Jeste li primijetili taj “pogled”?

Oznake

meltdown, oporavak, osnaživanje, panika, preopterećenost, preplavljanje, repetitivno ponašanje, slom, stiming, tjeskoba

Mnoga djeca s autizmom će pri početku preopterećenosti pokazati specifičnu reakciju “zaleđenosti”. Često pogledaju na stranu, imaju neprisutan pogled ili se isključe. Ponekad će započeti s repetitivnim ponašanjem (stiming), zažmiriti, spustiti glavu ili rukama prekriti uši. To su sve znakovi koji nam pokazuju da dijete postaje preopterećeno. Djetetu informacije dolaze prebrzo ili ih je previše da bi ih uspješno obradilo. Tada će mozak prvenstveno pokušati ugasiti ili blokirati podražaje kako bi se izbjeglo preopterećenje. Tim trenutkom zaleđenosti dijete od nas traži da popustimo, umanjimo stimulaciju i zahtjeve i dopustimo mu da se oporavi i osnaži. Te znakove trebamo poštivati jer se dijete trudi ostati prisebno izbjegavajući podražaje koji ga preplavljuju.

Budimo pažljivi. Kada procijenimo djetetovu nesuradnju kao otpor, tada smo zahtjeve skloni dodatno pojačati kako bismo ga potaknuli na suradnju. Takav način će dodatno opteretiti dijete koje nastoji ostati prisebno i prikuplja snagu. Privremena “zaleđenost” je samo privremena! Ako u tom trenutku nastavite forsirati dijete, ono će iz stanja “zaleđenosti” preći u paniku (fight or flight). Posljedica toga je autistični slom (meltdown). Tada se dijete obilježi kao agresivno, autoagresivno ili destruktivno.

Kada primijetite znakove “zamrzavanja”:

1. prihvatite da dijete postaje preopterećeno
2. prekinite sa svim zahtjevima i govorite tiše
3. dajte mu do znanja da prihvaćate njegove emocije, te da je siguran
4. dajte mu vremena da se oporavi

Minimalizirajte interakciju. Jednostavno dozvolite djetetu da se oporavi i osnaži. Pomozite mu da osjeti sigurnost u trenucima kada se osjeća ranjivim. Često se djeca nakon povlačenja zahtjeva i umanjenja podražaja vrlo brzo oporave.

Pokušajte analizirati događaj koji je prethodio “zamrzavanju” kako bi razumijeli što to preopterećuje dijete. Možda su zahtjevi preteški ili dolaze prebrzo jedan za drugim. Može biti i radi zvukova, aktivnosti koje se odvijaju pored njega, panika kao odgovor na nešto neočekivano, ali i tjeskoba zbog svog osjećaja uspješnosti pri obavljanju zadatka. Kada se dijete oporavi ne zaboravite da je njegov mozak i dalje iscrpljen, te da tada lakše dolazi do ponovnog preopterećenja. Smanjite zahtjeve, razdijelite ih na manje dijelove, nastavite sporijim tempom i pružite mu podršku kroz dodatnu pomoć u izvođenju zahtjeva. Mnoga djeca će se, ako poštujete ove znakove, u kratkom vremenu oporaviti i nastaviti s aktivnošću. Neka će se možda povući u svoj siguran kutak kako bi se oporavila i osnažila. No, ako poštujete djetetovu reakciju “zaleđivanja” i pružite mu podršku, dijete će imati povjerenje u vas i slijedit će vaše vodstvo!

izvor

Autizam i izvršno funkcioniranje

Oznake

apstrakcija, emocionalna regulacija, fleksibilno razmišljanje, impulzivnost, inicijacija, izvršne funkcije, izvršno funkcioniranje, organizacija, planiranje, radna memorija, samoopažanje, samosvjesnost

Sve naše perceptivne i kognitivne vještine integrirane su na višoj razini izvršnim sustavom.  Izvršne funkcije usmjeravaju i reguliraju kognitivne funkcije. Izvršne funkcije ne pitaju može li dijete nešto učiniti, već hoće li to učiniti i kako. Izvršne funkcije su samoregulirajuće i kontrolne funkcije koje usmjeravaju i organiziraju ponašanje, a uključuju sposobnosti koje omogućuju djetetu ili osobi da se uspješno angažira u nezavisnom i svrhovitom ponašanju. Jednostavnije rečeno, izvršne funkcije nam pomažu regulirati, kontrolirati i upravljati našim mislima i ponašanjem. Kako bismo primijenili stečenu vještinu, uvijek moramo imati cilj, odrediti korake ka cilju, logično ih poredati i na kraju, moramo te korake slijediti.

