Uzroci autizma – što znamo, što ne znamo i u što sumnjamo

Jedna od velikih i trajnih misterija oko autizma je što je to što uzrokuje da se mozak razvije toliko različito. Različitosti u ponašanju mnogih osoba sa autizmom su toliko primjetne da se čini kako bi uzrok autizma također mogao biti očigledan.

No, zadnjih 70 godina istraživanja pokazuju suprotno. Praznine u znanju su pokušale upotpuniti razne čudne i šašave ideje o tome što uzrokuje autizam – gledanje televizije, dalekovodi, cijepiva, pa čak i položaj partnera prilikom začeća. Iako niti jedna od tih teorija nije bila vjerodostojna, one su dodatno rasplamsavale misteriju uzroka autizma.

Pedesetih i šesdesetih godina prošlog stoljeća bila je prisutno široko prihvaćeno vjerovanje kako je autizam posljedica hladnog roditeljskog odnosa prema djetetu. “Majka hladnjača” je bio izraz kojim su se često opisivale majke djece sa autizmom.

Leo Kanner je prvi opisao ponašanja karakteristična za autizam, te je istraživao nedostatak majčinske topline kao osnovu za razvoj autizma. Ovakva nedokazana vjerovanja ostavila su roditeljima u nasljeđe osjećaje srama i krivnje za barem dva naredna desetljeća.

Nekoliko poznatih znanstvenika su sa vremenom utišala taj mit. Dvojica od njih su i sami bili roditelji djeteta sa autizmom, te su naglasili nedostatak u toj teoriji. Roditelji koji su se uklapali u stereotip “hladnih roditelja” imala su djecu koja nisu razvila autizam.

Od tada se znanstvenici fokusiraju na biološke čimbenike koji mogu voditi do razvoja ponašanja karakterističnih za autizam. Zaključak je jednoglasan – ne postoji jedan uzrok autizma.

Raznovrsnost genetskih čimbenika je vjerojatno konačan uzrok većini slučajeva autizma. Oni mogu biti zaseban uzrok ili u kombinaciji sa okolišnim čimbenicima zbog čega se mozak razvija drugačije i rezultira autističnim ponašanjima.

GENETSKI UZROCI

Kako bi ispitali utjecaj genetskih i okolišnih čimbenika na razvoj autizma znanstvenici proučavaju blizance. Da shvatimo značaj ovih studija potrebno je razumjeti da postoje dvije vrste blizanaca. Jednojajčani blizanci dijele DNK, a pod pretpostavkom da odrastaju u istom kućanstvu, izloženi su i istim okolišnim čimbenicima. Dvojajčani blizanci dijele okolišne čimbenike, no istovremeno dijele samo oko polovice DNK. Ista količina DNK dijeli se i sa braćom i sestrama koji nisu blizanci.

Istraživanja na blizancima temelje se na okupljanju što više djece blizanaca sa istog područja gdje je kod jednog ili oba blizanca dijagnosticiran autizam. Znanstvenici zatim proučavaju istovjetnost, odnosno postotak vjerojatnosti da će ako jedno od djeteta ima autizam, autizam imati i drugo dijete. Ako je istovjetnost veća kod jednojajčanih blizanaca u odnosu na dvojajčane, onda možemo reći da je razlika prisutna zbog veće količine zajedničkog genetskog materijala, te da je i autizam genetski uvjetovan.

Prva studija na blizancima provedena je 1977 godine u Velikoj Britaniji na 11 jednojajčanih i 10 dvojajčanih parova blizanaca kod kojih je barem jedan od blizanaca imao autizam. Istovjetnost je kod jednojajčanih blizanaca iznosila 36% u usporedbi sa 0% kod dvojajčanih blizanaca.

Iako je studija po broju uzoraka bila mala, ponudila je prvi dokaz da uzrok u osnovi može biti genetika. Nakon ove studije provedeno je još desetak sličnih studija koje su potvrdile zapažanja studije iz 1977 godine.

Najtočnija trenutna procjena govori kako je istovjetnost kod jednojajčanih blizanaca između 50% i 80%, dok je za dvojajčane blizance ona između 5% i 20%. Ovi rezultati pokazuju snažnu genetsku komponentu u razvoju autizma. Nalaz kod dvojajčanih blizanaca između 5% i 20% također predstavlja vjerojatnost da par koji već ima dijete sa autizmom ima veću mogućnost da sljedeće dijete razvije autizam.

Jednom kada su znanstvenici ustanovili da je razvoj autizmq genetski uvjetovan, sljedeći korak bio je utvrditi koji su to geni koji mogu biti uključeni. No, niti nakon nekoliko desetljeća znanstvenici nisu uspjeli pronaći niti jednu mutaciju gena koja je zajednička svim osobama sa autizmom.

Rezultati istraživanja (ili nedostaci istih) su naveli znanstvenike da prestanu razmišljati o autizmu kao stanju uzrokovanom samo jednim uzročnikom. Počeli su sagledavati mnoge različite poremećaje koji sa sobom nose relativno slične simptome u ponašanju.

Ovakav novi pogled na autizam pokazao se plodonosnim u otkrivanju podtipova autizma. Na primjer, mnoga stanja imaju vrlo jasne genetske ili kromosomske abnormalnosti koje vode do ponašanja karakteristična za autizam.

