Maja Bonačić: Poticanje razvoja simboličke igre – 2. dio

Oznake

direktivna igra, igra uloga, imitacija, sekvence igre, simbolička igra, socijalna interakcija, supstitucija, tema

U prijašnjem tekstu bavili smo se o prednostima nedirektivnog pristupa u igri s djetetom. Funkcija nedirektivnog pristupa je stvaranje odnosa, a nešto direktivniji pristup obično ima neki cilj u pozadini. Jedan od važnih ciljeva u radu s djecom s PAS-om je razvijanje simboličke igre, budući da je ona značajno siromašnija naspram djece urednog razvoja. Da bi znali kako razvijati simboličku igru i procijeniti koliko vaše dijete ima razvijenu igru, moramo prvo znati razvoj igre kod djece urednog razvoja.

Postoje različiti segmenti simboličke igre, koji se harmonično i paralelno razvijaju u predškolskoj dobi kod djece urednog kognitivnog razvoja te su u potpunosti razvijeni do djetetovog polaska u školu. Prema modelu Karen Stagnitti, postoji šest različitih segmenata igre, na koje se mora obratiti pozornost da se razvijaju ravnomjerno.

Postoji 6 različitih segmenata simboličke igre:

1. Tema

Kako se razvija djetetova igra, tako se razvijaju i teme unutar nje, od najjednostavnijih tema pa do složenih zapleta i priča, u kojima sudjeluje i nekoliko drugih osoba kroz uloge koje mu je dijete podijelilo. Obično kreće negdje prije 2. rođendana s najjednostavnijim imitacijama svakodnevnih aktivnosti iz kuće, poput pretvaranja da ima nešto u plastičnoj šalici ili da kuha nešto sa žličicom. Nakon toga se uključuju svakodnevne aktivnosti izvan kuće pa manje učestale aktivnosti poput igranja doktora, dok prosječan četverogodišnjak već igra igre s nekim zapletom izvan osobnog iskustva.

2. Sekvence igre

Pod sekvence igre misli se na koliko epizoda/priča ima jedna djetetova igra te koliko je povezana. Do druge godine razvoj igre kreće samo s jednom najjednostavnijom sekvencom (npr. miješanje žličice u šalici). Nakon toga se razvija više sekvenci, ali su one nepovezane, nakon toga one počinju dobivati neki svoj logičan slijed (oko 3. rođendana), dok s 4-5 godina je to dobro unaprijed organizirana strategija.

3. Supstitucija

Mogućnost supstitucije je jedna od glavnih elemenata simboličke igre, a referira se na djetetovu mogućnost da koristi predmete i igračke suprotno njihovoj primarnoj funkciji (npr. olovka kao žličica, papir kao pokrivač). Supstitucija omogućava djetetu da razvija svoju imaginarnu igru, bez obzira na dostupne predmete, pri čemu ne postoje nikakve granice u priči. Kao i sve, kreće od otprilike 2. rođendana s vrlo jednostavnim supstitucijama, nakon čega razvojem jedan objekt može koristiti u više svrha (jednom je gumica jabuka, drugi put piletina), nakon toga počinje koristiti i dijelove tijela kao objekte, da bi na kraju dijete točno razlikovalo primarnu funkciju objekata do funkcija koje ono daje, već prema potrebi igre.

4. Socijalna interakcija

Pod socijalnom interakcijom se prvenstveno misli na imitaciju ljudi oko sebe, što je jedan od primarnih mehanizama učenja svakog djeteta, koje se u kontekstu socijalnog učenja još zove i modeliranje. Također, podrazumijeva koliko uključuje druge osobe u svoju igru. Kreće od jednostavnih imitacija roditelja, no djeca u početku ne daju nikakve uloge svojim roditeljima. Nakon toga prvo počnu imitirati drugu djecu, no ne igraju se aktivno s njima, da bi s vremenom (poslije 3. godine) počelo se aktivno igrati s drugom djecom. Nakon toga počinju zajedno planirati i razvijati strategije igre, a konačan stupanj razvoja je igranje dobro unaprijed razrađenih igara s pravilima.

