sastojka smirenog i organiziranog živčanog sustava su san, prehrana i vježba. Uravnotežena prehrana i mnogo tjelesne aktivnosti će pomoći u stabilizaciji živčanog sustava i pomoći u kvalitetnijem snu. No, pokušajte izbjeći pobuđujuću tjelesnu aktivnost posljednjih sat vremena prije odlaska na spavanje.

Izbjegavajte česta drijemanja kroz dan: Ako dijete ima poteškoća sa spavanjem kroz noć, pokušajte izbjeći drijemanje kroz dan. Ako je drijemanje neophodno, neka bude kraće od 30 minuta i neka se odvija svaki dan u isto vrijeme.

Zdravstvene poteškoće: Živčani sustav je u stalnoj pripravnosti kod djeteta koje ima probavne poteškoće, probleme sa gornjim dišnim putevima ili neki drugi zdravstveni problem. Zbog toga dijete ne može zaspati. Apnea u snu također može utjecati na san. Ako vaše dijete ima neku od ovih poteškoća potražite pomoć liječnika kako bi se smanjio utjecaj problema na san.

Poremećaj senzorne obrade: Dijete koje ima poteškoće u senzornoj obradi često ima problema sa regulacijom razine uzbuđenja što uzrokuje poteškoće u usnivanju i snu. Živčani sustav može biti preokupiran da bi dijete zaspalo. Senzorne aktivnosti kroz dan mogu pomoći da dijete bude smireno kod usnivanja

Pomoć pri usnivanju:  Hormon Melatonin se pokazao kao korisna pomoć pri uspavljivanju za mnogu djecu iz spektra. Koristi se vrlo često uz minimalne ili nikakve nuspojave. Postoje još neki suplementi i lijekovi koje mogu prepisati liječnici, no oni bi trebali biti posljedni odabir. Masaže esencijalnim uljima prije usnivanja su se također pokazale kao vrlo učinkovitima.

Pročitajte još:

Savjeti za lakše usnivanje djeteta, te duži i kvalitetniji san

 

 

izvor

TippyTalk – PECS komunikacijski sustav za udaljenu komunikaciju

Robertova najveća želja bila je da pomogne svojoj kćeri izraziti želje, potrebe i osjećaje. Sadie (5) ima poremećaj iz autističnog spektra, neverbalna je i često frustrirana zbog nemogućnosti izražavanja želja, potreba i osjećaja. Kada je Sadie naučila koristiti PECS komunikacija je postala kudikamo lakša. No, PECS ploča je i dalje izazov jer osoba koja ju koristi mora biti fizički sposobna donijeti i pokazati je drugoj osobi. Nadalje, ako se koristi kao knjiga, sličice se lagano izgube ili unište.

Robert je tada došao na ideju i osmislio “TippyTalk”. To je komunikacijski sistem sa zaslonom osjetljivim na dodir koji povezuje PECS ploču na računalo, tablet ili mobilni uređaj, te pretvara slike u tekstualne poruke. TippyTalk je omogućio Sadie da komunicira s ocem i kada on nije kod kuće. Robert dobiva tekstualne poruke u kojima Sadie navodi kako se osjeća.

Kada Sadie odluči koristiti TippyTalk prvo na zaslonu odabere osobu s kojom želi komunicirati – mamu ili tatu. Nakon što odabere osobu, na raspolaganju ima više od 260 sličica koje obuhvaćaju njezine želje, potrebe ili osjećaje. Kada na primjer odabere sličicu jabuke, osobi koju je odabrala stiže tekstualna poruka sa sadržajem: “Gladna sam, mogu li dobiti jabuku?”. Otac stalno dodaje nove sličice u sustav koje zadovoljavaju kćerkine potrebe.

Ovakav oblik komunikacije dodatno je osnažio odnos između oca i kćeri. Iako je prvotna ideja bila pomoći kćeri, Robert navodi kako uz ovu tehnologiju korist može imati bilo koja osoba sa govorno-jezičnim poteškoćama. Za ovu inovaciju Robert je već dobio novčanu nagradu, ali i osigurao budućeg investitora. TippyTalk će biti dostupan na tržištu ovo ljeto.