 

Procjenjuje se da oko 80% osoba sa autizmom ima poteškoća sa izvršnim funkcioniranjem. Obzirom da je izvršno funkcioniranje veliki skup funkcija, kod djece i odraslih osoba sa autizmom se manjak u izvršnom funkcioniranju može očitovati na različite načine. Neka djeca obraćaju detalje na najsitnije detalje, ali ih nisu u stanju povezati u jednu cjelinu. Neka djeca i osobe imaju problema ako istovremeno trebaju upamtiti više pojmova ili misli. Neka djeca i osobe imaju problema sa održavanjem pažnje i organiziranjem misli i radnji. Impulzivne reakcije su također povezane sa poteškoćama u izvršnom funkcioniranju. Važno je naglasiti da inteligencija nema veze sa izvršnim funkcioniranjem. Događa se da dijete koje ima viši stupanj inteligencije zbog poteškoća sa izvršnim funkcioniranjem dobije niži rezultat. Nakon što se poteškoće eliminiraju ili ublaže, imaju bolji rezultat na testu.

Koje su to izvršne funkcije?

1. Kontrola impulzivnosti – pomaže djetetu razmisliti prije nego nešto uradi. Djeca sa manjkom kontrole impulzivnosti su sklonija neprimjerenim izjavama i postupcima, te rizičnom ponašanju.
2. Emocionalna regulacija – pomaže djetetu regulirati osjećaje. Djeca sa lošom emocionalnom regulacijom često preburno reagiraju. Teško podnose kritiku, te im je potrebno više vremena da se “priberu” kada nešto krene krivo.
3. Fleksibilno razmišljanje i apstrakcija – pomaže djetetu da se prilagodi u neočekivanoj situaciji. Djeca sa rigidnim razmišljanjem mogu postati frustrirana kada ih se navodi da razmišljaju iz tuđe perspektive.
4. Radna memorija – pomaže djetetu zapamtiti potrebne ključne informacije. Djeca sa slabom radnom memorijom imaju poteškoća sa slijeđenjem uputa iako ih imaju zapisane ili im ih nekoliko puta ponovite.
5. Samoopažanje / samosvjesnost – omogućuje djetetu da samo procjenjuje kako ono nešto radi. Djeca sa poteškoćom u samosvjesnosti su često iznenađena npr. lošom ocjenom ili negativnim komentarom.
6. Planiranje i organizacija – pomaže djetetu u određivanju ciljeva i planiranju načina da ih ostvari. Djeca sa poteškoćama u planiranju i organizaciji ne mogu procijeniti koji su dijelovi nekog zadatka najvažniji.
7. Inicijacija – pomaže djetetu da započne aktivnost. Djeca sa poteškoćama u inicijaciji se mogu ukočiti jer ne znaju od kuda započeti.
8. Organizacija – pomaže djetetu i fizički i mentalno biti ukorak sa svojim mislima i radnjama. Djeca sa poteškoćama na ovom planu često gube stvari, ne uče na pogreškama i imaju teškoća sa redoslijedom aktivnosti.

 

Kako pomoći djetetu?

 

 

Na ovom linku možete pronaći vježbe za poticanje i poboljšavanje izvršnih funkcija. Kada se radi o autizmu, odaberite vježbe koje su u skladu sa djetetovim interesima, ali i kognitivnim sposobnostima. Ovo su aktivnosti koje možete raditi kod kuće, no nemojte zaboraviti povjeriti dijete i stručnjacima.

Zapamtite da poteškoće u izvršnom funkcioniranju ruše i motivaciju. Stoga ćete mnoge probleme moći riješiti i podizanjem motivacije. Dijete sa autizmom motivirate na način da:

1. skratite upute i pojednostavite zadatak, razlomite ga na više dijelova
2. uklonite sve što djetetu može odvući pažnju (distraktori)
3. koristite vizualnu podršku

 

 

Ovako izvršno funkcioniranje izgleda u praksi:

Autizam i Prosopagnosia (nemogućnost prepoznavanja lica)

Prosopagnozija (face blindness) ili poremećaj percepcije ljudskog lica nije nužno dio autizma ali je učestalija kod osoba sa poremećajem iz autističnog spektra. Posljednje istraživanje provedeno u Njemačkoj dalo je rezultate o pojavnosti prosopagnozije kod 2,5% stanovništva. Ovaj neurološki poremećaj je vrlo teško dijagnosticirati kod male djece. Štoviše, mnogi tek u odrasloj dobi shvate da imaju taj problem. Prosopagnozija može društvenu interakciju učiniti još težom, ali u isto vrijeme postoje i kompenzatorni mehanizmi koji je mogu učiniti nešto manjim problemom.