5. Igra uloga

Nadovezuje se na prethodnu vještinu te se obično razvijaju zajedno. Kreće od jednostavnih imitacija roditelja, bez da imaju svoje osmišljene uloge. Negdje prije 3. rođendana kreću s igranje vrlo jednostavnih i kratkih, ali vlastito osmišljenih uloga, dok to 4. rođendana počinju igrati uloge bez problema. Nakon toga djeca postaju fleksibilnija i stječu sposobnost igranja nekoliko uloga tokom igre i njihovo mijenjanje prema potrebi igre.

6. Igra s plišanim igračkama

Tu se prvenstveno misli na interakciju djeteta s nekom lutkom ili medom, odnosno koji već lik dijete ima u svojoj okolini, a da je ‘njegov medo’, kojeg ono onda oživljava i animira. Prvo kreće od jednostavnijih radnji, da ‘medo’ samo sjedi, no bez ikakvih uloga ili aktivnijih uključivanja. Nakon toga ‘medo’ dobiva jednostavniju ulogu, dok negdje nakon 3. rođendana ‘medo’ počinje imati aktivnosti iz svakodnevnog života (a npr. djevojčice se počinju igrati s kućicama za lutke). S 4 godine, ‘medo’ počinje imati svoju osobnost i karakter (tvrdoglavi ‘medo’), dok s 5 godina ‘medo’ postaje ravnopravni prijatelj, kojemu se dijete obraća kao osobi.

---

Kod djece na spektru se igra razvija sporo i disharmonično. Pri tome valja naglasiti da ponekad djeca reproduciraju doslovno neki crtić ili scenu iz crtića – to nije simbolička igra, to je automatska reprodukcija. Od svih segmenata igre, djeca na spektru iskazuju najviše problema u domeni igre uloga, više sekvenci (razvijanje priče) i igre s plišanim medom. Neka istraživanja su pokazala da se djeca na spektru osamljuju, ne zato što se ne žele igrati s drugom djecom, nego nemaju razvijene vještine igranja da bi se mogla uklopiti u igru. Upravo zato ponekad guraju djecu ili ruše predmete, jer pokušavaju ući u neku interakciju.

Ako dijete “igra” 1-2 sekvencu ili ima jednostavnu simboliku, naići ćemo na otpor ako uletimo u njegovu igru s plišanom igračkom koja igra neku ulogu. Zato i je dobar put prvenstveno samo reflektirati, da upoznamo djetetovu igru. Na primjer, dijete voli pretakati vodu iz jedne čaše u drugu. “Oooo, kakvu to finu juhu/čaj kuhaš, izgleda mi jako fino! Evo, utoči i meni malo!”. Ili dijete kotrlja špekulu/lopticu po stolu. Ponudite malu kutijicu “Čini mi se da se lopta sad već umorila i da je vrijeme za spavanje. Evo kreveta da malo odmori.” Dakle, dajete simboliku aktivnostima koje su same po sebi bez simbolike ili stereotipne. Ako idete konkretno poticati dijete, probajte od svakodnevnih aktivnosti koje dijete stalno doživljava – probajte skuhati nešto, nahraniti bebu, odlazak na wc, posjet doktoru, odlazak u vrtić itd.

Što god da pokušavate, nemojte se obeshrabriti ako vas dijete odbije isprve ili ako prekine igru nakon 10 minuta. Nema veze, drugi put će biti bolje. Svaki dan je prilika za igru! Ono što je važno je da oboje uživate u tome jer time gradite svoj odnos s djetetom, razvijate osjećaj sigurnosti, a samim time potičete i emocionalni razvoj. I ono najvažnije – dajete djetetu do znanja da ga prihvaćate.

ZA AUTIZAM – JEDNAKI U RAZLIČITOSTI:

Maja Bonačić, mag.psych.

Headline photo: singaporemotherhood.com

 

Slijedite njihovu neurorazličitost!

