Jeste li primijetili taj “pogled”?

Oznake

meltdown, oporavak, osnaživanje, panika, preopterećenost, preplavljanje, repetitivno ponašanje, slom, stiming, tjeskoba

Mnoga djeca s autizmom će pri početku preopterećenosti pokazati specifičnu reakciju “zaleđenosti”. Često pogledaju na stranu, imaju neprisutan pogled ili se isključe. Ponekad će započeti s repetitivnim ponašanjem (stiming), zažmiriti, spustiti glavu ili rukama prekriti uši. To su sve znakovi koji nam pokazuju da dijete postaje preopterećeno. Djetetu informacije dolaze prebrzo ili ih je previše da bi ih uspješno obradilo. Tada će mozak prvenstveno pokušati ugasiti ili blokirati podražaje kako bi se izbjeglo preopterećenje. Tim trenutkom zaleđenosti dijete od nas traži da popustimo, umanjimo stimulaciju i zahtjeve i dopustimo mu da se oporavi i osnaži. Te znakove trebamo poštivati jer se dijete trudi ostati prisebno izbjegavajući podražaje koji ga preplavljuju.

Budimo pažljivi. Kada procijenimo djetetovu nesuradnju kao otpor, tada smo zahtjeve skloni dodatno pojačati kako bismo ga potaknuli na suradnju. Takav način će dodatno opteretiti dijete koje nastoji ostati prisebno i prikuplja snagu. Privremena “zaleđenost” je samo privremena! Ako u tom trenutku nastavite forsirati dijete, ono će iz stanja “zaleđenosti” preći u paniku (fight or flight). Posljedica toga je autistični slom (meltdown). Tada se dijete obilježi kao agresivno, autoagresivno ili destruktivno.

Kada primijetite znakove “zamrzavanja”:

1. prihvatite da dijete postaje preopterećeno
2. prekinite sa svim zahtjevima i govorite tiše
3. dajte mu do znanja da prihvaćate njegove emocije, te da je siguran
4. dajte mu vremena da se oporavi

Minimalizirajte interakciju. Jednostavno dozvolite djetetu da se oporavi i osnaži. Pomozite mu da osjeti sigurnost u trenucima kada se osjeća ranjivim. Često se djeca nakon povlačenja zahtjeva i umanjenja podražaja vrlo brzo oporave.

Pokušajte analizirati događaj koji je prethodio “zamrzavanju” kako bi razumijeli što to preopterećuje dijete. Možda su zahtjevi preteški ili dolaze prebrzo jedan za drugim. Može biti i radi zvukova, aktivnosti koje se odvijaju pored njega, panika kao odgovor na nešto neočekivano, ali i tjeskoba zbog svog osjećaja uspješnosti pri obavljanju zadatka. Kada se dijete oporavi ne zaboravite da je njegov mozak i dalje iscrpljen, te da tada lakše dolazi do ponovnog preopterećenja. Smanjite zahtjeve, razdijelite ih na manje dijelove, nastavite sporijim tempom i pružite mu podršku kroz dodatnu pomoć u izvođenju zahtjeva. Mnoga djeca će se, ako poštujete ove znakove, u kratkom vremenu oporaviti i nastaviti s aktivnošću. Neka će se možda povući u svoj siguran kutak kako bi se oporavila i osnažila. No, ako poštujete djetetovu reakciju “zaleđivanja” i pružite mu podršku, dijete će imati povjerenje u vas i slijedit će vaše vodstvo!

izvor

Maja Bonačić: Poticanje razvoja simboličke igre – 2. dio

Oznake

direktivna igra, igra uloga, imitacija, sekvence igre, simbolička igra, socijalna interakcija, supstitucija, tema

U prijašnjem tekstu bavili smo se o prednostima nedirektivnog pristupa u igri s djetetom. Funkcija nedirektivnog pristupa je stvaranje odnosa, a nešto direktivniji pristup obično ima neki cilj u pozadini. Jedan od važnih ciljeva u radu s djecom s PAS-om je razvijanje simboličke igre, budući da je ona značajno siromašnija naspram djece urednog razvoja. Da bi znali kako razvijati simboličku igru i procijeniti koliko vaše dijete ima razvijenu igru, moramo prvo znati razvoj igre kod djece urednog razvoja.

Postoje različiti segmenti simboličke igre, koji se harmonično i paralelno razvijaju u predškolskoj dobi kod djece urednog kognitivnog razvoja te su u potpunosti razvijeni do djetetovog polaska u školu. Prema modelu Karen Stagnitti, postoji šest različitih segmenata igre, na koje se mora obratiti pozornost da se razvijaju ravnomjerno.

Postoji 6 različitih segmenata simboličke igre:

1. Tema

Kako se razvija djetetova igra, tako se razvijaju i teme unutar nje, od najjednostavnijih tema pa do složenih zapleta i priča, u kojima sudjeluje i nekoliko drugih osoba kroz uloge koje mu je dijete podijelilo. Obično kreće negdje prije 2. rođendana s najjednostavnijim imitacijama svakodnevnih aktivnosti iz kuće, poput pretvaranja da ima nešto u plastičnoj šalici ili da kuha nešto sa žličicom. Nakon toga se uključuju svakodnevne aktivnosti izvan kuće pa manje učestale aktivnosti poput igranja doktora, dok prosječan četverogodišnjak već igra igre s nekim zapletom izvan osobnog iskustva.

2. Sekvence igre

Pod sekvence igre misli se na koliko epizoda/priča ima jedna djetetova igra te koliko je povezana. Do druge godine razvoj igre kreće samo s jednom najjednostavnijom sekvencom (npr. miješanje žličice u šalici). Nakon toga se razvija više sekvenci, ali su one nepovezane, nakon toga one počinju dobivati neki svoj logičan slijed (oko 3. rođendana), dok s 4-5 godina je to dobro unaprijed organizirana strategija.

3. Supstitucija

Mogućnost supstitucije je jedna od glavnih elemenata simboličke igre, a referira se na djetetovu mogućnost da koristi predmete i igračke suprotno njihovoj primarnoj funkciji (npr. olovka kao žličica, papir kao pokrivač). Supstitucija omogućava djetetu da razvija svoju imaginarnu igru, bez obzira na dostupne predmete, pri čemu ne postoje nikakve granice u priči. Kao i sve, kreće od otprilike 2. rođendana s vrlo jednostavnim supstitucijama, nakon čega razvojem jedan objekt može koristiti u više svrha (jednom je gumica jabuka, drugi put piletina), nakon toga počinje koristiti i dijelove tijela kao objekte, da bi na kraju dijete točno razlikovalo primarnu funkciju objekata do funkcija koje ono daje, već prema potrebi igre.

4. Socijalna interakcija

Pod socijalnom interakcijom se prvenstveno misli na imitaciju ljudi oko sebe, što je jedan od primarnih mehanizama učenja svakog djeteta, koje se u kontekstu socijalnog učenja još zove i modeliranje. Također, podrazumijeva koliko uključuje druge osobe u svoju igru. Kreće od jednostavnih imitacija roditelja, no djeca u početku ne daju nikakve uloge svojim roditeljima. Nakon toga prvo počnu imitirati drugu djecu, no ne igraju se aktivno s njima, da bi s vremenom (poslije 3. godine) počelo se aktivno igrati s drugom djecom. Nakon toga počinju zajedno planirati i razvijati strategije igre, a konačan stupanj razvoja je igranje dobro unaprijed razrađenih igara s pravilima.

5. Igra uloga

Nadovezuje se na prethodnu vještinu te se obično razvijaju zajedno. Kreće od jednostavnih imitacija roditelja, bez da imaju svoje osmišljene uloge. Negdje prije 3. rođendana kreću s igranje vrlo jednostavnih i kratkih, ali vlastito osmišljenih uloga, dok to 4. rođendana počinju igrati uloge bez problema. Nakon toga djeca postaju fleksibilnija i stječu sposobnost igranja nekoliko uloga tokom igre i njihovo mijenjanje prema potrebi igre.

6. Igra s plišanim igračkama

Tu se prvenstveno misli na interakciju djeteta s nekom lutkom ili medom, odnosno koji već lik dijete ima u svojoj okolini, a da je ‘njegov medo’, kojeg ono onda oživljava i animira. Prvo kreće od jednostavnijih radnji, da ‘medo’ samo sjedi, no bez ikakvih uloga ili aktivnijih uključivanja. Nakon toga ‘medo’ dobiva jednostavniju ulogu, dok negdje nakon 3. rođendana ‘medo’ počinje imati aktivnosti iz svakodnevnog života (a npr. djevojčice se počinju igrati s kućicama za lutke). S 4 godine, ‘medo’ počinje imati svoju osobnost i karakter (tvrdoglavi ‘medo’), dok s 5 godina ‘medo’ postaje ravnopravni prijatelj, kojemu se dijete obraća kao osobi.

---

Kod djece na spektru se igra razvija sporo i disharmonično. Pri tome valja naglasiti da ponekad djeca reproduciraju doslovno neki crtić ili scenu iz crtića – to nije simbolička igra, to je automatska reprodukcija. Od svih segmenata igre, djeca na spektru iskazuju najviše problema u domeni igre uloga, više sekvenci (razvijanje priče) i igre s plišanim medom. Neka istraživanja su pokazala da se djeca na spektru osamljuju, ne zato što se ne žele igrati s drugom djecom, nego nemaju razvijene vještine igranja da bi se mogla uklopiti u igru. Upravo zato ponekad guraju djecu ili ruše predmete, jer pokušavaju ući u neku interakciju.

Ako dijete “igra” 1-2 sekvencu ili ima jednostavnu simboliku, naići ćemo na otpor ako uletimo u njegovu igru s plišanom igračkom koja igra neku ulogu. Zato i je dobar put prvenstveno samo reflektirati, da upoznamo djetetovu igru. Na primjer, dijete voli pretakati vodu iz jedne čaše u drugu. “Oooo, kakvu to finu juhu/čaj kuhaš, izgleda mi jako fino! Evo, utoči i meni malo!”. Ili dijete kotrlja špekulu/lopticu po stolu. Ponudite malu kutijicu “Čini mi se da se lopta sad već umorila i da je vrijeme za spavanje. Evo kreveta da malo odmori.” Dakle, dajete simboliku aktivnostima koje su same po sebi bez simbolike ili stereotipne. Ako idete konkretno poticati dijete, probajte od svakodnevnih aktivnosti koje dijete stalno doživljava – probajte skuhati nešto, nahraniti bebu, odlazak na wc, posjet doktoru, odlazak u vrtić itd.

Što god da pokušavate, nemojte se obeshrabriti ako vas dijete odbije isprve ili ako prekine igru nakon 10 minuta. Nema veze, drugi put će biti bolje. Svaki dan je prilika za igru! Ono što je važno je da oboje uživate u tome jer time gradite svoj odnos s djetetom, razvijate osjećaj sigurnosti, a samim time potičete i emocionalni razvoj. I ono najvažnije – dajete djetetu do znanja da ga prihvaćate.

