Jeste li primijetili taj “pogled”?

Oznake

meltdown, oporavak, osnaživanje, panika, preopterećenost, preplavljanje, repetitivno ponašanje, slom, stiming, tjeskoba

Mnoga djeca s autizmom će pri početku preopterećenosti pokazati specifičnu reakciju “zaleđenosti”. Često pogledaju na stranu, imaju neprisutan pogled ili se isključe. Ponekad će započeti s repetitivnim ponašanjem (stiming), zažmiriti, spustiti glavu ili rukama prekriti uši. To su sve znakovi koji nam pokazuju da dijete postaje preopterećeno. Djetetu informacije dolaze prebrzo ili ih je previše da bi ih uspješno obradilo. Tada će mozak prvenstveno pokušati ugasiti ili blokirati podražaje kako bi se izbjeglo preopterećenje. Tim trenutkom zaleđenosti dijete od nas traži da popustimo, umanjimo stimulaciju i zahtjeve i dopustimo mu da se oporavi i osnaži. Te znakove trebamo poštivati jer se dijete trudi ostati prisebno izbjegavajući podražaje koji ga preplavljuju.

Budimo pažljivi. Kada procijenimo djetetovu nesuradnju kao otpor, tada smo zahtjeve skloni dodatno pojačati kako bismo ga potaknuli na suradnju. Takav način će dodatno opteretiti dijete koje nastoji ostati prisebno i prikuplja snagu. Privremena “zaleđenost” je samo privremena! Ako u tom trenutku nastavite forsirati dijete, ono će iz stanja “zaleđenosti” preći u paniku (fight or flight). Posljedica toga je autistični slom (meltdown). Tada se dijete obilježi kao agresivno, autoagresivno ili destruktivno.

Kada primijetite znakove “zamrzavanja”:

1. prihvatite da dijete postaje preopterećeno
2. prekinite sa svim zahtjevima i govorite tiše
3. dajte mu do znanja da prihvaćate njegove emocije, te da je siguran
4. dajte mu vremena da se oporavi

Minimalizirajte interakciju. Jednostavno dozvolite djetetu da se oporavi i osnaži. Pomozite mu da osjeti sigurnost u trenucima kada se osjeća ranjivim. Često se djeca nakon povlačenja zahtjeva i umanjenja podražaja vrlo brzo oporave.

Pokušajte analizirati događaj koji je prethodio “zamrzavanju” kako bi razumijeli što to preopterećuje dijete. Možda su zahtjevi preteški ili dolaze prebrzo jedan za drugim. Može biti i radi zvukova, aktivnosti koje se odvijaju pored njega, panika kao odgovor na nešto neočekivano, ali i tjeskoba zbog svog osjećaja uspješnosti pri obavljanju zadatka. Kada se dijete oporavi ne zaboravite da je njegov mozak i dalje iscrpljen, te da tada lakše dolazi do ponovnog preopterećenja. Smanjite zahtjeve, razdijelite ih na manje dijelove, nastavite sporijim tempom i pružite mu podršku kroz dodatnu pomoć u izvođenju zahtjeva. Mnoga djeca će se, ako poštujete ove znakove, u kratkom vremenu oporaviti i nastaviti s aktivnošću. Neka će se možda povući u svoj siguran kutak kako bi se oporavila i osnažila. No, ako poštujete djetetovu reakciju “zaleđivanja” i pružite mu podršku, dijete će imati povjerenje u vas i slijedit će vaše vodstvo!

izvor

Maja Bonačić: Različite obitelji

Oznake

autizam, emocionalna trauma, prihvaćanje dijagnoze, prihvaćanje emocija

Gotovo svi roditelji koji imaju djecu s nekim oblikom razvojnih poteškoća ili drugih ozbiljnih medicinskih stanja, točno znaju trenutak u kojem su prvi put to saznali – koje doba dana je bilo, kako je izgledala osoba koja im je rekla, što su imali na sebe, koja je muzika svirala u pozadini i slični detalji. To se zove blitz pamćenje, a karakteristično je za visoko-emotivni događaj, gotovo pa emocionalnu traumu, kada nam se ureže taj trenutak kada se naglo razvila velika emocionalnost. I nerijetko djetetova dijagnoza je upravo to za roditelja – emocionalna trauma. Često roditelj nema luksuz da se bavi svojim emocijama i emocionalnošću, jer oni MORAJU. Oni moraju biti staloženi, uvijek nasmijani, voditi dijete na sve terapije, a u međuvremenu biti terapeuti svojoj djeci. Ako dijete ne napreduje očekivanim tempom, uvijek se čuje barem jedan komentar – trude li se njegovi roditelji dovoljno? A tu je i onaj dio javnog mišljenja, da imaju neodgojenu djecu s nepoželjnim ponašanjima, jer bi valjda svako dijete sa spektra trebalo nositi majicu „Ja imam autizam.“. Pri čemu taj autizam mora izgledati baš onako kako su oni zamislili da autizam izgleda, jer inače je to „izmišljena dijagnoza, od moje susjede mali ima autizam pa ja znam kako izgleda autizam. To nije autizam.“.

Imati dijete koje je različito na bilo koji način od prosječnog djeteta je iznimno teško i zahtjevno, jer to znači da je i roditelj različit od prosječnog roditelja. Različitost postaje dio identiteta cijele obitelji. Svakodnevica različite obitelji nije ona svakodnevica koju smo kao djeca zamišljali da ćemo imati kada ćemo imati svoju obitelj. To nije djetinjstvo koje su različiti roditelji zamišljali da će njihova djeca imati dok su željno odbrojavali 9 mjeseci do njegovog dolaska. Ima ona odlična metafora gdje si krenuo u Italiju, a probudio se u Nizozemskoj, dok svi tvoji prijatelji pričaju o ljetovanju u Italiji. I to je ono što roditelji u biti pitaju stručnjaka kada ispituju hoće li njihovo dijete ići u redovnu školu i biti poput druge djece – hoću li se ikad probuditi u Italiji? Hoće li se moj toliko često maštani život ikad ostvariti?