U mozgu postoje određeni dijelovi koji su odgovorni za prepoznavanje lica. Jane Goodal je jedna od osoba sa ovim poremećajem. Cijeli život je posvetila brizi i spašavanju čimpanzi. Zanimljivo je da čimpanze raspoznaje po boji dlake i karakterističnim pokretima svake od njih, no nije u stanju primijetiti prijatelja u restoranu. Socijalno funkcioniranje se može poboljšati, te može biti manji problem ako koristi glas kako bi raspoznala drugu osobu ili obraća pažnju na primjerice frizuru i obuću. U tom slučaju je autizam manji problem. Naravno, osoba sa ovim poremećajem nije slijepa na lica. To je poremećaj raspoznavanja, a ne pažnje ili vida.

Osobe sa prosopagnozijom se često obilježava kao osobe koje „ne gledaju“ ili „ne obraćaju pažnju“. Činjenica da je to zdravstveno stanje bi im trebala olakšati život. Ne postoji lijek za prosopagnoziju, ali postoje mnogi tretmani koji osobama sa poremećajem pomažu. Mnoga djeca sa ovim poremećajem su sramežljiva ili nedruželjubiva što je vjerojatno posljedica nemogućnosti identificiranja osoba oko sebe. Neka djeca čak mogu dobiti i pogrešnu dijagnozu autizma obzirom da nerado gledaju u lice drugih osoba. Često se osobe sa ovim poremećajem pouzdaju na boju glasa kako bi odredile emocije i odnos druge osobe prema njima– ljubaznost, tugu, sreću ili ljutnju.  Koliko će prosopagnozija utjecati na dijete sa autizmom ovisi o djetetovoj dobi, osobnosti i kognitivnim sposobnostima. Društveno dijete koje se ne boji neuspjeha može biti ohrabreno da pristupi svakome i srdačno ga pozdravi, a potom na osnovu boje glasa prepozna glas prijatelja ili poznanika. Nedostatak je što će srdačno pozdravljati i neznance. Sramežljivom djetetu može se pomoći tako da se usredotoči na samo par stalnih prijatelja koji će biti nešto kao društveni posrednici. U pravilu su ta djeca bolja u muzici i individualnim sportovima gdje nije bitno da se razlikuje njegova od protivničke momčadi.

Odrasle osobe u kontaktu sa djetetom se može upoznati sa problemom, no treba biti oprezan jer ako u školi svi saznaju za problem, dijete bi moglo postati žrtva vršnjačkog nasilja. Vrlo vrijedna prednost sposobnosti prepoznavanja lica je razlikovanje prijatelja od neprijatelja. Stoga, davanjem svima do znanja o postojanju problema, radite još veći.

Sposobnost prepoznavanja lica se može testirati i na interentu na adresi www.faceblind.org/facetests/  Testovi možda neće biti odgovarajući dobi i iskustvima vašeg djeteta, stoga je manje formalan pristup zamoliti dijete da imenuje druge u parku.

Igre za regulaciju senzorike i razvoj motorike – Bejzbol balonima

Igra sa balonima je jedna od najboljh jer baloni dobro privlače pažnju, te su lagani i jednostavni za igru. Ova igra koristi balon kao bejzbol lopticu. Balon se polagano kreće tako da ga i početnici bez poteškoća mogu udariti.

CILJEVI:

• okulomotorna koordinacija
• svjesnost uloge
• pažnja
• motoričko planiranje
• modulacija
• prostorna svjesnost
• vestibularna stimulacija

MATERIJALI:

• smotuljci novina
• ljepljiva traka
• baloni

PRIPREMA

Napravite palicu od smotuljka novina, te ga zaljepite. Veći smotuljak – veća palica.

UPUTE:

Bacite balon prema djetetu koje drži palicu. Ohrabrite dijete da udari balon ili neka mu odrasla pomogne na način da stane iza djeteta i fizički pomogne odrediti pravi trenutak za udarac. Kada dijete udari balon, potaknite drugu djecu da ga uhvate. Neka se djeca izmjenjuju u ulogama bacača, udarača i hvatača.