 

The Mighty

Zamislite samo! – Pogled u spektar

Zamislite samo da sve ono što vidite, čujete, dodirujete i mirišete dolazi u djelićima koje ne možete povezati u cjelinu. Da se svako osjetilo bori za pažnju i radi za sebe. Zamislite svijet u kojem morate blokirati sva osjetila kako biste se mogli koncentrirati samo na jedno. Ili da koristite periferni vid jer vam je previše ako usmjerite pogled direktno. Zamislite samo da morate pjevušiti u sebi kako biste mogli razmišljati. Zamislite samo!

Zamislite samo da ne možete izdvojiti važne od nevažnih detalja kako biste održali pažnju na ono bitno. A onda, cijela slika propada kada sa jedan detalj promijeni. Zamislite samo kako vam ništa nije poznato jer se neprestano mijenja. Kako ništa ne možete predvidjeti da biste igradili stabilnost. Da više ne možete prepoznati osobu ukoliko ona promijeni naočale, frizuru ili parfem. Zamislite samo da ne možete razlikovati lica i da osobe možete prepoznati samo po njihovim mirisima ili pokretima. Da jedan dan znate s kim razgovarate, a slijedeći dan ne. Zamislite da ulazite u prostoriju koju ne prepoznajete jer nedostaje komad namještaja ili je premješten na drugo mjesto. Kako biste se mogli osjećati sigurno? Zamislite samo!

Zamislite samo da sjedite u učionici gdje vam treperenje i zujanje fluorescentne lampe zadaje glavobolju, a od mirisa flomastera i ljepila vam je muka. Grebanje i škripanje olovaka vam para uši, a zbog tvrdoće stolca na kojem sjedite vas sve boli. Zamislite samo da se tako osjećate i čekate da školsko zvono zazvoni i odvede vas u paniku. Neprestano lupkate po stolu, migoljite se i pjevušite u sebi kako biste ostali smireni. Zamislite samo!

Zamislite samo da se ne možete koncentrirati na osobu s kojom razgovarate jer vam je njezin miris preintenzivan ili vam ogrlica na vratu odvlači pozornost. Zamislite samo da možete čuti riječi te osobe, ali da joj ne možete vidjeti lice. Pokušajte biti u skupini osoba kada se toliko različitih glasova stapa u zbrkane zvukove. Ili, zamislite da konačno uhvatite i razumijete bit razgovora, ali ne stignete odreagirati jer je razgovor već otišao dalje. Da želite nešto reći, ali ne možete pronaći riječi kojima biste izgovorili svoju misao. Zamislite samo!

Zamislite samo da ne možete razumjeti svoje misli, osjećaje, perspektivu osoba oko vas. Da istovremeno ne možete razaznati ekspresije, geste i radnje kako biste razumjeli značenje. Zamislite da ne možete iščitati nevidljive tragove, nepisana društvena pravila koja bi vam omogućila podlogu za razumijevanje koje se od vas očekuje. Da nikada niste u tijeku jer ne možete istovremeno slušati, razmišljati i djelovati. Riječi dolaze prebrzo, preglasno i previše ih je da biste ih mogli obraditi. Zamislite da izrazi lica sugovornika ne prate riječi koje čujete. Da zaključite krivo i onda ste zbunjeni izmamljenim negativnim reakcijama. Zamislite da se stalno pokušavate uklopiti, ali uvijek nailazite na neuspjeh. Zamislite samo!

Zamislite samo da niste povezani sa svojim tijelom. Da ne možete hodati bez pogleda u svoja stopala ili da gubite osjećaj za vlastito tijelo ukoliko se stalno ne krećete i zabijate u predmete. Zamislite da ne osjećate bol ili ste preosjetljivi na bilo koji dodir, ma koliko on nježan bio. Da vas odjeća koju nosite grebe ili boli. Da nemate ravnotežu dok hodate i teško vam je koordinirati pokrete. Zamislite samo da ne možete prepoznati osjećaj gladi ili da trebate obaviti nuždu. Zamislite da imate osjećaj da vaše tijelo nije dio vas, već predmet kojim morate upravljati. Tijelo koje vam ovisno o situaciji može biti najbolji prijatelj ili najljući neprijatelj. Zamislite samo!

