Jeste li primijetili taj “pogled”?

Oznake

meltdown, oporavak, osnaživanje, panika, preopterećenost, preplavljanje, repetitivno ponašanje, slom, stiming, tjeskoba

Mnoga djeca s autizmom će pri početku preopterećenosti pokazati specifičnu reakciju “zaleđenosti”. Često pogledaju na stranu, imaju neprisutan pogled ili se isključe. Ponekad će započeti s repetitivnim ponašanjem (stiming), zažmiriti, spustiti glavu ili rukama prekriti uši. To su sve znakovi koji nam pokazuju da dijete postaje preopterećeno. Djetetu informacije dolaze prebrzo ili ih je previše da bi ih uspješno obradilo. Tada će mozak prvenstveno pokušati ugasiti ili blokirati podražaje kako bi se izbjeglo preopterećenje. Tim trenutkom zaleđenosti dijete od nas traži da popustimo, umanjimo stimulaciju i zahtjeve i dopustimo mu da se oporavi i osnaži. Te znakove trebamo poštivati jer se dijete trudi ostati prisebno izbjegavajući podražaje koji ga preplavljuju.

Budimo pažljivi. Kada procijenimo djetetovu nesuradnju kao otpor, tada smo zahtjeve skloni dodatno pojačati kako bismo ga potaknuli na suradnju. Takav način će dodatno opteretiti dijete koje nastoji ostati prisebno i prikuplja snagu. Privremena “zaleđenost” je samo privremena! Ako u tom trenutku nastavite forsirati dijete, ono će iz stanja “zaleđenosti” preći u paniku (fight or flight). Posljedica toga je autistični slom (meltdown). Tada se dijete obilježi kao agresivno, autoagresivno ili destruktivno.

Kada primijetite znakove “zamrzavanja”:

1. prihvatite da dijete postaje preopterećeno
2. prekinite sa svim zahtjevima i govorite tiše
3. dajte mu do znanja da prihvaćate njegove emocije, te da je siguran
4. dajte mu vremena da se oporavi

Minimalizirajte interakciju. Jednostavno dozvolite djetetu da se oporavi i osnaži. Pomozite mu da osjeti sigurnost u trenucima kada se osjeća ranjivim. Često se djeca nakon povlačenja zahtjeva i umanjenja podražaja vrlo brzo oporave.

Pokušajte analizirati događaj koji je prethodio “zamrzavanju” kako bi razumijeli što to preopterećuje dijete. Možda su zahtjevi preteški ili dolaze prebrzo jedan za drugim. Može biti i radi zvukova, aktivnosti koje se odvijaju pored njega, panika kao odgovor na nešto neočekivano, ali i tjeskoba zbog svog osjećaja uspješnosti pri obavljanju zadatka. Kada se dijete oporavi ne zaboravite da je njegov mozak i dalje iscrpljen, te da tada lakše dolazi do ponovnog preopterećenja. Smanjite zahtjeve, razdijelite ih na manje dijelove, nastavite sporijim tempom i pružite mu podršku kroz dodatnu pomoć u izvođenju zahtjeva. Mnoga djeca će se, ako poštujete ove znakove, u kratkom vremenu oporaviti i nastaviti s aktivnošću. Neka će se možda povući u svoj siguran kutak kako bi se oporavila i osnažila. No, ako poštujete djetetovu reakciju “zaleđivanja” i pružite mu podršku, dijete će imati povjerenje u vas i slijedit će vaše vodstvo!

izvor

Autizam iz prve ruke – Želite li zaista inkluziju?

Oznake

autistične osobe, autizam, inkluzija, izvršne funkcije, poremećaj senzorne integracije, senzorne poteškoće

Mnogo sam u nekoliko proteklih godina učila o sebi .Učinila sam golem napor kako bih bila svjesnija sebe, te primjećivala situacije koje mi čine teškoće umjesto da ih odgurujem od sebe uopće ne razmišljajući na koji način bih kroz njih mogla lakše proći. Promatrala sam svoje reakcije i kod sebe vidjela obrasce ponašanja kao reakcije na stres, prekomjernu stimulaciju i preopterećenje. Bilo je zapanjujuće postići samorazumijevanje koje mi pomaže da živim dobro, te da opstanem u zajednici umjesto da se skrivam u domu osjećajući se nesposobnom. 

Nisam učila samo o sebi. Učila sam ponešto i o neautističnim osobama. Naučila sam da one uopće ne razumiju napore koje mi ulažemo, i po koju cijenu, kako bismo bili prisutni u njihovom prostoru i uključeni u njihove aktivnosti. I to je prepreka inkluziji. Sada vas molim da ako čitate, a niste autistični, ovo ne protumačite kao osuđivanje. Uopće nije tako. Ovo je samo zaključak kako ne možete uistinu poznavati taj osjećaj ako ga i sami ne osjetite. Pokušat ću vam malo pojasniti jer je zaista moguće djelomice razumjeti slušajući iskustva drugih. Nadam se da će vam slušanje mog iskustva možda pomoći u boljem razumijevanju autistične osobe u vašoj blizini. Nadam se i da ćete nakon čitanja mojih misli biti izazvani da o inkluziji razmišljate malo drugačije.

Za početak, mislim da se trebamo uvjeriti kako razmišljamo o istom kada napišem “neautistične osobe zaista ne razumiju napor koji ulažemo kako bismo bili prisutni u njihovom prostoru i uključeni u njihove aktivnosti.” Pritom mislim kako fizički i socijalni prostori u našem društvu nisu međusobno usklađeni na način da pružaju podršku u potrebama autističnih osoba. Autistične osobe imaju poteškoća u okruženjima koja opterećuju njihove senzorne sustave prostore, te se od njih puno traži na socijalnoj razini. Kako bih vam pomogla razumijeti, dat ću vam jedan primjer:

Nedavno sam bila na jednoj vikend konferenciji. Organizatori te konferencije su bili divni u pružanju podrške mojim potrebama kada god bih ih zamolila. Prije konferencije smo razgovarali što mi je sve potrebno kako bih u potpunosti bila sposobna učestvovati u svim segmentima njenog rada. Bili su srdačni i u svakom trenutku od velike pomoći kada god bih imala kakvo pitanje ili bih trebala nešto drugo. Molila sam ih za pomoć u obliku osiguravanja svog osobnog prostora, vremena provedenog u tišini, te razumijevanju nekih socijalnih zahtjeva u kontekstu same konferencije.