ZA AUTIZAM – JEDNAKI U RAZLIČITOSTI:

Maja Bonačić, mag.psych.

Headline photo: singaporemotherhood.com

 

Maja Bonačić: Poticanje razvoja simboličke igre – 1. dio

Oznake

direktivna igra, nedirektivna igra, razumijevanje, reflektiranje, simbolička igra

Simbolička igra je jedna od stvari koje uvijek „štekaju“ kod djece na spektru, čak i kod izrazito visokofunkcionalne djece na spektru. Već smo prije pričali zašto je igra iznimno važna za svako dijete te zašto je važno poticati njezin razvoj. Pri tome se misli isključivo na simboličku igru, jer kako i samo ime kaže, važno je poticati djetetovo razumijevanje simbola, odnosno da jedna oznaka ili stvar, mogu predstavljati nešto drugo. Osim igre, sustav simbola je i jezik, pismo, matematika. Upravo zato osobe na spektru ne razumiju sarkazam i prenesena značenja, jer je to najsloženiji oblik simbolike. Naravno, poticanje razvoja simboličke igre je vrlo složeno, nije to samo idemo se igrati. To znaju svi roditelji djece na spektru, koji nerijetko kažu da ih dijete odbija u igri. Štoviše, postoji nekoliko edukacija iz tog područja, što je u biti područje terapije igrom. No svaka igra može postati terapeutska, ako osoba koja se igra s djetetom ima neki cilj te aktivnosti. Pri tome je iznimno važno da dijete ne zna koji je cilj i da dijete uživa jer u suprotnome to nije onda igra, nego vježbanje i neki drugi oblik terapije.

Kao što sam bila već spomenula, postoje dva modaliteta terapeutske igre, koja su nam trenutno u fokusu. To je nedirektivna terapeutska igra i direktivna terapeutska igra. U nedirektivnoj terapeutskoj igri dijete u potpunosti vodi igru, a odrasla osoba u potpunosti prati i reflektira djetetove aktivnosti. Cilj takve igre je prvenstveno stvaranje odnosa i povjerenja s djetetom te kreiranje osjećaja sigurnosti za dijete i sigurnog okruženja. U direktivnoj terapeutskoj igri odrasla osoba vodi igru, ali na jedan nenametljiv i zaigran način, pri čemu poštuje djetetove osobne granice i mogućnosti. Igra uvijek mora ostati igra. Cilj takve igre (u ovom kontekstu) je razvijanje simbolike i povezivanje već postojećih elemenata simboličke igre u jednu cjelinu. Već pretpostavljate da su idealne terapeutske aktivnosti kombinacija ova dva modaliteta i pristupa. I zaista, to je nešto što ja prakticiram u svom radu i što se pokazalo kao daleko najkorisnije. Uvijek započinjem naš terapeutski odnos s nedirektivnom igrom, kako bi se dijete osjećalo prihvaćeno i sigurno. Na taj način mi gradimo odnos i ja postajem netko važan u djetetovom svijetu. Ono što je super je što su roditelji tu u neizmjernoj prednosti pred terapeutom i to je nešto što treba iskoristiti. Nakon što smo stvorili odnos (varira od djeteta, nema čarobnog broja dolazaka), krećem s direktivnijm terapeutskim aktivnostima, kojima je cilj poticanje idućeg koraka razvoja simboličke igre.

Kako izgleda nedirektivan pristup?

Glavna vještina nedirektivnog igranja je vještina reflektiranja. Zvuči ovako jednostavno, ali kada pokušate prakticirati, shvatit ćete da uopće nije jednostavno. Naime, mi roditelji smo navikli da prakticiramo isključivo edukativnu igru s našom djecom i kada ih ZAISTA moramo u potpunosti slijediti, to nam je problem. Dakle, prvo pravilo kod reflektiranja je da isključivo reflektiramo. Ne preusmjeravamo, ne postavljamo pitanja, samo komentiramo ono što vidimo. Kada reflektiramo, reflektiramo neverbalno (pratimo dijete po prostoru na ugodnoj udaljenosti) i verbalno (djetetovo ponašanje, emocije i misli). Dakle, dijete u potpunosti vodi igru i bira aktivnosti. Kada reflektiramo ponašanje, opisujemo ono što vidimo da dijete radi: „Sada ćeš staviti tanjur na stol/natočiti sok u šalicu“. U tom smislu je najjednostavniji oblik reflektiranja, jer ne možemo pogriješiti. Kada reflektiramo emocije, opisujemo kako mislimo da se dijete osjeća u tom trenutku: „Sada si jako sretan jer si uspio složiti kocke/tužan si što su kocke pale“. Kada reflektiramo misli, reflektiramo unutarnje kognitivne procese djetetu: „jako se trudiš da to napraviš/važno ti je to napraviti/odlučio si to napraviti/nisi siguran hoćeš li uspjeti“. Osim što na taj način djetetu šaljemo poruku da ga u potpunosti prihvaćamo, pomažemo mu da osvijesti sebe i svoje tijelo te da razumije bolje svoje unutarnje procese i emocije. Ako nas nešto baš jako zanima i htjeli bismo postaviti pitanje, onda to napravimo na način da ne postavimo pitanje :). Drugim riječima, „Baš se pitam gdje je krenuo taj vlakić“. Točka. Na taj način dijete bira hoće li vam odgovoriti ili ne, ali nije nametljivo ili ometajuće kao kada postavimo to u obliku pitanja. Osim toga, proces odgovaranja na pitanje je u kognitivnom dijelu mozga, a igra u emocionalnom pa na taj način u biti prekidamo sam tijek igre.

Prednosti nedirektivnog pristupa su očite i vrlo važne za svaki odnos, ali još više za emocionalni razvoj. Međutim, znamo da je kod djece na spektru igra uglavnom stereotipna i ako isključivo i uvijek samo reflektiramo, igra se neće puno pomaknuti od početne točke. Zato nam treba direktivniji pristup, o kojem ćemo pričati u idućem tekstu.

ZA AUTIZAM – JEDNAKI U RAZLIČITOSTI:

Maja Bonačić, mag.psych.

 

Natrag u školu! – Kako olakšati tranziciju školarcu s autizmom

Povratak u školu nakon dugih ljetnih praznika za većinu djece s autizmom može biti vrlo stresan. Ovo je za njih vrlo uzbudljivo i izazovno razdoblje. Pouzdaju se u rutinu kako bi lakše prolazila kroz društvene situacije, a iznenadna promjena u rasporedu, kao i načinu života, remeti tu rutinu i čini im neugodu. Iz tih razloga je vrlo bitno izvršiti pripremne radnje koje će umanjiti stres zbog nastalih promjena, a pomoći će djetetu kroz jačanje samopouzdanja u za njih teška vremena.

Jedna od najbitnijih stavki u pripremi djeteta za (ponovno) kretanje u školu je vizualna podrška kroz raspored aktivnosti. Raspored može biti u pisanom obliku (popis aktivnosti), slikovnim sekvencama, obliku socijalnih priča ili kombinaciji svega navedenog. Takva podrška pomaže djetetu da se pripremi za nadolazeće aktivnosti, te da razumije sve dijelove aktivnosti koje će se događati. Vizualna podrška pomaže djetetu da uspješno prebrodi dan, umanji stres, frustraciju i izbjegne moguće slomove.

Uz vizualnu podršku ne manje važne su i ostale pripremne radnje koje mogu spriječiti neželjene događaje, kao i olakšati djetetu proces tranzicije na način da mu što je više moguće toga bude poznato i ne čini mu neugodu.

U nastavku donosimo strategije koje djetetu (i vama) mogu pomoći prilikom (ponovnog) kretanja u školske obaveze.

 

ODJEĆA, OBUĆA I ŠKOLSKA OPREMA

Nabavite što je ranije moguće

Nova odjeća, obuća i oprema za školu ne mora uvijek biti uzbudljiva i zanimljiva. Pogotovo za dijete s autizmom koje promjene uznemiravaju. Odjeću, obuću i školsku opremu nabavite što je ranije moguće kako biste djetetu dali dovoljno vremena da se na njih navikne, te nauči kako ih koristiti. Nemojte bacati njegove omiljene stvari od prošle školske godine. Iako je olovka toliko istrošena da je praktično neupotrebljiva, sam pogled na poznat predmet u pernici može biti ugodan kada je sve ostalo u njoj novo.

Pripremite novu odjeću

Ako je vaše dijete senzorno preosjetljivo izrežite sve etikete, te rastegnite odjeću na onim mjestima koja mogu biti preuska (vrat i rukavi). Prije odijevanja odjeća treba biti nekoliko puta oprana kako bi se omekšala, te da bi se odstranio neugodan miris ili poprimio ugodan miris poznatog omekšivača.

Nosite novu obuću

Nova obuća zaista može izazvati bol u stopalima, a uz to stvarno je neobično obuti nove cipele nakon što smo cijelo ljeto nosili sandale ili hodali bosi. Čarape također mogu stvarati poteškoće nekoj djeci, te ih toliko ometati do trenutka kada ih dijete više ne želi nositi. Postupno uvodite nošenje čarapa, a pritom pripazite da ne pritišču prejako.

Nove stvari provjetrite

Mnoštvo novih predmeta i opreme ima posebno jak miris za preosjetljive nosiće – omoti knjiga, etikete, knjige, odjeća, pa čak i markeri kojima označavate knjige i bilježnice. Ostavite ih nekoliko dana na otvorenom prostoru kako bi se umanjio njihov miris.

VJEŠTINE I RUTINE

Protulijek za tjeskobu uslijed promjena je znanje onoga što će se dogoditi, kada će se dogoditi, te kojim će se redoslijedom događati. Odlučite kako će vaša školska rutina izgledati i uvježbavajte je. Što ranije započnete, tim bolje. Svaki dan idite u krevet i budite se ranije kako biste izbjegli umor koji dolazi nakon iznenadnih promjena u rutini zbog školskih obaveza.

Pripremite dijete na “Kako sam proveo ljeto”

Jedna od najgorih stvari za klinca prvog dana u školi je opisati svoje provedeno ljeto. To može biti vrlo neugodno ako:

• se dijete ne može sjetiti što je radilo
• dijete nije radilo ništa uzbudljivo i neobično
• dijete nije radilo ono što su radila druga djeca
• dijete ne želi dijeliti detalje o svom životu pred nepoznatim osobama

Možete olakšati djetetu da se osjeća sigurnije i udobnije tako da ima pripremljene odgovore prije prvog dana nastave.

Vježbajte pripremanje za odlazak u školu

Prolazite kroz cijelu jutarnju rutinu – buđenje, doručak, oblačenje, umivanje i pranje zubi. Pomoći će vam da uočite i pripremite se za problematične dijelove, a dijete će se upoznati s rutinom.