Oznake

karakter, neurološki profil, neurorazličitost

Godinama pokušavamo “tretirati” autizam na način da umanjujemo bihevioralne simptome pokušavajući oblikovati osobu da što je više moguće izgleda i ponaša se poput neurotipično razvijene osobe. Mnoge osobe iz spektra autizma se sada suprotstavljaju onome što su godinama proživljavale trudeći se da budu ono što nisu i prisiljavane da se ponašaju suprotno od onoga što jesu. Njihova osobnost im je potpuno oduzeta stalnim negativnim povratnim infomacijama. “Izgorjele” su od stalnog neodobravanja trudeći se odobrovoljiti druge u nastojanju da ih se pretvori u nešto što one nisu. Često su ljutite i neprijateljski nastrojene, ili su čak u očaju i odustale zbog stalnog nastojanja da se uklope, svako malo iznova se spotičući o prepreke.

Nije to posljedica loših namjera članova obitelji, učitelja ili terapeuta. Svima nam je namjera pomoći i pružiti podršku djeci i odraslima da vode sretne i uspješne živote, no uvijek pretpostavljamo da to znači da budu poput nas. Da vrednuju ono što i mi, te da izgledaju i ponašaju se što je moguće “normalnije” kako bi se uklopili i bili uspješni. Iako su to plemeniti ciljevi, oni mogu biti i poprilično štetni.

Najsretnije i najzadovoljnije osobe su one koje se ne pretvaraju da su nešto drugo. Nažalost, vrlo često ni sami ne znamo što smo to zapravo. Neurotipične osobe, a pogotovo mladi stalno pokušavaju biti nešto što nisu kako bi se uklopili u viziju onoga što se cijeni. To nikada ne uspije jer nas realitet vrati na ono za što smo predviđeni biti. Odrastanjem nam postaje udobnije u svojoj koži. Zadovoljniji smo onim što jesmo i onim što nam treba kako bismo bili sretni. Ili pak, živimo život u lažima i očaju te nikada ne dostignemo cilj kojem težimo.

Naša neurologija (ono kako naš mozak funkcionira) postavlja temelj našeg razvoja. Neki od nas su intelektualci specifičnih interesa dok su drugi npr. umjetnici općenitih interesa. Ili smo ubrzani ekstroverti, osjećajni introverti, a možda i nešto između. Svi imamo svoj način učenja bilo da je to vizualno, auditorno ili putem dodira. Neki od nas imaju odlično razvijene izvršne funkcije uz dobru pažnju i organizacijske sposobnosti, dok su drugi razbacani, neorganizirani i spotiču se kroz život. Neke osobe su vrlo fleksibilne i prolaze kroz životne teškoće neokrznute, dok druge imaju poteškoće u prilagođavanju i pri najmanjim neželjenim promjenama u rutini. Neki od nas su tjeskobniji i emocionalno ranjiviji, dok su drugi smireni i staloženiji.

Svi smo mi rođeni s određenim karakterom i neurološkim profilom koji se s izuzetkom nekih ranih intervencija ne mijenja mnogo. Karakter i neurološki profil određuju smjer koji ili možemo prihvatiti i oplemeniti, ili s druge strane poricati, odbijati i neuspješno ih godinama pokušavati promijeniti.

Autizam je neurobiološka sastavnica koja se ponešto razlikuje od naše neurotipične. Način kojim je njihov mozak povezan znači da autisti obrađuju informacije na drugačiji način, te drugačije doživljavaju svijet oko sebe. Oni ne mogu brzo i intuitivno istovremeno obraditi višestruke informacije, a ukoliko ih se na to prisiljava postaju preopterećeni. “Isprogramirani” su da opažaju detalje i osjetilne obrasce mnogo bolje od nas neurotipičnih osoba. Kroz život plešu na određen ritam sasvim drugačijeg bubnjara.