ŠTO UČIMO:

• djeca vježbaju koordinaciju pokreta i vremena kako bi ostvarili kontakt sa balonom. Mogu vidjeti rezultat svog pokreta i prilagođavati svoje postupke kako bi postigla željenu posljedicu.
• djeca uče kako svatko ima drugačiju ulogu. Netko baca, netko udara, a netko hvata.
• ravnoteža i prostorna svjesnost je pod izazovom kako trče za balonom i izbjegavaju kontakt sa drugom djecom.

MODIFIKACIJE:

• neka djeca će imati poteškoća prilikom praćenja balona dok ga hvataju. Zbog toga mogu izgubiti interes, te ih je potrebno verbalno poticati na sudjelovanje.
• djeci koja imaju poteškoća sa koordinacijom vremena i pogleda će biti potrebno fizičko vođenje.

 

Molim vas, ne veličajte me zbog ljubavi prema mom djetetu s poteškoćama.

Često se nama, roditeljima djeteta s poteškoćama, događa da čujemo izjave poput:”Divni ste, ja to ne bih mogla.” ili “Sigurno je jako teško.” Da, istina je. Ponekad je teško biti roditelj djeteta s poteškoćama. Pred nama su izazovi s kojima se mnogi roditelji tipične djece ne susreću. Naši životi vama mogu djelovati drugačije, no nadam se da ste svjesni kako su naši životi u mnogo čemu slični vašima.

Mogu li biti iskrena prema vama? Uz neke od tih komentara vremenom mi se učini kao da moje dijete nije moguće voljeti i kako bi ga samo nekolicina osoba moglo voljeti i odgajati. Veličanje mene i mog roditeljstva mi govori kako se vi osjećate sretnim što ono nije vaše dijete, te kako bi to bilo teško, strašno i tragično. Znam da to nije ono što želite izraziti, no ponekad je upravo tako.

Kada bih srela prijateljicu sa svojim tipičnim djetetom, uperila prst u njega i rekla :”Ja to ne bih mogla.”, sigurno bi to bilo vrlo nepristojno od mene. Takva izjava bi mnogo rekla o tome što mislim o njenom djetetu (zasigurno ne pozitivno). Ponovila bih :”Mislim, sigurno je teško odgajati TVOJE dijete.” U tom trenutku ona bi me vjerojatno poželjela opaliti po nosu. Ne bi me iznenadilo ako bi povrijeđeno uzela svoje dijete i otišla govoreći si kako je njeno dijete voljeno, prekrasno i da je sretno što mu je ona majka.

Isto se tako i ja osjećam kada to čujem.

Vidite, svijet nas uči da je živjeti s poteškoćama nešto loše. Kada mi je mlađe dijete rođeno s Down sindromom primalja je plakala, a pedijatar klimao glavom i rekao kako mu je žao što mi mora reći tako loše vijesti. Kada smo usvojili dijete sa cerebralnom paralizom, jedna gospođa je pitala mog supruga :”Niste li mogli posvojiti zdravo dijete?”.

Ako pogledate u prošlost, osobe s poteškoćama nismo tretirali  kao osobe. Nismo ih tretirali kao ravnopravne osobe. I danas se još borimo s takvim porukama i idejama. Upitajte odraslu osobu s nekim hendikepom kako se većina odnosi prema njoj i razmislite kako biste se vi osjećali kada biste bili vrednovani na osnovu vaših ograničenja. Kao majku dvoje djece sa poteškoćama me to boli jer većina ljudi ne vidi ono što ja vidim. Oni nisu dio naših filmskih večeri, putovanja. Oni ne vide iskrenu sreću gledajući ih dok plešu, smiju se i rade sve ono što djeca vole raditi. Poteškoće nisu tragedija. Ono što je tragično jest kako okolina doživljava osobe sa poteškoćama.

Ja volim svoju djecu i zbog toga nisam posebna. Ja sam im majka! Kako je uopće moguće da ih ne volim? Kako da ih ne zastupam, podučavam, da im ne budem podrška? Mislite da vi to ne biste mogli? Biste, jer volite svoju djecu. A ja sam ono što biste vi bili da imate dijete sa poteškoćama. Biti roditelja djetetu sa poteškoćama nije rezervirano za nekolicinu posebnih. Događa se meni, vama, susjedu, milijunašu. Poteškoće su dio života.