Tu je uključen i Down sindrom. Iako niti jedno kromosomsko stanje za sebe ne uključuje više od 1% osoba sa autizmom, kada se rezultati kombiniraju dolazimo do podatka od otprilike 10% do 15% svih osoba sa poremećajem iz autističnog spektra.

Točne genetske abnormalnosti koje mogu dovesti do razvoja autizma u preostalim slučajevima nisu posve poznate, a za to postoje dva razloga.

Prvi razlog je što su područja uključena u genetske analize vrlo složena. Znanstvenici trebaju razviti nove tehnike kako bi ih istražili.

Drugi razlog je što su moguće genetske mutacije vrlo rijetke i složene. DNK lanac koji tvori kromosome sadrži 3 biliona blokova. Kako bi identificirali djeliće DNK koji mogu biti povezani sa razvojem autizma, znanstvenici trebaju proučavati velik broj osoba sa autizmom.

Do danas niti jedna studija nije uspjela istražiti tisuće osoba koliko je potrebno da bi se precizno identificirale male mutacije koje mogu dovesti do razvoja autizma.

Dakle, poboljšanjem tehnologije, te globalnom suradnjom koja će povećati brojnost uzoraka, možemo u skorijoj budućnosti očekivati napredak u razumijevanju uzroka autizma.

Lagani napredak je taj što su mnogi slučajevi autizma povezani sa onime što nazivamo “česte genetske varijante”. Ovaj pojam se odnosi na različitosti u genima koje su također prisutne i kod osoba koje nisu razvile autizam. Te varijante same po sebi nisu dovoljne kako bi se razvio autizam. Međutim kada se kod osobe nađu višestruki genetski rizični čimbenici, zajedno tvore veliki efekt na razvoj mozga.

Mali broj slučajeva autizma je vjerojatno povezan sa de novo (novim) mutacijama. Najčešće, jajašce i spermij zajedno nose genetski materijal oca i majke. Međutim, u rijetkim slučajevima nađen je i genetski materijal koji nije prisutan niti kod jednog od roditelja. Dokazano je da su neke osobe sa autizmom naslijedile de novo mutacije koje imaju učinak na pravilan razvoj mozga.

UZROCI IZ OKOLIŠA

Kroz zadnje desetljeće rasla je spoznaja da određeni aspekti našeg okoliša mogu doprinjeti razvoju autizma. Unatoč brojnim istraživanjima, niti jedan od okolišnih čimbenika nije izdvojen kao konačan uzročnik autizma.

Najrasprostranjenija tehnika za istraživanje rizičnih čimbenika za autizam je epidemiologija koja ispituje koliko često, te zašto se poremećaj javlja u različitim društvenim grupacijama.

Nekoliko okolišnih čimbenika tijekom trudnoće je povezano sa razvojem autizma. Bakterijske i virusne infekcije majke tijekom trudnoće lagano povećavaju rizik za razvoj autizma. Tome može biti razlog povećane propusnosti štetnih mikroorganizama kroz posteljicu do djeteta, kao i utjecaj majčine imunološke reakcije na razvoj mozga kod djeteta.

I drugi okolišni čimbenici kod majke mogu biti povezani sa razvojem autizma. Smanjena razina folne kiseline, gestacijski dijabetes i upotreba antidepresiva u trudnoći mogu povećati rizik, no za to ne postoje uvjerljivi dokazi.

Starija životna dob roditelja (pogotovo oca) se također smatra čimbenikom koji povećava rizik od razvoja autizma. Kako muškarci stare, tako se i količina spermija koji sadrže de novo mutacije povećava. Neke de novo mutacije neće imati utjecaja na dijete, no neke mutacije mogu dovesti do različitosti u razvoju mozga. Nekoliko studija je pronašlo kako očevi stariji od 50 godina u trenutku začeća imaju veću vjerojatnost prenošenja de novo mutacija, te također povećani rizik da njihovo dijete razvije autizam.

Očito, ali vrlo važno je zapažanje kako autizam ne razviju sva djeca koja su izložena ovim čimbenicima. Jedno od mogućih objašnjenja je tzv. genetsko-okolišna interakcija, odnosno kada genetska komponenta od dviju osoba reagira drugačije na neki okolišni čimbenik.

RAZVOJ MOZGA

Prilično mnogo vremena su znanstvenici tražili jasnu različitost u mozgu koja može dovesti do autizma. Trenutno se provode nekoliko istraživanja sa ciljem pronalaska istih karakteristika kod svih osoba zahvaćenih autizmom. No, za sada bez uspjeha. Ovo može biti daljnji pokazatelj kako za autizam postoje različiti uzroci, ali također može biti posljedica složenosti postupaka u proučavanju mozga.

Znanstvenici koriste različite tehnike kako bi razumjeli strukturu i funkcioniranje mozga – MRI i radiofarmaci. Iako su ovo visoko sofisticirane metode, nisu u mogućnosti u potpunosti izmjeriti ogromnu strukturalnu složenost i složenost funkcioniranja mozga.