Nisam sudjelovala u samo jednom dijelu konferencije – pri uvodnom upoznavanju. Nisam prisustvovala zbog toga što je prošlo mnogo vremena od sudjelovanja na sličnim događajima, te još više vremena od kada sam zadnji put bila okružena sa 40 stranaca koja sam trebala u kratkom vremenu upoznati. Nisam ranije razmišljala o tome da organizatore zamolim da ne učestvujem u aktivnosti za razbijanje treme i međusobnog upoznavanja. Kada sam upravo to učinila, nisam mogla izraziti zašto to ne želim učiniti….no, sada mogu.

Stajali smo u dva reda okrenuti jedni prema drugima. Na raspolaganju smo imali dvije minute za razgovor sa osobom preko puta kako bismo se upoznali. Nakon toga bismo se pomaknuli do sljedeće osobe u redu. Bili smo nasuprot osobe s kojom smo se upoznavali, a sa svake strane pored nas su stajale osobe koje su činile isto. Bilo je pregršt smijeha i vike, te se činilo kako se svi dobro zabavljaju upoznavajući se.

Za mene je tih otprilike pola sata bilo pretijesno, glasno, zbunjujuće i preopterećujuće. Moj senzorni sustav se mučio kroz nekoliko načina:
*Mogla sam osjetiti miris svih osoba oko sebe (parfemi, kolonjske vode, kreme za njegu kože i slično).
*Mogla sam osjetiti i najmanji dodir i gurkanje prilikom pomicanja u redu.
*Mogla sam čuti svaku riječ desetine osoba u mojoj neposrednoj blizini, te sam bila primorana obraditi njihov govor kako bih mogla izdvojiti samo riječi izgovorene od strane mog sugovornika. Onda sam te riječi trebala spojiti u smislene rečenice i formulirati odgovor, istovremeno se ponašati društveno prihvatljivo gledanjem sugovornika u oči.
*Mogla sam čuti zvuk klima uređaja koji mi je zujao iznad glave.
*Kako bih se pomicala u redu, u određenim trenucima sam mogla vidjeti jarko svijetlo koje je direktno udaralo u mene, a što me ometalo i činilo tjelesnu nelagodu.
*I povrh svega, nisam bila upoznata s time da ću se trebati predstavljati drugima, pa nisam imala pripremljenu skriptu koja bi mi pomogla pri tom zadatku. Zbog senzornih poteškoća mi je ostalo na raspolaganju vrlo malo od izvršnih funkcija  koje bih mogla iskoristiti za stvaranje usputne skripte.

Nakon 3 minute sam bila gotova….no, nastavila sam. Nakon otprilike 10 minuta me netko pitao jesam li dobro. Pretpostavljam da mi baš nije dobro išlo pomicanje u redu. Samo sam odgovorila kako mi je malo preglasno, te nastavila dalje.

Kako se ta aktivnost završila, brzo sam se vratila na svoje mjesto (odabrala sam sjesti na samom kraju reda s desne strane jer će mi tamo biti manje intezivno za senzoriku). Iz torbe sam izvadila predmet kojeg ću vrtjeti po prstima, tvrde bombone za žvakanje, te sam pokušala resetirati svoj senzorni sustav kako bih zaista i čula ostatak događaja. Bilo je teško. Misli su mi samo letjele oko toga kome sam što rekla, pokušavajući se prisjetiti što su rekli meni, te brinući se oko toga jesam li rekla previše osobnih podataka ili pak ono što nisam trebala reći. Sva sam se naježila što mi je dodatno otežavalo primiriti misli. Ta aktivnost mi je prouzročila i tešku večer. Morala sam se boriti sa senzornim morama u kombinaciji sa socijalnim izazovom što me koštalo gubitka energije koja mi je bila prijeko potrebna za obrađivanje informacija i nošenje sa drugim izazovima tijekom ostatka večeri.

To je ono na što sam mislim kada kažem “neautistične osobe zaista ne razumiju napor koji ulažemo kako bismo bili prisutni u njihovom prostoru i uključeni u njihove aktivnosti.” Osobe koje nemaju senzorne poteškoće kakve imam ja, kojima ne predstavlja problem obraditi govor, koje bez napora znaju nepisana pravila čavrljanja i izmjenjivanja osobnih informacija – te osobe ne znaju koliko je meni teško opstati u takvom prostoru i situaciji. Činjenica što u tome uglavnom uspijevam uz umjerenu dozu uspjeha čini još i teže drugim osobama da prepoznaju koliko mi je teško. One to ne mogu znati do onog trenutka kada se više ne mogu nositi sa situacijom ili dok im to ne kažem.

Želim biti jasna da ovaj primjer ne dijelim kao kritiku. Znam da bih u slučaju da sam na toj konferenciji izrazila želju da ne sudjelujem, djelomično sudjelujem, ili sudjelujem na drugačiji način, moje potrebe bile poštivane. Za mene je to bilo vrijedno i poučno iskustvo. Stekla sam značajno iskustvo koje će mi u budućnosti pomoći u sličnim situacijama, kao i u tome da ostalima dam do znanja koje su moje potrebe. Ovo jednostavno dijelim kao poučno iskustvo. Nadam se kako će moje iskustvo pomoći i vama pri razumijevanju.

Znam za dva primjera kako ova spoznaja što autistična osoba doživljava iznutra može pomoći ostalima. Jedna je pri situaciji poput moje: koju sam uglavnom uspješno prebrodila, no bilo bi od pomoći kada bi se izbjegavale situacije koje mi otežavaju. Drugi primjer je razumijevanje onih osoba koje to nisu u mogućnosti prebroditi.