Postoji mnogo oblika karaktera i neuroloških profila i svi oni kada se prihvate zajedno sa smjerom kojeg nude, mogu razviti sretnu, zadovoljnu i uspješnu osobu. Ne možemo stvoriti kreativnog umjetnika ili profesionalnog sportaša iz neurološkog sustava koji za tako nešto nije predviđen. Možete forsirati, trošiti bogatstvo na terapeute, učitelje ili liječnike, ali ne možete od nekoga napraviti nešto ako on za to nije neurološki predviđen biti. Međutim, na silu pokušavajući možete proizvesti neostvarenu, slomljenu i frustriranu osobu. Kao nogometni trener na natjecateljskoj razini, imao sam prilike vidjeti rezultate roditelja koji su pokušavali ugurati sasvim prosječno dijete među vrhunske natjecatelje plaćajući skupe privatne treninge tijekom kojih su intenzivno vježbali i bili pod stalnim pritiskom da postanu najbolji. Nikada nisu došli niti blizu tog cilja, a s druge strane im je uskraćena zabava i učenje istinskih vrijednosti sporta.

Znao sam i iskusnog trenera golfa koji je potrošio većinu svog vremena učeći prosječne ljude kako udariti golf lopticu. Tajna koju je koristio nije bila da drastično pokušava promijeniti njihov zamah palicom, već da ga oblikuje kako bi zamah bolje funkcionirao. Ljudi imaju različite zamahe koji su temeljeni na njihovom karakteru i neurološkom profilu. Neke osobe su aktivne i brzo zamahuju, dok su druge mirnije i njihov zamah je sporiji. Zamah je odraz njihove osobnosti. Dok jedni imaju agresivan stil udaranja, drugi imaju gladak, ritmički zamah. Svi oni mogu naučiti ispravno udariti lopticu usmjeravajući ih, a da im pritom ne mijenjamo njihov prirodan zamah. Kada na drastičan način pokušate promijeniti zamah i udarac, sve se raspada. Mnogi igrači golfa odustaju od igre radi frustracija koje su posljedica udaranja njima neprirodnim stilom. Morate uzeti neurološki profil kojeg imate, proraditi na njegovom osnaživanju i pustiti ga da raste i da se razvija. Svi stilovi zamaha postaju efikasni ako su prirodni.

Takav pristup bismo trebali imati i svi mi kada pokušavamo negirati ono što jesmo i za što smo stvoreni. Možemo se zabavljati i biti sretni razvijajući se iznutra ili možemo biti frustrirani i neostvareni pokušavajući promijeniti ono što jesmo. Ne možemo se promijeniti u nešto što nismo. Možemo se truditi, prisiljavati i riskirati da postanemo frustrirani, slomljeni i depresivni ili možemo odrediti što smo mi zapravo, kakav je naš neurološki smjer, te njegovati njegov razvoj i promovirati mu jače strane.

Uvjeravam vas da će vaši voljeni biti sretniji, produktivniji i uspješniji ukoliko razvijate njihove neurološke paketiće umjesto da negirate i tjerate ih na suprotno. Trebamo prigrliti njihove neurološke različitosti, redefinirati ih kao njihovu snagu i prilagoditi im se kako bi oni zabljesnuli. Prestanimo negirati tko su i prisiljavati ih na nešto što je u suprotnosti osnove njihovog neurološkog sustava. Dozvolimo im da se razviju i osjećaju snažni u autističnoj sastavnici koju posjeduju, te da odrastu u zdrave, sretne i uspješne ljude.