Također je vrlo vjerojatno da autizam nema utjecaj na samo jedno područje mozga. Zbog složenosti ponašanja  osoba sa autizmom koje uključuju kognitivne, govorne i senzorne poteškoće, nemoguće je ciljati na samo jedno područje mozga. Ipak, postoje obečavajući tragovi koji pokazuju kako različitosti u prenošenju signala u mozgu mogu dovesti do autističnih ponašanja.

Postoji sve više dokaza kako različitosti u razvoju mozga kod nekih osoba sa autizmom započinju još tijekom trudnoće. Nekoliko studija su pomoću prenatalnog ultrazvuka pronašle dokaze za različitosti u obrascu razvoja mozga kod djece kojima je kasnije dijagnosticiran autizam. Kod te djece je prilikom rođenja zabilježena makrocefalija.

Post-mortem studije pokušavaju disekcijom mozga kod umrlih osoba koje su imale autizam pronaći različitosti u građi mozga. Nedavna studija je proučavala mozgove 11 osoba, te su na mikroskopskoj razini pronađene strukturalne promjene stanica mozga koje se formiraju tijekom trudnoće, odnosno vrlo brzo po začeću.

Jedno od dobro proučavanih područja u razvoju autizma je opseg glave u prvim godinama života djeteta. Ovo istraživanje datira još iz 1943 kada je Kannerova studija otkrila da je kod 5 od 11 djece sa autizmom prisutan veći opseg glave.

Nekoliko malih studija u zadnjem desetljeću prošlog i prvom desetljeću ovog stoljeća, proučavalo je medicinske zapise relativno male grupe djece sa autizmom. Nalazi tih studija pokazuju da je ključno razdoblje prve dvije godine života u kojem manji dio djece ima ubrzani rast opsega glave, a kasnije im je dijagnosticiran autizam.

Tijekom prve dvije godine života veličina djetetova glave je razuman pokazatelj veličine djetetova mozga, te je godinama veći mozak u ranom razvoju djeteta smatran rizičnim čimbenikom za razvoj autizma. Međutim, nedavno je najopširnija studija na tom području pobila tu tezu nalazima i zaključkom kako ne postoji veza između veličine glave (mozga) i autizma.

Studije koriste suvremene metode oslikavanja kako bi ispitale da li se dijelovi mozga kod osoba sa autizmom razlikuju po veličini, obliku ili funkcioniranju. Međutim jedina dokazana dosljednost je da dosljednosti nema. Ne postoje kod svih osoba sa autizmom različitosti u veličini, strukturi ili razvoju određenih područja mozga. Kod onih osoba gdje je to primjećeno ostaje nejasno kakav učinak te različitosti imaju na ponašanje osobe.

Velika je većina studija oslikavanjem proučavala umreženost unutar mozga kod osobe sa autizmom. Umreženost pokazuje u kojoj mjeri i koliko dobro međusobno komuniciraju dva područja mozga. Znanstvenici razlikuju kratke od dugih veza. Kratke veze su one između dva susjedna podučja mozga, dok su duge veze one između udaljenih područja mozga.

Jedna od istaknutih teorija proizašla iz ovih metoda istraživanja je da neke osobe sa autizmom mogu imati smanjenu umreženost dugih veza, dok istovremeno imaju pretjerano umreženost kratkih veza. Ako se to utvrdi kao točno, ta različitost će moći objasniti zašto neke osobe sa autizmom imaju poteškoće sa složenim zadacima koje zahtijevaju prikupljanje informacija iz različitih područja mozga (kognitivne i socijalne sposobnosti), dok nemaju poteškoća ili čak imaju izoštrene sposobnosti za zadatke koji zahtijevaju manje prikupljanje informacija iz udaljenih područja mozga (senzorna obrada).

OSTALI BIOLOŠKI ČIMBENICI

Postoje preliminarni dokazi da su neke, ali opet ne sve osobe sa autizmom u trudnoći bile izložene visokoj razini testosterona. Izrazito visoka razina testosterona u krvotoku može biti štetna za stanicu, pa čak i izazvati smrt stanice (posebno moždane stanice).

Jedna od pretpostavki je da obrazac smrti stanice zbog visoke razine testosterona može promijeniti razvoj mozga na način koji vodi autističnom ponašanju u djetinjstvu. Ovu teoriju je tek potrebno istražiti. Ali opet, sigurno je da nisu sve osobe sa autizmom u trudnoći bile izložene izrazito visokoj razini testosterona.

Veza između probavnih problema i autizma je još jedno znanstveno područje rada koje je privuklo veliku pažnju. Danas se dobro zna da između 30% i 50% osoba sa autizmom ima značajne probavne probleme kao što su proljev, zatvor, iritabilna crijeva ili refluks želučane kiseline.

Dugo je postojala misterija uzroka, no danas postoje čvrsti dokazi da složene zajednice mikroorganizama u crijevima vode značajnu ulogu u razvoju čovjeka, te da su oni neophodni za zdrav imunološki i endokrini sustav, kao i mozak.

Neki znanstvenici vjeruju da neravnoteža između “dobrih” i “loših” bakterija može biti potencijalni uzrok autizma. Antibiotici koji se često koriste kod djece, zajedno sa ciljanim bakterijama uništavaju i one poželjne. Različitost u mikrobiomu crijeva može poremetiti razvoj mozga i dovesti do autizma. Trenutno ne postoje čvrsti dokazi za ovu teoriju no, sljedećih će se godina provoditi brojna istraživanja.