Prečesto vidim autistične osobe etiketirane – “neprikladna ponašanja”, “agresija”, “tendencija traženja pažnje”, te mnoge druge negativne stereotipe koje se tiču njihovog ponašanja i problema u komunikaciji jer njihove potrebe nisu razumljive ili usvojene.

Autistične osobe na dnevnoj bazi doživljavaju senzorne napade, socijalnu zbunjenost, poteškoće u obradi govora, te poteškoće u izvršnim funkcijama koje je moguće riješiti uz pomoć drugih, ili dajući toj osobi dovoljno osobnog prostora i autonomije. Kada ljudi to ne prihvaćaju kao činjenicu imaju tendenciju kažnjavanja ponašanja koje je označeno kao loše, a ponašanje je posljedica nevolja u kojima se autistična osoba nalazi. Umjesto da neautistične osobe slušaju što je potrebno promijeniti i učine što je potrebno kako bi se pružila podrška i uspostavila inkluzija, teret osobne promjene je stavljen na leđa autistične osobe – ili će se promijeniti ili će se nositi s poteškoćama kroz unutarnje reakcije. Očekivanjem da autistična osoba bude uključena, a neomogućavanjem takve podrške stvara se mikrosegregacija zamaskirana u inkluziju.

Autistična zajednica, koju čine autistične osobe, njihove obitelji, prijatelji, skrbnici, stručnjaci i drugi, mnogo govore o inkluziji i pristupačnosti. Čine to i ostale zajednice osoba s invaliditetom, no sa snažnim fokusom na tjelesne i intelektualne poteškoće i često zanemarujući neurorazličitost kao invaliditet.

Mislim da je vrlo važno da svi razumijemo kako se inkluzija i pristupačnost ne odnose samo na biti fizički prisutan u istim prostorima. Ako niste autistični i svjesno pozivate autističnu osobu da vam se priključi u istom prostoru, važno je da prihvatite kako postoje mnoge stvari koje ne doživljavate na isti način poput nas, te da te stvari nama predstavljaju prepreku za smisleno uključivanje u aktivnosti koje dijelimo. Ponovit ću ih za slučaj da su vam promakle prilikom čitanja. Govorim o sljedećim stvarima:
1. senzorne poteškoće
2. poteškoće u obradi govora
3. poteškoće u socijalnim situacijama
4. poteškoće u izvršnom funkcioniranju.

Da rezimiram i ponovim kako bih bila sigurna da je sve razjašnjeno. Inkluzija je vrlo bitna – to je pravo svake osobe, i mislim kako je potrebno da ju zastupa cijela autistična zajednica kako bi inkluzija zaživjela. Ali, ne vjerujem da su roditelji autista, stručnjaci koji sa autistima rade ili bilo koja druga neautistična osoba u kontaktu s autistima, stručnjaci u tome što je potrebno autističnim osobama kako bi bili uključeni. Stručnjaci o potrebama autističnih osoba su same autistične osobe.

Ako uistinu imate namjeru uključiti i pružiti podršku autističnoj osobi (bez obzira dijete ili odrasla osoba) u zajedničke prostore i aktivnosti – prije planiranja morate pitati autističnu osobu što joj je potrebno. Ili si trebate postaviti pitanje….želite li zaista inkluziju?

Michelle Sutton

izvorni članak

Photo: the-art-of-autism.com

Autizam i sinestezija

Oznake

apoptoza, serotonin, sinestezija

Sinestezija je neurološki fenomen u kojem stvarna informacija primljena putem jednog osjetila automatski i nesvjesno pobuđuje dodatno iskustvo u drugom osjetilu ili čak više njih. Primjerice, osoba sa sinestezijom može vidjeti određene boje nakon što čuje neki zvuk ili osjetiti okus nakon što vidi neki broj.

Ovaj fenomen se pojavljuje kod oko 4% populacije, a posljednja istraživanja pokazuju kako je značajno prisutna kod osoba s autizmom. Osobe s autizmom imaju veću vjerojatnost da doživljavaju multisenzorna iskustva. U studiji koja je provedena 2013.godine, na uzorku od 164 osoba s autizmom čak njih 19% je imalo sinesteziju dok je kod neurotipičnih osoba, na uzorku od 97 osoba, taj postotak bio 7. Uz to, znanstvenici su temeljem reakcija ispitanika zaključili da su i neke osobe s autizmom tijekom studije koje nisu prijavile sinesteziju, doživjeli istu. Znanstvenici pretpostavljaju da su za tu učestaliju pojavu sinestezije kod autizma moguća dva “krivca”.

Apoptoza

Jedna od sličnosti sinestezije i autizma je što su oba stanja karakterizirana prejakom umreženošću neurona. Kod autizma postoji višak sinapsi među neuronima, dok kod sinestezije neuroni dijele sinapse koje inače ne bi.

Apoptoza je prirodna kontrolirana i programirana stanična smrt kojom se tijekom ranog razvoja mozga odbacuju neuralne veze. Kod autizma i sinestezije se apoptoza ne mora odviti u potpunosti, te nam ostaju neuronske veze što može dovesti do preumreženosti neurona ili njihove neuobičajene povezanosti.

Razina serotonina

Ranija istraživanja su dokazala da kod autizma postoji neravnoteža sinteze i razine serotonina između dvije polutke mozga. Dok jedna polutka proizvodi više vanstaničnog serotonina, druga kompenzatornim mehanizmom proizvodi manje što za posljedicu može uzrokovati sinesteziju.

Obzirom da su i autizam i sinestezija čvrsto povezani genetskom etiologijom, cilj znanstvenika je utvrditi koji su geni zajednički u oba stanja, te koji od njih utječe na formiranje ili gubitak neuralnih veza. Poveznica autizma i sinestezije bi prema znanstvenicima također mogla pomoći i oko stvaranja novih edukacijskih programa.

izvor

Interocepcija – osmi senzorni sustav

Oznake

interocepcija, interoceptivna svjesnost, interoceptivni sustav, ravnoteža, samoregulacija, senzorni sustav

Što je interocepcija?

Udobno se smjestite i zatvorite oči. Što osjećate u svom tijelu? Da li vam srce udara brzo ili sporo? Dišete li duboko ili plitko? Osjećate li potrebu za obavljanjem nužde? Gladni ste? Napeti?