Bill Nason

Maja Bonačić: Poticanje razvoja simboličke igre – 1. dio

Oznake

direktivna igra, nedirektivna igra, razumijevanje, reflektiranje, simbolička igra

Simbolička igra je jedna od stvari koje uvijek „štekaju“ kod djece na spektru, čak i kod izrazito visokofunkcionalne djece na spektru. Već smo prije pričali zašto je igra iznimno važna za svako dijete te zašto je važno poticati njezin razvoj. Pri tome se misli isključivo na simboličku igru, jer kako i samo ime kaže, važno je poticati djetetovo razumijevanje simbola, odnosno da jedna oznaka ili stvar, mogu predstavljati nešto drugo. Osim igre, sustav simbola je i jezik, pismo, matematika. Upravo zato osobe na spektru ne razumiju sarkazam i prenesena značenja, jer je to najsloženiji oblik simbolike. Naravno, poticanje razvoja simboličke igre je vrlo složeno, nije to samo idemo se igrati. To znaju svi roditelji djece na spektru, koji nerijetko kažu da ih dijete odbija u igri. Štoviše, postoji nekoliko edukacija iz tog područja, što je u biti područje terapije igrom. No svaka igra može postati terapeutska, ako osoba koja se igra s djetetom ima neki cilj te aktivnosti. Pri tome je iznimno važno da dijete ne zna koji je cilj i da dijete uživa jer u suprotnome to nije onda igra, nego vježbanje i neki drugi oblik terapije.

Kao što sam bila već spomenula, postoje dva modaliteta terapeutske igre, koja su nam trenutno u fokusu. To je nedirektivna terapeutska igra i direktivna terapeutska igra. U nedirektivnoj terapeutskoj igri dijete u potpunosti vodi igru, a odrasla osoba u potpunosti prati i reflektira djetetove aktivnosti. Cilj takve igre je prvenstveno stvaranje odnosa i povjerenja s djetetom te kreiranje osjećaja sigurnosti za dijete i sigurnog okruženja. U direktivnoj terapeutskoj igri odrasla osoba vodi igru, ali na jedan nenametljiv i zaigran način, pri čemu poštuje djetetove osobne granice i mogućnosti. Igra uvijek mora ostati igra. Cilj takve igre (u ovom kontekstu) je razvijanje simbolike i povezivanje već postojećih elemenata simboličke igre u jednu cjelinu. Već pretpostavljate da su idealne terapeutske aktivnosti kombinacija ova dva modaliteta i pristupa. I zaista, to je nešto što ja prakticiram u svom radu i što se pokazalo kao daleko najkorisnije. Uvijek započinjem naš terapeutski odnos s nedirektivnom igrom, kako bi se dijete osjećalo prihvaćeno i sigurno. Na taj način mi gradimo odnos i ja postajem netko važan u djetetovom svijetu. Ono što je super je što su roditelji tu u neizmjernoj prednosti pred terapeutom i to je nešto što treba iskoristiti. Nakon što smo stvorili odnos (varira od djeteta, nema čarobnog broja dolazaka), krećem s direktivnijm terapeutskim aktivnostima, kojima je cilj poticanje idućeg koraka razvoja simboličke igre.

Kako izgleda nedirektivan pristup?

Glavna vještina nedirektivnog igranja je vještina reflektiranja. Zvuči ovako jednostavno, ali kada pokušate prakticirati, shvatit ćete da uopće nije jednostavno. Naime, mi roditelji smo navikli da prakticiramo isključivo edukativnu igru s našom djecom i kada ih ZAISTA moramo u potpunosti slijediti, to nam je problem. Dakle, prvo pravilo kod reflektiranja je da isključivo reflektiramo. Ne preusmjeravamo, ne postavljamo pitanja, samo komentiramo ono što vidimo. Kada reflektiramo, reflektiramo neverbalno (pratimo dijete po prostoru na ugodnoj udaljenosti) i verbalno (djetetovo ponašanje, emocije i misli). Dakle, dijete u potpunosti vodi igru i bira aktivnosti. Kada reflektiramo ponašanje, opisujemo ono što vidimo da dijete radi: „Sada ćeš staviti tanjur na stol/natočiti sok u šalicu“. U tom smislu je najjednostavniji oblik reflektiranja, jer ne možemo pogriješiti. Kada reflektiramo emocije, opisujemo kako mislimo da se dijete osjeća u tom trenutku: „Sada si jako sretan jer si uspio složiti kocke/tužan si što su kocke pale“. Kada reflektiramo misli, reflektiramo unutarnje kognitivne procese djetetu: „jako se trudiš da to napraviš/važno ti je to napraviti/odlučio si to napraviti/nisi siguran hoćeš li uspjeti“. Osim što na taj način djetetu šaljemo poruku da ga u potpunosti prihvaćamo, pomažemo mu da osvijesti sebe i svoje tijelo te da razumije bolje svoje unutarnje procese i emocije. Ako nas nešto baš jako zanima i htjeli bismo postaviti pitanje, onda to napravimo na način da ne postavimo pitanje :). Drugim riječima, „Baš se pitam gdje je krenuo taj vlakić“. Točka. Na taj način dijete bira hoće li vam odgovoriti ili ne, ali nije nametljivo ili ometajuće kao kada postavimo to u obliku pitanja. Osim toga, proces odgovaranja na pitanje je u kognitivnom dijelu mozga, a igra u emocionalnom pa na taj način u biti prekidamo sam tijek igre.