Vježbajte put do škole

Ovo je posebice važno za onu djecu koja u školu idu pješke ili gradskim prijevozom. Pa čak će i uvježbavanje vožnje u osobnom automobilu pomoći djetetu kako bi dobilo još jednu dozu predvidljivosti i prepoznatljivosti prvog školskog dana.

Vježbajte boravak u školi

Postoje mnoge aktivnosti koje su jedinstvene za boravak u školi – mirno sjedenje u klupi, stajanje u vrsti, dizanje ruke ako se želi nešto pitati. Pretvorite boravak u školi u igru uloga kako bi dijete razvilo potrebne vještine i time mu pomogli prvog dana u školi.

Čitajte socijalne priče

Čak i onda ako se dijete dijete vrača u isti razred, kod istog nastavnika, vježbajte školski dan kroz socijalne priče. Pomoći će djetetu da se podsjeti na ono što može očekivati, kao i na ono što se od njega očekuje. Možete u priče uključiti ime nastavnika i djece, te gdje se nalazi učionica.

Označite na kalendaru

Kada ste dijete, čini vam se kako će ljeto trajati zauvijek, a “sljedeći ponedjeljak” ne znači ništa ako ne znate koji je danas dan. Stoga napravite vizualni podsjetnik na to kada škola počinje, te zajedno označavajte i odbrojavajte dane do polaska.

Vježbajte pisanje

Djeca tijekom ljeta provode mnogo vremena u grubim motoričkim aktivnostima ili igranju video igrica. Pomoći će im ponovno privikavanje na pravilno držanje i korištenje olovke. Dobra je ideja da ih potaknete da što više pišu i crtaju prije nego škola počne.

Izbrusite vještine samozbrinjavanja

Uobičajeno je da vještine poput pranja zubi ili vezivanja cipela preko ljeta padnu u drugi plan, pa čak i da polazak u školu bude okidač za regresiju u nekim područjima. Provjerite je li dijete i dalje samostalno u vještinama samozbrinjavanja, te se usmjerite  na njihovo uvježbavanje prije početka škole.

Osmislite i svoju rutinu

Sva priprema ovog svijeta vam neće pomoći ako se i samo ponašate kao kokoš bez glave. Odvojite vrijeme da i vi sami razradite kako ćete se uklopiti u rutinu, a da pritom i dalje stignete obavite sve ono što treba. I vi ćete biti mirniji ako znate što i kada trebate nešto uraditi.

Naučite dijete kako da zatraži pomoć

Ovo je za vaše dijete najvjerojatnije najvažniji savjet. Kako, kada i gdje zatražiti pomoć je ponekad djetetu s autizmom teško savladati, a često se ta vještina zanemaruje. Veliku razliku u pouzdanju čini saznanje da je pomoć dostupna u slučaju da nešto krene krivo.

HRANA I OBROCI

Hrana koju je dijete preko praznika jelo kod kuće nije prikladno za nošenje u školu. Neka vam dijete kaže kakvu hranu bi htjelo jesti u školi. Što najviše voli? Što ne voli? Koja je djetetova omiljena hrana?

Vježbajte hranjenje u školi

Vrijeme obroka u školi se u mnogočemu razlikuju od onog kod kuće. Dijete treba biti sposobno da si odmota sendvić, otvori bocu soka, a sve to najčešće ne sjedeći za stolom.

Jedite u vrijeme kada je užina u školi

Kroz lijeno ljetno doba jednostavno je preskočiti vrijeme obroka i snaći se nekim grickalicama. U škol bi mogao nastati problem jer je dijete prisiljeno čekati dulje vrijeme kako bi nešto pojelo. Stoga, pripremite djetetov organizam na obroke u ono vrijeme koje je predviđeno za to i u školi.

ŠKOLA I NASTAVNIK

Posjetite školu i nastavnika.

Obilazak škole prije njenog početka će pomoći djetetu da vizualizira kako ona izgleda, te gdje je smješten njegov razred. Ako škola ne dozvoljava takav posjet, možete se iskoristiti školskom web stranicom, te potražite neki video zapis. Pa čak i Google Street može pomoći djetetu da vidi što je to “škola”.

Nije uvijek moguće (pogotovo ako se nastavnik odredi zadnji tren) upoznati nastavnika prije početka nastave. Potražite nastavnikovu sliku na internetu ili web stranici škole.

Opišite nastavniku djetetove potrebe i ponašanja

Dobra je ideja sastaviti kratko pismo nastavniku u kojem ćete predstaviti svoje dijete i natuknuti mu ono što je bitno da na početku o djetetu zna. Uz uobičajene jače strane i poteškoće, u pismu uključite i znakove preopterećenja, te načine na koje se djetetu može olakšati. Napišite i situacije koje mogu izazvati slom ili prouzročiti ponašanje uzrokovane senzornim poteškoćama.

Napravite mapu škole

Napravite mapu, vizualni vodič koji će djetetu pokazati gdje mu je učionica, gdje se jede, gdje je zahod, te ono najvažnije – gdje može potražiti pomoć. To će pomoći djetetu da se osjeća pouzdanije znajući raspored prostorija, te kamo i zašto tamo mora ići.

Vježbajte upotrebu garderobnog ormarića

Upotreba garderobnog ormarića može obeshrabriti dijete. Ako će dijete prvi puta koristiti školski garderobni ormarić, zamolite školu možete li sa djetetom vježbati otvaranje ormarića i ostavljanje stvari u njemu. Ako ništa drugo, objasnite djetetu kako funkcionira brava, te provedite vrijeme vježbajući kod kuće prije polaska u školu.

Isplanirajte rute za “bijeg”

Užasno je iskustvo postati preopterećen u školi. Još je užasnije ako niste upoznati s time kako se u tim trenucima treba ponašati okružen neznancima. Unaprijed isplanirajte takav događaj u kojem vaše dijete treba proći kroz za njega tešku situaciju. To može biti kartica sa tekstom “trebam odmor”. Naučite dijete što treba reći kada ne zna odgovor, te gdje može potražiti pomoć.

Razgovarajte o školskim pravilima

Neke stvari koje su normalne kod kuće ne vrijede u školi. Na primjer, dijete ne može otići u zahod kada mu se prohtije, već mora zamoliti za dozvolu nastavnika. Razgovarajte o takvim pravilima, te ga redovito na njih podsjećajte kako ne bi došao u probleme već prvog dana škole.

ORGANIZIRAJTE SE

Nitko ne voli pisati domaće zadaće, no imati prikladan prostor za to može olakšati taj posao. Postavljanje jasnog vizualno oblikovanog prostora za učenje će olakšati tranziciju. Osigurajte udoban stolac, te prigušenu rasvjetu.

PRIJE PRVOG DANA NASTAVE

Nošenje sa emocionalnim, kognitivnim i senzornim zahtjevima u učionici za mnogu je djecu s autizmom iscrpljujuće, pogotovo prvih dana nakon početka škole. Stoga nemojte posljednji tjedan prije početka nastave ubrzavati stvari kako biste učinili sve što ste zacrtali. Osigurajte da dijete ima dovoljno vremena za odmor i da ga rasteretite bezrazložnih senzornih napada.

Opustite se (pokušajte)!

Kada ste konačno osigurali glatku tranziciju povratka u školu, više od toga ne možete učiniti. Stoga, duboko udahnite i vjerujte da će sve proći u najboljem redu. Opustite se i uživajte zajedno do kraja ljetnih praznika.

 

Kontakt očima

Oznake

kontakt očima

Iniciranje kontakta očima

Najjednostavniji način da kod djeteta sa autizmom izazovete tjeskobu je inzistiranje na tome da vas ono gleda u oči. I dok mnoga djeca slušaju što govorite, inzistiranje na njihovom pogledu u vaše oči će ih učiniti napetim i utjecat će na njihovu sposobnost da vas čuju. Za to postoje tri osnovna razloga:

1. Mnoga djeca imaju poteškoća sa obradom slušnih inputa. Istraživanja su pokazala da osobe u spektru autizma često druge osobe gledaju u usta. To ima smisla ako im je potreban pogled na usta kako bi bolje razumjeli ono što izgovarate.

2. Neka djeca koriste periferni vid kako bi gledali svijet oko sebe. Njima je direktan pogled preintenzivan i preplavljujuć osjećaj. Kada vas gledaju se čini kao da gledaju pored vas.

3. Mnoge odrasle osobe u spektru autizma govore kako je njima direktan pogled u oči preplavljujuć, te ga doživljavaju užasavajućim i zastrašujućim.

Stoga, tjeranjem djeteta da vas gleda u oči nećete postići njegovo bolje razumijevanje, već sasvim suprotan učinak. To ga u potpunosti preplavljuje i ometa mu pozornost.

Poput većini nas, tako je i djetetu mnogo lakše kada ostvari pogled očima voljno i pod svojom kontrolom. Djeluje zastrašujuće kada nas netko tjera da ga gledamo u oči. Isto vrijedi za svu komunikaciju. Znamo da će vas dijete sa autizmom češće gledati kada je na to pozvano na indirektan način, nego kada se to od njega zatraži. koristite sljedeće savjete i ostvarit ćete da vas dijete češće pogleda:

1. Kada se obraćate djetetu, smjestite se nasuprot njemu u razini njegovih očiju. Kada je vaše lice u njegovom vidokrugu, dijete će imati bolju pažnju. To ne znači da ćete se djetetu unijeti u lice jer mu je takav pristup zastrašujuć. Smjestite se tako da budete unutar njegovog vidokruga iz razloga da mu je lakše uspostaviti odnos sa vama.

2. Komunicirajte koristeći više neverbalnu komunikaciju od verbalne. U komunikaciji više koristite zanimljive izraze lica i preuveličane geste. Time ćete povećati djetetovu pažnju i pozvati ga da osmotri vaše lice kako bi dobilo potrebne informacije. Većinu informacija prenosite neverbalnim načinom.

3. Kada dijete prestane obraćati pažnju na vas, nakratko napravite pauzu dok se ne vrati njegova pažnja. Često pauza u interakciji navede dijete da ono provjeri što se događa i da tu pauzu prekine.

4. Mnoga manja djeca pogledom prate svoje ruke. Ako dijete osjeća sigurnost prilikom vaših dodira, uzmite mu ruku i postavite ju odmah do vašeg lica. To će automatski imati učinak da vas dijete lagano pogleda. Ponavljajte to često prilikom dijeljenja pozitivnih emocija tako da dijete povezuje pogled u lice sa nečim pozitivnim. Najgori mogući trenutak da od djeteta zatražite da vas pogleda je kada ste ljuti ili ga korite. Kontakt očima u tim trenucima je posebno zastrašujuć, a dijete može povezati kontakt očima sa negativnim emocijama.