Ove osjećaje dobivamo uz pomoć našeg interoceptivnog sustava. Interocepcija nam pruža informacije o unutrašnjem stanju našeg tijela.

Kako interoceptivni sustav djeluje?

Slično ostalim senzornim sustavima, interoceptivni se sastoji od specijaliziranih receptora odgovornih za prikupljanje važnih senzornih informacija. U slučaju interocepcije, senzorni receptori su prožeti kroz većinu tkiva u našem tijelu – mišićima, koži, kostima i slično.

Prikupljene informacije putuju u mozak. Tamo se vrši pretvaranje informacija u poruke koje nam omogućuju da prepoznamo glad, sitost, svrbež, bol, hladnoću, mučninu, potrebu za obavljanje nužde, škakljanje, tjelesni napor, spolnu uzbuđenost, te emocionalna stanja poput ljutnje, smirenosti, ometenosti ili straha. Interocepcija nam pruža odgovor na pitanje: “Kako se osjećam?”.

Interocepcija je unazad deset godina u središtu istraživanja u mnogim područjima. Poteškoće u interocepciji su povezane sa mnogim poremećajima – tjeskoba, PTSP, pretilost, poremećaj hranjenja, ADHD, depresija, Tourette, sklonost alkoholu i drogama, shizofrenija, te između ostalih i poremećaj iz autističnog spektra. 

Zašto je interocepcija važna?

Istraživanja su pokazala da su osobe kojima inzularni korteks (centar u mozgu koji prikuplja senzorne informacije i šalje poruke) dobro funkcionira, svjesnije osjećaja u svom tijelu. Za te osobe se kaže da imaju dobru interoceptivnu svjesnost (IS).

Interoceptivna svjesnost je definirana kao sposobnost osobe da zapazi osjećaje i pridoda im  značenje. Na primjer, možete osjetiti da su vam usta i grlo suhi, te znate da ste žedni. Ako osjetite tremor mišića, drhtanje i ubrzano kucanje srca, znate da ste nervozni.

Normalna razina IS je jasno povezana sa razvojem mnogih važnih vještina – samosvjesnost, samoregulacija, rješavanje problema, intuicija, fleksibilnost razmišljanja, društvena svjesnost i stavljanje u tuđu poziciju. Nasuprot tome, osobe sa smanjenom interoceptivnom svjesnošću imaju poteškoće s tim vještinama što može imati značajan utjecaj na zdravlje, dobrobit i uspješno funkcioniranje te osobe.

Barbara, majka devetogodišnjaka kaže :” Moj sin nikada nije osjetio glad. Morala sam ga podsjetiti da nešto pojede. Za vrijeme obroka morala sam pogađati. Nisam znala dajem li mu premalo ili previše hrane, što je za roditelja poprilično stresno. Naporno smo radili na razvijanju svjesnosti tjelesnih signala. Kada se sada sin požali da je gladan i pita kada će biti večera, osjećam veliko olakšanje.”

Vicky kaže :”Kao mlađa sam imala općenit osjećaj svrbeži. Užasan osjećaj. Nisam znala da li sam bolesna, uzrujana ili napeta. Išla bih liječniku i svoje simptome sam mogla opisati samo kao – osjećam se svrbljivo. Na osnovu toga ni liječnik mi nije mogao pomoći da se osjećam bolje. Bilo je grozno tako živjeti.”.

Linda :”Moja klijentica sa autizmom je imala uraslu stidnu dlaku, te se razvila gnojna infekcija veličine marelice. Nije osjećala bol, te nije tražila pomoć. Roditelji nisu znali što se događa dok to majka nije slučajno primijetila prilikom jednog oblačenja.”.

Rick, sedamnaestogodišnjak je podijelio :” Razvojem bolje interocepcije sam postao svjesniji svojih osjećaja što mi je pomoglo i u razumijevanju osjećaja kod drugih ljudi.”

Utjecaj na samoregulaciju

Od radnih terapeuta se često traži da kod klijenata podrže razvijanje vještine samoregulacije. Dobra interoceptivna svjesnost je neophodna za efikasnu samoregulaciju jer je u podlozi mnogih oblika samoregulacije uključujući i emocionalnu regulaciju, kao i regulaciju stanja organizma.

Naš interoceptivni sustav upravlja trenutnim homeostatskim procesima. Promjene u tjelesnim tkivima upozoravaju mozak da poduzme radnje kako bi postigao ravnotežu. Mnogi homeostatski procesi se događaju automatski, da toga nismo ni svjesni (npr. regulacija šećera u krvi). Međutim, postoje i važne, svjesne i svrhovite radnje koje pripadaju samoregulaciji. Interocepcija upravlja našim samoregulirajućim ponašanjem.

Kada je interoceptivna svjesnost u redu jasno osjećamo ono što nas upozorava da ne postoji unutarnja ravnoteža. Motivira nas da učinimo potrebne radnje za ponovno vraćanje ravnoteže, te nam pomaže da se osjećamo udobnije. Ako smo žedni, nešto popijemo. Ako nam se mokri, odemo na zahod. Ako nam je hladno, ogrnemo se. Ako smo tjeskobni, tražimo utjehu. U slučaju frustracije, tražimo pomoć.

Osobe sa smanjenom interoceptivnom svjesnošću nemaju uvijek pravovremenu ili jasnu potrebu za reakcijom. Na primjer, Chloe, djevojka sa autizmom kaže :”Nisam primjećivala da imam poteškoća sa osjećanjem svojih unutarnjih signala. Nikada nisam ni čula za interocepciju. No, kada sam za nju čula sve je dobilo smisao. Osvještavanje interoceptivnih poteškoća mi je pomoglo da si objasnim zašto mi je teško točno odrediti simptome kada sam bolesna. Zašto ponekad uzimam obrok za obrokom, a da ne osjetim sitost. I zašto se lako uzrujam. Zato jer sam već debelo u oluji nelagode i frustracije prije nego toga postanem svjesna.”.