 

Po pitanju gena i razvoja mozga, za autizam ne postoji jedan uzrok. U manjem broju slučajeva su dokazane genetske abnormalnosti koje uzrokuju autizam. No, u većini slučajeva su genetske različitosti mnogo složenije i tek se trebaju istražiti. Trenutno ne postoje niti čvrsti dokazi za bilo koji okolišni čimbenik. Mogući su utjecaji okoline koji mogu na različite načine zahvatiti svakog pojedinca ovisno o genetskoj građi, a mogu dovesti i do autizma. Odnos okolišnih čimbenika i genetike je također potrebno još istraživati.

 

izvor: The Conversation

 

 

 

Objavljena istraživanja u 2015. godini

Autizam je neurobiološki razvojni poremećaj bez poznatog uzroka i lijeka. Godina se bliži kraju, pa da bacimo osvrt na ono što su znanstvenici objavili ove godine.

Siječanj, 2015

Niska razina vitamina D – mala studija uključila je 58 parova braći i sestara, od kojih se samo kod jednog od njih razvio poremećaj iz autizma. Po rođenju je mjerena razina vitamina D i zaključak je da je kod djece koja su razvila autizam izmjerena značajno manja razina vitamina D. http://molecularautism.biomedcentral.com/articles/10.1186/2040-2392-6-3

Izlaganje Bisfenolu A – Bisfenol A je monomer koji služi u proizvodnji plastičnih proizvoda. Znanstvenici su utvrdili da u odnosu na neurotipično razvijenu djecu, djeca s dijagnosticiranim autizmom imaju značajno veću koncentraciju tog monomera u krvi. http://onlinelibrary.wiley.com/doi/10.1002/aur.1444/abstract

 

Veljača, 2015

Preeklampsija i insuficijencija posteljice – još jedna mala studija koja je povezala smanjeni protok krvi kroz posteljicu sa povećanim rizikom od razvoja autizma. http://archpedi.jamanetwork.com/article.aspx?articleid=2020784&hc_location=ufi

 

Travanj, 2015

Očev DNK – u spermi očeva djece s autizmom pronađena su epigenetska obilježja u kojima su nedostajali neurorazvojni markeri. Djeca očeva sa takvim epigenetskim uzorkom imaju povećani rizik od razvoja nekih obilježja autizma. http://www.hopkinsmedicine.org/news/media/releases/paternal_sperm_may_hold_clues_to_autism

Svibanj, 2015

Majčin DNK – proučavan je metilacijski proces (uključivanje i isključivanje gena) i locirane su genomske lokacije koje su označene kao biomarkeri za razvoj autizma. https://imfar.confex.com/imfar/2015/webprogram/Paper20570.html

Gestacijski dijabetes – Dijabetes koji se razvio u trudnoći ili je tada prvi puta primijećen, povećava rizik od razvoja autizma kod djeteta. Rizik je veći ukoliko se dijabetes razvije do 26. tjedna trudnoće. http://jama.jamanetwork.com/article.aspx?articleid=2247143#Results

 

Lipanj, 2015

Mlade majke, očevi u godinama – Velika studija je uključivala više od 5 miliona djece, od kojih je oko 30000 dijagnosticirano autizmom. Zaključak je da je rizik za razvoj autizma veći kod djece rođene od majki mlađih od 20 godina i od očeva starijih od 40 godina. Također, rizik je veći kod djece od roditelja s velikom razlikom u dobi. http://www.nature.com/mp/journal/vaop/ncurrent/full/mp201570a.html

 

Rujan, 2015

Majčini hormoni – proučavane su razine tri „trudnička“ hormona – estriol,  hCG i alpha-fetoprotein. Zaključak je da trudnice sa posebno niskom razinom estriola imaju povećani rizik da će se kod djeteta kasnije razviti autizam. http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/26370672

 

Listopad, 2015

Majčina antitijela – određena majčina antitijela povećavaju rizik od razvoja autizma, posebice u dječaka. Neki imunoproteini mogu prijeći krvno moždanu barijeru, usaditi se u moždane stanice fetusa i promijeniti strukturu. http://www.feinsteininstitute.org/2015/10/feinstein-institute-researchers-discover-that-maternal-antibodies-are-risk-factors-for-autism-spectrum-disorder/

Prijevremeno rođenje djeteta – moždana umreženost kod prijevremeno rođene djece je slabija. Manje je bijele tvari koja je tvorena od aksona koji su odgovorni za povezivanje dijelova mozga. Slabija umreženost se odražava na pažnju, komunikaciju i osjećaje. Prijevremeno rođena djeca imaju veći rizik za razvoj autizma, kao i nekih psihičkih poremećaja. http://news.wustl.edu/news/Pages/Premature-birth-appears-to-weaken-brain-connections.aspx

Studeni, 2015

Pušenje – analiza krvi djece s autizmom pokazala je prenatalnu izloženost pušenju kod djece starosti od čak pet godina. Ovo otkriće je vjetar u leđa za daljnja istraživanja epigenetskih markera, odnosno prenatalnoj izloženosti okolišnim čimbenicima.  http://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0013935115301432

Prosinac, 2015

Sindrom policističnih jajnika – velika švedska studija kroz koja je potvrdila neka ranija istraživanja. Povećana razina muških hormona u trudnoći (kao u PCOS), povećava rizik od razvoja autizma. http://www.nature.com/mp/journal/vaop/ncurrent/full/mp2015183a.html

Antidepresivi u trudnoći – posljednje ovogodišnje objavljeno istraživanje upućuje da upotreba antidepresiva u trudnoći za 87% povećava rizik od razvitka autizma kod djeteta. Rizik je veći ukoliko se antidepresivi uzimaju u drugom i posljednjem semestru trudnoće. http://archpedi.jamanetwork.com/article.aspx?articleid=2476187

Koji čimbenici iz okoliša utječu na razvoj autizma?