Svaka velika i iznenadna promjena je svima nama veliki emocionalni šok, jer nam daje osjećaj nesigurnosti i nepredvidivosti. Svi mi, kao ljudska bića, bazično težimo samo jednoj potrebi – potrebi za sigurnosti. I onda se dogodi jedna velika, iznenadna promjena, bez ikakvog uzroka, bez ikakve najave, gdje se cijeli zamišljeni život sruši, nestane u jednom trenutku. Postoji li veći osjećaj nesigurnosti od toga? Upravo zato roditelji prvo traže uzrok. Ako nađem uzrok i logično objašnjenje, drugi puta ću moći predvidjeti opasnost i izbjegnuti ju. Biti ću siguran. Automatska pomisao svakog roditelja je da su oni krivi na neki način. U nekim slučajevima roditelji eksternaliziraju taj osjećaj i onda traže uzrok u vanjskim faktorima – medicina, hrana, svađe u obiteljima i slično. Za autizam se zna da je genetska podloga u pozadini, dakle nema predvidivog uzroka niti je itko kriv za to, a najmanje roditelj. No taj osjećaj krivnje nije racionalan nego automatska reakcija na nesigurnost i zato nikad ne nestane, koliko god se osjećali krivo ili bili ljuti. Osjećaj krivnje je silno razarajući osjećaj i jako opasan za svaku različitu obitelj i za svakog pojedinca u toj obitelji. I to je nešto na čemu bi svaki član obitelji trebao raditi – nitko nije kriv. Nepredvidive stvari se događaju svima – i lošim i dobrim ljudima, i vjernicima i ateistima. Nema odgovora na pitanje zašto. Rješavanje osjećaja krivnje je prvi i najvažniji korak prema prihvaćanju. Prihvaćanju djetetove različitosti, prihvaćanju vlastite roditeljske različitosti, prihvaćanju različitosti cijele obitelji. Drugi korak je prihvaćanje vlastitih emocija – da, ponekad mi se vrišti, ponekad sam jako tužan i želim odustati, ponekad mi je jako teško i ne mogu dati sve od sebe, ponekad se osjećam beznadno, ponekad sam jako ljut. I to je sve u redu, normalno i ljudski. Jer biti roditelj različitog djeteta je jako teško. I da, zahtijeva puno roditeljske požrtvovnosti, no ne i žrtvu sebe kao čovjeka, ljudskog bića. Zapamtite, da bi ste voljeli druge, morate voljeti sebe, a prvi korak je prihvatiti sebe i svoje kapacitete. I mi smo svi međusobno različiti. Netko ima više kapaciteta, netko manje. To nikoga ne čini boljim ili lošijim roditeljem. Dobar roditelj je sretan i zadovoljan roditelj. To znači da morate ostaviti uvijek malo snage i da se posvetite samome sebi, koliko god to ponekad bilo teško ili zahtjevno. Uvijek će biti komentara da ste mogli ovo ili ono, no vi ćete znati da niste mogli, jer da ste mogli, napravili bi ste to. Mogli ste koliko ste mogli, ni manje ni više. Odvojite vrijeme za sebe, popijte kavu s prijateljima. Zamislite da ste diesel motor koji gura svoje dijete, vi ga pokrećete i dajete mu snagu. No i najbolji i najsnažniji motor na svijetu treba njegovati i održavati. Što se više brinemo o njemu, to duže traje i daje više snage.

Na kraju, vaše dijete je uvijek vaše dijete. Ono je možda različito od druge djece, no i dalje je dijete. Nemojte dopustiti da ikad različitost bude ispred toga da je dijete. To je jedan fini i jako zahtjevan balans između guranja djeteta da se što više razvija poput svojih vršnjaka i toga da bude sretno dijete. Biti dobar roditelj ne znači imati uvijek sretno dijete i naravno, prevelika različitost ne omogućava pojedincu uspješno preživljavanje unutar grupe. No ipak, važno je ponekad imati samo odnos s djetetom roditelj-dijete, ne roditelj-terapeut.

U različitim obiteljima žive najposebniji ljudi, ljudi koji moraju davati ekstra snage, volje i energije da bi uspjeli u stvarima koje „prosječne“ obitelji često uzimaju zdravo za gotovo. I to je jako teško, nešto što si nitko ne bi sam odabrao. Budite ponosni zbog toga, budite ponosni na sebe. Budite zadovoljni svim postignutim i sa svim uloženim trudom. Budite sretni, iako je razlog sreći možda također različit. Ne možemo odabrati hoćemo li biti različiti ili ne, no možemo odabrati hoćemo li biti sretni.

ZA AUTIZAM – JEDNAKI U RAZLIČITOSTI:

Maja Bonačić, mag.psych.

Maja Bonačić: Poticanje razvoja simboličke igre – 2. dio

Oznake

direktivna igra, igra uloga, imitacija, sekvence igre, simbolička igra, socijalna interakcija, supstitucija, tema

U prijašnjem tekstu bavili smo se o prednostima nedirektivnog pristupa u igri s djetetom. Funkcija nedirektivnog pristupa je stvaranje odnosa, a nešto direktivniji pristup obično ima neki cilj u pozadini. Jedan od važnih ciljeva u radu s djecom s PAS-om je razvijanje simboličke igre, budući da je ona značajno siromašnija naspram djece urednog razvoja. Da bi znali kako razvijati simboličku igru i procijeniti koliko vaše dijete ima razvijenu igru, moramo prvo znati razvoj igre kod djece urednog razvoja.