Max, osmogodišnjak sa ADHD-om objašnjava :”Ne primjećujem da postajem ljut dok moj bijes ne eksplodira. No, tada je već kasno. Osjećaji su prejaki i ne mogu ih kontrolirati.”.

Janet je majka jedanaestogodišnje kćeri sa autizmom i kaže :”Moja kćer je u stanju provesti cijeli dan bez tekućine ako je netko ne podsjeti da treba piti. Ne osjeća žeđ.”.

Postizanje ugode i ravnoteže

Samoregulacija može biti vrlo otežana ako nismo sposobni jasno razaznati najvažnije unutarnje tjelesne signale. Interocepcija zaokružuje ono što su mnogi radni terapueti sumnjali duže vrijeme – da u podlozi samoregulacije postoji nešto više.

Samoregulacija nije samo pamćenje osjećaja i pripadajućih strategija. Samoregulacija  nije samo uspostavljanje senzorne dijete ili unaprijed pripremljenih strategija za smirivanje. Samoregulacija podrazumijeva i razvijanje jasnog i pravovremenog nagona za djelovanjem. Podrazumijeva razvijanje intuitivnog razumijevanja što pojedini unutarnji signal znači i što ga uzrokuje. Podrazumijeva urođenu sposobnost za dosezanjem određene razine ugode i ravnoteže. Kada se uspostavi interoceptivna svjesnost, stvara se preduvjet za pravu samostalnost osobe.

Kelly Mahler, MS, OTR/L za occupational-therapy.advanceweb.com

Kelly Mahler je radna terapeutkinja, konzultant za autizam,
autor i predavač. Napisala je knjigu:
Interocepcija: Osmi senzorni sustav. 
U knjizi se nalaze istraživanja, procjena i savjeti za
intervenciju za poboljšanje interocepcije.

Zamislite samo! – Pogled u spektar

Zamislite samo da sve ono što vidite, čujete, dodirujete i mirišete dolazi u djelićima koje ne možete povezati u cjelinu. Da se svako osjetilo bori za pažnju i radi za sebe. Zamislite svijet u kojem morate blokirati sva osjetila kako biste se mogli koncentrirati samo na jedno. Ili da koristite periferni vid jer vam je previše ako usmjerite pogled direktno. Zamislite samo da morate pjevušiti u sebi kako biste mogli razmišljati. Zamislite samo!

Zamislite samo da ne možete izdvojiti važne od nevažnih detalja kako biste održali pažnju na ono bitno. A onda, cijela slika propada kada sa jedan detalj promijeni. Zamislite samo kako vam ništa nije poznato jer se neprestano mijenja. Kako ništa ne možete predvidjeti da biste igradili stabilnost. Da više ne možete prepoznati osobu ukoliko ona promijeni naočale, frizuru ili parfem. Zamislite samo da ne možete razlikovati lica i da osobe možete prepoznati samo po njihovim mirisima ili pokretima. Da jedan dan znate s kim razgovarate, a slijedeći dan ne. Zamislite da ulazite u prostoriju koju ne prepoznajete jer nedostaje komad namještaja ili je premješten na drugo mjesto. Kako biste se mogli osjećati sigurno? Zamislite samo!

Zamislite samo da sjedite u učionici gdje vam treperenje i zujanje fluorescentne lampe zadaje glavobolju, a od mirisa flomastera i ljepila vam je muka. Grebanje i škripanje olovaka vam para uši, a zbog tvrdoće stolca na kojem sjedite vas sve boli. Zamislite samo da se tako osjećate i čekate da školsko zvono zazvoni i odvede vas u paniku. Neprestano lupkate po stolu, migoljite se i pjevušite u sebi kako biste ostali smireni. Zamislite samo!

Zamislite samo da se ne možete koncentrirati na osobu s kojom razgovarate jer vam je njezin miris preintenzivan ili vam ogrlica na vratu odvlači pozornost. Zamislite samo da možete čuti riječi te osobe, ali da joj ne možete vidjeti lice. Pokušajte biti u skupini osoba kada se toliko različitih glasova stapa u zbrkane zvukove. Ili, zamislite da konačno uhvatite i razumijete bit razgovora, ali ne stignete odreagirati jer je razgovor već otišao dalje. Da želite nešto reći, ali ne možete pronaći riječi kojima biste izgovorili svoju misao. Zamislite samo!

Zamislite samo da ne možete razumjeti svoje misli, osjećaje, perspektivu osoba oko vas. Da istovremeno ne možete razaznati ekspresije, geste i radnje kako biste razumjeli značenje. Zamislite da ne možete iščitati nevidljive tragove, nepisana društvena pravila koja bi vam omogućila podlogu za razumijevanje koje se od vas očekuje. Da nikada niste u tijeku jer ne možete istovremeno slušati, razmišljati i djelovati. Riječi dolaze prebrzo, preglasno i previše ih je da biste ih mogli obraditi. Zamislite da izrazi lica sugovornika ne prate riječi koje čujete. Da zaključite krivo i onda ste zbunjeni izmamljenim negativnim reakcijama. Zamislite da se stalno pokušavate uklopiti, ali uvijek nailazite na neuspjeh. Zamislite samo!

Zamislite samo da niste povezani sa svojim tijelom. Da ne možete hodati bez pogleda u svoja stopala ili da gubite osjećaj za vlastito tijelo ukoliko se stalno ne krećete i zabijate u predmete. Zamislite da ne osjećate bol ili ste preosjetljivi na bilo koji dodir, ma koliko on nježan bio. Da vas odjeća koju nosite grebe ili boli. Da nemate ravnotežu dok hodate i teško vam je koordinirati pokrete. Zamislite samo da ne možete prepoznati osjećaj gladi ili da trebate obaviti nuždu. Zamislite da imate osjećaj da vaše tijelo nije dio vas, već predmet kojim morate upravljati. Tijelo koje vam ovisno o situaciji može biti najbolji prijatelj ili najljući neprijatelj. Zamislite samo!