2013. godine objavljeni su podaci iz velikog istraživanja provedenog u Norveškoj na više od 85000 djece koji su pokazali kako uzimanje folne kiseline tijekom trudnoće smanjuje rizik od razvoja autizma.Ovog rujna, analizom podataka kod 35000 majki i djece u Danskoj došlo se do zaključka kako ne postoji povezanost između uzimanja prenatalnih vitamina i rizika od razvoja autizma, što je bacilo sumnju na norveške podatke. Znanost je iterativan proces, ali u razotkrivanju čimbenika okoliša koji povećavaju rizik od nastanka autizma, napredak je izuzetno spor i težak.

U posljednjih desetak godina, kroz nekoliko desetaka radova predlagalo se niz čimbenika koji potencijalno pridonose razvoju autizma: vitamini kao što su folna kiselina, depresija kod majki i upotreba antidepresiva, prijevremeno rođenje djeteta, porod carskim rezom, starija životna dob roditelja, prekomjerna težina roditelja, izloženost pesticidima i drugim onečišćenjima iz okoliša. Neka istraživanja su čak predlagala da i razdoblje između rođenja dvoje djece može povećati ili smanjiti rizik od razvoja autizma.

Sve gore navedeno se smatra rizičnim čimbenicima okoliša, odnosno termin koji se odnosi na sve što nije izravna posljedica promjena u genskom zapisu. Gotovo se svi slažu da je autizam uzrokovan kombinacijom genetike i okoliša. No, dok genetičari mogu popisati na desetke gena koje se povezuje sa nastankom autizma, nije dokazano koji čimbenici okoliša utječu na rizik razvoja autizma, i u kojoj mjeri.

Istraživanja na ovom području često daju nedosljedne rezultate. Rizični čimbenici okoliša se neprestano predlažu i istražuju, ali rijetko se sa sigurnošću mogu potvrditi ili oboriti. Samo nekolicina čimbenika (uključujući infekcije u trudnoći i starost roditelja) je široko prihvaćena. Otkrivanje rizičnih čimbenika okoliša ima veliki potencijal koji bi napravio zaokret u prevenciji i tretiranju autizma. Znamo kako promijeniti neke od  elemenata iz okoliša, no utjecati na genski zapis neke osobe je još uvijek u velikoj mjeri znanstvena fantastika.

Razlog tako teškog dokazivanja rizičnih čimbenika okoliša leži u činjenici velikih razlika u samom društvu i uzročnim odnosima: vrlo je izazovno povući izravnu vezu između uzroka i posljedice u ovako složenom i neurednom svijetu. Epidemiološke studije koje su kod znanstvenika glavni alat za istraživanje rizičnih čimbenika iz okoliša prilično dobro prepoznaju povezanost nečega iz okoliša i poremećaja, u ovom slučaju autizma. Ali ti statistički odnosi ne mogu sami po sebi dokazati da jedna stvar uzrokuje drugu. “Iz epidemiološkog i znanstvenog kuta gledanja teško je u potpunosti biti siguran da u potpunosti imamo uzrok i posljedicu”, kaže Marc Weisskopf,izvanredni profesor epidemiologije na „Harvard School of Public Health“.

Ovaj problem intrigira znanstvenike već godinama, ali oni razvijaju metode koje daju nadu za rješavanje tih problema, a možda će im one i pomoći u otkrivanju uzroka ovom poremećaju.

Genetika autizma je izazovno područje istraživanja još od 1970, kada su dva istraživanja ustvrdila da je poremećaj iz autističnog spektra nasljedno uvjetovan. No, dugo vrijeme, genetička istraživanja nisu uspjela izdvojiti niti jednog očitog uzročnika. U međuvremenu, povećanje svjesnosti da okoliš ima posljedicu na mnoga zdravstvena stanja, usmjerilo je znanstvenike prema istraživanju negenetskih uzročnika autizma. Ozbiljnija istraživanja rizičnih čimbenika za nastanak autizma počela su otprilike prije deset godina, što znači da je ovo istraživanje je još uvijek u povojima. “Proučavanje čimbenika okoliša u odnosu na genetske čimbenike nema dugu povijest, tako da imamo još puno toga za naučiti”, kaže Lisa Croen, predsjednica „Autism Research“ programa pri „Kaiser Permanente“, neprofitnom zdravstvenom sustavu sa sjedištem u Kaliforniji.