Postoje različiti segmenti simboličke igre, koji se harmonično i paralelno razvijaju u predškolskoj dobi kod djece urednog kognitivnog razvoja te su u potpunosti razvijeni do djetetovog polaska u školu. Prema modelu Karen Stagnitti, postoji šest različitih segmenata igre, na koje se mora obratiti pozornost da se razvijaju ravnomjerno.

Postoji 6 različitih segmenata simboličke igre:

1. Tema

Kako se razvija djetetova igra, tako se razvijaju i teme unutar nje, od najjednostavnijih tema pa do složenih zapleta i priča, u kojima sudjeluje i nekoliko drugih osoba kroz uloge koje mu je dijete podijelilo. Obično kreće negdje prije 2. rođendana s najjednostavnijim imitacijama svakodnevnih aktivnosti iz kuće, poput pretvaranja da ima nešto u plastičnoj šalici ili da kuha nešto sa žličicom. Nakon toga se uključuju svakodnevne aktivnosti izvan kuće pa manje učestale aktivnosti poput igranja doktora, dok prosječan četverogodišnjak već igra igre s nekim zapletom izvan osobnog iskustva.

2. Sekvence igre

Pod sekvence igre misli se na koliko epizoda/priča ima jedna djetetova igra te koliko je povezana. Do druge godine razvoj igre kreće samo s jednom najjednostavnijom sekvencom (npr. miješanje žličice u šalici). Nakon toga se razvija više sekvenci, ali su one nepovezane, nakon toga one počinju dobivati neki svoj logičan slijed (oko 3. rođendana), dok s 4-5 godina je to dobro unaprijed organizirana strategija.

3. Supstitucija

Mogućnost supstitucije je jedna od glavnih elemenata simboličke igre, a referira se na djetetovu mogućnost da koristi predmete i igračke suprotno njihovoj primarnoj funkciji (npr. olovka kao žličica, papir kao pokrivač). Supstitucija omogućava djetetu da razvija svoju imaginarnu igru, bez obzira na dostupne predmete, pri čemu ne postoje nikakve granice u priči. Kao i sve, kreće od otprilike 2. rođendana s vrlo jednostavnim supstitucijama, nakon čega razvojem jedan objekt može koristiti u više svrha (jednom je gumica jabuka, drugi put piletina), nakon toga počinje koristiti i dijelove tijela kao objekte, da bi na kraju dijete točno razlikovalo primarnu funkciju objekata do funkcija koje ono daje, već prema potrebi igre.

4. Socijalna interakcija

Pod socijalnom interakcijom se prvenstveno misli na imitaciju ljudi oko sebe, što je jedan od primarnih mehanizama učenja svakog djeteta, koje se u kontekstu socijalnog učenja još zove i modeliranje. Također, podrazumijeva koliko uključuje druge osobe u svoju igru. Kreće od jednostavnih imitacija roditelja, no djeca u početku ne daju nikakve uloge svojim roditeljima. Nakon toga prvo počnu imitirati drugu djecu, no ne igraju se aktivno s njima, da bi s vremenom (poslije 3. godine) počelo se aktivno igrati s drugom djecom. Nakon toga počinju zajedno planirati i razvijati strategije igre, a konačan stupanj razvoja je igranje dobro unaprijed razrađenih igara s pravilima.

5. Igra uloga

Nadovezuje se na prethodnu vještinu te se obično razvijaju zajedno. Kreće od jednostavnih imitacija roditelja, bez da imaju svoje osmišljene uloge. Negdje prije 3. rođendana kreću s igranje vrlo jednostavnih i kratkih, ali vlastito osmišljenih uloga, dok to 4. rođendana počinju igrati uloge bez problema. Nakon toga djeca postaju fleksibilnija i stječu sposobnost igranja nekoliko uloga tokom igre i njihovo mijenjanje prema potrebi igre.

6. Igra s plišanim igračkama

Tu se prvenstveno misli na interakciju djeteta s nekom lutkom ili medom, odnosno koji već lik dijete ima u svojoj okolini, a da je ‘njegov medo’, kojeg ono onda oživljava i animira. Prvo kreće od jednostavnijih radnji, da ‘medo’ samo sjedi, no bez ikakvih uloga ili aktivnijih uključivanja. Nakon toga ‘medo’ dobiva jednostavniju ulogu, dok negdje nakon 3. rođendana ‘medo’ počinje imati aktivnosti iz svakodnevnog života (a npr. djevojčice se počinju igrati s kućicama za lutke). S 4 godine, ‘medo’ počinje imati svoju osobnost i karakter (tvrdoglavi ‘medo’), dok s 5 godina ‘medo’ postaje ravnopravni prijatelj, kojemu se dijete obraća kao osobi.

---

Kod djece na spektru se igra razvija sporo i disharmonično. Pri tome valja naglasiti da ponekad djeca reproduciraju doslovno neki crtić ili scenu iz crtića – to nije simbolička igra, to je automatska reprodukcija. Od svih segmenata igre, djeca na spektru iskazuju najviše problema u domeni igre uloga, više sekvenci (razvijanje priče) i igre s plišanim medom. Neka istraživanja su pokazala da se djeca na spektru osamljuju, ne zato što se ne žele igrati s drugom djecom, nego nemaju razvijene vještine igranja da bi se mogla uklopiti u igru. Upravo zato ponekad guraju djecu ili ruše predmete, jer pokušavaju ući u neku interakciju.