Komentari u kojima me veličate jer volim svoje dijete podsjećaju kako dok svi uživaju u brzom internetu, ja još uvijek imam dial-up. Strašno, dial-up od svih stvari! “Tužno je to što ne možeš uživati u internetu i sudjelovati na društvenim mrežama poput svih nas. Ja to ne bih mogla. Ja ne bih takav internet. Znam kako je imati brzi internet, sigurno je teško pokušavati se spojiti dok su već svi na Facebook-u.”

Moje dijete nije najmanje poželjna opcija, nije dial-up. Moje dijete je osoba. Ima jedinstvenu osobnost, talente, darove, smisao za humor, prekrasan osmijeh i tendenciju da rastopi moje srca kada me zagrli rukama oko vrata dopuštajući mi da znam kako i mene moje dijete voli mene.

Molim vas, nemojte misliti kako ne želim vašu podršku i ohrabrenje. Želim. Ako mislite da dobro obavljam svoj posao, tako i recite :”Dobro radiš svoj posao.” Ako vidite da sam iscrpljena, a moje dijete ima poteškoće, možda sam imala težak dan. Ako i vi ponekad tako izgledate, vjerojatno je da je i meni tako. Stoga, zašto me ne upitate :”Kako si?” Potaknite razgovor, pitajte me, pokažite da vam je stalo.

Ali, molim vas zapamtite. Nisam ja divna što volim svoju djecu, niti ste vi divni što volite svoju. To je nešto što svi radimo, volimo svoju djecu.

Pogledajte svoje dijete. Bez obzira što da se dogodi, vi ćete svoje dijete i dalje voljeti, te učiniti sve za njega. Da preživi nesreću, ostane u kolicima, i dalje ćete se s jednakom žestinom brinuti za njega i voljeti ga kao i sada.

Ne osjećam se kao da sam loše prošla u životu. Nisam zaglavila sa sporim internetom. Osjećam se kao najsretnija majka što su to baš moja djeca. Molim vas, nemojte me veličati što volim svoju djecu s poteškoćama. Ona se mogu voljeti. Ona su moja.

Ellen Stumbo

izvor

Djed Božićnjak koji prihvaća različitost

Sjedenje u krilu Djeda Božićnjaka može biti strašno iskustvo za mnogu djecu, ali za djecu s autizmom ono može biti i bolno. Gužva, čekanje u redu, jako svjetlo, buka. Nakon što su Braydenovi roditelji saznali da im dijete ima poremećaj iz spektra, odbacili su i svaku pomisao da dijete vode na tradicionalno slikanje sa Djedom Božićnjakom. Prije tjedan dana, već drugu godinu za redom, uspjeli su dobiti nekoliko savršenih Božićnih fotografija, kao doživotnu uspomenu.

Zahvaljujući programu „Caring Santa“ koji organizira organizacija „Autism Speaks“, ovom šestogodišnjaku je omogućen odlazak u trgovački centar, druženje s djedicom nakon zatvaranja dućana i to sve prilagođeno dječakovim potrebama. Bilo mu je dozvoljeno više vremena kako bi se opustio i stekao prisnost. Brayden je znao tko je Djed Božićnjak, ali je bio stidljiv.

Nakon nekoliko minuta je Djed Božićnjak stavio snježnu kuglu na pod i vratio se na mjesto. Dječak je dopuzao do kugle i započeo igru. Tada mu se djedica pridružio u igri na podu. Nisu međusobno razgovarali, samo su se povezali i igrali zajedno. Brayden je bio uzbuđen, te smiješeći se gledao Djeda Božićnjaka.

Za mnogu djecu s autizmom odlazak u trgovački centar i na mjesta koja im nisu poznata, znači mnogo senzornih izazova. Visoki tonovi, blještava neonska svjetla, dugi redovi i zahtjevi da sjede u krilu nepoznate osob mogu za njih biti zastrašujuće, a pogotovo za neverbalnu djecu.

„Caring Santa“ program se provodi u 120 gradova diljem SAD-a. Djedice prolaze posebnu obuku kroz koju nauče kako bolje razumjeti, povezati se, i prilagoditi potrebama djeteta s autizmom

Brayden je proveo oko 20 minuta sa Djedom Božićnjakom. Na kraju je djedici čak dao i pet. Koliko mu je bilo zabavno i ugodno potvrđuje i činjenica kako na kraju nije želio otići. Samo je ponavljao, „Još Djeda Božićnjaka.“

izvor

Osnaživanje djeteta s autizmom – 4. dio

Naučite dijete da izrazi “Ne” i “Pomozi”!

