empathy

Čitam stalno pozitive…samo kako se mame hvale da im je dijete napravilo ovo ili ono, da ide naprijed, da potiču mame da budu uporne, da potiču djecu na napredak, jer oni to mogu. Gledam nasmijana lica mališana i mama kako se vesele sitnicama jer su postigle `milestone`… I veselim se s njima, i suze mi krenu kada su djeca vesela i postigla nešto što im je rečeno da nikada neće moći.

A onda se zapitam, gdje su one mame čija djeca ne napreduju, čija djeca sjede u svom svijetu iz kojeg ih niti stručnjaci niti roditelji ne mogu izvući. Gdje su majke koje gledaju vaše pozitivne postove i u sebi vrište od nemoći i tuge jer one ne naprave nikakav napredak, jer njihovo je dijete i dalje u čahuri. Voljela bih upoznati i takve mame i da ih pitam kako su, kako se uopće nose s dijagnozama i terapijama u borbi iz dana u dan za rezultat koji izostaje. Da im kažem da nam je stalo i do njih i da ih nitko ne osuđuje jer nisu objavile neki post ili komentirale vaše uspjehe.

Voljela bih ih zagrliti i reći da nisu same, da ima puno takvih mama koje se ne srame, nego jednostavno nemaju snage pričati o svakom danu koje provedu. O hrpama išaranih papira sa žvrljotinama koje ništa ne znače, pelenama koje im i sa 10, 15, 20 godina još uvijek mijenjaju. Da kažem da ima mama kojima je teško i da nisu jedine i usamljene.

Ovo pišem ne da ih potaknem da se ne trude ili da daju još više od sebe, nego samo da im kažem da nisu usamljene i da ima ljudi koji ih razumiju. Takvim mamama se posebno divim i smatram da njima treba dati posebno mjesto u srcima ljudi jer za to treba imati snage kao rijetko tko, a da se ne slomiš. I takvim mamama želim sretnu Novu Godinu i da im makar malo bude lakše.

Mame, veliki zagrljaj i držite se!

Nikolina Jurasović