Ako dijete “igra” 1-2 sekvencu ili ima jednostavnu simboliku, naići ćemo na otpor ako uletimo u njegovu igru s plišanom igračkom koja igra neku ulogu. Zato i je dobar put prvenstveno samo reflektirati, da upoznamo djetetovu igru. Na primjer, dijete voli pretakati vodu iz jedne čaše u drugu. “Oooo, kakvu to finu juhu/čaj kuhaš, izgleda mi jako fino! Evo, utoči i meni malo!”. Ili dijete kotrlja špekulu/lopticu po stolu. Ponudite malu kutijicu “Čini mi se da se lopta sad već umorila i da je vrijeme za spavanje. Evo kreveta da malo odmori.” Dakle, dajete simboliku aktivnostima koje su same po sebi bez simbolike ili stereotipne. Ako idete konkretno poticati dijete, probajte od svakodnevnih aktivnosti koje dijete stalno doživljava – probajte skuhati nešto, nahraniti bebu, odlazak na wc, posjet doktoru, odlazak u vrtić itd.

Što god da pokušavate, nemojte se obeshrabriti ako vas dijete odbije isprve ili ako prekine igru nakon 10 minuta. Nema veze, drugi put će biti bolje. Svaki dan je prilika za igru! Ono što je važno je da oboje uživate u tome jer time gradite svoj odnos s djetetom, razvijate osjećaj sigurnosti, a samim time potičete i emocionalni razvoj. I ono najvažnije – dajete djetetu do znanja da ga prihvaćate.

ZA AUTIZAM – JEDNAKI U RAZLIČITOSTI:

Maja Bonačić, mag.psych.

Headline photo: singaporemotherhood.com

 

Slijedite njihovu neurorazličitost!

Oznake

karakter, neurološki profil, neurorazličitost

Godinama pokušavamo “tretirati” autizam na način da umanjujemo bihevioralne simptome pokušavajući oblikovati osobu da što je više moguće izgleda i ponaša se poput neurotipično razvijene osobe. Mnoge osobe iz spektra autizma se sada suprotstavljaju onome što su godinama proživljavale trudeći se da budu ono što nisu i prisiljavane da se ponašaju suprotno od onoga što jesu. Njihova osobnost im je potpuno oduzeta stalnim negativnim povratnim infomacijama. “Izgorjele” su od stalnog neodobravanja trudeći se odobrovoljiti druge u nastojanju da ih se pretvori u nešto što one nisu. Često su ljutite i neprijateljski nastrojene, ili su čak u očaju i odustale zbog stalnog nastojanja da se uklope, svako malo iznova se spotičući o prepreke.

Nije to posljedica loših namjera članova obitelji, učitelja ili terapeuta. Svima nam je namjera pomoći i pružiti podršku djeci i odraslima da vode sretne i uspješne živote, no uvijek pretpostavljamo da to znači da budu poput nas. Da vrednuju ono što i mi, te da izgledaju i ponašaju se što je moguće “normalnije” kako bi se uklopili i bili uspješni. Iako su to plemeniti ciljevi, oni mogu biti i poprilično štetni.

Najsretnije i najzadovoljnije osobe su one koje se ne pretvaraju da su nešto drugo. Nažalost, vrlo često ni sami ne znamo što smo to zapravo. Neurotipične osobe, a pogotovo mladi stalno pokušavaju biti nešto što nisu kako bi se uklopili u viziju onoga što se cijeni. To nikada ne uspije jer nas realitet vrati na ono za što smo predviđeni biti. Odrastanjem nam postaje udobnije u svojoj koži. Zadovoljniji smo onim što jesmo i onim što nam treba kako bismo bili sretni. Ili pak, živimo život u lažima i očaju te nikada ne dostignemo cilj kojem težimo.

Naša neurologija (ono kako naš mozak funkcionira) postavlja temelj našeg razvoja. Neki od nas su intelektualci specifičnih interesa dok su drugi npr. umjetnici općenitih interesa. Ili smo ubrzani ekstroverti, osjećajni introverti, a možda i nešto između. Svi imamo svoj način učenja bilo da je to vizualno, auditorno ili putem dodira. Neki od nas imaju odlično razvijene izvršne funkcije uz dobru pažnju i organizacijske sposobnosti, dok su drugi razbacani, neorganizirani i spotiču se kroz život. Neke osobe su vrlo fleksibilne i prolaze kroz životne teškoće neokrznute, dok druge imaju poteškoće u prilagođavanju i pri najmanjim neželjenim promjenama u rutini. Neki od nas su tjeskobniji i emocionalno ranjiviji, dok su drugi smireni i staloženiji.

Svi smo mi rođeni s određenim karakterom i neurološkim profilom koji se s izuzetkom nekih ranih intervencija ne mijenja mnogo. Karakter i neurološki profil određuju smjer koji ili možemo prihvatiti i oplemeniti, ili s druge strane poricati, odbijati i neuspješno ih godinama pokušavati promijeniti.

Autizam je neurobiološka sastavnica koja se ponešto razlikuje od naše neurotipične. Način kojim je njihov mozak povezan znači da autisti obrađuju informacije na drugačiji način, te drugačije doživljavaju svijet oko sebe. Oni ne mogu brzo i intuitivno istovremeno obraditi višestruke informacije, a ukoliko ih se na to prisiljava postaju preopterećeni. “Isprogramirani” su da opažaju detalje i osjetilne obrasce mnogo bolje od nas neurotipičnih osoba. Kroz život plešu na određen ritam sasvim drugačijeg bubnjara.