Zamislite samo da imate toliko jake osjećaje koje ne možete prepoznati, izraziti i kontrolirati. Da emocije dolaze poput velikog plimnog vala bez ikakve najave i mogućnosti kontrole. A vaše misli i osjećaji nisu dovoljno povezani da biste ih razumjeli i predvidjeli njihov dolazak. Zamislite samo da ste toliko osjetljivi na emocije drugih osoba da ne možete ustanoviti da li te emocije pripadaju vama ili njima. Da ne možete kontrolirati niti reakcije na te emocije. Zamislite da na prvu naznaku sve emocije interpretirate kao strah i paniku. Zamislite da vas je srah osjećati. Zamislite samo!

Zamislite samo da vas svijet zbunjuje, opterećuje, da je nepredvidiv do te mjere da ste stalno napeti i u pripravnosti. Da se branite od svakog sljedećeg senzornog napada ili neočekivanog zahtjeva okoline. Zamislite da vam fizički, društveni ili bilo koji drugi zahtjevi dolaze toliko brzo i u tolikoj mjeri da vam se mozak isključuje, gubite sposobnost govora i svjesnih radnji, a tijelo vas počinje boljeti. Da vas hvata panika i tjera vas na bijeg. Da vrištite, trčite ili se istresate na drugima u nekontroliranom strahu i bijesu. Zamislite samo!

Kada osjetite potrebu da intervenirate, da me disciplinirate ili potičete na nešto što od mene zahtijevate, zastanite na trenutak i “zamislite samo” kako je meni u tom trenutku. Jednom, kada ćete moći to zamisliti, tada ćete me početi razumijevati i naučit ćete mi biti podrška. To je važno i za moju sigurnost i za moj emocionalni opstanak.

Zamislite samo!

Bill Nason

Kako bi vršnjacima objasnio autizam, Thomas (9) je osmislio knjigu

Thomasovi prijatelji su oduvijek željeli znati čemu služe poredane igračke na njegovom stolu u učionici i zašto on sjedi na drugačijem stolcu. Thomas, učenik trećeg razreda osnovne škole, je primijetio kako njegovi školski prijatelj baš i ne razumiju autizam. Ne razumiju da on koristi igračke kao pomagalo za senzoriku, da se osjeća sigurnije i udobnije u tom stolcu, te zašto se ponekad čini da razmišlja na “drugačiji” način. Umjesto da pojedinačno odgovara na svako postavljeno pitanje, Thomas se odlučio napisati knjigu.

Uz bakinu pomoć je godinu dana kasnije objavljena knjiga “The Autistic Turtle” (Autistična kornjača). U ovoj knjizi kornjača sa autizmom Henry objašnjava svojim prijateljima prednosti i nedostatke autizma. Thomas je koristio prava imena svojih prijatelja iz razreda. Želja mu je da ovu knjigu pročitaju i druga djeca sa autizmom, te da znaju koliko su drugačiji i super.

Kako bi nastala knjiga Thomas je baki objašnjavao kako on zamišlja priču, a ona je pisala. Sve se to odvijalo u vremenu kada je baka primala kemoterapiju u trećem stadiju karcinoma dojke. Thomasova majka navodi kako je gledati njih dvoje kako zajedno rade na knjizi bio pravi blagoslov. Thomas bi dubio na glavi, valjao se po podu, trčao po sobi ili se ljuljao dok bi baka sjedila u sredini sobe sa laptopom i pisala. Zajedno su pretresali poglavlje po poglavlje.

Thomasu je dijagnosticiran autizam u dobi od dvije i pol godine. Njegova majka nije mogla niti zamisliti da će Thomas jednog dana biti sposoban za ovako nešto. Dokazao je da su unaprijed stvorena predviđanja bila kriva, a i sama ističe koliko joj je odgajanje “netipičnog” sina pomoglo da postane bolja osoba. Nada se kako će roditelji koji su novi na ovakvom putovanju naposljetku prihvatiti dijagnozu, te im poručuje da iako je teško čuti da dijete nije “tipično” prigrle dijagnozu umjesto da se protiv nje bore.