Da zaključimo, nemojte zahtijevati kontakt očima, već pozovite dijete izrazima lica i naglašenim gestama. Nikako nemojte dijete primiti za bradu i okrenuti djetetovo lice prema vašem. Poticanje pogleda prema vašem licu koristite u svrhu dobivanja informacija ili dijeljenja pozitivnih emocija, ne nužno i zbog kontakta očima. Što je dijete opuštenije i što se ono u vašem prisustvu osjeća sigurnije, vjerojatnije je da će se i češće osvrtati prema vašem licu. Ako ćete inzistirati na pogledu, biti će vas u strahu pogledati. Odnos se stvara kroz sigurnost i prihvaćanje, a ne upute i naredbe.

Pronalaženje zlatne sredine 

Mnogi roditelji se pitaju što mogu učiniti da dijete ostvari bolji kontakt očima kako bi se ono činilo zainteresiranijim za druge osobe, te zbog koristi koju kontakt očima može pružiti. No, istovremeno se i roditelji sami često fokusiraju na različite dijelove lica kako bi ostavili dojam da gledaju u oči. Kroz istraživanja koja su mjerila praćenje pogleda kod osoba sa autizmom se pokazalo kako one najčešće gledaju u smjeru usta. Gledanje u usta može biti i od pomoći osobama sa poteškoćom u obradi slušnih informacija, jer promatranjem usana pomažu sluhu pri razumijevanju. Neke osobe kako bi ostale pristojne, te da ih ne preplave osjećaji gledaju u čelo, jagodičnu kost i slično. Stvar je osobnog izbora.

Ako želite ostvariti kontakt očima sa nekom osobom na što je nenametljiviji način moguće, nakratko koristite lagani kontakt očima pri izmjenama govora sa sugovornikom. Kratak kontakt očima uspostavite kada sugovornik završi sa svojom rečenicom kao znak da vi započinjete, a nakon što odgovorite, ponovno pogledajte ga kao znak da je vaš red završio. Tim načinom sugovorniku pokazujete svoju zainteresiranost, povezanost i pažnju. Također, i vi odvraćate pogled. Većina ljudi ne zadržava kontakt očima na dulje vrijeme jer se pritom stvara osjećaj neugode.

Izbor da li će netko održavati kontakt očima ili ne bi uvijek trebao biti stvar izbora osobe u skladu sa njenom komfornom zonom. Nikada ne forsirajte kontakt očima i ne okrećite mu glavu u smjeru vašeg lica.

Nikada nemojte dopustiti niti nastavnicima, stručnjacima ili bilo kojoj dobronamjernoj osobi da okreće djetetovu glavu uz uputu “pogledaj me!” Već je dovoljno loše što se riječima inzistira na pogledu, no fizičko okretanje glave je svojevrsni napad na djetetovu sigurnost. Dijete će imati poteškoća u građenju odnosa sa vama ukoliko ga budete tjerali da vas gleda u oči. Ništa ne potiče toliki strah i tjeskobu nego kada vas druga osoba primi za bradu, okrene vam glavu i unese vam se u lice. Djeluje zastrašujuće, djeluje prijeteći. Ako želite da vam se dijete u vašem prisustvu osjeća sigurno, prihvaćeno i sposobno, ne prisiljavajte ga na kontakt očima, kao niti na bilo koji drugi način interakcije. Dijelite, povezujte se, potičite i vremenom ćete zadobiti povjerenje i uzajamnost. “Radi sa mnom, vjeruj mi, poštuj me i biti će uzajamno! Prisiljavaj me i izgubit ćeš me!“

izvor

Pročitajte i:

Pogledajte svijet očima osobe s autizmom

Da li smo spremni na test koji može pred-dijagnosticirati autizam kod beba?

Može li rutinski test reakcije zjenice predvidjeti autizam?

Zamislite samo! – Pogled u spektar

 

Pomoć u učenju kroz razvijanje emocionalne stabilnosti

Oznake

amigdala, braingym, emocije, emocionalna stabilnost, emocionalna zrelost, limbički sustav, moždano deblo, regulacija, učenje

Mnogi sustavi u djetetovom tijelu sudjeluju u kontroli emocija te iniciraju katkad složeni psihološki odgovor na emocije. U mozgu postoje dva sustava koji dijele važnu zadaću regulacije djetetovih emocija. Oba imaju jasne uloge ali sa različitim ciljevima na unutarnje i vanjske zahtjeve. No, međusobno su povezani u zajedničkom cilju prepoznavanja i obrađivanja emocija i emocionalnih potreba. Ti sustavi su odgovorni za emocionalno “uzemljenje” i regulaciju.

Limbički sustav i moždano deblo 

Moždano deblo i strukture limbičkog sustava koje ga okružuju fokusiraju se iznutra na naše preživljavanje, emocionalne i neposredne potrebe. Limbički sustav je označen kao sustav koji je odgovoran za niže funkcije u moždanoj hijerarhiji što znači da ako dijete još nije razvilo niže razine učenja (motoričke vještine), neće moći na pravilan način funkcionirati na višim emocionalnim razinama. Nadalje, to može uzrokovati emocionalnu nezrelost i da se dijete u nekim situacijama zablokira, te reagira strahom ili panikom.

Moždana kora

Moždana kora regulira više funkcije poput interakcije i emocionalnog odgovora na vanjski svijet. Ako dijete ne funkcionira na nižim razinama, neće funkcionirati ni funkcije moždane kore u regulaciji viših funkcija. Djetetova sposobnost regulacije svojih emocija i odgovora na njih u smislu logičkog i racionalnog razmišljanja će biti ugrožena.

Kako emocije utječu na učenje

Odrasle osobe kroz višestruka iskustva i prilagodbe u ponašanju uokvire svoje emocije na društveno prihvatljiv način, a da pritom uspiju postići zadovoljavajući odgovor u danoj situaciji. Dijete to neće uvijek biti u mogućnosti, pogotovo ako ima nedovoljno razvijen limbički sustav. Iskustva i mehanizmi nošenja se razlikuju od djeteta do djeteta, te su nedovoljno razvijeni. Ono dijete koje ima poteškoće u učenju može biti ometeno mnogim čimbenicima pri učenju u određenom prostoru, te to može potaknuti različite emocije koje vode do visoke razine stresa, sloma, tantruma, pa čak i potpunog isključivanja. Suočeno frustracijama, brigom, tugom ili sramom, dijete gubi pristup pamćenju, razumijevanju, te ponekad i mogućnošću povezivanja. Sam prijedlog čitanja na glas u razredu kod tog djeteta može izazvati paniku. Dijete u strahu postiže slabiji učinak i nije u stanju savladati nove informacije. Mnoga djeca zbog emocionalnog stresa imaju oslabljeni intelektualni kapacitet.  Ovakvo stanje je često prisutno kod djece sa teškoćama u učenju i razvojnim kašnjenjem. U mnogo slučajeva njihove emocije nalikuju prekidaču, te kada su u povišenom emocionalnom stanju, njihova sposobnost učenja slabi.

Dijete vremenom nauči prepoznati osnovne emocije povezane sa predmetima, osobama i situacijama. Dijete nauči što je dobro, loše, što mu se sviđa ili ne sviđa. Nije čudno da sposobnost učenja pada ukoliko se u učionici nalazi više loših iskustava od pozitivnih. Važno je zapamtiti da ako djetetov mozak ne radi na odgovarajući način na nižim razinama, ne može raditi niti na višim razinama. Te funkcije (mirno sjedenje, reguliranje emocija, prikladno ponašanje i odgovaranje na društvene zahtjeve) trebamo učiniti automatskima prije nego dijete postane sposobno čitati, riješiti zadatak, pisati ili odgovarati na pitanja. Zbog emocionalnog stanja ili nerazvijenog limbičkog sustava se energija potrebna za slušanje uputa i vježbanje zadataka troši na reguliranje emocija i smirivanje.

Moramo priznati da emocije postoje. Povezanost djetetovih emocija i sposobnosti učenja je zanemarena. Djeca ne uče emocije na isti način kao abecedu ili nove riječi. Učitelji, roditelji i asistenti ne mogu na jednostavan način mijenjati djetetova emocionalna stanja, ali ih ne bi trebali niti ignorirati. Pripremanjem okruženja koje je podrška djetetovom emocionalnom razvoju nećemo samo podilaziti djetetovim emocijama, nego ćemo stvoriti preduvjet za bolje učenje i kritičko razmišljanje.

Regulacija emocija: Moždano deblo i limbički sustav

Moždano deblo i limbički sustav su međusobno opsežno povezani kroz tjelesne sustave, organe i osjetilne živce, te neprestano reagiraju i reguliraju tjelesne funkcije. Retikularni aktivacijski sustav, koji se nalazi na vrhu moždanog debla, se ponaša poput alarma i regulira pažnju integriranjem senzornih podataka. Limbički sustav ima ključnu ulogu kao emocionalni regulator, te upravlja pamćenjem. Emocije i pamćenje su međusobno povezani i grade emocionalno pamćenje koje stvara djetetove reakcije na određene situacije, iskustva i učenje.

Druga važna struktura u emocijama je amigdala koja se smatra vratarom emocija u mozgu. Smještena je na granici između donjih struktura limbičkog sustava i moždane kore. Prvenstvena zadaća joj je filtriranje dolaznih senzornih informacija i započinjanje procesa odgovaranja na njih.

Sve strukture limbičkog sustava su izrazito međusobno aktivno povezane, a sam limbički sustav se sastoji od limbičkog režnja, hipokampusa, amigdale, hipotalamusa i prednjeg dijela talamusa. Njihova međusobna povezanost je vrlo složena i zajedno sudjeluju u svim ponašanjima. Emocije moraju biti koordinirane racionalnim ponašanjem kroz pripravnost retikulacijskog aktivacijskog sustava.

Regulacija emocija: Moždana kora

Moždana kora zauzima najveći dio našeg mozga. Sastoji se od živčanog tkiva i okružuje limbički sustav. Moždana kora ima sljedeće primarne uloge:

• Prima, organizira i interpretira senzorne informacije
• Donosi razumne odluke
• Stvara emocionalni odgovor

Znamo da desna polutka mozga ima značajnu ulogu u reguliranju emocija, dok je lijeva više fokusirana na logičko razmišljanje i zaključivanje. Dok se lijeva strana mozga (organizacija i logika) u potpunosti ne razvije, predškolska djeca više koriste desnu stranu mozga (kreativnost i emocije). Na primjer, desna strana je fokusirana na prepoznavanje lica, gesta i boje glasa kod učitelja, dok se lijeva fokusira na ono što je učitelj rekao. Obje polutke različito odgovaraju na suprotne emocije. Lijeva strana obrađuje pozitivne emocije koje dovode do društvenog ponašanja poput smijeha, radosti i uzbuđenja. S druge strane, desna polutka obrađuje negativne emocije u svrhu povlačenja (tuga, strah, gađenje).

 

“Crossing the Midline” vježbe za emocionalnu stabilnost

Iz tog razloga koriste se “Crossing the Midline” aktivnosti kako bi se potaknule obje moždane polutke na zajednički rad. Kada obje strane rade zajedno, dijete ima na raspolaganju veću sposobnost emocionalne regulacije, pa tako i učenja.