Postoji mnogo oblika karaktera i neuroloških profila i svi oni kada se prihvate zajedno sa smjerom kojeg nude, mogu razviti sretnu, zadovoljnu i uspješnu osobu. Ne možemo stvoriti kreativnog umjetnika ili profesionalnog sportaša iz neurološkog sustava koji za tako nešto nije predviđen. Možete forsirati, trošiti bogatstvo na terapeute, učitelje ili liječnike, ali ne možete od nekoga napraviti nešto ako on za to nije neurološki predviđen biti. Međutim, na silu pokušavajući možete proizvesti neostvarenu, slomljenu i frustriranu osobu. Kao nogometni trener na natjecateljskoj razini, imao sam prilike vidjeti rezultate roditelja koji su pokušavali ugurati sasvim prosječno dijete među vrhunske natjecatelje plaćajući skupe privatne treninge tijekom kojih su intenzivno vježbali i bili pod stalnim pritiskom da postanu najbolji. Nikada nisu došli niti blizu tog cilja, a s druge strane im je uskraćena zabava i učenje istinskih vrijednosti sporta.

Znao sam i iskusnog trenera golfa koji je potrošio većinu svog vremena učeći prosječne ljude kako udariti golf lopticu. Tajna koju je koristio nije bila da drastično pokušava promijeniti njihov zamah palicom, već da ga oblikuje kako bi zamah bolje funkcionirao. Ljudi imaju različite zamahe koji su temeljeni na njihovom karakteru i neurološkom profilu. Neke osobe su aktivne i brzo zamahuju, dok su druge mirnije i njihov zamah je sporiji. Zamah je odraz njihove osobnosti. Dok jedni imaju agresivan stil udaranja, drugi imaju gladak, ritmički zamah. Svi oni mogu naučiti ispravno udariti lopticu usmjeravajući ih, a da im pritom ne mijenjamo njihov prirodan zamah. Kada na drastičan način pokušate promijeniti zamah i udarac, sve se raspada. Mnogi igrači golfa odustaju od igre radi frustracija koje su posljedica udaranja njima neprirodnim stilom. Morate uzeti neurološki profil kojeg imate, proraditi na njegovom osnaživanju i pustiti ga da raste i da se razvija. Svi stilovi zamaha postaju efikasni ako su prirodni.

Takav pristup bismo trebali imati i svi mi kada pokušavamo negirati ono što jesmo i za što smo stvoreni. Možemo se zabavljati i biti sretni razvijajući se iznutra ili možemo biti frustrirani i neostvareni pokušavajući promijeniti ono što jesmo. Ne možemo se promijeniti u nešto što nismo. Možemo se truditi, prisiljavati i riskirati da postanemo frustrirani, slomljeni i depresivni ili možemo odrediti što smo mi zapravo, kakav je naš neurološki smjer, te njegovati njegov razvoj i promovirati mu jače strane.

Uvjeravam vas da će vaši voljeni biti sretniji, produktivniji i uspješniji ukoliko razvijate njihove neurološke paketiće umjesto da negirate i tjerate ih na suprotno. Trebamo prigrliti njihove neurološke različitosti, redefinirati ih kao njihovu snagu i prilagoditi im se kako bi oni zabljesnuli. Prestanimo negirati tko su i prisiljavati ih na nešto što je u suprotnosti osnove njihovog neurološkog sustava. Dozvolimo im da se razviju i osjećaju snažni u autističnoj sastavnici koju posjeduju, te da odrastu u zdrave, sretne i uspješne ljude.

Bill Nason

Maja Bonačić: Poticanje razvoja simboličke igre – 1. dio

Oznake

direktivna igra, nedirektivna igra, razumijevanje, reflektiranje, simbolička igra

Simbolička igra je jedna od stvari koje uvijek „štekaju“ kod djece na spektru, čak i kod izrazito visokofunkcionalne djece na spektru. Već smo prije pričali zašto je igra iznimno važna za svako dijete te zašto je važno poticati njezin razvoj. Pri tome se misli isključivo na simboličku igru, jer kako i samo ime kaže, važno je poticati djetetovo razumijevanje simbola, odnosno da jedna oznaka ili stvar, mogu predstavljati nešto drugo. Osim igre, sustav simbola je i jezik, pismo, matematika. Upravo zato osobe na spektru ne razumiju sarkazam i prenesena značenja, jer je to najsloženiji oblik simbolike. Naravno, poticanje razvoja simboličke igre je vrlo složeno, nije to samo idemo se igrati. To znaju svi roditelji djece na spektru, koji nerijetko kažu da ih dijete odbija u igri. Štoviše, postoji nekoliko edukacija iz tog područja, što je u biti područje terapije igrom. No svaka igra može postati terapeutska, ako osoba koja se igra s djetetom ima neki cilj te aktivnosti. Pri tome je iznimno važno da dijete ne zna koji je cilj i da dijete uživa jer u suprotnome to nije onda igra, nego vježbanje i neki drugi oblik terapije.

Kao što sam bila već spomenula, postoje dva modaliteta terapeutske igre, koja su nam trenutno u fokusu. To je nedirektivna terapeutska igra i direktivna terapeutska igra. U nedirektivnoj terapeutskoj igri dijete u potpunosti vodi igru, a odrasla osoba u potpunosti prati i reflektira djetetove aktivnosti. Cilj takve igre je prvenstveno stvaranje odnosa i povjerenja s djetetom te kreiranje osjećaja sigurnosti za dijete i sigurnog okruženja. U direktivnoj terapeutskoj igri odrasla osoba vodi igru, ali na jedan nenametljiv i zaigran način, pri čemu poštuje djetetove osobne granice i mogućnosti. Igra uvijek mora ostati igra. Cilj takve igre (u ovom kontekstu) je razvijanje simbolike i povezivanje već postojećih elemenata simboličke igre u jednu cjelinu. Već pretpostavljate da su idealne terapeutske aktivnosti kombinacija ova dva modaliteta i pristupa. I zaista, to je nešto što ja prakticiram u svom radu i što se pokazalo kao daleko najkorisnije. Uvijek započinjem naš terapeutski odnos s nedirektivnom igrom, kako bi se dijete osjećalo prihvaćeno i sigurno. Na taj način mi gradimo odnos i ja postajem netko važan u djetetovom svijetu. Ono što je super je što su roditelji tu u neizmjernoj prednosti pred terapeutom i to je nešto što treba iskoristiti. Nakon što smo stvorili odnos (varira od djeteta, nema čarobnog broja dolazaka), krećem s direktivnijm terapeutskim aktivnostima, kojima je cilj poticanje idućeg koraka razvoja simboličke igre.

