Analiza vizualne komunikacije (VCA – Visual Communication Analysis) je edukacijska strategija usmjerena prema autističnoj djeci koja razmišljaju u slikama, odnosno uče vizualno. Koristi se u kombinaciji sa strategijama primjenjene analize ponašanja (ABA), a pokazuje značajan uspjeh kod one djece koja nisu uspjela postići napredak primjenom standardnih ABA tehnika.
VCA razlama dijelove i pravila ABA-e i ugrađuje ih u višedimenzionalan, nelinearan način učenja djeteta. Tako dijete paralelno uči nekoliko različitih zadataka ili vještina za razliku od strategija ABA-e gdje dijete prelazi na novi zadatak ili vještinu tek kada usvoji prethodnu. U VCA su ugrađene mnoge strategije – višestruka ponavljanja i socijalne priče za razvoj ekspresivnog govora, zamjenica, prijedloga, imenica i povezivanja. Prvi korak je učenje samostalnog tipkanja što se smatra ulaznicom u samostalnu komunikaciju, te kasnije i akademsko učenje.
ABA nije pretjerano popularna u autističnoj zajednici. Za mnoge roditelje, ali i rehabilitirane autistične osobe, ABA je sinonim za okrutna i neuobičajena kažnjavanja. Autistične osobe su prisiljene držati ruke uz tijelo (“tihe ruke”), te im stimanje nije dozvoljeno. U praksi je vođena teorijom da osoba mora sjediti mirno deset i više minuta kako bi tretman mogao započeti, a što je protivno suvremenim istraživanjima koja govore kako je stimanje neophodno za samoregulaciju koja vodi postizanju koncentracije. Autistične osobe su učene klasičnim uslovljavanjem (“Pavlovian style”) prema kojem ne postoji nepredvidljiv događaj povezan s biološki važnim događajem. Tako su autistična djeca prisiljena satima sudjelovati u dosadnim ponavljajućim interakcijama s terapeutom što rezultira automatiziranim reakcijama na podražaje.
Onome tko čita istraživanja jasno je zašto je standardna ABA neuspješna. 1996 godine Lovaas je u svojim Kriterijima za Prikladne Tretmane (“Criteria for Appropriate Treatments”) izjavio “U optimalnim okolnostima manji dio djece će uspjeti i zadržati “normalno” funkcioniranje. To su djeca koju možemo označiti kao slušače, tj. one koji najbolje uče kroz slušanje. Ostatak djece su vizualni učenici, te se oni u ovom trenutku kroz bihevioralni tretman ne oporavljaju, te će im biti potreban intenzivan doživotan jedan-na-jedan tretman.”
U travnju 2011 je objavljena publikacija CER26 o učinkovitosti terapija za djecu s autizmom (Effectivness of Therapies for Children with Autism Spectrum Disorders) koju je naručila Agencija za istraživanje i kvalitetu zdravstvenih usluga Ministarstva zdravlja Sjedinjenih Američkih Država. Komisija je zaključila kako su dokazi o vrijednosti podrške trenutne implementacije ABA-e slabi. Takav zaključak nije začuđujuć u svijetlu činjenice da većina djece s autizmom najbolje uči vizualno (što je i Lovaasov zaključak).
Temple Grandin je skovala frazu “Razmišljanje u slikama” kao način da opiše kako osobe s autizmom obrađuju informacije. Od tada su provedene mnoge studije koje su to potvrdile korištenjem snimaka funkcionalne magnetne rezonance (fMRI) mozgova djece s autizmom.
Autistični vizualni učenici su donekle slični ostalim vizualnim učenicima. Ne uče korak po korak, već uče cjelinu odjednom. Vizualni učenici ne uče riječi po slogovima, već uče cijelu riječ odjednom. Ponekad uče složena gradiva bez problema, dok se muče s jednostavnijim vještinama.
Jedan od glavnih razloga zašto ova djeca ne napreduju primjenom ABA metoda je zbog samog dizajna nastavnog programa, kao i potrebe da se prvi korak usavrši prije prelaska na drugi. Na primjer, supervizori vjeruju kako dijete koje ne raspoznaje slova ne može naučiti riječi. To je točno za djecu koja su auditorni učenici, no ne i za vizualne.
Modifikacija ponašanja je alat koji se koristi za učenje novih ponašanja, a implementirani su oni alati koji su neophodni za uspjeh u učenju. Strategija VCA je iskoristiti te alate na način da postignu maksimum kod vizualnih učenika.
Autizam - jednaki u različitosti 