Prednosti nedirektivnog pristupa su očite i vrlo važne za svaki odnos, ali još više za emocionalni razvoj. Međutim, znamo da je kod djece na spektru igra uglavnom stereotipna i ako isključivo i uvijek samo reflektiramo, igra se neće puno pomaknuti od početne točke. Zato nam treba direktivniji pristup, o kojem ćemo pričati u idućem tekstu.

ZA AUTIZAM – JEDNAKI U RAZLIČITOSTI:

Maja Bonačić, mag.psych.

 

Maja Bonačić: Uloga igre i terapije igrom kod poremećaja iz autističnog spektra

Oznake

direktivna igra, nedirektivna igra, reflektiranje, simbolička igra, terapeutska igra

Jedna od stvari koja je upadna kod djece na autističnom spektru je njihov način igre. Odnosno, roditelji često kažu da se njihova djeca ne igraju, barem ne na „klasičan“ način. Pri tome se referiraju na ono što se zove simbolička igra ili još „kao da“ igra.  I stvarno, govor može biti prisutan ili ne, kao i intelektualne poteškoće, ali uvijek se uočava deficit u razvoju simboličke igre. Kod neke djece ona u potpunosti izostaje, a kod neke djece se ona ne razvija spontano, no ipak na poticaj vidimo slabije razvijenu simboličku igru. Kod dijela djece se ona razvija u starijoj dobi, no nikad u potpunosti. Što to znači? Razvoj simbolike i simboličke igre kreće oko 18.mjeseca, a pravi „boom“ doživljava oko 3. rođendana, kada dijete može implementirati svoje emocije i svakodnevne događaje u igru. Igra je povezana, smislena, vide se nekoliko tema, uključuju se drugi suigrači, koriste se figurice ili plišane životinje. Simbolička igra je u potpunosti razvijena oko 5. godine., kada djeca mogu i danima igrati jednu ulogu ili igru. Kada malo bolje pogledamo, vidimo da se igra paralelno razvija s jezikom, govorom i govornim razumijevanjem, ali i izvršnim funkcijama. Na kraju krajeva, jezik je sustav simbola. Ono što je primijećeno je da sva djeca koja imaju govorno-jezične poteškoće imaju poteškoće s razvojem simboličke igre.

Kod djece na spektru je igra stereotipna, bila od jednog pokreta ili do tematike, uglavnom je senzo-motorička, a ako i ima simbolike, ona je jednostavna i nepovezana, u usporedbi s igrom vršnjaka. Ponekad vidimo djecu da igraju doslovno ulomke iz crtića, s preuzetim „tekstom“, no to se ne smatra djetetovom simboličkom igrom, jer ju  nije dijete kreiralo, niti ju može samostalno izmijeniti. Dijete uglavnom unaprijed ima točno zacrtanu ideju što i kako želi raditi te odbija nametnute obrasce ili igre izvana.

