Simbolička igra je jedna od stvari koje uvijek „štekaju“ kod djece na spektru, čak i kod izrazito visokofunkcionalne djece na spektru. Već smo prije pričali zašto je igra iznimno važna za svako dijete te zašto je važno poticati njezin razvoj. Pri tome se misli isključivo na simboličku igru, jer kako i samo ime kaže, važno je poticati djetetovo razumijevanje simbola, odnosno da jedna oznaka ili stvar, mogu predstavljati nešto drugo. Osim igre, sustav simbola je i jezik, pismo, matematika. Upravo zato osobe na spektru ne razumiju sarkazam i prenesena značenja, jer je to najsloženiji oblik simbolike. Naravno, poticanje razvoja simboličke igre je vrlo složeno, nije to samo idemo se igrati. To znaju svi roditelji djece na spektru, koji nerijetko kažu da ih dijete odbija u igri. Štoviše, postoji nekoliko edukacija iz tog područja, što je u biti područje terapije igrom. No svaka igra može postati terapeutska, ako osoba koja se igra s djetetom ima neki cilj te aktivnosti. Pri tome je iznimno važno da dijete ne zna koji je cilj i da dijete uživa jer u suprotnome to nije onda igra, nego vježbanje i neki drugi oblik terapije.
Kao što sam bila već spomenula, postoje dva modaliteta terapeutske igre, koja su nam trenutno u fokusu. To je nedirektivna terapeutska igra i direktivna terapeutska igra. U nedirektivnoj terapeutskoj igri dijete u potpunosti vodi igru, a odrasla osoba u potpunosti prati i reflektira djetetove aktivnosti. Cilj takve igre je prvenstveno stvaranje odnosa i povjerenja s djetetom te kreiranje osjećaja sigurnosti za dijete i sigurnog okruženja. U direktivnoj terapeutskoj igri odrasla osoba vodi igru, ali na jedan nenametljiv i zaigran način, pri čemu poštuje djetetove osobne granice i mogućnosti. Igra uvijek mora ostati igra. Cilj takve igre (u ovom kontekstu) je razvijanje simbolike i povezivanje već postojećih elemenata simboličke igre u jednu cjelinu. Već pretpostavljate da su idealne terapeutske aktivnosti kombinacija ova dva modaliteta i pristupa. I zaista, to je nešto što ja prakticiram u svom radu i što se pokazalo kao daleko najkorisnije. Uvijek započinjem naš terapeutski odnos s nedirektivnom igrom, kako bi se dijete osjećalo prihvaćeno i sigurno. Na taj način mi gradimo odnos i ja postajem netko važan u djetetovom svijetu. Ono što je super je što su roditelji tu u neizmjernoj prednosti pred terapeutom i to je nešto što treba iskoristiti. Nakon što smo stvorili odnos (varira od djeteta, nema čarobnog broja dolazaka), krećem s direktivnijm terapeutskim aktivnostima, kojima je cilj poticanje idućeg koraka razvoja simboličke igre.
Kako izgleda nedirektivan pristup?
Glavna vještina nedirektivnog igranja je vještina reflektiranja. Zvuči ovako jednostavno, ali kada pokušate prakticirati, shvatit ćete da uopće nije jednostavno. Naime, mi roditelji smo navikli da prakticiramo isključivo edukativnu igru s našom djecom i kada ih ZAISTA moramo u potpunosti slijediti, to nam je problem. Dakle, prvo pravilo kod reflektiranja je da isključivo reflektiramo. Ne preusmjeravamo, ne postavljamo pitanja, samo komentiramo ono što vidimo. Kada reflektiramo, reflektiramo neverbalno (pratimo dijete po prostoru na ugodnoj udaljenosti) i verbalno (djetetovo ponašanje, emocije i misli). Dakle, dijete u potpunosti vodi igru i bira aktivnosti. Kada reflektiramo ponašanje, opisujemo ono što vidimo da dijete radi: „Sada ćeš staviti tanjur na stol/natočiti sok u šalicu“. U tom smislu je najjednostavniji oblik reflektiranja, jer ne možemo pogriješiti. Kada reflektiramo emocije, opisujemo kako mislimo da se dijete osjeća u tom trenutku: „Sada si jako sretan jer si uspio složiti kocke/tužan si što su kocke pale“. Kada reflektiramo misli, reflektiramo unutarnje kognitivne procese djetetu: „jako se trudiš da to napraviš/važno ti je to napraviti/odlučio si to napraviti/nisi siguran hoćeš li uspjeti“. Osim što na taj način djetetu šaljemo poruku da ga u potpunosti prihvaćamo, pomažemo mu da osvijesti sebe i svoje tijelo te da razumije bolje svoje unutarnje procese i emocije. Ako nas nešto baš jako zanima i htjeli bismo postaviti pitanje, onda to napravimo na način da ne postavimo pitanje :). Drugim riječima, „Baš se pitam gdje je krenuo taj vlakić“. Točka. Na taj način dijete bira hoće li vam odgovoriti ili ne, ali nije nametljivo ili ometajuće kao kada postavimo to u obliku pitanja. Osim toga, proces odgovaranja na pitanje je u kognitivnom dijelu mozga, a igra u emocionalnom pa na taj način u biti prekidamo sam tijek igre.
Prednosti nedirektivnog pristupa su očite i vrlo važne za svaki odnos, ali još više za emocionalni razvoj. Međutim, znamo da je kod djece na spektru igra uglavnom stereotipna i ako isključivo i uvijek samo reflektiramo, igra se neće puno pomaknuti od početne točke. Zato nam treba direktivniji pristup, o kojem ćemo pričati u idućem tekstu.
ZA AUTIZAM – JEDNAKI U RAZLIČITOSTI:
Maja Bonačić, mag.psych.