 

“Top to Bottom” vježbe za emocionalnu stabilnost

Ove vježbe potiču razvoj limbičkog sustava i moždane kore za emocionalnu stabilnost. Vježbama se prelazi gornjim dijelovima tijela preko donjih, a dijeli ih zamišljena linija. Vježbe pomažu djetetu stabilizirati emocije, osjećaj za vrijeme, ritam, a time i pomažu pri učenju.

Top to Bottom vježbe – video

 

 

 

 

Autizam i bježanje

Bježanje ili lutanje je vjerojatno najopasniji oblik ponašanja kod djece iz autističnog spektra. Jedan je od vodećih uzroka smrti kod djece sa autizmom, te izvor najvećeg straha za roditelja djeteta iz spektra autizma.

Započet ćemo sa statistikom koja je preuzeta sa stranice udruženja AWAARE (Autism Wandering Awareness Alerts Response Education).

Prema podacima iz travnja, 2011:

• Otprilike 49% djece sa autizmom pokušava pobjeći iz sigurnog okruženja što je otprilike 4 puta više nego kod njihove braće i sestara koji nemaju autistični poremećaj.
• Više od 33% djece sa autizmom koje je pobjeglo nisu ili su vrlo rijetko u stanju iskomunicirati svoje ime, adresu ili broj telefona.
• 66% roditelja čije dijete je pobjeglo je prijavilo da je dijete bilo u opasnosti od stradavanja u prometu.
• 32% roditelja čije dijete je pobjeglo je prijavilo da je dijete bilo u opasnosti od utapanja.
• Djeca sa autizmom u dobi između 7 i 10 godina otprilike 8 puta češće odlutaju nego njihova braća i sestre koji nemaju poremećaj iz autističnog spektra.
• 50% roditelja čije dijete sa autizmom je pobjeglo nikada nije primilo nikakav oblik edukacije ili uputa od stručnjaka.
• Američko Nacionalno udruženje za autizam (NAA) otkriva kako je između 2009 i 2011 udio utapanja u smrtnim posljedicama bježanja iznosio čak 91%
• 23% od ukupnog broja smrtnih slučajeva zbog bježanja kod djece sa autizmom, dogodilo se dok ih nisu čuvali roditelji.
• LINK na istraživanje na uzorku od više od 1200 djece

Kao zaključak navodi se kako je lutanje jedno od najtežih i najzahtjevnijih autističnih ponašanja koje je potrebno držati pod kontrolom. Mnoge strategije za kontrolu ovog ponašanja uključuju kontrolu okoline, te korištenje tehnologije za praćenje djeteta.

“Ako je nestalo dijete sa autizmom, prvo pretražite oko vode” – Američko udruženje za autizam

UZROCI BJEŽANJA

Kao uzroci ovog ponašanja navode se brojna stanja koje mogu dovesti do toga da se dijete navede na bijeg. Obično su to različite poteškoće u izvršnom funkcioniranju udružene sa poteškoćama senzorne obrade.

Izvršno funkcioniranje:

1. Dijete sa autizmom često ima slabu svjesnost o granicama, te vidi samo ono čime je u tom trenutku privučeno. Dijete ne razaznaje da prelazi granice dozvoljenog.
2. Dijete sa autizmom često ima slabu kontrolu reakcije sa smanjenom sposobnošću da ublaži svoje reakcije, tj. ponaša se bez razmišljanja.
3. Dijete sa autizmom često ima slabu svjesnost o opasnosti koja mu prijeti, te ima slabu sposobnost primjene zaštite u trenutku opasnosti.
4. Dijete sa autizmom se često ponaša toliko impulzivno da nema sposobnost kontrole onoga što radi u trenucima dok to radi. Obično se kreće brže nego što to može kontrolirati, te iz tog razloga dijete i dalje ulazi u vodu iako mu ona prelazi preko glave.
5. Dijete sa autizmom često ima ograničenu sposobnost za predumišljajem, te razmišljanja o posljedicama svojih radnji. Pa čak i ako je prošli puta bilo u velikoj opasnosti, to neće utjecati na njegovo ponovljeno ponašanje.
6. Dijete sa autizmom često postaje opčinjeno nekim stvarima koja ga privlače, te ne može preusmjeriti pažnju sa toga.

Druge značajke koje su česte u mnogo, ali ne u svim slučajevima bježanja:

1. Najčešće se takvo ponašanje događa u djetetovoj dobi između četvrte i devete godine života, te se povlači kako dijete stječe bolje regulacijske vještine (impulsna i emocionalna regulacija).
2. Češće se događa kod djece koja su senzorno osjetljivija kao sredstvo za uklanjanje neugode uslijed senzorne preopterećenosti.
3. Češće se javlja kod hiperaktivne djece koja traže uzbuđenje i stimulaciju. Ta djeca su često vrlo aktivna, slabo organizirana, te im je potrebna stalna stimulacija kako bi se osjećala ugodno.
4. Češće se događa kod djece koja imaju poteškoće sa pretjeranom zaokupiranošću, te iz tog razloga imaju problema sa preusmjeravanjem pažnje sa onoga što ih privlači.
5. Češće se događa kod djece sa ograničenim govornim sposobnostima. Vjerojatno iz razloga što ne mogu na drugi način postići i izraziti ono što žele.
6. Češće se događa kod djece koja imaju poteškoća u praćenju vodstva svojih skrbnika. Teže tome da urade što žele, baš kada to oni žele, uz malo ili nimalo traženja pomoći od druge osobe. Ova djeca su obično u fazi gdje se opiru vodstvu, te moraju imati kontrolu nad svime što im se događa.

No, treba uzeti u obzir da je svako dijete sa autizmom drugačije, te da uzroci u pojedinim slučajevima mogu uključivati od svega gore navedenog, samo ponešto od toga, pa do nijednog od navedenih uzroka. Često se u podlozi mogu pronaći varijante navedenoga (senzorne poteškoće, potreba za stimulacijom itd.). Roditelji i stručnjaci mogu reducirati poneke od ovih poteškoća. Primjerice, korištenjem stroge senzorne dijete za dijete koje ima nedovoljno nadraženi živčani sustav ili korištenjem antifona kako bi prigušili za dijete prejake zvukove kada se ono odvodi u glasno okruženje.

ZAŠTITA JE UVIJEK NAJVAŽNIJA

Obzirom da je bježanje, tj. lutanje jedno od najvećih prijetnja djetetovoj sigurnosti, prva linija obrane je dobro planiranje sigurnosti i zaštite. Najčešće proaktivne strategije se sastoje od:

• Brave, zasuni i ostale barijere koje će zadržati dijete od bježanja iz doma.
• Detektori pokreta i kamere koje će pratiti djetetovo kretanje u kući i oko nje.
• Alarm koji će nas obavjestiti kada dijete napusti kuću.
• Visoke ograde u dvorištu.
• Uređaji za praćenje (GPS, GSM, Wi-Fi) za lociranje djeteta u slučaju da uspije pobjeći.
• Pločica sa osobnim podacima pričvršćena za djetetovo tijelo ili odjeću.
• Ispisani profil djeteta i sliku koju ćete dati osobama koje prve priskaču u pomoć pri traženju.
• Obavijestiti susjede da vas uzbune vide li dijete van dvorišta.

Iako se učestalost bježanja razlikuje od djeteta do djeteta, najbolje što možete učiniti je da pretpostavite kako će vaše dijete pobjeći prvom ponuđenom prilikom. Budite stalno na oprezu postavljajući prepreke (brave, zasune…), alarm, detektore pokreta i uređaja za praćenje u slučaju da pobjegne.

PROAKTIVNE STRATEGIJE ZA REDUCIRANJE INTERESNOG KRETANJA

Kao što je ranije navedeno, prva linija obrane su strategije zaštite kako bi se maksimalno povećala djetetova sigurnost. Druga linija obrane je proaktivno eliminiranje nekih uvjeta koji motiviraju dijete na bijeg. Postoje mnogi razlozi zbog kojih dijete bježi, a jedan od njih je kretanje za predmetom od interesa. Niže su neke od proaktivnih strategija za smirivanje potrebe za interesnim kretanjem.

• Neka djeca su toliko fiksirana na neki svoj interes (npr. voda, šuma, hrana…), te je privlačenje toliko jako da će dijete pobjeći kako bi pronašlo svoj interes.
• Ako kod kuće postoji nešto što ga toliko privlači, pokušajte mu pružiti češće izlaganje tom interesu. Na taj način dijete se neće imati potrebu išuljati kako bi ga samo pronašlo. Za početak omogućite pristup interesu neometano, a vremenom neka dijete zasluži interes prethodno rješeći jednostavan zadatak.
• Zabilježite davanje interesa u slikovni dnevni raspored ili kalendar kako bi djetetu taj događaj bio predvidljiv. Postavite sliku na način da dijete vidi kako će se njegov interes dogoditi. Za početak, ako je taj interes u blizini doma, možete postaviti sliku na raspored dva puta. Svaki puta dok se vratite, posjetite vizualni raspored, te prodiskutirajte kada će se događaj opet dogoditi. Na ovaj način će dijete razumjeti da će se događaj ili predmet od interesa ubrzo ponoviti. (Na primjer, nakon večere ćemo ići ponovno).
• Također, dobro je koristiti vizualni raspored jer će dijete moći vidjeti strukturu svog dana. Dijete može vidjeti koji se događaji trebaju odviti kako bi primjerice krenuli u šetnju. To će dijete motivirati da bude zaposleno čineći rutinu kako bi kasnije išlo u šetnju.
• Nadalje, dajte djetetu mogućnost da zatraži taj događaj ili predmet od interesa. Ako je dijete neverbalno, te ne koristite vizualni raspored, postavite sliku interesa na hladnjak kako bi dijete lakše do njega došlo. Neka vam dijete uvijek prije kretanja preda sliku kako bi naučilo povezati sliku sa događajem. Na početku ga odvedite svaki puta kada vam donese sliku. Nakon nekog vremena napravite zadršku i objasnite djetetu kada ćete ići zajedno (nedugo nakon zahtjeva). Ono što želimo postići je da dijete radije zatraži da ide, nego da pobjegne. Slika postaje centar komunikacije
• Pokušajte pronaći što je moguće sigurniji put do te atrakcije, odnosno interesa. Tim putem idite prilikom svakog posjeta. Na taj način ćete u slučaju bijega znati kojim je putem krenuo i povećati djetetovu sigurnost pri dolasku do interesa
• Čvrsto inzistirajte na tome da pri zajedničkim odlascima do atrakcije naglašavate da vas dvoje zajedno idete, a ne ono samo. Drugi način je da sa sobom imate dvije slike. Na prvoj ste vas dvoje zajedno, a na drugoj je dijete samo sa znakom Ne! (u crvenom krugu preko kojeg stoji dijagonalna linija). Često naglašavajte kako može ići samo sa vama, a ne samo.
• Ako je moguće povežite neki predmet kojeg ćete koristiti samo zajedno uz atrakciju. Na primjer, ako se dijete voli igrati u pijesku uz jezero, uzmite kanticu i igrajte se zajedno. Kantica će asocirati da je to nešto što radite zajedno. Držite kanticu van dosega, tako da to može raditi isključivo sa vama. Pri sljedećem posjetu uzmite fotoaparat i slikajte kako se zajedno igrate sa kanticom u pijesku. Napravite mali album. To će vam dati priliku da sa djetetom o nečemu razgovarate, izgradite čvrsta sjećanja. Kod djeteta će se primijeniti pozitivno razmišljanje u smjeru da bi radije bilo kod interesa ili atrakcije u vašem društvu nego samo.
• Djeca koja su jako privučena određenim stvarima u zajednici (poput dizala), željet će otrčati do atrakcije svaki puta kada su joj blizu. Ako je moguće posjetite atrakciju čim stignete na određeno mjesto, te postavite granice. („Ići ćemo dizalom gore i dolje dva puta.“). Zatim objasnite djetetu da možete ponoviti prije odlaska kući. Ako je moguće koristite mobilnu ploču za vizualni raspored sa slikama što ćete raditi. Prva i zadnja slika neka bude atrakcija, tj. interes.

