empowerment2

Kao roditelj se često zapitam osjećaju li moja dva sina da ih bezuvjetno volim. Nedavno sam pročitala knjigu Rona Fourniera „Volim tog dječaka“.  Odabrala sam tu knjigu jer me njezin kratki sadržaj rasplakao. Zašto? Posljednji odjeljak kratkog sadržaja me pogodio. Sve je u prihvaćanju i bezuvjetnoj ljubavi.

Stoga ću vam predstaviti posljednji dio tog sadržaja knjige – dio koji me natjerao u nekontrolirani plač na nekoliko minuta sve dok se konačno nisam sabrala. Ide ovako:

“Nadam se da te neću iznevjeriti, tvoj Tata.“

Kakav to otac odgaja svog sina da se brine o tome hoće li se sin posramiti svog oca? Svom sinu uvijek govorim da se ne brine, da me neće iznevjeriti jer nema ništa lošeg u tome da si drugačiji. Da sam zapravo ponosna na to što ga čini posebnim. No, već u sljedećem trenutku sve o čemu razmišljam je da bi moj sin mogao osramotiti sebe. O Bože, oprosti mi.

Pročitavši tih nekoliko zadnjih rečenica, suze su mi navrle na lice. Da li pokazujem iskreno prihvaćanje svog sina? Izvana, možda. Iznutra, cijelo se vrijeme brinem.

Iskreno, na to prihvaćanje sam prisiljena. Prije svega, knjigu sam pročitala u jednom dahu. Kako sam čitala, u sebi sam tražila odgovore. Knjiga me natjerala na razmišljanje o očekivanjima prema sinu i prije nego je rođen. Nadalje, knjiga me natjerala da razmišljam o očekivanjima koja su se mijenjala kroz godine. I dok sam ponosna na svoju borbu za sina poput ratnika u kavezu gdje samo zadnji opstaje, pitam se koliko sam zapravo dobra u pružanju bezuvjetne ljubavi. Naravno da kao majka za njega želim sve najbolje.

Da, želim da moj sin bude najbolje što može biti. No, prihvaćanje? Ono predstavlja mnogo veći problem. Prihvaćanje znači da ga vidim kakav je i da me to čini ponosnom. Ako se iskreno propitam i zaronim dublje u sebe, znam da na tome trebam još puno raditi. Nije da nisam ponosna na njega. Vremenom ću morati preći iz očekivanja u prihvaćanje. Pravo prihvaćanje.

Možete li voljeti dijete i istovremeno biti posramljeni kada se ono skine golo pred drugim ljudima? Naravno. I dok se iznutra lomim, izvana ga mirno podsjetim na njegovu tablicu u koju bilježimo dobre odluke i ponašanja. U tablici loših ponašanja već ima jedan X zbog vikanja i nepozdravljanja. I nakon što izbrojim do pet, njegove gaće su i dalje oko gležnjeva.

I što me ovdje brine? Što se razgolitio i ne želi podići kupaće gaće ili što su ljudi počeli buljiti? Mislim li da će on biti posramljen ili ja? Istina? Boli njega briga za to što drugi misle. Zamoljen je da ode s bazena. Dobio je moju pažnju. Sada kada zna da ima još jedan X i da sljedeći znaći da za njega nema nagrade, obukao se (i pribrao).

Naša djeca znaju da ih volimo. Pitala sam sinove znaju li da ih volim, znaju. No, osjećaju li obojica jednaku razinu prihvaćanja? Na tome još moram raditi. Na kraju krajeva, što je važnije? Da osjećaju ljubav ili prihvaćanje? Mislim da je oboje jednako važno. Mogu postaviti očekivanja prema njemu ovisno o tome što ja znam što će mu predstavljati probleme kako odrasta. No, to ne znači da se tih problema trebam sramiti. Umjesto da si stalno ponavljam što bi sve trebalo, mislim da bih trebala zadržati onaj osjećaj „nemate narode ovdje što vidjeti“ i nastaviti rješavati situaciju kroz oba modela koja podrazumijevaju i očekivanja i bezuvjetnu ljubav – sveprihvaćujuću ljubav.

Na kraju knjige autor donosi nekoliko savjeta roditeljima za koje mislim da zaslužuju određenu pažnju. Napokon, svi radimo najbolje kako znamo, no ponekad nam treba podsjetnik od nekog drugog za ono što još nismo pokušali.