Zamislite samo da imate toliko jake osjećaje koje ne možete prepoznati, izraziti i kontrolirati. Da emocije dolaze poput velikog plimnog vala bez ikakve najave i mogućnosti kontrole. A vaše misli i osjećaji nisu dovoljno povezani da biste ih razumjeli i predvidjeli njihov dolazak. Zamislite samo da ste toliko osjetljivi na emocije drugih osoba da ne možete ustanoviti da li te emocije pripadaju vama ili njima. Da ne možete kontrolirati niti reakcije na te emocije. Zamislite da na prvu naznaku sve emocije interpretirate kao strah i paniku. Zamislite da vas je srah osjećati. Zamislite samo!

Zamislite samo da vas svijet zbunjuje, opterećuje, da je nepredvidiv do te mjere da ste stalno napeti i u pripravnosti. Da se branite od svakog sljedećeg senzornog napada ili neočekivanog zahtjeva okoline. Zamislite da vam fizički, društveni ili bilo koji drugi zahtjevi dolaze toliko brzo i u tolikoj mjeri da vam se mozak isključuje, gubite sposobnost govora i svjesnih radnji, a tijelo vas počinje boljeti. Da vas hvata panika i tjera vas na bijeg. Da vrištite, trčite ili se istresate na drugima u nekontroliranom strahu i bijesu. Zamislite samo!

Kada osjetite potrebu da intervenirate, da me disciplinirate ili potičete na nešto što od mene zahtijevate, zastanite na trenutak i “zamislite samo” kako je meni u tom trenutku. Jednom, kada ćete moći to zamisliti, tada ćete me početi razumijevati i naučit ćete mi biti podrška. To je važno i za moju sigurnost i za moj emocionalni opstanak.

Zamislite samo!

Bill Nason

Autizam i masturbacija

O MASTURBACIJI

Masturbacija je ponašanje (stimulacija spolnog organa) koje je u djece dio prirodnog procesa istraživanja vlastite tjelesnosti i samoregulacije. Uobičajeno se javlja već prije prve godine života kada dijete dodirima otkriva svoje genitalije prilikom mijenjanja pelene.Svjesna stimulacija s ciljem poticanja ugodnih dodira i unutarnjih osjećaja općenito se javlja u kasnijoj dobi ranog djetinjstva. Masturbacija u ovoj životnoj dobi u suštini je vrlo senzorno uvjetovana i nema isto značenje kao kod odraslih osoba. Tijekom djetinjstva djeca će povremeno masturbirati u različitim vremenima: tijekom odlaska na spavanje, kada im je dosadno, kada imaju potrebu regulacije svojih osjećaja ili jednostavno jer se žele osjećati dobro u svom tijelu. Djeca u preadolescentnoj dobi imaju povećanu svjesnost prisutnosti različitih tjelesnih osjećaja. Kada ih se upita, obično objašnjavaju masturbaciju kao jednostavnu radnju kojom odgovaraju na tjelesne potrebe. Najčešće se masturbacija u toj dobi ne povezuje sa seksualnošću, no preadolescenti će postupno započeti povezivati svoja iskustva masturbacije s onim što čuju i uče o seksualnosti i najzad će razviti potpunije razumijevanje što je masturbacija, što im znači i kako na njih utječe.

AUTIZAM I MASTURBACIJA

Velika većina djece s autizmom ima i poremećaj senzorne obrade, poteškoće sa emocionalnom regulacijom i tjelesnom svjesnošću. Kod djece s tim poteškoćama svjedoci smo masturbacije koja je drugačija po pitanju učestalosti, trajanju, tehnici i kontekstu. Kod djece s autizmom masturbacija se također odnosi na njihovu znatiželju prema vlastitoj tjelesnosti, no zbog poteškoća u spoznaji tjelesnosti taj proces može potrajati znatno dulje. Nadalje, ako je djetetu potreban snažan taktilni, vestibularni ili proprioceptivni podražaj, masturbacija je način na koji postižu potreban senzorni input. Zbog nemogućnosti razlikovanja unutarnjih osjećaja (umor, glad i slično), masturbacija postaje pogrešan odgovor na zbunjujuće stanje u kojem se dijete nalazi, te pogrešan dio tijela zbog kojeg se tako osjeća. Kod mlađe djece se emocionalna regulacija postiže kroz senzomotorne strategije koje uključuju kretanje, mišićne kontrakcije i tjelesnu bliskost sa roditeljima. U dobi 4-7 godina, tj. kada dijete kognitivno najbrže napreduje, dijete je u mogućnosti verbalno izraziti svoje osjećaje i prepoznati tuđe, te razumjeti situaciju. Tada više nije potrebna tjelesna aktivnost za regulaciju osim kada su osjećaji prejaki. No, ako je u pitanju dijete koje zbog poteškoća nije kognitivno spremno za razvoj komunikacije, masturbacija će i dalje biti jedno od ponašanja kroz koji se traži odgovarajući podražaj, te je potrebno nastaviti sa senzomotornim strategijama.

KAKO REAGIRATI?

Kako bi zaštitili emocionalni razvoj svog djeteta nikako nemojte djetetu braniti masturbaciju. Masturbaciju treba strukturirati, odnosno podučiti dijete koji su to intimni dijelovi tijela, kada i gdje to može raditi.

 

KADA SE ZABRINUTI?

• Kada masturbacija postane kompulzivna reakcija na stres
• Kada je masturbaciju teško strukturirati po pitanju vremena, mjesta i učestalosti
• Kada je masturbacija toliko učestala da onemogućava dijete u drugim aktivnostima
• Iznenadno povećanje u frekvenciji ili promjena konteksta

 

ŠTO UČINITI AKO STE ZABRINUTI?

• Proučavajte trenutak i kontekst koji dovodi do masturbacije (npr. nakon povratka iz škole, kada su roditelji zauzeti i nedostupni..). Dobra je ideja voditi dnevnik vaših promatranja koji će vam pomoći kod analize ponašanja.
• Smatrajte kompulzivnu masturbaciju kao dio nekog većeg problema.
• Istražite što leži ispod problema masturbacije: emocionalna potreba (u svrhu reguliranja emocija), afektivna potreba (u svrhu privlačenja pažnje), senzorna potreba (u svrhu taktilne stimulacije ili smirivanja prije spavanja) i/ili okupacionalna potreba (u svrhu suzbijanja dosade).
• Pokušajte komunicirati sa djetetom i vidjeti što mu ta aktivnost znači, kako se osjeća iz njegove perspektive. Neka samo da ime toj aktivnosti i uvijek u komunikaciji koristite taj izraz.
• Iako postoji mala vjerojatnost uvijek razmotrite i mogućnost spolnog zlostavljanja ili iskorištavanja, pogotovo ako je počelo naglo.
• Obratite pažnju i na vaše reakcije na djetetovo ponašanje, možda je traženje pažnje svrha.