Kako izgleda nedirektivan pristup?

Glavna vještina nedirektivnog igranja je vještina reflektiranja. Zvuči ovako jednostavno, ali kada pokušate prakticirati, shvatit ćete da uopće nije jednostavno. Naime, mi roditelji smo navikli da prakticiramo isključivo edukativnu igru s našom djecom i kada ih ZAISTA moramo u potpunosti slijediti, to nam je problem. Dakle, prvo pravilo kod reflektiranja je da isključivo reflektiramo. Ne preusmjeravamo, ne postavljamo pitanja, samo komentiramo ono što vidimo. Kada reflektiramo, reflektiramo neverbalno (pratimo dijete po prostoru na ugodnoj udaljenosti) i verbalno (djetetovo ponašanje, emocije i misli). Dakle, dijete u potpunosti vodi igru i bira aktivnosti. Kada reflektiramo ponašanje, opisujemo ono što vidimo da dijete radi: „Sada ćeš staviti tanjur na stol/natočiti sok u šalicu“. U tom smislu je najjednostavniji oblik reflektiranja, jer ne možemo pogriješiti. Kada reflektiramo emocije, opisujemo kako mislimo da se dijete osjeća u tom trenutku: „Sada si jako sretan jer si uspio složiti kocke/tužan si što su kocke pale“. Kada reflektiramo misli, reflektiramo unutarnje kognitivne procese djetetu: „jako se trudiš da to napraviš/važno ti je to napraviti/odlučio si to napraviti/nisi siguran hoćeš li uspjeti“. Osim što na taj način djetetu šaljemo poruku da ga u potpunosti prihvaćamo, pomažemo mu da osvijesti sebe i svoje tijelo te da razumije bolje svoje unutarnje procese i emocije. Ako nas nešto baš jako zanima i htjeli bismo postaviti pitanje, onda to napravimo na način da ne postavimo pitanje :). Drugim riječima, „Baš se pitam gdje je krenuo taj vlakić“. Točka. Na taj način dijete bira hoće li vam odgovoriti ili ne, ali nije nametljivo ili ometajuće kao kada postavimo to u obliku pitanja. Osim toga, proces odgovaranja na pitanje je u kognitivnom dijelu mozga, a igra u emocionalnom pa na taj način u biti prekidamo sam tijek igre.

Prednosti nedirektivnog pristupa su očite i vrlo važne za svaki odnos, ali još više za emocionalni razvoj. Međutim, znamo da je kod djece na spektru igra uglavnom stereotipna i ako isključivo i uvijek samo reflektiramo, igra se neće puno pomaknuti od početne točke. Zato nam treba direktivniji pristup, o kojem ćemo pričati u idućem tekstu.

ZA AUTIZAM – JEDNAKI U RAZLIČITOSTI:

Maja Bonačić, mag.psych.

 

Maja Bonačić: Uloga igre i terapije igrom kod poremećaja iz autističnog spektra

Oznake

direktivna igra, nedirektivna igra, reflektiranje, simbolička igra, terapeutska igra

Jedna od stvari koja je upadna kod djece na autističnom spektru je njihov način igre. Odnosno, roditelji često kažu da se njihova djeca ne igraju, barem ne na „klasičan“ način. Pri tome se referiraju na ono što se zove simbolička igra ili još „kao da“ igra.  I stvarno, govor može biti prisutan ili ne, kao i intelektualne poteškoće, ali uvijek se uočava deficit u razvoju simboličke igre. Kod neke djece ona u potpunosti izostaje, a kod neke djece se ona ne razvija spontano, no ipak na poticaj vidimo slabije razvijenu simboličku igru. Kod dijela djece se ona razvija u starijoj dobi, no nikad u potpunosti. Što to znači? Razvoj simbolike i simboličke igre kreće oko 18.mjeseca, a pravi „boom“ doživljava oko 3. rođendana, kada dijete može implementirati svoje emocije i svakodnevne događaje u igru. Igra je povezana, smislena, vide se nekoliko tema, uključuju se drugi suigrači, koriste se figurice ili plišane životinje. Simbolička igra je u potpunosti razvijena oko 5. godine., kada djeca mogu i danima igrati jednu ulogu ili igru. Kada malo bolje pogledamo, vidimo da se igra paralelno razvija s jezikom, govorom i govornim razumijevanjem, ali i izvršnim funkcijama. Na kraju krajeva, jezik je sustav simbola. Ono što je primijećeno je da sva djeca koja imaju govorno-jezične poteškoće imaju poteškoće s razvojem simboličke igre.

Kod djece na spektru je igra stereotipna, bila od jednog pokreta ili do tematike, uglavnom je senzo-motorička, a ako i ima simbolike, ona je jednostavna i nepovezana, u usporedbi s igrom vršnjaka. Ponekad vidimo djecu da igraju doslovno ulomke iz crtića, s preuzetim „tekstom“, no to se ne smatra djetetovom simboličkom igrom, jer ju  nije dijete kreiralo, niti ju može samostalno izmijeniti. Dijete uglavnom unaprijed ima točno zacrtanu ideju što i kako želi raditi te odbija nametnute obrasce ili igre izvana.