Napredak u ovom području također ometa povijesno istraživanje koje je kasnije odbačeno od strane znanstvenih krugova, a to je da cijepljenje izaziva autizam. Gorčina zbog lažnog oblikovanja javnog mišljenja pridonijela je da su znanstvenici skeptični po pitanju drugih, potencijalnih čimbenika okoliša, kaže Irva Hertz-Picciotto, profesorica na sveučilištu „California-Davis MIND Institute“. “Smatram da taj slučaj predstavlja prepreku u području autizma, jer ljudi poistovjećuju cjepivo i okoliš.”

Epidemiolozi su vrlo oprezni. Kako bi uspostavili vezu između uzroka i posljedice, primjenjuju devet kriterija, uključujući i kriterije da li nezavisni setovi podataka odgovaraju društvu u cjelini, da li se epidemiološka istraživanja podudaraju s laboratorijskim nalazima, te da li postoji uvjerljiv fiziološki mehanizam za predloženi učinak. Svaki od tih kriterija je teško zadovoljiti, a zadovoljiti sve kriterije ili barem većinu kako bi mogli podržati uzročno-posljedičnu vezu je vrlo teško ostvarivo.

Biti siguran u kojoj mjeri je određena osoba bila izložena pojedinom čimbeniku okoliša je jedan poseban izazov. Da biste pronašli gene koji pridonose nastanku i razvitku autizma, uzorci krvi su sve što je potrebno. Negenetske čimbenike rizika, za razliku od genetskih je vrlo teško mjeriti. Nema načina da se brzo i jednostavno analizira nečija krv kako bi se prikupio sveobuhvatan zapis izloženosti čimbeniku okoliša u prošlosti.

Povrh svega, znanstvenici moraju procijeniti izloženost ne samo djeteta, nego i majke u trudnoći, a za neke čimbenike čak i oca obzirom da se neke kemikalcije mijenjaju genetski kod u spermi. “Utvrđivanje izloženosti nije lako odrediti. Vrlo je teško i neprecizno”, kaže Lisa Croen.

Istraživači mogu prikupiti podatke o izloženosti od sudionika istraživanja, ali ljudi ih često nisu svjesni. Primjerice, majka koja je ostavila svoju bebu da se igra na travi koja je upravo prskana pesticidima. Umjesto toga, znanstvenici se često oslanjaju na neizravna mjerenja, kao i prolaženje kroz medicinsku dokumentaciju tražeći među djecom s dijagnosticiranim autizmom majke kojima je bilo propisano korištenje antidepresiva tijekom trudnoće. Ova metoda također imaju svoje nedostatke. I opet primjerice, neke žene ih uopće nisu uzimale ili su ih uzimale neredovito.

Također je teško objasniti sve skrivene varijable koje mogu iskriviti odnos između izloženosti i posljedice. Na primjer, prerano rođena djeca imaju povećan rizik od autizma. No, to bi moglo biti iz razloga što je niska porođajna težina čimbenik rizika za autizam, a prerano rođena djeca su pothranjena pri porodu. Nadalje, zbog komplikacija kao što su krvarenje u mozgu koja se pojavljuju češće kod nedonoščadi, prije nego posljedica kraćeg trajanja trudnoće.

U slučaju autizma, vremenski razmak između mogućeg izlaganja i mogućnošću dijagnosticiranja čini situaciju još složenijom. Znanstvenici moraju rekonstruirati kojim čimbenicima rizika je dijete moglo biti izloženo u maternici ili tijekom djetinjstva, ali roditelja se tog vremena ne sjećaju tako dobroi. Ponekad, neka sjećanja mogu odvesti u krivom smjeru na način da se roditelji jako dobro sjećaju nebitnog događaja, a za koji oni smatraju da je povezan sa nastankom autizma.

Alternativni pristup istraživanju izmjerio bi sve čemu je skupina trudnica (a kasnije njihova djeca) bila izložena, prateći ih tijekom godina kako bi vidjeli kojoj djeci je kasnije dijagnosticiran autizam. No, budući da je autizam je relativno rijedak poremećaj, ovaj pristup zahtijevao bi ogromne i skupe studije kako bi se dobili značajniji rezultati. Jedna od rijetkih studija ovog tipa, u organizaciji Norveškog instituta za javno zdravstvo i Sveučilišta Columbia, upisala je desetke tisuća trudnica, a do sada je identificirano samo nekoliko stotina djece s autizmom. Zaključak je da su istraživanja koja mogu reći nešto konkretnije o rizičnim čimbenicima okoliša za autizam vrlo naporna i skupa, te ih je teško provesti. Zbog tih prepreka, popis rizičnih čimbenika okoliša za razvoj autizma je kratak. Jedan od najpoznatijih i najčešće prihvaćenih je infekcija tijekom trudnoće.

1960. godine, liječnici su dokumentirali dramatičan porast učestalosti autizma među djecom rođenom od majki koje su imale doticaj s rubeolom tijekom trudnoće.To su bili počeci.Kasnije su 1980. godine znanstvenici počeli istraživati ​​vezu između infekcija tijekom trudnoće i shizofrenije. Najprije pomoću poznatih vremena epidemija kako bi utvrdili mogućnost izlaganja, da bi kasnije ta istraživanja postala rigoroznija. “Mnogo je studija koja ukazuju na imunološki sustav pri nastanku autizma izravno uspoređeno s ranijim istraživanjima shizofrenije”, kaže Brian Lee, asistent na Sveučilištu Drexel, a koji je sudjelovao u najistaknutijim istraživanjima na području veza između infekcija tijekom trudnoće i autizma. Autizam i shizofrenija su na neki način slični, pa ideja da infekcija tijekom trudnoće može uzrokovati nastanak autizma kod djeteta nije zahtijevala puno pomaka.