Kada utvrdite što je u podlozi masturbacije, pokušajte u raspored uvrstiti drugačije i prihvatljive aktivnosti koje mogu zadovoljiti djetetovu potrebu.

• Ako dijete traži taktilnu stimulaciju ponudite mu masaže, zagrljaje, škakljanje ili bilo koju drugu aktivnost koja pruža taktilni input
• Ako dijete kroz masturbaciju regulira emocije (traži smirujući učinak) povećajte motoričke aktivnosti (skakanje, trčanje), impaktne aktivnosti (udaranje jastucima) i igre za kontrolu disanja (puhanje mjehurića, balona, fućkanje, sviranje frule i sl.)

Ponudite djetetu pomoć i informacije kroz socijalne priče (vizualna podrška!) o intimnim dijelovima tijela i masturbaciji. Važno je da dijete razvije rječnik primjeren svojoj dobi. S otprilike 5 godina dijete bi već trebalo razumjeti pojam intimnosti i masturbirati kada i gdje ga nitko ne vidi.

Primjeri socijalnih priča o intimnim dijelovima i masturbaciji:

 

 

 

 

Oralna senzitivnost i senzorna integracija

Ako vaše dijete stalno žvače i cucla majice, odjeću, olovke, igračke ili uživa u ekstremnim okusima hrane, to može biti znak da su njegovi oralni senzorni receptori u potrebi za taktilnim podražajima u ustima, te da žvakanje koristi kao obrambeni mehanizam. Zavisno od djeteta do djeteta, oralni senzorni receptori mogu biti preosjetljivi na određene teksture i hranu (hipersenzitivni) ili podosjetljivi (hiposenzitivni), odnosno potreban mu je dodatan taktilni podražaj.

Oralna hipersenzitivnost

Ako se vaše dijete muči ili čak guši dok jede određenu hranu, to može biti znak oralne hipersenzitivnosti, odnosno da su oralni senzorni receptori preosjetljivi na različite teksture. Ovo su neki znakovi koje možete primijetiti ako je dijete oralno hipersenzitivno:

• Izbjegava određene teksture hrane
• Izbirljivo je u jelu, čak i kako odrasta
• Ne voli prati zube
• Izbjegava dodir usana sa priborom za jelo
• Ne može lagano progutati zalogaj ili se guši
• Ne voli snažne okuse hrane (slatko i kiselo)

Oralna hiposenzitivnost

Ako vaše dijete ima suprotan problem, žvače i cucla sve i svašta, to može biti znak da mu je potrebno više oralne stimulacije kako bi popravilo pažnju i prestalo biti nemirno. Ovo su neki znakovi koje možete primijetiti ako je dijete oralno hiposenzitivno.

• Žvače olovke i igračke
• Cucla majice ili rukave
• Voli snažne okuse hrane (slatko, slano, ljuto, kiselo)
• Uživa u pranju zubi električnom četkicom

Nekoj djeci sa oralnom fiksacijom koja imaju oralnu hiper ili hiposenzitivnost su potrebne neke prilagodbe kako bi mogli normalno funkcionirati u školi, kod kuće ili u nekom drugom društvenom okruženju. To može značiti i slanje djeteta u školu sa nekom igračkom za žvakanje ili donošenje posebne hrane koje će vaše dijete jesti na obiteljskim ili drugim okupljanjima.

Oralna senzorna integracija

Djetetu kojem je stalno potrebna senzorna stimulacija oralnih receptora pokušajte pomoći jednostavnim igračkama i aktivnostima.

Igračke i predmeti za žvakanje

Ako je vaše dijete nemirno u vrtiću ili školi, te ne može sjediti mirno, to djelomice može biti stoga što je u potrebi za senzornom stimulacijom. Probajte mu zapakirati igračke ili predmete koje može žvakati ili cuclati. One smiruju oralne receptore, te se time povećava pažnja koja je djetetu potrebna za usvajanje novih znanja. Ovo su neke od tih igračaka i predmeta (*neki nazivi nisu prevođeni kako bi ih lakše mogli pronaći na internet servisima za prodaju; npr. e-Bay ili Amazon):

Chewy Tubes

Raindrop Rainforest Necklace

Chewy Pencil Toppers

Chewable Gem Necklace

Chewable Bracelets

Soothasaurus Rubber Dinosaur

Sensory Stixx

GoGoChews Chewable Pencil Toppers

Tactile Chewable Armband

Aktivnosti za oralne receptore

Igračke i predmeti za žvakanje su odlični za prevladavanje oralne hiposenzitivnosti vašeg djeteta, no još je bolje ako se kombiniraju sa određenim aktivnostima.

Hrana za pobuđivanje oralnih receptora:

• pločice od žitarica
• kikiriki (pazite na alergije!)
• banana čips
• sušeno voće
• jabuke
• kokice

Hladno i vruče:

Kako bi probudili oralne receptore možemo isprobavati hranu različitih temperatura i okusa. Kada pomognete djetetu da otkrije svoju osjetljivost na vruče, hladno, ljuto, slano, kiselo i slatko, tada će i vama biti jasnije kojom hranom možete pomoći kroz senzornu integraciju. Hrana koja zahtijeva oblizivanje usana ili srkanje, osim senzornog podražaja pomaže i u razvoju govora i jezika.

• sladoled (u kornetu – kako bi dijete bilo prisiljeno lizati)
• ketchup – za početak blagi, te postupno dodavajte ljutinu. Za lakše graduiranje možete i papriti blagi)
• grožđe – voće je, kiselo je, i ne kvari zube.
• voćne pahuljice

Aktivnosti za usne i jezik

Pokušajte pomoći djetetu da upotrebljava jezik i usne kroz aktivnosti koje će poboljšati oralnu senzornu senzitivnost.