„Dijete se ne zna odjenuti, zašto bi bilo važno da li se zna igrati?“

Naravno, važno je postići dijete na spektru da bude što više funkcionalno te prilagođeno okolini i tome služe bihevioralne terapije (logopedsko-defektološki tretman, ABA terapija). No što je s kontaktom, odnosom i emocionalnim razvojem? Ponekad smo toliko fokusirani na autizam, da zaboravimo na dijete, toliko vidimo problem, da ne vidimo normalne razvojne i dječje potrebe. Pogotovo kada puno radimo s djetetom, ponekad dolazi do zasićenja i regresije, jer je to sve djetetu zahtjevno, a ne radi se na nošenju sa frustracijama koje ponekad izazivaju zahtjevne terapije. No puno važnije od toga, igra i simbolička igra imaju razvojnu funkciju poticanja razvoja govora i jezika te izvršnih funkcija. Neke australske studije su pokazale da se poticanjem razvoja simbolike kod djeteta poboljšava i verbalno razumijevanje, razumijevanje kauzalnosti te naravno socijalnih odnosa u okolini. Drugim riječima, igranje na terapeutski način (terapeutska igra) je važno za emocionalni razvoj djeteta, ali i kognitivni.

Pri tome, igramo na 2 načina: nedirektivno (dijete vodi igru, na primjer CCPT ili Floortime) ili direktivno (mi vodimo igru, na primjer Learn to play). Iz mog iskustva i iskutva mog supervizora, najbolji rezultati se postižu kombiniranjem ta dva pristupa. Nedirektivnom igrom stvaramo odnos s djetetom i pružamo mu poruku apsolutnog prihvaćanja, a direktivnom igrom prepoznajemo njegove kapacitete i pomažemo mu da te kapacitete razvije u vještine. Kada mi dijete uđe u terapijski proces, uvijek započinjem na nedirektivan način, prvenstveno vještine reflektiranja, jer je važno da dijete kroz stvaranje odnosa osjeti sigurnost. Nakon toga, koristeći djetetove interese, a uvažavajući njegove kapacitete, razvijamo njegovu igru. Ako dijete ima fiksaciju na autiće, probati ću izazvati sudar ili ubaciti hitnu pomoć s glasnom sirenom, možda izgraditi benzinsku pumpu da „nahranimo“ auto i sl.. Varijacije su različite, a važno je pritom osjetiti dijete. Pri tome moramo osloboditi svoje racionalne okove i dopustiti da je sve moguće pa i pružiti oživljavanje autiću ili odvesti bojicu kod doktora.

Važno je imati na umu da je igra slobodna aktivnost u kojoj dijete uživa – dakle nema forsiranja, tjeranja ili prisiljavanja. Dijete može u tom trenutku samo onoliko koliko može. Djeca na spektru koja su u terapijama su naučili na „drill“ i ponekad im treba dosta vremena da se opuste te zaista osjete sigurnima i prihvaćenima. Ponekad treba i preko mjesec dana. Oni imaju svoj tempo, a poanta igre je prihvaćanje. Nemojte ju zanemariti pa makar vi kao roditelj bili jedini djetetov „play terapeut“, dapače. Igra je univerzalni jezik čovječanstva, kojeg razumiju sva djeca, bez obzira na dob, spol, rasu ili religiju. I nemojte misliti da se djeca na spektru biraju osamljivati od vršnjaka, oni se najčešće ne znaju kako uključiti. Tome služe na primjer Theraplay grupne aktivnosti, gdje je igra direktivna i strukturirana, ali ne zahtijeva visoki stupanj razvijene simbolike. Cilj aktivnosti je grupna povezanost i jačanje socijalnih vještina svih sudionika.

Postoji mnogo modaliteta igre i terapije igrom, no svi se baziraju na prihvaćanju djeteta i njegovih mogućnosti. Već samim time, iznimno puno doprinose djetetovom emocionalnom razvoju te razvoju onog najdragocjenijeg – zaigranog djeteta.

ZA AUTIZAM – JEDNAKI U RAZLIČITOSTI:

Maja Bonačić, mag.psych.

HEADLINE PHOTO: ISTOCKPHOTO

Maja Bonačić: Dijagnostički kriterij za postavljanje dijagnoze Poremećaja iz autističnog spektra

Oznake

ADOS-II, Aspergerov sindrom, autizam, dezintegrativni poremećaj u djetinjstvu, dijagnostika, dijagnoza, DSM priručnik, nespecificirani poremećaj komunikacije, PAS, pervazivni razvojni poremećaj, Poremećaj iz autističnog spektra, poremećaj socijalne komunikacije

Danas se sve više priča o autizmu i što sve spada ili ne spada pod dijagnozu autizma. Pritom se spominju „elementi spektra“, pervazivni poremećaji, Aspergerov sindrom i sl. Također, dosta se priča o „izlječenjima“ ili skidanju dijagnoza, što dodatno zbunjuje roditelje čija su djeca u spektru. Stručnjaci koji rade s djecom uglavnom pišu stručne termine u nalazima, a ponekad ne objasne roditeljima što znači dijagnoza, kako je ona ustanovljena, što ona znači te što pojedini termini u nalazima znače.