The Mighty

 

JASPER – bihevioralni tretman primjenjiv za rad u skupinama

Znanstvenici su kroz novu studiju dokazali kako predškolarci sa poremećajem iz autističnog spektra postižu više uspjeha u unaprjeđenju govora i komunikacije kada odgajatelji koriste pojednostavljeni oblik bihevioralne terapije kroz koju se naglašava združena pažnja u radu jedan na jedan. Ova studija je među prvima koja je dokazala da se rana intervencija bihevioralnom terapijom i djetetom u centru aktivnosti može uspješno prilagoditi školskom okruženju. Rezultati ove studije objavljeni su u časopisu “Autism and Developmental Disabilities”.

Autorica ovog tretmana je psihologinja Connie Kasari koja je ovaj oblik intervencije razvijala zadnjih 15 godina. Ime tretmana je JASPER (Joint Attention, Symbolic Play, Engagement and Regulation). JASPER naglašava združenu pažnju i zajedničke interese uključujući dijete u igre rutine bogate i verbalnom i neverbalnom komunikacijom.

JASPER se od mnogih intervencijskih tretmana razlikuje po tome što terapeut prati djetetovo vodstvo, a ne usmjeruje mu pažnju. Terapeut potiče dijete da radije samo inicira interakciju nego da isključivo odgovara na terapeutove zahtjeve.

Ranije studije su pokazale da JASPER značajno poboljšava društvenost i komunikaciju djeteta sa autizmom kada je dijete tijekom terapije u centru aktivnosti, pod vodstvom visoko educiranog bihevioralnog terapeuta.

Ova studija promovira JASPER iz terapije u kojem je dijete u centru aktivnosti prema modelu primjenjivom na školsko okruženje i male grupe, fokusirajući se na interakciju među djecom i odraslima. Nadalje, studija potvrđuje opravdanu nadu kako se intervencije poput JASPER-a lagano mogu prilagoditi i primijeniti na postojeće strukture učionica. Većina predškolaraca sa autizmom dobiva veći dio usluga intervencija upravo u skupnim okruženjima, te odgajatelji ili pomoćnici moraju dijeliti pažnju između u prosjeku 8 do 12 djece.

Tijekom istraživanja oformilo se dvanaest skupina od po osmero djece u svakoj skupini. Polovica skupina bila je kontrolna skupina, a intervencija je trajala osam tjedana. Odgajatelji i asistenti su provodili tehnike iz JASPER intervencije kroz 15-minutnu igru na dan. Tijekom prva četiri tjedna su i istraživači sudjelovali u igri, dok su zadnja četiri tjedna samo provodili nadzor.

Nakon završene intervencije od osam tjedana, istraživači su bilježili koliko često djeca sama iniciraju socijalnu interakciju i koliko sudjeluju u zajedničkoj igri pretvaranja. Također su promatrali govor sa posebnim osvrtom na broj korištenih riječi prilikom verbalne komunikacije. U usporedbi sa kontrolnom skupinom, djeca koja su primila intervenciju su pokazala značajno više združene pažnje, te su također češće inicirala verbalnu i neverbalnu komunikaciju. Djeca su nakon provedene intervencije koristila duži niz riječi nego inače u komunikaciji sa odgajateljem. Istraživači naglašavaju kako su se opisana poboljšanja nastavila po povratku u redovno okruženje i tri mjeseca nakon provedene intervencije.

Iako su individualizirani tretmani izuzetno vrijedni, djeci sa autizmom moramo pružiti podršku u primjeni stečenih vještina i u svakodnevnom okruženju poput škole. Važno je da znanstveno utemeljeni tretmani budu praktični i za korištenje u učionici kako bi ih učitelji jednog dana mogli lakše integrirati u djetetovom razredu.