• puhanje balona
• korištenje električne četkice za zube
• puhanje papirića kroz slamku
• puhanje balona od sapunice
• lizanje sladoleda ili lizalica

 

 

 

 

 

Igre za regulaciju senzorike i razvoj motorike – Tko je moja mumija?

Uz vrlo malo materijala možete pretvoriti dijete u zabavno čudovište.

CILJEVI:

• igra sa drugima
• proprioceptivna stimulacija
• vestibularna stimulacija
• mašta

POTREBAN MATERIJAL:

• elastičan zavoj ili dugačak šal

PRIPREMA:

Razmotajte zavoj da bude spreman za omotavanje oko djeteta.

UPUTE:

Neka jedno dijete stoji mirno dok ga drugo po vašim uputama zamata zavojem. Potaknite zamotano dijete da imitira ukočeni hod mumije. Zajedno ispuštajte zvukove koji prate mumijin hod.

 

VARIJACIJE:

• zamotajte dio tijela i pretvorite igru u igru liječnika i bolesnika. Neka liječnik liječi bolesnikovu ruku ili nogu
• zamotajte plišanu igračku i pretvorite je u mumiju koja lovi djecu

ŠTO UČIMO:

 

Pritisak zavoja može biti vrlo udoban za dijete koje traži proprioceptivni podražaj. Dok hoda zamotano unaprjeđuje vještinu održavanja ravnoteže.

Zamatanje drugih čini dijete svjesnim kako i oni imaju iste dijelove tijela, te kako uživaju u dodirima.

Kroz varijacije ove igre dijete dobiva priliku koristiti maštu i pretvarati se kako je liječnik, bolesnik ili prestrašeno dijete koje bježi od zamišljene mumije.

PRILAGOĐAVANJA:

Djetetov temperament određuje da li će dijete htjeti biti zamotano cijelo, da li će htjeti da i ruke budu zamotane ili da će zamotani biti samo određeni dio tijela. Neka djeca obožavaju duboki pritisak, dok ga druga djeca izbjegavaju. Vodite o tome računa dok odlučujete tko će i koliko biti zamotani, te tko će zamatati.

Ugodnu zabavu!

Igre za regulaciju senzorike i razvoj motorike – Dječji sendvič

Ovo je igra koja garantirano donosi smijeh, a djeca iz spektra je vole jer stimulira proprioceptivni sustav i donosi užitak u grupnom zagrljaju

CILJEVI:

• svjesnost o drugim osobama
• igra pretvaranja
• praćenje uputa
• mašta
• prilagođavanje
• toleriranje tjelesne bliskosti
• povezivanje slika

POTREBAN MATERIJAL (opcionalno):

• slike sendviča
• slika djeteta koji jede sendvič
• slike sastojaka sendviča – krastavci, sir, salata, salama i slično
• samoljepljiva traka ili oznake na podu

PRIPREMA:

Sudionici igre stoje u krugu. Obajsnite djetetu da ćete raditi sendvič. Dvije osobe neka budu šnite kruha, ostali neka budu sastojci, dok će jedna osoba pojesti sendvič.

UPUTE:

Odaberite jedno dijete da stane u središte kruga i bude kruh. Zatim upitajte što bi još mogli staviti na sendvič. Ako se dijete ne može sjetiti vi imenujte sastojak i dodajte tu osobu u sendvič. Dijete koje se pretvara da je kruh nastavlja nabrajati što (koga) želi u sendvič. Završite igru stavljanjem druge šnite kruha.

Nakon sastavljanja sendviča nježno pritisnite sve sastojke zajedno i recite da je vrijeme za jelo. Sudionici koji nisu u sendviču se pretvaraju da jedu cmakčući ustima, i proizvodeći zvukove žvakanja.

Vrijeme je za novi sendvič!

ŠTO UČIMO:

Kroz pritiskanje namirnica u sendviču donosimo proprioceptivni podražaj kojeg mnoga djeca iz spektra trebaju. Uz to svara se osjećaj prijateljstva i topline kroz povezivanje sa drugim osobama na jedan neprijeteći i luckasti način. Uz to što se dijete igra sa i uz ostalu djecu, razvija i igru pretvaranja koja je vrlo važna vještina. Pretvaranje cijele grupe djetetu daje osjećaj pripadnosti skupini.

Zbog (za mnogu djecu) neobičnog iskustva ovo je prilika da i modelirate djetetove reakcije kako ga uzbuđenje ne bi ponijelo i onemogučilo u stvaranju sendviča.

Uz gore navedeno imamo i kulinarsku lekciju, odnosno što sve može, a što ne može ići u sendvič.

PRILAGOĐAVANJE:

• djetetu kojem je potrebna vizualna podrška pokažite odgovarajuće slike sendviča i sastojaka. Postavite oznake ili samoljepljivu traku na pod kako bi znalo gdje treba stajati kada se pretvara da je sastojak sendviča. Također, možete postaviti i slike sastojaka na pod kako bi dijete znalo koji je sastojak i gdje treba stajati dok čeka da ga se izabere.
• kada upitate dijete što bi još mogli staviti u sendvič, ponudite mu slike nekoliko sastojaka da odabere.
• djetetu koje je preosjetljivo na dodir dodijelite ulogu šnite kruha kako bi imala kontakt s drugima samo s jedne strane. Ako je i to previše, neka dijete bude osoba koja pritišće sastojke sendviča ili neka ono jede sendvič.
• Ako dijete ne želi sudjelovati potičite ga da i dalje usmjeri pažnju na igru na način da dajete slike da ih gleda. Ako ni to ne pomaže, neka ga druga osoba čvrsto pritisne i komentira što se u grupi događa. Npr. “Sada se Jakov pretvara da je sir u sendviču”.
• djetetu kojem je potrebno još više taktilne stimulacije možete se pretvarati da ga mažete senfom, trljajući ga rukama po leđima.