„Dijete se ne zna odjenuti, zašto bi bilo važno da li se zna igrati?“

Naravno, važno je postići dijete na spektru da bude što više funkcionalno te prilagođeno okolini i tome služe bihevioralne terapije (logopedsko-defektološki tretman, ABA terapija). No što je s kontaktom, odnosom i emocionalnim razvojem? Ponekad smo toliko fokusirani na autizam, da zaboravimo na dijete, toliko vidimo problem, da ne vidimo normalne razvojne i dječje potrebe. Pogotovo kada puno radimo s djetetom, ponekad dolazi do zasićenja i regresije, jer je to sve djetetu zahtjevno, a ne radi se na nošenju sa frustracijama koje ponekad izazivaju zahtjevne terapije. No puno važnije od toga, igra i simbolička igra imaju razvojnu funkciju poticanja razvoja govora i jezika te izvršnih funkcija. Neke australske studije su pokazale da se poticanjem razvoja simbolike kod djeteta poboljšava i verbalno razumijevanje, razumijevanje kauzalnosti te naravno socijalnih odnosa u okolini. Drugim riječima, igranje na terapeutski način (terapeutska igra) je važno za emocionalni razvoj djeteta, ali i kognitivni.

Pri tome, igramo na 2 načina: nedirektivno (dijete vodi igru, na primjer CCPT ili Floortime) ili direktivno (mi vodimo igru, na primjer Learn to play). Iz mog iskustva i iskutva mog supervizora, najbolji rezultati se postižu kombiniranjem ta dva pristupa. Nedirektivnom igrom stvaramo odnos s djetetom i pružamo mu poruku apsolutnog prihvaćanja, a direktivnom igrom prepoznajemo njegove kapacitete i pomažemo mu da te kapacitete razvije u vještine. Kada mi dijete uđe u terapijski proces, uvijek započinjem na nedirektivan način, prvenstveno vještine reflektiranja, jer je važno da dijete kroz stvaranje odnosa osjeti sigurnost. Nakon toga, koristeći djetetove interese, a uvažavajući njegove kapacitete, razvijamo njegovu igru. Ako dijete ima fiksaciju na autiće, probati ću izazvati sudar ili ubaciti hitnu pomoć s glasnom sirenom, možda izgraditi benzinsku pumpu da „nahranimo“ auto i sl.. Varijacije su različite, a važno je pritom osjetiti dijete. Pri tome moramo osloboditi svoje racionalne okove i dopustiti da je sve moguće pa i pružiti oživljavanje autiću ili odvesti bojicu kod doktora.

Važno je imati na umu da je igra slobodna aktivnost u kojoj dijete uživa – dakle nema forsiranja, tjeranja ili prisiljavanja. Dijete može u tom trenutku samo onoliko koliko može. Djeca na spektru koja su u terapijama su naučili na „drill“ i ponekad im treba dosta vremena da se opuste te zaista osjete sigurnima i prihvaćenima. Ponekad treba i preko mjesec dana. Oni imaju svoj tempo, a poanta igre je prihvaćanje. Nemojte ju zanemariti pa makar vi kao roditelj bili jedini djetetov „play terapeut“, dapače. Igra je univerzalni jezik čovječanstva, kojeg razumiju sva djeca, bez obzira na dob, spol, rasu ili religiju. I nemojte misliti da se djeca na spektru biraju osamljivati od vršnjaka, oni se najčešće ne znaju kako uključiti. Tome služe na primjer Theraplay grupne aktivnosti, gdje je igra direktivna i strukturirana, ali ne zahtijeva visoki stupanj razvijene simbolike. Cilj aktivnosti je grupna povezanost i jačanje socijalnih vještina svih sudionika.

Postoji mnogo modaliteta igre i terapije igrom, no svi se baziraju na prihvaćanju djeteta i njegovih mogućnosti. Već samim time, iznimno puno doprinose djetetovom emocionalnom razvoju te razvoju onog najdragocjenijeg – zaigranog djeteta.

ZA AUTIZAM – JEDNAKI U RAZLIČITOSTI:

Maja Bonačić, mag.psych.

HEADLINE PHOTO: ISTOCKPHOTO