 

Autism Speaks

Savjeti za poticanje socijalnih vještina djeteta sa autizmom

Dijete najbolje uči u grupi, raste, razvija se, spoznaje sa svojim vršnjacima, kao društveno biće osjeća se članom grupe, odnosno socijalizira, uči o prijateljstvu i svim onim osjećajima i situacijama koje ne može upoznati kod kuće. Zato je važno da se i dijete sa autizmom usprkos specifičnim poteškoćama maksimalno uključi u aktivnosti druge djece. Donosimo dva primjera pomoću kojih im u tome možemo pomoći.

Postavite stol u kut sobe. Ostavite dovoljno odvojenog prostora do najbliže aktivnosti. Na taj način dijete sa autizmom neće osjećati tjeskobu uslijed gužve ili osjećaja da mu je narušen njegov osobni prostor. Neka taj stol u kutu bude postavljen dugoročno kako bi se dijete moglo odvojiti i igrati samostalno kada bude tjeskobno ili bude imalo potrebu za prostorom. Može se također koristiti kako bi se postupno ohrabrivalo sudjelovanje u grupnim aktivnostima iako se dijete igra paralelno za svojim stolom. Postavite puzzle ili kocke na stol. Djeca u spektru su često privučena takvim aktivnostima. Ove aktivnosti su odlične jer se mogu odvijati samostalno ili u grupi. Dijete iz spektra u pravilu dozvoljava odrasloj osobi od povjerenja da mu pomaže. Prvoga dana dozvolite djetetu da na zadatku radi samo i navikne se na okruženje. Drugog dana upitajte možete li sudjelovati zajedno s njim u aktivnosti. Druga djeca će neizbježno prići i priključiti se igri. Kada se dijete zadubi u slaganje dajte mu do znanja da se trebate udaljiti na trenutak. Neka vaše izbivanje bude kratkog trajanja, ne više od par minuta. Svakoga dana produljujte izbivanje za nekoliko minuta. Ova strategija se može primijeniti i sa aktivnostima jedan na jedan, kao što su karte. Igrajte se sa djetetom, a kada priđu druga djeca predajte karte jednom od njih i udaljite se na par minuta istim principom kakav je ranije naveden. Ako se ova strategija primjenjuje polagano kroz tjedan dana biti ćete u mogućnosti nadzirati grupnu aktivnost, a da pri tome niste u nju uključeni. Intervencija će biti potrebna samo u slučaju poteškoća u ponašanju i odnosu sa vršnjacima.

Aktivnost za stolom se može koristiti i kada je dijete potrebno uputiti na samostalnu aktivnost u slučaju znakova hiperstimulacije.

Kada je vrijeme zajedničkog pospremanja prostorije, djeca u spektru mogu postati tjeskobna i prestimulirana zbog prevelikog broja djece u neposrednoj  blizini. Uzmimo za primjer drvene kocke. Diskretno odvojite nekoliko kocki i postavite ih na udaljenije mjesto gdje nema mnogo djece koja pospremaju. To će pomoći djetetu da se ne osjeća ugroženo. Zamolite dijete da stavi kocke u kantu. Uglavnom će dijete poslušati I na brzinu ubaciti kocke u kantu, te se udaljiti. Kako vrijeme odmiče, tijekom pospremanja postavljajte kocke sve bliže ostaloj djeci. Kako će dijete biti polagano upoznato sa novim konceptom, kroz tjedan-dva će se osjećati udobno. Ove ideje se mogu primijeniti i u kućnom okruženju. Pozovite maksimalno dvoje ili troje djece jer u slučaju većeg broja djece može doći do preopterećenja, te društvenih, emocionalnih i senzoričkih poteškoća. Ispočetka sjednite s djecom, potaknite ih na grupnu igru plastelinom, utrkama autića i slično, te se udaljite na nekoliko minuta. Postupno produljujte vrijeme udaljeno iz grupne aktivnosti ne miješajući se u aktivnost.  Cilj je postati netko tko će promatrati iz pristojne udaljenosti, a intervenirati  samo u slučaju napetosti u odnosu vršnjaka. Ovo je izuzetno spor postupak koji doslovno može trajati mjesec, pa i dulje dok se ne ostvari.