No, desetljećima je to ostala samo teorija. Nalazi istraživanja koji su uvjerili većinu istraživača s područja istraživanja uzroka autizma došli su iz neobično robusnih epidemioloških podataka i iz studija koje su potvrđivale biološke mehanizme na kojima se temelji istraživanje. U epidemiološkom području, na primjer, jedno od velikih istraživanja koristi podatke iz švedskog medicinskog sustava koji pokazuju da se u bolnici zbog infekcije tijekom trudnoće povećava rizik kod žena od rađanja djeteta s autizmom za 37 posto. Medicinski zapisi su bolji od nesavršenih ljudskih prisjećanja na razdoblje i ozbiljnost bolesti. Ovi zapisi također uključuju dijagnosticiran autizam kod njihove djece, i time su povećanje povjerenja u to da je ishod istraživanja bio točan.

U međuvremenu, druga vrsta dokaza pokazivala je u istom smjeru. Neki timovi stručnjaka dokumentirali su izmijenjenu razinu imunoloških molekula u trudnica čija su djeca kasnije dijagnosticirana autizmom, kao i abnormalnih obrazaca imunoloških markera u same djece. Brojne studije na laboratorijskim životinjama su također pokazale da oplođeni štakori ili miševi izloženi patogenima, odnosno molekulama koje oponašaju infekcije rađaju mlade koji pokazuju abnormalnosti u strukturi mozga i ponašanju kakve su prisutne kod autizma.

“To je jasan zaključak iz epidemioloških istraživanja na ljudima, ali i životinjama, te stanicama”, kaže Lee. “To nije samo jedna ili sporadična studija.”

Na detaljima se još radi. Neka istraživanja ukazuju na virusne infekcije, dok druge ukazuju na bakterijske infekcije, na primjer. A tu su i različite odgovori na to u kojoj je fazi fetus najosjetljiviji na te učinke. No, znanstvenici su složni da učinak je postoji.

Bilo je teško kroz povijest dokazati infekciju kao jedan od čimbenika. I za mnoge druge čimbenike je teško doći do pouzdanosti dokaza. Mnogi znanstvenici koji su istraživali onečišćenja zraka, na primjer, su uvjereni da doprinosi autizmu, ali do sada nitko nije bio u mogućnosti to dokazati.

Podaci o razini onečišćenja zraka su javno dostupni tako da istraživaći ne trebaju ići na teren prikupljati podatke o onečišćenju zraka, te ih istraživati. – kaže Hertz-Picciotto. Njen je tim analizirao zagađenje zraka kao rizičnog čimbenika okoliša za razvoj autizma u djetinjstvu, kroz sveobuhvatnu studiju rizičnih čimbenika kod djece rođene u Kaliforniji.

Nekoliko istraživanja, oslanjajući se prvenstveno na podatke iz Sjedinjenih Američkih Država, otkrilo je da izloženost zagađenju zraka tijekom trudnoće ili tijekom prvih godina života povećava rizik djeteta za razvoj autizma, kaže Amy Kalkbrennera, docentica na Sveučilištu Wisconsin Milwaukee. Kalkbrennera je dokumentirala veze između zagađenja zraka i rizika autizma u Sjevernoj Karolini i Zapadnoj Virginiji. Drugi istraživači su otkrili slične obrasce u zapadnoj Pennsylvaniji i diljem zemlje u skupini od 116000 žena. “Ova razina dosljednosti je neobična na ovom području”, kaže Kalkbrennera. “Da ju vidim u nekom drugom zemljopisnom području koje ima drugačije vremenske uzorke, drugačiji sastav onečišćenja zraka, to bi postavilo još veći temelj ovim nalazima.“

Izloženost u različitim razdobljima trudnoće izloženosti nudi vrijedne zaključke. Dvije odvojene studije objavljene ranije ove godine utvrdile su da izloženost zagađenju zraka tijekom trećeg tromjesečja trudnoće posebno povećava rizik od razvoja autizma. Ti mjeseci su ključni za razvoj mozg. “Ta vrsta specifičnosti znatno argumentira zagađenje zraka kao uzrok“, rekao je Weisskopf, koji je vodio jednu od studija.

Međutim, nisu svi studije su otkrile tu vezu. Četiri velike studije dječjeg razvoja u Europi, čiji su zaključci objavljeni u lipnju, nisu našle povezanost između izloženosti onečišćenju zraka majki tijekom trudnoće i povećanog rizika od nastanka autizma kod njihove djece.

“Vidjeli smo puno rezultata iz Amerike, ali voljela bih vidjeti rezultate i iz drugih dijelova svijeta”, kaže voditeljica istraživanja Monica Guxens, docentica istraživačkog centra iz Barcelone.

Ova analiza pokazuje koliko teško može biti usporediti podatke među studijama, kaže Croen. Moguće je da je zagađenje zraka povezano s dijagnozom autizma u Americi, ali ne i Europi. Isto tako, ako samo pojedina komponenta koja sudjeluje u onečišćenju povećava rizik,  rezultati analize između više studija se mogu bitno razlikovati.

