Ima večeri kada osjećam otpor. Osjećam ga kako se uvlači u mene dok moj petogodišnji autistični dječak u smiraju dana odguruje svijet od sebe. Umoran je od toga. I ja sam umorna, te svakim njegovim zahtjevom imam osjećaj da me pokušava stjerati u kut i mučiti za sve što sam učinila pogrešno.
Otpor se glasa lavežom i okrutnim mislima u mojoj glavi. Radi to namjerno. Ne mogu više. Gubim se. Zašto sve mora biti toliko teško? Svaka misao jača otpor do trenutka potpunog prezira i sve što tada mogu učiniti je čvrsto se držati i pokušati ne dozvoliti da to izbacim iz sebe. Događalo se to i ranije. Gadost bi me obuzela i gusti oblak zagađenja bi ostavio sloj na našoj koži.
Danas sam pronašla tipku za pauzu između emocija i reakcija. Zadržala sam osjećaj i dopustila mislima da odlutaju prije nego sam ih osnažila. Misli dodaju ulje na vatru i nikome od nas požar na kraju dana nije potreban. Čula sam misli. Vidjela ih koliko su ružne i beskorisne i priznala si kako one ne pričaju pravu priču. Prepričavale su moje osjećaje i htjele ekranizirati film o meni i o mom teškom životu.
Nisam im vjerovala. Vidjela sam ih takve kakve jesu, no umjesto toga odlučila sam se oduprijeti. Osjetila sam otpor kroz zgrčene trbušne mišiće koji kao da su se spremali primiti najteži udarac u životu. Osjetila sam ga u grlu koje se stisnulo do te mjere da sam se borila za svaki udah zraka. Osjećala sam otpor kroz unutarnju vrućinu koje se toliko proširila tijelom da je vrućina bila jedino što sam taj tren osjećala.
Osjećaj ljubavi. Radosti. Zahvalnosti za još jednu noć uz svog sina koji sigurnim snom spava tik uz mene.
Otpor je samo dio priče o meni kao majci. Ponekad je to teško poglavlje, ali i ono je dio istine u mojoj priči. Ali neću ga osnaživati mislima koje ga čine glasnijim i naposljetku dovode do štete. Umjesto toga imenujem osjećaje kako dolaze. Postoji otpor. Postoji odbojnost prema radnjama u kojima ne vidim smisao. Osjećam ga u tijelu kao težinu, vrućinu i stezanje. Zastanem, prepoznam svoje osjećaje i ne pridjeljujem im toksične misli. Prolazim kroz to bez da bilo kome moje misli učine štetu. Bez osuda prema sinu čije ponašanje ne mogu u potpunosti razumjeti.
Ležim uz sina osluškujući njegovo lagano disanje. Napokon je zaspao. Više me ne muče teške misli. To što se ne borim sa njima mi dozvoljava da ih se brže riješim nego što bih mogla da sam mislima dala glas. Osjećam otpor koji jenjava. Uranjam u prostore koje je okupirao i primjećujem kako popušta. Nema ga.
Otpor će ponovno doći i to je tako. Osjetit ću ga, otpustit ću ga, a kada ode ću opet biti uz tebe. U mnogim radnjama koje mi nisu razumljive, a od mene ih zahtijevaš, pokušat ću vidjeti prilike u kojima ti mogu pokazati svoju ljubav. Prilike da te podržim. Prilike da ti se priključim.
Leia Solo – Respectfully Connected
Autizam - jednaki u različitosti 