Iako se prvotno ovaj članak odnosi na samoozljeđujuće ponašanje, primjenjiv je na sve pretjerane emocionalne reakcije („acting out“), uključujući agresiju i uništavanje imovine. Ovdje je uključen jer je učenje riječi „Ne“ i „Pomozi“ vrlo važno za osnaživanje djeteta.

Mnoga djeca iz autističnog spektra neprimjereno emocionalno reagiraju izraženim samoozljeđujućim ponašanjem koje se obično manifestira udarcima ili šamarima, udaranjem glavom ili ugrizima. Takvo ponašanje je obično bijeg ili traženje izlaza iz situacija koje im stvara neugodu. Također, može biti reakcija na bol ili neudobnost. Samoozljeđivanje, kao i drugi oblici pretjerane emocionalne reakcije (agresija, uništavanje imovine i sl.), je često rezultat postavljanja djeteta u situaciju koje ga preplavljuje. Djeca ne znaju kako izraziti potrebu za izlaskom iz te situacije ili ih odrasli ne slušaju. Postaju preopterećeni, hvata ih panika, te im preostaje jedino borba ili bijeg. Takvo izraženo ponašanje se reducira kada dijete razvije govor ili neku drugu komunikacijsku metodu. Jednom, kada dijete može izraziti svoje potrebe i želje, tada se smanjuju i pretjerane emocionalne reakcije. Nažalost, mnogo roditelja ne sluša dijete, ili ne poštuje ono što dijete govori. Ako se djetetu ne dozvoli da prosvjeduje, tada se javlja takva burna reakcija.

Mnoga samoozljeđujuća ponašanja i pretjerane emocionalne reakcije se mogu umanjiti kroz:

• Razumijevanje djetetovih osjetljivosti i komfornih zona i
• Poštivanje tih komfornih zona.

Obično dijete samo ne prkosi, već može biti i u panici zbog senzornog preopterećenja. Dijete možda odbija neko jelo jer mu ne odgovara tekstura ili miris. Kada mozak krene u mod panike, više ne možete ništa promijeniti. Isto vrijedi i za situaciju u kojoj je dijete nesigurno. Nesigurnost može biti okidač za snažnu tjeskobu i paniku. Nadalje, ove ekstremne reakcije se također mogu javiti kada su očekivanja i zahtjevi prema djetetu veći nego s čim se dijete može nositi. Tjeskoba uzrokovana nemogućnošću izvođenja radnje može izazvati samoozljeđujuće ponašanje. I na kraju, pokušavajući na silu dovesti dijete u situacije u kojima se ono ne osjeća sigurno, mogu se pokrenuti ogromne emocionalne reakcije.

Djeca s autizmom se često nađu u situacijama koje su za njih preopterećujuće. Često ne mogu izraziti svoju napetost, ili zanemarujemo njihove prosvjede i pokušaje da im se popusti. Sve ove situacije se obično događaju kada ih prisiljavamo na situacije u kojima se dijete ne osjeća sigurno i udobno. Zato moramo otkriti djetetove komforne zone i biti sigurni da ih poštuju sve odrasle osobe uključene u djetetov život. Otkrijte ranjivosti, koje su sigurne zone i držite se komfornih zona dok ih lagano proširujete. Kao roditeljima, jedno od osnovnih odgovornosti je osigurati da odrasle osobe dobro razumiju na što je vaše dijete osjetljivo, te koje su komforne zone. Sve dok dijete ne postane dovoljno spremno da se samo zastupa, mi trebamo biti njihov glas.

Učenje djeteta o načinima izražavanja svojih potreba i želja je neophodno kako bi se izbjegle pretjerane emocionalne reakcije i samoozljeđujuće ponašanje. Čak i ako je dijete neverbalno, naučite ga kako da izrazi ono što želi, protestira ako ne želi (gestikulacijom, znakovnim jezikom, slikama i sl.). Kada dijete postane sposobno za osnovnu komunikaciju naučite ga da kaže „Ne“ i „Pomozi“. Tako dijete može prosvjedovati i izbjeći za njega preopterećujuće zahtjeve. Također, može zatražiti pomoć. Mnogoj djeci je neugodno zatražiti pomoć, ili ih je strah. Zato je potrebno da ih se ohrabruje na to i osnaži.