Ove strategije pružaju djetetu mentalnu mapu prethodno vidjevši što će se kasnije dogoditi, te kada će moći uživati u svojem interesu ili atrakciji. Bez obzira koliko ugradili proaktivnih strategija, ponekad će ipak interes biti neodoljiv. Drastično ćete smanjiti incidenciju bježanja, no najvjerojatnije će dijete ponovo pokušati. Nekoj djeci je ono što ih toliko privlači teško identificirati, te ih može privući bilo što. Ta djeca zahtijevaju stalni nadzor do trenutka kada odrastanjem steknu vještinu samokontrole.

VAŽNO: Ove metode potrebno je uvoditi uz stručnu konzultaciju kako bi sa maksimizirala sigurnost.

PROAKTIVNE STRATEGIJE ZA IZBJEGAVANJE SENZORNE PREOPTEREĆENOSTI

Rekli smo da je jedan od glavnih razloga koji navodi dijete sa autizmom na bježanje pokušaj izbjegavanja nečega što mu čini neugodu. To može uključivati preplavljanje uslijed senzornog preopterećenja, preopterećenja informacijama ili intenzivno uzbuđenje. Također to može uključivati i pokušaj izbjegavanja neželjenih zahtjeva, nesigurnost ili neizvjesnost (neznanje što može očekivati ili što se od njega očekuje).

Osnovni postupci:

1. Pokušajte zabilježiti od čega dijete bježi (senzorika, zbunjenost, zahtjevi…) i na koji način to najčešće pokušava učiniti. Što više znamo, lakše se možemo pripremiti.
2. Pronađite načine kako možete ili promijeniti okruženje, zahtjeve kako biste smanjili preopterećenje (utišajte zvukove, prigušite svjetla, dućane posjećujte kada nije gužva…) ili prilagodite okruženje na način da ćete sakriti ili omesti izvor preopterećenja (slušalice, sunčane naočale..)
3. Budite svjesni kada se najčešće događaju pokušaji bijega (jaki zvukovi, povećani socijalni zahtjevi, jako uzbuđenje) i povećajte nadzor i podršku kako biste pomogli djetetu da se nosi sa onime što mu stvara neugodu. Na taj način smanjujete mogućnost bijega.
4. Povećajte djetetovo razumijevanje i umanjite mu tjeskobu na način da ga na vrijeme pripremite na ono što će se dogoditi. Pokažite mu što će se dogoditi, što se od njega očekuje, koliko dugo će trajati i što će se poslije dogoditi. Bježanje se češće događa u situacijama kada dijete nije spremno na ono što se događa. Što je veće djetetovo razumijevanje, manja je tjeskoba i vjerojatnost da će pobjeći.
5. Objasnite dijetetu prije događaja što treba učiniti u slučaju senzornog preopterećenja (napustiti događaj, otići u kupaonu i slično) ili kako zatražiti pomoć u slučaju da mu je nešto preteško. Unaprijed objasnite djetetu kako bi ono trebalo reagirati.
6. Pružite djetetu i drugačiju mogućnost komunikacije u slučaju da je preopterećeno. Gesta, slika i slično može poslužiti. Potičite ovakav način komunikacije kada god je dijete preopterećeno ili uzbuđeno.
7. Tražite rane znakove preopterećenosti, uzbuđenja ili uzrujanosti (pojačani tjelesni pokreti, samostimulacija, proširene zjenice i slično), te ga podsjetite da koristi zamjensko ponašanje (drugačiji način komunikacije) kako bi brzo moglo napustiti neugodno okruženje.
8. Koristite česte pauze tijekom događaja koji duže traju kako bi dijete dobilo priliku da se rekuperira prije nego dođe do preopterećenja.
9. Napravite ljestvicu od najmanje stresnih do najstresnijih situacija kako bi predvidjeli mogući bijeg. Započnite sa čestim izlaganjem manje stresnim događajima kako bi dijete imalo priliku uvježbati drugačiji oblik komunikacije i traženja pomoći u stresnoj situaciji. Postupno produljujte boravak u stresnom okruženju dok u potpunosti ne usvoji zamjensko ponašanje. Kada usvoji najmanje stresni događaj, krećete na vježbanje prvog slijedećeg na ljestvici.
10. Ako tijekom događaja dijete pokuša pobjeći, spriječite ga i upozorite da mora koristiti zamjensko ponašanje. Pokušajte to izvesti na način da ne može pobjeći iz situacije trčanjem, već samo komunikacijom. Preusmjerite ga da prikladno komunicira, a tek onda mu dozvolite da se udalji.

Bježanje je vrlo opasno ponašanje specifično za osobe sa autizmom. Uvijek trebate imate ugrađen sustav zaštite (brave, zasuni…) jer bez obzira koliko ste proaktivni, bježanje se može dogoditi u bilo kojem trenutku. Kada ste suočeni sa djetetovim trčanjem od neželjenih događaja i neugode, pokušajte smanjiti uzrok stresa, budite djetetu pomoć i podrška, te mu pružite drugačiji, lakši način da iskomunicira potrebu za napuštanjem događaja koji će zamijeniti potrebu za trčanjem i bijegom.

 

izvor

Kako pomoći djetetu sa autizmom

 

Neka si dijete samo odredi brzinu i ritam!

Mnogi od vas su sigurno primijetili kako vaše dijete ima neku svoju brzinu i ritam kada nešto obavlja ili radi. I ne možete to ubrzati. Mnoga djeca iz autističnog spektra imaju sporiju obradu informacija i sporije reakcije. Često ih pokušavamo požuriti, ali to nam nikada ne uspijeva. Ukoče se, opiru se pritisku, što naposljetku učini stvari još težima. Što više pritščemo, oni se jače opiru. To je zato jer mozak ne može raditi brže nego što obrađuje informacije. Dolazi do panike, kočenja ili bježanja od situacije. Zato uvijek moramo imati razumijevanja i dopustiti djetetu da samo odredi brzinu kojom će nešto raditi. Nažalost, za nas je to neugodno, no vašem djetetu je to itekako neophodno. Prirodno je težiti da dijete prati naš ritam, ali to najčešće nije moguće. Neka dijete samo odredi svoj ritam kako bi se osjećalo ugodno i uspješno!

Umanjite nedoumice: razdijelite, usporite, i učinite jasnim!

Određena područja mozga osobe iz autističnog spektra su drugačije povezana od naših. Zbog slabih neuroloških veza među centrima mozga, teško im je brzo obraditi istovremene viševrsne informacije. Mozak neurotipične osobe može savladati takve informacije i obraditi ih bez problema. Osoba iz spektra treba obrađivati informacije jednu po jednu, spajajući ih u cjelinu na svjesnoj razini. One moraju promisliti ono što mi već podsvjesno razumijemo. Zbog toga se obrada podataka usporava i opterećuje.

1. „Razdijelite!“ Prvo što trebamo prestati raditi je istovremeno davati viševrsne informacije, te očekivati da dijete istovremeno izvršava nekoliko koraka zadatka ili cijeli zadatak. Potrebno je zadatak razdijeliti. Informacije dajte jednu po jednu, kako bi ih dijete moglo obraditi i povezati u cjelinu. Razdijelite zadatak na jednostavnije korake i prikažite slijed radnji. Dajte djetetu informacije za svaki korak kako bi ih dijete promislilo.
2. „Usporite!“ Zbog toga što dijete nije u mogućnosti odjednom obraditi istovremene viševrsne informacije, te ih mora obrađivati jednu po jednu, usporite protok informacija i dajte djetetu vremena da ih obradi (promisli). Dajte kratke izjave. Možda ćete trebati djetetu dati 10-30 sekundi da obradi informaciju i vrati odgovarajući odgovor ili reakciju. Neka dijete odredi brzinu kojom će raditi kako ne bi došlo do preplavljivanja. Kada komunicirate i učite razdijelite i usporite upute, dajući djetetu dovoljno vremena da obradi informacije i odreagira.
3. “Učinite jasnim!” Prijeđite na bit i budite jasni. Djeca iz autističnog spektra razmišljaju konkretnim i detaljnim podacima. Njima trebaju vrlo konkretne, doslovne informacije koje su činjenice bez pretpostavki i zaključaka. Prijeđite na bit, držite se smisla i učinite to doslovno i činjenično. Kada god je moguće prikažite informacije vizualno da ih dijete vidi. Pisane riječi, slike, dijagrami, grafovi i objekti omogućavaju djetetu samostalan pristup rješenju. Naše riječi su prolazne i lako se izgube u prijevodu.
4. “Recite što mislite i mislite što izgovorite!“ Nemojte okolišati, uljepšavati stvari ili bilo što pretpostavljati. Budite činjenični i dosljedni. Ništa više, niti manje od toga. Djeci iz spektra je potrebno da znaju da su informacije dosljedne i predvidljive. Nedosljednost i nepredvidivost ih može odvesti u paniku. Ako ne mogu razumjeti i predvidjeti, ne mogu ni vjerovati.

Naš način razmišljanja i komunikacije je značajno drugačiji. Stoga im trebamo ponuditi informacije na način na koji ih oni mogu razumjeti, obraditi i iskomunicirati. Jednostavnije rečeno, da bi postigli učinkovit odnos potrebno je da mi usporimo svoj svijet, razdijelimo ga, usporimo i učinimo jasnijim!

Razjasnite, potvrdite, predočite i razmotrite!

