suzi2

“Ne pitaj me ništa.
Ne mogu pričati, ne mogu razmišljati…Sve znaš.”

Majke su te koje imaju urođeni instinkt.
Meni osobno potpuno nepoznat…dok zaista nisam postala majkom.
No, kad sam postala majkom drugačijeg djeteta…taj instinkt se pooštrio.
Tako se izoštrio da mogu ne samo riješiti situaciju nego ju unaprijed i predvidjeti.
To se naravno od nas očekuje – jer smo majke.
Sve te knjige o trudnoći koje smo analizirale revno raspravljajući na kavama s prijateljicama, s doktorima…
Pripreme, euforija, iščekivanje…
Upoznale smo se djetetom i ono s nama dok je još raslo u našoj utrobi.
Neraskidiva i prirodna veza.

No, što kada se dogodi potpuno suprotno?
Kada vaš mali princ ili princeza nisu kakvim ste ga/ju očekivali?

Šok, nevjerica, poricanje?

Gdje su očevi?

Kada smo čuli rečenicu koja nam je promijenila živote; Vaš sin je u spektru autizma…
Bili smo slomljeni oboje.

Ja sam nezaustavljivo ridala…Mislila sam; Moj je život gotov,njegov,naš.
Što i kuda sad? Kako dalje?
On je samo sjedio besciljno zagledan u jednu točku.
Nikakve mimike na licu.
Emocija, suza…ničega.

Krenuli su dani i mjeseci traženja pomoći…Moje suze potapale su sve.
Dijete, dom, mene.
Dok nisam došla do faze kada sam se zapitala; Što će biti s njim budem li ja samo plakala?
Ni u jednom trenutku nisam pomislila na tatu.
On je izgubljeno tražio izlaz…jer eto mama zna najbolje.

Imao je posao…Što je u meni stvaralo osjećaj ljubomore.
Imao je načine kako da se udalji…Što je u meni stvaralo osjećaj bijesa.
Ja sam bila ta koja je držala sve konce u rukama.
Ne…nije mi mogao pomoći, jer ne može pomoći ni samom sebi, a ni ja njemu, jer se borim sama sa sobom.

Ja sam danas dobro.
Naučila sam razliku između prihvaćanja dijagnoze i života s autizmom.
Dijete napreduje.

No, čovjek kojega sam promatrala i mislila blago njemu…Nije dobro.

Od mirenja ni traga. Boli posvuda.
Ljutnje, bijesa, neumorno traženja krivca.
Grižnje savjesti kada razgovaraš s tuđim djetetom, a sa svojim vlastitim ne možeš.
OČEKIVANJA.
Zavidnosti prema svima kojima je bolje.
A koji nisu svjesni što imaju.

Tako je meni bilo u početku.

Utapanje u silini osjećaja kada sinu pokazuješ kako se igra nogomet…
Kako se navija…Kako se drži reket.
Čemu služi gas a čemu kočnica.
Zbunjenost…kako da mu se obratiš?
Jel uopće dobro da se obratiš ili je bolje da šutiš?
A dijete…daleko.Daleko u svojim mislima.

Kako si ti u autizmu?
Ne pitaj me ništa. Plače mi se.

Razgovarajmo…
Dugo je vremena trebalo da i ja počnem otvarati te teške teme.

Da sa mnom netko može podijeliti osjećaje šoka, tuge i očaja.
Osjećaje straha od budućnosti.
Straha što će i kako će on ako mene, njega, nas ne bude…

Ne pitaj me ništa.
Plače mi se.

Možemo uvijek plakati zajedno.
Jer dijelimo osjećaje.
Svatko na svoj način.

Ti i ja…tata i mama…

Roditelji u spektru.

Napisala: Suzana Došen Rešetar