Moramo poštivati djetetove prosvjede bez obzira na način komunikacije. Često dijete ignoriramo u njegovim zahtjevima, ili zbog neodobravanja zahtijevamo da ono popusti. Dijete se tada osjeća nesposobno i u strahu da prosvjeduje, te oslobađa napetost i stres ozljeđujući samog sebe. Nažalost, kada se njegovi prihvatljivi prosvjedi ignoriraju ili odbijaju, tada mu agresija prema samom sebi pomaže da uspješno izbjegne zahtjeve. Obzirom da je takva reakcija često vrlo snažna, odustajemo od zahtjeva. Prema tome, ako se primjereni zahtjevi uskraćuju, pojačavaju se snažne emocionalne reakcije i samoozljeđujuće ponašanje. Trebamo biti sigurni da dijete zna iskomunicirati „Ne“ i „Pomozi“, kako bi bili u stanju ili izbjeći situaciju ili potražiti pomoć u savladavanju situacije. Nadalje, moramo biti sigurni da drugi uvažavaju djetetove prosvjede. Stoga si trebamo postaviti dva pitanja:

• Da li znam koje su djetetove ranjivosti i komforne zone i
• Da li je moje dijete ima način na koji izražava „Ne“ i „Pomozi“.

Zastupajte svoje dijete. Neka svi znaju i poštuju djetetove komforne zone i uvažavaju njegove prosvjede i zahtjeve za pomoći. Ovo su dva osnovna značenja poštivanja i uvažavanja djetetovih potreba da se osjeća sigurno, prihvaćeno i sposobno.

Nastavit će se…

Pročitajte 1. dio

Pročitajte 2. dio

Pročitajte 3. dio

izvor

Osnaživanje djeteta s autizmom – 3. dio

Za mnogu djecu iz spektra komunikacija donosi mnoge izazove. Pokušaji komuniciranja kako bi izrazili ideje, osjećaje, potrebe ili iskustva, mogu biti vrlo izazovni i frustrirajući. Poteškoće mogu nastati u izražavanju onoga što žele reći, kako to reći, ili sigurnosti u ono što govore. Odabrati odgovarajuće riječi i pravilno ih smjestiti u rečeničnu strukturu, tako da ih drugi mogu razumjeti, može biti iscrpljujuće. Čak i za verbalne osobe, tjeskoba koja se može razviti prilikom izražavanja u društvu, može biti preplavljujuća.

U ranom djetinjstvu, komunikacija započinje vrlo instrumentalno. Djeca komuniciraju kada nešto žele, ili prosvjeduju kada im nešto nije po volji. Za mnogu djecu iz spektra kojoj je svijet kaotičan, zbunjujuć i neugodan, prvi razlog komunikacije je da pobjegnu iz situacije koja njima izaziva nelagodu. To se zove „protestiranje“. Prvi oblik njihovog protesta se obično radije izražava ponašanjem nego govorom (vikanje, bacanje stvari, udaranje, ugrizi). Iz razloga što takvo ponašanje ne podržavamo, često dijete kažnjavamo u namjeri da suzbijemo takvo ponašanje, te ga ignoriramo i zanemarujemo njegovu namjeru za komunikacijom. Na taj način dijete dodatno frustriramo u njegovim pokušajima da komunicira. Čak i stariju, verbalnu djecu često ne slušamo. Budući da želimo od svog djeteta da čini određene radnje, te se ponaša na određeni način, često dijete ignoriramo i tako suzbijamo njegove pokušaje da izrazi svoje osjećaje, pogotovo ako su to osjećaji koje ne želimo čuti. Želimo od njih da govore i komuniciraju, a s druge strane im ne dozvoljavamo da se izraze.

Obzirom da želimo da naše dijete nauči komunicirati, trebamo mu dozvoliti da se izrazi. Bez obzira da li je to izražavanje putem riječi, gesti, govornih znakova, pisanja, glasanja, slika ili na neki drugi način, moramo omogučiti djetetu da izrazi ono što želi, što ne želi, u čemu se osjeća sigurnim, kada mu je udobno. Trebamo mu omogučiti da se izrazi bez obzira na složenost komunikacijske metode. Prije usvajanja složenijih oblika komuniciranja moramo utvrditi namjeru komuniciranja i osigurati djetetovu sigurnost i prihvaćanje tijekom izražavanja. U najranijoj djetetovoj dobi:

1. Pratite djetetovo ponašanje i prepoznajte namjeru komunikacije. Bez obzira da li se dijete okreće za nekim predmetom, baca stvari, ispušta zvukove, vrišti ili nešto drugo, pretpostavite njegovu namjeru za komunikacijom, te dodijelite ponašanju neko značenje. Na primjer, kada dijete posegne za predmetom, pretpostavite komunikacijsku namjeru, izgovorite „X želi Y“ i odmah dodajte djetetu željeni predmet.  Ako se dijete okrene i ode u trenutku kada mu dodajete neki predmet, izgovorite „X ne želi Y“ i povucite taj predmet k sebi. Pridodajte svrhu svakoj komunikaciji koju dijete ostvaruje. Izgovarajte djetetu ono što se podrazumijeva kako bi dijete počelo povezivati način na koji njegovo ponašanje utječe na ponašanje drugih osoba. Nadalje, pridodavanjem namjere i značenja, dijete uči relaciju uzroka i posljedice, te kako njegovi postupci utječu na okolinu. Tako će dijete utvrditi značenje namjere, ali i povećati motivaciju za komuniciranjem.
2. Pronađite najbolji način komunikacije za vaše dijete. Iako bi željeli da naše dijete govori, govor možda neće biti prvi i najbolji način na početku. Upotrebite sveobuhvatan komunikacijski pristup koristeći različite metode kako bi ostvarili komunikaciju (zvukove, geste, slike i slično). Mnogi roditelji se brinu da će koristeći augmentativne metode komunikacije usporiti razvoj djetetovog govora. To nije točno. Uspostavljanje bilo kakvog oblika komunikacije povećava vjerojatnost razvoja govora. Prije učenja razgovora, učite komunikaciju glasovima, gestikulacijom, izrazima lica i slično.
3. Dopustite djetetu da se izražava u svim situacijama. Pitajte ga za mišljenje ili što bi ono radije. Dajte mu jednostavan izbor (između onoga što želi jesti, obuči, prvo raditi i slično). Ako ne odgovori, pogađajte i pratite djetetovu reakciju (Sigurna sam da X želi sok!). Prihvatite djetetovu reakciju, bez obzira kojom metodom (posezanje, zvukovi, okretanje i slično), kao komunikaciju i odgovorite djetetu kako vi to razumijete. Pitajte dijete, dajte mu izbor, pričekajte trenutak da mu date vremena da odgovori. Jednom kada odgovori, uzvratite mu kako vi doživljavate njegov odgovor. To će uspostaviti vezu između djetetove radnje i vaše reakcije.
4. Razumijte i poštujte djetetova protestiranja. Ako dijete nešto ne želi ili ga nešto plaši, za početak mu dajte do znanja da ga razumijete i prihvaćate kako se ono osjeća. To je važno kako bi se dijete osjećalo sigurno u izražavanju svojih potreba. Ako je moguće, odustanite od svog zahtjeva, prilagodite ga njegovim potrebama ili mu omogučite dodatnu pomoć. Dajući mu do znanja i prihvaćajući njegove proteste, te odustajanjem od zahtjeva, prilagođavanjem ili pružanjem pomoći, dijete uči kako je njegovo mišljenje važno, prihvaćeno i ima pozitivne učinke kroz dobivenu pomoć.
5. Kada dijete izražava svoje emocije (sreća, tuga, ljutnja, strah…) imenujte osjećaj koji prepoznajete i povežite ga s onime što ga uzrokuje. „X, djeluješ ljut jer ne možeš dobiti igračku!“. Na taj način dijete počinje povezivati svoje osjećaje s događajima i povezuje da prepoznajete njegovu reakciju kao komunikaciju. Dijete povezuje osjećaj sa događajem i time svoju komunikaciju sa vašim postupkom.
6. I na kraju – ništa što je za dijete, bez djeteta! Dozvolite djetetu da se izrazi o svemu što se događa oko njega. Bez obzira na oblik komunikacije – verbalni ili neverbalni, slušajte dijete, prihvatite ga i poštujte. To ne znači da morate djetetu dati sve što poželi. Samo budite sigurni da ste dali djetetu priliku da izrazi svoje mišljenje, razumijete i prihvaćate kako se ono osjeća, te ako je potrebno pokušate promjeniti, prilagoditi zahtjeve, te mu pružiti pomoć.

Kada slušamo dijete, ono se osjeća sigurno pri izražavanju i bolje razvija komunikacijske vještine. Kada uspostavite gornje uvjete, pobrinite da zastupate pravo vašeg djeteta da se izražava u svim situacijama u kojima se nalazi (npr. školi).

 

Nastavit će se…

Pročitajte 1. dio

Pročitajte 2. dio

izvor