Dijete iz autističnog spektra se plaši neizvjesnosti. Njemu je većina našeg svijeta kaotična i zbunjujuća. Kada od njega imate očekivanja ili ga vodite na neki događaj ili aktivnost, unaprijed ga pripremite tako što ćete mu predočiti što će se dogoditi i što ono može očekivati. Izložite im mentalnu mapu kako bi povećali razumijevanje i umanjili napetost. Kada predočavate:

Razjasnite

• Razjasnite što može očekivati da se dogodi. Konkretno objasnite što će se dogoditi, koliko će trajati i što će se dogoditi nakon toga. Učinite događaj što je moguće predvidljivijim.
• Razjasnite što se od njega očekuje. Što će on trebati učiniti, te kakvo se njegovo ponašanje očekuje. Razjasnite i što će ostali raditi.
• Prepoznajte moguće teške situacije (čekanje, razgovor sa drugima, dijeljenje predmeta sa drugom djecom i slično) i podsjetite na naučene strategije nošenja sa stresom. Predvidite prepreke i napravite plan. Predočite kako će se dijete s tim nositi.
• Napravite plan za bijeg! Budite sigurni da dijete zna kako da izađe iz određene situacije ako ga ona preplavljuje.

Potvrdite

• Nemojte pretpostaviti da dijete razumije. Neka vam potvrdi da razumije.
• Ponovno prođite kroz stavke koje ga zbunjuju sve dok vam ne potvrdi da razumije što može očekivati i kako će se snaći.

Predočite

• Predočite si informacije kada planirate događaj i ponovite to prije samog odlaska.
• Povremeno si kroz aktivnost predočite svaki novi razvoj događaja ili promjene.

Razmotrite

• Nakon događaja razmotrite kako je prošlo. Raspravite što je bilo dobro, što ne, te što bi sljedeći puta trebalo biti drugačije.

 

Umanjite zbunjenost: pružite mentalnu mapu!

Drugi koncept koji je važan za pružanje podrške djetetu iz autističnog spektra je pružanje „mentalne mape“ kojom ono upravlja našim zbunjujućim svijetom. Mnogi pisci sa autizmom pišu kako izgleda da mi (neurotipične osobe) imamo mentalne mape koje nam pomažu dok se krećemo po svijetu. Razumijemo nepisana pravila, nevidljive odnose i apstraktne kontekste. Te mape nam pružaju automatsko značenje i smjernice za ta pravila, odnose i kontekste. Osobe iz autističnog spektra nemaju te mape, a bez njih su izgubljene. Posljedično, naš svijet je nejasan, zbunjujuć i njima nepredvidiv što stvara jaku nesigurnost i tjeskobu.

1. Predvidljive rutine i vizualni rasporedni (pisani ili u slikama) su vrlo važni. Razdijeljivanje bliske budućnosti čini život razumljivijim i predvidljivijim. Planiranje dana ili dijela dana, te potom pisanje ili slaganje slika na raspored pruža čvrstu predvidljivost danu. Bez obzira o kojem se načinu rasporeda radi, planiranje i slaganje rasporeda postavlja mentalnu mapu. Kroz promjene se lakše prolazi ako su unaprijed predstavljene.
2. Za svaki događaj na rasporedu se unaprijed pripremite predočavanjem onoga što možete očekivati. Na primjer, što znači „idemo u trgovinu“. Što to znači? Kamo idemo? Što ćemo raditi? Koliko će to trajati? Što možemo, a što ne možemo kupiti? Pripremati se unaprijed znači predočiti djetetu što ono može očekivati da će se dogoditi, što se od njega očekuje, koliko će trajati i na kraju (ne manje bitno), što će se potom dogoditi. Predstavite za sve dijelove cjeline što se očekuje, te koje su granice (npr. kupujemo samo ono što je na popisu). Predstavite djetetu mentalnu mapu kako bi mu olakšali put. Nemojte ništa pretpostavljati. Budite što detaljniji i kristalno jasni.
3. Imajte plan B! Ne događaju se uvijek stvari onako kako očekujemo. Međutim, za uobičajene prepreke koje se redovito javljaju imajte plan B. Ako planirate događaj na otvorenom, a pada kiša, imajte pripremljenu drugu opciju. Ako je potrebno čekati dulje od planiranog, imajte sa sobom nešto od aktivnosti koja će popuniti prazninu (kutiju s alatom, omiljenu igračku i sl.). Predvidite prepreke i imajte pripremljen plan B. Nemojte zaboraviti djetetu predstaviti plan B unaprijed kako bi plan B djetetu bio predvidljiv ukoliko do njega dođe.

Pružanjem mentalne mape na gore opisan način uvelike u djetetovom svijetu povećavate razumijevanje i predvidljivost, umanjujete tjeskobu i napetost, te gradite snažniji osjećaj sigurnosti. Kako će odrastati, biti će potrebno da nauče sami isplanirati svoj dan kako bi si stvorili mentalnu mapu. Započnite dovoljno rano i uključite dijete u svoje mapiranje kako bi ga osnažili i ohrabrili da i sam to radi kako odrasta.

Dodajte strukturu i predvidljivost u dnevnoj rutini

Obzirom da je za djecu iz spektra naš svijet kaotičan i zbunjujuć, ona su često tjeskobna, napeta i nesigurna. Nesigurnost ih plaši jer ga ne mogu adekvatno procijeniti, te se zbog toga osjećaju nesposobni da se njime nose. Vole predvidljive rutine, izložene planove, jasne početke i završetke, te vole znati što i kada mogu očekivati. Kada ne postoji predvidljiva struktura postaju tjeskobni i napeti, te traže kontrolu nad svim što im se događa kako bi se osjećali sigurnima.

Umanjite zbunjenost i nesigurnost u dnevnoj rutini 

• Pružite strukturu i predvidljivost u dnevnoj rutini .
• Izbjegnite što je više moguće zbunjujućih aktivnosti.
• Koristite predvidljive rituale za dnevne aktivnosti.
• Predočite događaje unaprijed.
• Pružite jasna, dosljedna pravila i očekivanja.
• Pružite jasne, čvrste granice i posljedice.

Strukturirani dnevni rasporedi

Napetost i tjeskoba se značajno umanjuje ukoliko znamo što će se dogoditi u bliskoj budućnosti. Strukturirani dnevni rasporedi (ova aktivnost dolazi iza ove aktivnosti, pa iza ove dolazi ova aktivnost) čine svijet mnogo razumljivijim i predvidljivijim. Ovi rasporedi mogu biti slikovni, popisi, u planerima ili aplikacija na pametnom telefonu. Uz to što se umanjuje tjeskoba, povećava se i osjećaj sigurnosti. Strukturirani dnevni rasporedi omogućuju osobi da se opusti i pripremi. Takvi rasporedi pružaju mentalnu mapu koja je potrebna da se vrijeme organizira i život učini predvidljivijim. Strukturirani dnevni raspored čine „vrijeme“ i „budućnost“ jasnijim i vizualnijim. Ako to mogu vidjeti, onda to mogu i obraditi! Pretvorite nevidljivu i nesigurnu budućnost vizualnom i predvidljivom.  Koristite vizualne rasporede i kod kuće i u školi. Kako će dijete odrastati, tako ga potičite da samo koristi rasporede ili aplikacije kako bi si stvorili vizualnu mapu. Djetetu ćete umanjit ćete napetost i povećati sigurnost!

Ugradite niz rutina u dnevni raspored

Što čete više uspijevati jednostavne dnevne rutine (ustajanje, odlazak u školu, povratak iz škole, ručak, priprema za spavanje, odlazak na spavanje) učiniti strukturiranima, dosljednima i predvidljivima, to će dijete postati automatiziranije, te će mu trebati manje obrađivanja informacija. Mi se svi oslanjamo na niz rutina koje moramo učiniti kako bi izvršili određenu radnju, i to činimo bez razmišljanja. Oblačimo se, tuširamo se i peremo zube na isti način, svaki dan i to bez razmišljanja. Činimo to automatski, navikom. Te radnje nam oduzimaju minimalno energije, dozvoljavaju nam da pritom mislimo o nečem drugom. Što više rutina postane navikom, manje se troši mentalne energije kako bi bez poteškoća prolazili kroz dnevne aktivnosti. Predvidljive rutine pomažu djetetu da ne postane preopterećeno.

Kako su ovi rituali za nas važni, tako su oni za djecu iz spektra vitalni. Rutine su osnova za sigurnost, te im pružaju određenu zaštitu. Vode ih kroz zbunjenost i čine život predvidljivim. Ukoliko prekinete rutine i osjećaj sigurnosti se kod djeteta urušava.

Pružite dosljedna pravila i očekivanja

Kako strukturirani rasporedi i rutine djetetu pružaju razumijevanje onog što će i kada će raditi, tako dosljedna pravila i očekivanja daju djetetu jasnu uputu kako će nešto uraditi. Pravila i očekivanja pružaju granice koje su potrebne djetetu kako bi znalo što je prihvatljivo, a što nije. Većina pravila i očekivanja su nevidljiva i „pretpostavljiva“. Za djecu iz autističnog spektra takva očekivanja nisu primjetna, ili su nejasna, nedosljedna i zbunjujuća. Bez sposobnosti da precizno iščitaju ta nevidljiva pravila i očekivanja, djeca iz autističnog spektra su ostavljena da pogađaju što je potrebno. Posljedično, ono što učine i kako to učine, ne odgovara onome što i kako mi očekujemo. Moramo biti doslovni, crno na bijelom i dosljedni u njihovom provođenju. Potrebno ih se dosljedno držati kako bi djetetu bila predvidljiva. Vjerojatno najveći izvor tjeskobe za osobe iz spektra su nejasna i nedosljedna pravila i očekivanja ugrađena u naše društvo.

Svi ovi prijedlozi značajno umanjuju potrebu obrađivanja informacija, trošak mentalne energije i minimaliziranje mogućnosti za propterećenje. Jednostavno, učinite djetetov svijet razumljivijim.

Učinite nevidljivo vidljivim!

Mnoge stvari iz našeg svijeta su nevidljive i pretpostavljene! Bilo da je to što učiniti, kada to učiniti, kako učiniti ili kako se ponašati, naš svijet je pun nevidljivih očekivanja za koje se pretpostavlja da su poznata. Neurotipične osobe lagano prolaze fleksibilno procijenjujući i slijedeći ove nevidljive granice. Osobe iz autističnog spektra se spotiču kroz život, pogađajući što je potrebno i da li to one zadovoljavaju. Za njih je nejasno i izazov ako se ne može vidjeti, dodirnuti, osluhnuti, okusiti ili pomirisati. Jednom kada razumiju nevidljivo pravilo ili očekivanje kroz dosljedna ponavljanja, tada su u redu sve dok ostajemo dosljedni tim pravilima.