Ovi savjeti za socijalizaciju mogu biti vrlo uspješni, no bitno je dijete ne požurivati prije nego bude spremno. Sastojci za uspjeh su neugrožavajuće okruženje, strpljenje i pohvale.

Mari Nosal

Gledajmo svijet njihovim pogledom!

Često gledamo na našu djecu žaljenjem i tugom jer ne doživljavaju radosti na način kao i mi. Utapamo se u vlastitoj tugi zbog manjka emocionalne povezanosti koju kao neurotipične osobe toliko vrednujemo. Gledamo na autizam kroz neurotipične naočale, često zaslijepljeni od doživljavanja svijeta kroz drugačije leće.

Ako uklonite neurotipične naočale i otvorite se prema pogledu kakav ima vaše dijete, moći ćete shvatiti da ono što se čini čudno i beznačajno može biti izuzetno radosno i lijepo pod uvjetom da se to odmah na početku ne proglasi kao neprikladno. Ako dijete osjeća veću radost kroz ljepote predmeta, umjetničkih šara, mehaničkih dizajna ili statističkih formula od radosti kroz druženja uz kavu, onda vjerojatno nešto propuštamo. Ako ih susretnemo u njihovom svijetu i dijelimo ono što je njima značajno, možda ćemo vidjeti drugačiju ljepotu. Možda ćemo proširiti pogled na svijet oko nas gledajući ga kroz drugačije leće.

Prije nego proglasite bilo koji djetetov interes, ponašanje ili osobenjaštvo kao nešto neprikladno i nešto što bi trebalo suzbiti, pogledajte na to iz perspektive vašeg djeteta kako biste vidjeli zašto je njemu to toliko važno. Samo tada ćemo imati razumijevanje za to kako različitosti mogu biti pozitivne i vrijedne.

Prestanimo suzbijati različitosti i prihvatimo ih kao nešto što nam nudi prošireni ili alternativni način doživljavanja svijeta oko nas. Prestanite žalovati što nije poput nas i započnite podržavati ono što dijete vrednuje. Dijete će biti motiviranije, sigurnije i spremnije za dijeljenje svojih bogatstava sa nama. Svi će se osjećati više sigurni, prihvaćeni i voljeni.

Bill Nason

Moćan sustav pamćenja može kompenzirati deficite autizma

 

Čini se da osobe sa neurorazvojnim poremećajima poput autizma, opsesivnog kompulzivnog poremećaja (OKP), Tourettovog sindroma, disleksije i specifičnog jezično-govornog poremećaja svoje disfunkcije kompenziraju oslanjajući se na deklarativno pamćenje. Deklarativno pamćenje je oblik dugotrajnog pamćenja, a riječ je o svjesnom pobuđivanju pojmova i informacija različite vrste, kao što je slučaj kada se prisjećamo nekih doživljaja ili podataka o nekom predmetu.

Ova pretpostavka je nakon desetljeća istraživanja ponuđena od neuroznanstvenika sa Sveučilišnog medicinskog centra u Georgetownu. Zaključci istraživanja su objavljeni na internetu, dok će u tiskanom obliku biti objavljeni u travanjskom broju časopisa “Neuroscience and Biobehavioral Reviews”.

Kompenzacija deklarativnim pamćenjem omogućava osobama sa autizmom da nauče prolaziti kroz razne društvene situacije. Osobama sa OKP i Tourettovim sidromom pomaže kod kontrole tikova i prisilnih ponašanja. Nadalje, kod osoba sa disleksijom, autizmom, specifičnim jezično-govornim poremećajima, kao i razvojnim poremećajem govora, deklarativno pamćenje omogućava strategije u prevladavanju govorno-jezičnih poteškoća.

Kod mozga postoje mnogi mehanizmi učenja i pamćenja, no deklarativno pamćenje je broj jedan. Svjesno, deklarativno pamćenje se može naučiti kao i nesvjesno, implicitno pamćenje. Deklarativno pamćenje je vrlo prilagodljivo jer je primjenjivo na gotovo sve. Stoga se kroz to pamćenje mogu naučiti sve vrste kompenzatornih strategija, pa čak može i nadomjestiti pogođen i oslabljen sustav.

