Kakav je osjećaj biti roditelj djetetu koje ne može niti na trenutak biti ostavljeno bez nadzora?

Kada vam se rodi dijete obećate mu cijeli svijet. Obećate mu da ćete se brinuti o njemu, da će biti siguran i da ćete uvijek biti uz njega. Kada su tako mali i bezbrižno odmaraju na rukama u potpunosti ovisni o drugima koji trebaju zadovoljiti njihove potrebe, vrlo je lako obećati kako ćete uvijek biti tu za njih.

No, stvarnost je da djeca odrastaju. I kako ona odrastaju uče se odgovornosti, snalažljivosti i samostalnosti, a svo to troje zahtijeva i određeno vrijeme u kojem dijete neće biti pod budnim okom roditelja. Želim naglasiti kako nikada nisam bila pretjerano protektivna ili tzv. „helikopter roditelj“, tj. paranoidna na bilo koji način.

Nažalost, život je promijenio način na koji odgajam svog sina. On ima višestruke poteškoće i bez obzira želim li ja to ili ne, on jednostavno NE SMIJE biti ostavljen bez nadzora niti sekunde. Čak ni u dobi od njegovih osam godina.

Moj odlazak obavljanja nužde je veliki rizik, pa za sobom ostavljam široko otvorena vrata kako bih ga vidjela. Ili ga jednostavno povedem sa sobom. Jednostavne poslove poput pospremanja kuhinje mogu raditi jedino ako je on uz mene ili sam ga u mogućnosti vidjeti. Ako iz bilo kojeg razloga trebam otići iz kuće moram sina uzeti sa sobom. Kupati se ili tuširati mogu samo u vrijeme kada je u školi ili ako je slučajno s nama neka druga odrasla osoba koja će paziti na svaki njegov pokret. Rizik je i na brzinu skočiti po neke stvari u automobil parkiran u našem dvorištu.

Ne želim takav život ali nemam izbora. Potpuno sam svjesna koliko je i za njega i za mene štetan taj moj pretjerani oprez, no to radim jer jednostavno ne postoji drugačiji način. I djelatnici u školi su jednako toliko na oprezu, nije samo do mene.

On jednostavno ne može biti ostavljen bez nadzora, nikada.

A evo i nekoliko razloga zašto:

On ne komunicira.

To predstavlja golem rizik. Ne zna zatražiti pomoć ili vikati ako je u nekoj opasnosti. Ne zna zatražiti da mu se nešto dohvati, pa to može opasti na njega. Ne zna nam objasniti gdje želi ići. Stoga, moram biti stalno uz njega.

On ne razumije opasnost.

Otvorio bi ulazna vrata, izašao na cestu i stajao nasred nje, a da toga nije svjestan. Jeo bi travu ili pseći izmet, popeo bi se na prozor. Igrao bi se noževima ili popio sredstvo za čišćenje. Ne smijem ga ostaviti bez nadzora radi njegove sigurnosti.

On stalno traži senzorni podražaj.

Privlači ga voda, a ne zna plivati. Privlači ga svjetlo…pa čak i upaljena svjetla automobila. Voli zvuk razbijanja stakla…voli se penjati…ljulja se na vratima…grize i udara…rade njegove sigurnosti, ali i sigurnosti drugih on MORA biti pod stalnim nadzorom.

On je agresivan.

U jednom trenutku može biti najdražesnije, milo dijete, no to se u trenutku zna promijeniti i tada napada bilo koga. I dok ja znam neke okidače radi sigurnosti njegove sestre, no samo uz nju ili bilo koga drugog on ne smije ostati bez moje prisutnosti.

On razmazuje izmet.

Koliko je god grozno o tome pričati, ipak je to svakodnevica za mnoge obitelji. Ostaviti ga na manje od minute samog i već je toliko štete učinjeno. Nitko nema koristi od čišćenja i što se rjeđe to događa, tim bolje.

On jede apsolutno sve.

Trenutno je najdraža posteljina, no redovito smo žvakali i odjeću, igračke, puzzle, papir, olovke, lego kocke, plišane igračke i novac. Opasnost uz takvo ponašanje je više nego očita i osim ukoliko se ne želimo pretplatiti na usluge obližnje bolnice, on MORA biti pod stalnim nadzorom.

On je destruktivan.

On je gospodar prilike. U potrazi za senzornim podražajima, bez poznavanja koncepta opasnosti, uz vrlo malu svjesnost uzročno-posljedične reakcije i bez poznavanja empatije, nahranio je tropsku ribicu mlijekom, puderom, cijelom bočicom riblje hrane, te nekolicinom vlakića iz Tomice i prijatelja. Bacio je i uništio skuplje uređaje poput tableta i kamere. Zaštopao je zahodsku školjku i kadu svime i svačime. I dok on ne razumije svoja djela, mi ih razumijemo i vrlo je bitno sprečiti ovakva ponašanja u što je većoj mjeri moguće. Jedini način da se to postigne je biti stalno na oprezu.

On ima napadaje.

Ostaviti mog sina bez nadzora bi što se zdravlja tiče moglo završiti tragično. On ima izrazito jake napadaje bilo gdje i bilo kada. Mogao bi se ugušiti u svojoj bljuvotini, teško se ozlijediti ili izgubiti svijest. On mora biti pod nadzorom.

On je ugrožen.

Sve dok živi u svom svijetu, tužno, ali on je u velikom riziku od zlostavljanja ili lutanja. Kao njegova majka moram ga zaštititi, a to znači da moram biti uz njega. Teško je ikome vjerovati kada on ne komunicira. Kada se ne zna izraziti.

Ljudi mi kažu da se opustim, te da on treba naučiti biti samostalan. Ono što oni ne razumiju je da moj sin nikada neće biti samostalan. Razina brige o njemu kakvu sada ima će mu najvjerojatnije biti potrebna cijeli život. Ovo je zaista jedini način da zaštitim njega i druge oko njega.

Umorna sam. Plačem. Moj život je izrazito ograničen potrebama druge osobe. Ako želim da moj sin ostane živ i pritom ima koliku toliku kvalitetu života, nemam drugog izbora nego nikada ga ne ostaviti samog.