Što je češće moguće trebamo nevidljivo učiniti vidljivim. Što, kada i kako nešto učiniti je potrebno jasno i vizualno prikazivati sve dok to ne postane rutinska navika.Učinite apstraktno konkretnim i uključite sva očekivanja u vizualne upute. Koristite slikovne ili pisane rasporede, popise i upute kako bi očekivanja učinili vidljivima i postojanima. Demonstrirajte i preuzmite djetetovu ulogu kako bi mu pokazali kako. Koristite fotografije i napravite strip od dijelova zadataka kako bi dijete podsjetilo na korake. Koristite video ili foto socijalne priče, zajedno sa demonstracijom i igrom uloga kako bi naučili dijete društvenim pravilima i očekivanjima. Za školsku djecu koristite pisane upute umjesto verbalnih. Nikada ne pretpostavite nešto što nije konkretno i sklono promatranju. Razjasnite i provjerite razumijevanje, te pružite vizualnu mapu onoga što se očekuje. Kada ste u nedoumici, to zapišite, ilustrirajte ili pokažite. Učinite nevidljivo vidljivim.

 

izvor

 

 

 

 

Učenje kroz povezivanje – aktivirajte desnu stranu mozga!

Djeca iz spektra autizma imaju slabije neurološke veze među različitim centrima u mozgu, što oslabljuje komunikaciju između tih centara. Slabo povezivanje u mozgu otežava osnovno funkcioniranje mozga. Jedna od tih integrativnih funkcija je povezivanje lijeve strane mozga (logika, analitika, detalji, činjenice), sa desnom (intuicija, kreativnost, društveno i emocionalno razumijevanje).

Za osobe sa autizmom se dobro zna da imaju poteškoća sa društvenim odnosima, stavljanjem u uloge drugih osoba, iščitavanjem neverbalne komunikacije i dijeljenjem emocija, a što su sve bitne stvari u društvenim odnosima. Najviše onog što prvo naučimo, naučimo upravo iz društvenih odnosa, to jest kroz imitaciju i slijeđenje vodstva drugih osoba. Mnoga djeca iz spektra autizma ne mogu učiti stavljajući se u ulogu drugih ili prateći njihovo vodstvo. Moraju učiti kroz individualno istraživanje, ne uspijevajući učiti iz primjera drugih, načinom na koja većina djece najbolje napreduje.

Jedno od posljednjih istraživanja po pitanju plastičnosti mozga je pokazalo kako mozak neprestano obnavlja veze kroz iskustvo. Svakim novim iskustvom i ponavljanjem već naučenog, mozak sebi stvara nove neurološke staze. Mozak može razviti čvršće neurološke veze kroz ponavljanje iskustava. Imajući to na umu, važno je djetetu omogućiti brojna ponavljanja kroz uobičajene dnevne aktivnosti, dijeleći iskustva sa drugim osobama u kontaktu sa djetetom. To ne znači da ćemo dijete učiti napamet treninzima društvenih vještina ili da ćemo ga gurati u situacije, pogotovo one koje uključuju više osoba, a u kojima će dijete postati preplavljeno. Učenje djeteta društveno odnosnim vještinama se provodi učenjem jedan-na-jedan kroz svakodnevnu interakciju sa roditeljima. Razvijanje društveno odnosnih vještina provodi se zajedničkim sudjelovanjem i dijeljenjem zajedničkih iskustava. Ove „Mi-ćemo“ aktivnosti pripremaju dijete da:

1. od vas zatraži informaciju
2. zajedno dijeli emocije
3. se stavi u vašu ulogu i
4. nauči uskladiti i regulirati interakciju sa drugim osobama.

Ovakva združena pažnja i dijeljenje iskustva sa drugom osobom se može događati kroz zajedničko sudjelovanje u svakodnevnim normalnim aktivnostima.

Kroz „radimo-to-zajedno“ ili „mi-ćemo“ aktivnosti ugrađujemo ovo neophodno učenje u sve dnevne aktivnosti. Radeći zajedno i učeći kroz odnose, uključujemo one dijelove mozga odgovorne za povezivanje i razvijamo snažnije neurološke staze u tim područjima mozga. Uključujemo desnu stranu mozga kojem je potrebno osnaživanje. Također, mijenjajući naše reakcije razvijamo i društvenu uzajamnost. Na primjer, umjesto da izgovorite: „Bravo, dobro si to napravio.“, slavite uspjeh u zadatku sa: „Bravo, daj pet!“. Ovakvo učenje kroz dijeljenje iskustva sa drugom osobom pruža stalno izlaganje i aktiviranje ovih neuroloških staza, stvarajući snažnije društveno-emocionalne povezivanje.

Istovremeno dok kroz zajedničko sudjelovanje učimo osnovne životne vještine, učimo i prepoznavanje neverbalne komunikacije, dijeljenje emocija i vještine međusobnih odnosa. Dijete to sve uči kroz rad sa vama, prepoznavajući vaše vodstvo i osjećajući se kompetentno radeći uz vas. Gradi se snažnija emocionalna povezanost, jačaju se vještine stavljanja u tuđu ulogu i vještine učenja iz društvenih odnosa.

Započnite izgrađujući povezivanje kroz svakodnevne aktivnosti sa djetetom čineći ih zajedno. Pomažite si međusobno i postanite neophodan element u djetetovim aktivnostima. Uz to, ohrabrivanje djetetovih uspjeha unaprijedite i slavite ih uz nagradu u tri društvena koraka – tjelesni dodir, gestikulaciju i deklarativnu izjavu. Čineći to uključujete „društvena“ područja mozga, te kroz iskustva razvijate snažnije neurološke staze.

 

izvor

Poteškoće sa usnivanjem i spavanjem

Oznake

san, spavanje, usnivanje

Poteškoće sa spavanjem su vrlo česte kod djece s poremećajem iz autističnog spektra. Otprilike 50% djece iz spektra ima tih poteškoća. Ovo je veliki problem kako za dijete, tako i za njegove roditelje koji također ne mogu dobiti potreban odmor. Za djecu koja ionako imaju krhki žvčani sustav, manjak sna će doprinijeti i drugim poteškoćama poput senzornih ili emocionalnih poteškoća ili problematičnom ponašanju. Ustaljena rutina spavanja je neophodna kako bi živčani sustav ostao organiziran i smiren. Niže je nekoliko od najčešćih strategija koje služe za uspostavljanje kvalitetnog i dugačkog sna.

Ustaljena rutina odlaska u krevet:  Tijelo se treba primiriti i opustiti kako bi dijete učinkovito zaspalo. Jedan od najboljih načina za stabiliziranje spavanja je uspostavljanje dosljedne, umirujuće rutine prije odlaska u krevet. Dijete bi trebalo lijegati i ustajati svaki dan u točno određeno vrijeme. Odlazak u krevet se sastoji od slijeda opuštajućih aktivnosti koje smiruju djetetovu uzbuđenost. Potrebno je izbjegavati video igrice i visokostimulirajuće aktivnosti barem posljednjih 45-60 minuta večeri. Uobičajene aktivnosti odlaska na spavanje su kupanje, pranje zubiju, odlazak na WC, pripremanje odjeće za sljedeći dan, pijenje čaše vode, čitanje priče, umotavanje u krevet i slično. Držite se istog slijeda i radnji svaku večer kako biste izgradili dosljednu rutinu. Ove radnje pomažu djetetu da se pripremi za spavanje.

Umanjite ometanja iz okoline: Ako dijete ima lagan san, zvukovi i aktivnosti u ostatku kuće ili izvan nje ga mogu ometati u snu. Ako je potrebno koristite zvučnu pozadinu (lagana muzika, zvukovi iz prirode, ventilator ili slično) koja će prikriti ostale zvukove. Ako se dijete boji mraka biti će potrebna noćna svjetiljka. Ako je obrnuta situacija, i svijetlo koje dolazi kroz prozor može ometati dijete u spavanju. U tom slučaj pobrinite se da zamračite sobu. Još jedan od čimbenika koji može poremetiti san je temperatura. Dijete neće moći zaspati ako je u sobi prevruće ili prehladno. Na kraju, budite svjesni taktilne osjetljivosti ukoliko vaše dijete s time ima problema. Da li se u pidžami osjeća udobno? A plahta i pokrivač? Ako je bilo što od navedenog smeta djetetu, ono se neće moći opustiti.

Omiljen crtić ili pjesma: Iako želite ograničiti elektroničke uređaje koji traže aktivno sudjelovanje vašeg djeteta, za neku djecu omiljen crtić može imati smirujući učinak. Obično ga dijete neće gledati, ali mu je važno da ga čuje u pozadini i to ga opušta. Omiljeni crtić ili pjesma mogu djetetu predstavljati sigurnost u nečemu što voli, blokiraju se drugi zvukovi, te mu se pruža poznati osjetilni obrazac koji mu pomaže da se opusti.

Duboki pritisak:  Duboki pritisak umiruje živčani sustav. Osigurajte velike jastuke, plišane životinje ili banana jastuk koji će dijete moći prigliti. Teški pokrivači također mogu pomoći u spavanju. Nadalje, neka djeca vole osjećaj koji im pruža zamatanje u vreću za spavanje. I kućni ljubimac u krevetu može pomoći djetetu da se opusti.

Prehrana i vježba: Tri osnovna sastojka smirenog i organiziranog živčanog sustava su san, prehrana i vježba. Uravnotežena prehrana i mnogo tjelesne aktivnosti će pomoći u stabilizaciji živčanog sustava i pomoći u kvalitetnijem snu. No, pokušajte izbjeći pobuđujuću tjelesnu aktivnost posljednjih sat vremena prije odlaska na spavanje.

Izbjegavajte česta drijemanja kroz dan: Ako dijete ima poteškoća sa spavanjem kroz noć, pokušajte izbjeći drijemanje kroz dan. Ako je drijemanje neophodno, neka bude kraće od 30 minuta i neka se odvija svaki dan u isto vrijeme.

Zdravstvene poteškoće: Živčani sustav je u stalnoj pripravnosti kod djeteta koje ima probavne poteškoće, probleme sa gornjim dišnim putevima ili neki drugi zdravstveni problem. Zbog toga dijete ne može zaspati. Apnea u snu također može utjecati na san. Ako vaše dijete ima neku od ovih poteškoća potražite pomoć liječnika kako bi se smanjio utjecaj problema na san.

Poremećaj senzorne obrade: Dijete koje ima poteškoće u senzornoj obradi često ima problema sa regulacijom razine uzbuđenja što uzrokuje poteškoće u usnivanju i snu. Živčani sustav može biti preokupiran da bi dijete zaspalo. Senzorne aktivnosti kroz dan mogu pomoći da dijete bude smireno kod usnivanja

Pomoć pri usnivanju:  Hormon Melatonin se pokazao kao korisna pomoć pri uspavljivanju za mnogu djecu iz spektra. Koristi se vrlo često uz minimalne ili nikakve nuspojave. Postoje još neki suplementi i lijekovi koje mogu prepisati liječnici, no oni bi trebali biti posljedni odabir. Masaže esencijalnim uljima prije usnivanja su se također pokazale kao vrlo učinkovitima.

Pročitajte još:

Savjeti za lakše usnivanje djeteta, te duži i kvalitetniji san

 

 

izvor