Dijagnoza se postavlja uz pomoć dijagnostičkih kriterija prema aktualnim priručnicima. Klinički psiholozi, koji bi trebali biti članovi svakog interdisciplinarnog tima koji postavlja dijagnozu, koriste DSM priručnik. Zadnje, peto izdanje, je izašlo 2013. godine, gdje su se promijenile neke stvari u klasificiranju šifre F84., odnosno Poremećaja iz autističnog spektra. Prema aktualnom kriteriju, više ne postoje Rettov sindrom, Autizam, Pervazivni razvojni poremećaj, Aspergerov sindrom, Dezintegrativni poremećaj u djetinjstvu, to je sada sve Poremećaj iz autističnog spektra, odnosno F84. DSM-V diferencira 3 razine poremećaja, s obzirom na stupanj u kojem ometaju svakodnevno funkcioniranje, odnosno laički govoreći, koliko su spektar i problemi sa spektra izraženi. Tu klasifikaciju koristi i glavni instrument za dijagnozu autizma, ADOS-II, koji smješta rezultat u razine 1, 2 ili 3.

Poremećaj iz autističnog spektra spada u kategoriju komunikacijskih poremećaja, a za ovu temu su još značajni i Poremećaj socijalne komunikacije (pragmatični poremećaj) F80.89 te Nespecificirani poremećaj komunikacije (F80.9.). F80.9 je nerijetko dijagnoza koja se postavlja kada je dijete jako malo, a uočeni su atipični komunikacijski obrasci. Dakle, nije samo stvar postoji li izostanak govora, ako postoji, nego dijete nema pravilne komunikacijske obrasce. Za postavljanje dijagnoze F84 (PAS), postoje dvije skupne simptoma koje se procjenjuju: a) postoje li navedeni simptomi i b) u kojoj mjeri postoje, koliko su izraženi (1,2,3).

Prva skupina simptoma se odnosi na socijalnu komunikaciju, odnosno odstupanja u području socijalne komunikacije:

1. Deficit u socio-emocionalnoj recipročnosti
2. Deficit u neverbalnoj komunikaciji i ponašanju
3. Deficit u razvoju, održavanju i razumijevanju odnosa

Odnosno, kako je jedna mama briljantno to rekla: „Moje dijete ne vidi smisao komunikacije, odnosno čemu ona služi i zašto je važna za međuljudske odnose“.

Druga skupina simptoma se odnosi na bihevioralne pokazatelje:

1. Stereotipna ili repetitivna ponašanja (motorički ili govorna)
2. Rutine i ritualna ponašanja (nefleksibilnost)
3. Usko specifični interesi s intenzivnim fokusom pažnje
4. Senzorna hiper/hipo osjetljivost

Kao što se vidi, pojava govora ili intelektualne poteškoće nisu navedeni kao dijagnostički kriterij, a razlog je jednostavan: govor je kod neke djece prisutan, a kod neke nije, isto kao i intelektualne poteškoće.

Pri tome, intelektualne poteškoće ili intelektualno zaostajanje je u današnjim klasifikacijama ono što je nekad bila mentalna retardacija. Prije je postojala laka, umjerena ili teška mentalna retardacija, a sada postoje lake, umjerene ili teške intelektualne poteškoće/zaostajanje.

Dakle, za dijagnozu Poremećaja iz autističnog spektra, moraju biti zadovoljeni kriteriji iz obje skupine simptoma. I upravo je to ono što se događa kod manjeg broja djece koja su imala dijagnozu F84 i nakon višegodišnje i pravovremene intervencije su izgubila tu dijagnozu (pod pretpostavkom da je u startu bila ispravno postavljena). Oni su kroz terapiju i ranu intervenciju izgubili bihevioralne simptome autizma (stereotipije, rituale, rigidnost, poremećaj SI) i u tom kontekstu ne zadovoljavaju više preduvjet da moraju biti prisutni simptomi iz obje skupine za dijagnozu. No oni i dalje imaju poteškoće u socijalnoj komunikaciji i dalje su socijalno upadni i imaju atipični obrazac, odnosno ostaju različiti naspram ostale populacije do kraja života. Jer mozak kod autizma jednostavno drugačije funkcionira, jer je to neurološki poremećaj. Neka djeca mogu doslovno naučiti funkcionirati poput druge djece, no spontano će uvijek drugačije funkcionirati. Tako da najčešće kad se i „skine“ dijagnoza autizma, ostaje poremećaj socijalne komunikacije.

Pri tome, važno je naglasiti da je gubitak dijagnoze rijetkost, da su to djeca koja nemaju intelektualne poteškoće, u startu nisu imala teži oblik autizma te se radilo puno s njima i dovoljno rano (prije razvoja izvršnih funkcija, koje sazrijevaju u dobi 3-5 godina).

Ne postoje „izliječena“ djeca, postoje samo neka djeca koja su naučila funkcionirati kao djeca koja nemaju autizam, no autizam uvijek ostaje dio njih. I to je iznimno važno znati kako bi ih prihvatili i omogućili im da prihvate sami sebe. Njihov mozak ima poteškoće s vremenskim sekvencioniranjem i kreiranjem novih imaginarnih iskustava koje nisu proživjeli (povezano s teorijom uma pa zato i izostaje simbolička igra), što znači da vrlo teško mogu predviđati situacije koje nisu već iskusili. Zato rutina, zato rigidnost. Jer ako ja ne mogu predvidjeti na svakodnevnoj razini što bi mi se sve moglo dogoditi, ja ću se osjećati jako nesigurno i biti pod iznimnim stresom. I da, prvi mi je poriv da mi svaki dan izgleda isto, ne volim nagle i nenajavljene promjene. Upravo zato gotovo uvijek u pravilu je anksiozni poremećaj dio njihovih života, jer se konstantno osjećaju nesigurno i strahuju kako će izgledati njihov novi dan.

U konačnici, vaše dijete je isto, prije, za vrijeme i poslije dijagnoze – to je vaše dijete. Dijagnoza samo tu služi da se zna KAKO mu pomoći, a važno ga je prihvatiti uvijek, imao on nekakav F ili ne.

za Autizam – jednaki u različitosti:

Maja Bonačić, mag.psych.

Headline Photo: iStockphoto