Ipak, u većini slučajeva deklarativno pamćenje neće u potpunosti moći kompenzirati nedostatke, te iz tog važnog razloga osobe sa poteškoćama i dalje imaju značajnih problema sa kompenzacijom.

Spoznaja da se osobe sa ovim poteškoćama mogu pouzdati na deklarativno pamćenje ukazuje na koje se načine mogu poboljšati dijagnostika i tretmani poremećaja. Dva su načina – modeliranjem tretmana koji se oslanjaju na deklarativno pamćenje i unaprjeđivanjem učenja kroz ovaj sustav sa ciljem povećanja sposobnosti kompenzacije. S druge strane, tretmani koji su modelirani na način da osoba izbjegava kompenzaciju deklarativnim pamćenjem mogu ojačati disfunkcionalnost sustava.

Znanstvenici objašnjavaju da osobe ženskog spola bolje koriste deklarativno pamćenje od osoba muškog spola, te je i to možda razlog otežane dijagnostike i rjeđe dijagnoze kod djevojčica u odnosu na dječake.

Deklarativno pamćenje može kompenzirati i disfunkcionalnosti nekih drugih poremećaja poput ADHD-a, afazije i Parkinsonove bolesti.

 

Izvor: neurosciencenews.com

 

 

 

Roditelju koji me pitao: “Da li je moje dijete rođeno sa autizmom?”

Uplakani ste mi pričali o svom djetetu. O tome kako ste nedugo prije njegovog drugog rođendana primijetili prve znakove autizma. Rekli ste kako ste se osjećali kada mu je dodijeljena dijagnoza i kakvo ste osjetili olakšanje što napokon znate što mu je i kako mu pomoći. A onda ste me pitali, „Mislite li da je moje dijete rođeno sa autizmom? Da li sam ja tome kriva? Što sam mogla učiniti drugačije?“

Tada nisam znao što da Vam odgovorim. Podsjetilo me to na ono vrijeme kada sam i ja prestao govoriti, te kada su se moji roditelji pitali što će biti samnom kada njih više neće biti. Vjerujem da su takva pitanja uvijek teška i emocionalno iscrpljujuća, te da je osobama sa autizmom na njih teško odgovoriti.

Sjećam se dobro tog razgovora kao da je bio jučer. Kako sam Vam započeo odgovarati da za autizam nema testova niti lijeka, te kako su sva djeca sa autizmom drugačija. Onda sam Vam počeo pričati svoju priču. Kako sam bio neverbalan do dvije i pol godine života, kako sam napredovao, a onda sa četiri godine dobio dijagnozu autizam.

Siguran sam da bi Vam tada moji roditelji rekli kako se meni nešto dogodilo tijekom odrastanja. Danas Vam ja mogu reći da me autizam učinio osobom kakvom jesam i da nizašto na svijetu ne bih želio biti drugačiji nego što jesam. Nije uvijek bilo tako, ali sada jest. Nastavio sam razgovor i rekao Vam da iako nisam znanstvenik niti stručnjak u tom području, putovanje na kojem ste se zatekli je isto kao i putovanje nebrojeno drugih roditelja. Molim Vas, nemojte putovati sami. To za Vas nije dobro.

Ponavljajte za mnom: To nije Vaša greška.

Svaki trenutak u kojem krivite sebe za dijagnozu svog djeteta je trenutak manje u kojemu mu možete pomoći. Svima koji ovo čitaju želim reći da će biti teških dana, ali postoje mnoge osobe, advokati autizma poput mene, koji će biti ovdje da Vam pomognu. Postanite zastupnik svog djeteta i uvijek imajte na umu da kada god trebate pomoć, ja sam samo jednu poruku na Facebooku udaljen od Vas.

Kako ćete nastavljati Vaše putovanje, pronaći ćete mnogo osoba poput mene koje su Vam spremne pomoći. Ne bježite od nas. Prigrlite „zajednicu“, a kada dođu teški dani proći ćemo kroz njih zajedno.

Vaš prijatelj,

Kerry Magro