  1. Budite roditelji danas, ne odgajajte za budućnost . Autor predlaže da stvaramo male doživljaje i uživamo u njima. Sljedeći tjedan idemo u zoološki vrt i planiram uživati u svakom trenutku našeg izleta.
  2. Vodite, ne gurajte. Možemo našu djecu voditi kroz putovanje do uspjeha, no ne bismo ih trebali gurati. Ako ih guramo, ne samo da se dijete osjeća pod pritiskom, već se tako osjećamo i mi. Na primjer, sin je htio da ga upišem na karate. Nakon par položenih pojaseva je poželio prestati ići na karate. Da li da ga pritiščem da nastavi ili da mu dozvolim da sam odluči o svom putu? Iskreno, da sam ga gurala da nastavi oboje bismo se osjećali jadno.
  3. Ne krivite se. Potreban mi je svakodnevni podsjetnik na ovo. Ne, mislim svakog sata. Svi ponekad osjećamo krivnju, no autor navodi kako se ne bismo trebali valjati u njoj. Prema psihologinji Madeline Levine, „tjeskobni roditelji čine svoju djecu tjeskobnima“. Stoga mi je drago da moj suprug nije niti približno tjeskoban oko svega čega sam ja. Udahnite duboko. Opustite se. Otpustite.
  4. Slavite sve pobjede. Svaki puta kada moj sin učini nešto novo ili neočekivano osjećamo se ushićeno. Čak i najmanji uspjeh je uspjeh. Danas je moj sin odlučio postići kompromis s bratom umjesto da se svađaju jer nije po njegovom. To je, prijatelji moji, uspjeh. Bila sam toliko ponosna da sam to odmah objavila na Facebook-u.
  5. Usporite. Ako upišete dijete na toliko aktivnosti da i sami to teško možete pratiti, možda da odaberete nekoliko aktivnosti bez kojih vaše dijete može. Sjetite se treće točke kada nešto odlučite otpustiti.
  6. Neka različitost bude kul. Znate što? Mnogi ljudi koji prkose društvenim normama rade kul stvari. Što je to različito kod vašeg djeteta da ga čini dobrim ili posebnim? Recite svojoj djeci da je biti drugačiji zapravo kul. Svi ostali idu na rođendan i zabavljaju se, a vaše dijete je odlučilo ostati kod kuće čitati knjigu. Različito. Kul.
  7. Partner prvo, tek onda roditelj. Iskreno, znam da sam svog supruga zapostavila i da to trebam ispraviti. Jednom će djeca otići od kuće. Ne želim da se međosobno osjećamo kao stranci. Bit ćemo si jedino,  sve što nam je ostalo. Zato je bitno da naš odnos održavamo živim.
  8. Dijelite. Ponekad su loše vijesti zapravo dobre vijesti. Kad je sinu dijagnosticiran autizam svima smo rekli. Trebali su znati, učiti i razumjeti ga. Iako nisu sve osobe s autizmom iste, dijele mnoge zajedničke osobine, a dijeljenjem informacija pomažemo ljudima da razumiju. Ako i ne razumiju, pomažemo im razumjeti.
  9. Borite se za svoje dijete. Da, za podići dijete je potrebno cijelo selo. Ponekad selo treba pogurati da iskorači, ali vi možete ostvariti što je vašem djetetu potrebno. Ako je potrebno 50 poziva, voditi odvjetnika na sastanke, ili iskomunicirati da ne prihvaćate ništa manje od onog isključivo u najboljem interesu vašeg djeteta, isplati se. Nikada, nikada ne odustajte od svog djeteta.
  10. Kanalizirajte svog unutarnjeg aspija/autistu. Postoje mnoge vrijednosti osoba s autizmom. Možda vaše dijete, poput mojeg, ne zna lagati. Ili vaše dijete zna mnogo više o dinosaurima nego bilo tko drugi. To je tako kul! I ne samo to, kada ste tužni vaše dijete možda ne zna zašto, ali zna da ste tužni. Spomenula sam ranije kako moj sin reagira na moje osjećaje više nego bilo tko drugi. Posjeduje toliko empatije da sam sigurna kako osjeća moje emocije na višoj razini. S time se mogu poistovjetiti. Činim isto (samu sebe nazivam emocionalnom spužvom). Razmišljajte o svim kvalitetama svog djeteta koje ga čine ne samo drugačijim, već savršenim.

Kako se promatram kroz svoje roditeljstvo, imam osjećaj da još imam puno posla, no ide na bolje. Prihvaćanje i saznanje koliko je vaše dijete savršeno može predstavljati neke poteškoće, ali se itekako isplate.

 

Teresa Cooper za Autism Mighty

 

 

Oglasi