Prije nego će znanstvenici moći zaključiti da zagađenje zraka uzrokuje autizam, oni bi trebali nove vrste dokaza koji bi bolje i osobnije mjerili izloženost pojedine osobe onečišćenju zraka. “Pitanje, u kojem trenutku se može proglasiti uzročnost nekog čimbenika je istovremeno zanimljivo i zbunjujućo“, kaže Kalkbrennera. Do sada su studije procjenjivale izloženost onečišćujućih tvari u zraku prema mjestu stanovanja osobe i izvještaja o onečišćenju zraka na tom području. No, taj pristup nije savršen. Osoba može živjeti u području s visokom razinom onečišćenja zraka, a raditi u području niskog onečišćenja i obrnuto. Osmišljavanje istraživanja u kojima bi trudnice nosile osobnu čitač stupnja onečišćenja, ili analiza biomarkera u krvi koji točno pokazuju stvarnu izloženost onečišćenju zraka, moglo bi doprinjeti točnom zaključku.

Pronalaženje novih izvora ili vrste epidemioloških podataka također može pomoći. “Volio bih vidjeti što se događa s dječjim neurorazvojem u područjima s jako visokim razinama onečišćujućih tvari, kao što je Kina,” kaže Kalkbrennera. “Bilo bi dobro imati pristup i podacima iz klimatskih eksperimenata koja su kroz vrijeme značajno promijenila stupanj onečišćenja.“

Istraživači također trebaju bolje razumijevanje koje su to točno toksične komponente u zraku koje pridonose teškoćama u razvoju. Mnoge studije ukazuju na  čestice promjera manjeg od 2,5 mikrona, ali ova kategorija uključuje stotine otrovnih kemikalija. “Imali smo uzorak pozitivnih nalaza, ali nije bilo točnog preklapanja s onim čimbenicima iz onečišćenja koji su povezani sa rizikom od razvoja autizma. “, kaže Newschaffer. “Nedostataje dosljednost.”

Konačno, znanstvenici će morati uspostaviti mehanizam na koji način bilo koja toksična komponenta utječe na mozak i uzrokuje autizam. Mnogi znanstvenici sumnjaju na infekcije ili druga stanja povezana sa imunitetom majke. “Mnogo markera prisutnih kod djece s autizmom vidimo promijenjene i kod osoba koja su izložena onečišćenju zraka. “, kaže Heather Volk, docentica mentalnog zdravlja na „Johns Hopkins Bloomberg School of Public Health“ u Baltimoreu. No, do sada je svega nekoliko studija na životinjama uključeno u istraživanje tih mehanizama.

Bez snažnih dokaza iz različitih vrsta studija, veza između onečišćenja zraka i autizma ostaje i problem i problematična. S jedne strane, zagađenje zraka je toliko rašireno da ako je ono pravi čimbenik rizika, vjerojatno pridonosi autizmu kod velikog broja djece. S druge strane, lako je dokazati povezanost između zagađenja zraka i mnogih stanja i bolesti, a povezanost s autizmom bi mogla biti neistinita. “Uvjerljivo je; uklapa se u literaturu, na primjer, vezano uz upale. Mali dijelovi su tu.”, kaže Lee. “Ali povezati ih s tvrdnjom da je zagađenje zraka čimbenik rizika za razvoj autizma? Mislim da smo još uvijek daleko od toga da bi tako nešto mogli govoriti.”

Jedna od strategija za uspostavljanje uvjerljive veze između čimbenika iz okoliša i autizma je da se djeca prate od vrlo rane dobi, prije nego što se i postavi sumnja na autizam. Studija „Early Autism Risk Longitudinal Investigation“, pokrenuta 2009. godine, uključuje trudnice koje već imaju jedno dijete sa dijagnosticiranim autizmom i time visokim rizikom za još jednim djetetom s poremećajem. Stoga je studija relativno mali (cilj je uključiti 1200 majki), ali još uvijek može generirati značajne rezultate. Budući da znanstvenici promatraju žene od trudnoće nadalje, mogu prikupiti podatke o utjecaju okoliša čim se utjecaj pojavi, čak i prije nego što se dijagnosticira autizam kod djeteta.

Druga strategija je bolje mjerenje izloženosti okolišu. Jedna od tehnika u nastajanju je Tooth Fairy (Zubić Vila). Od drugog tromjesečja fetalnog razvoja bebini zubi rastu u koncentričnim slojevima, kao godovi na stablu. Mliječni zubi ispadaju u dobi od pete ili šeste djetetove godine, te sadrže detaljan vremenski zapis kemikalija kojima je bilo izloženo kroz vrijeme, čak i prije rođenja. “To je alat kojim zapravo možemo izravno analizirati djetetovu izloženost kemikalijama.”, kaže Manish Arora,profesor preventivne medicine i docent stomatologije na „Icahn School of Medicine at Mount Sinai“ iz New Yorka. Istraživači mogu koristiti mliječne zube djece sa dijagnosticiranim poremećajem iz autističnog spektra kako bi točno rekonstruira onečišćenja okoliša iz ranijih godina. “U vrijeme dijagnoze, imamo način kako otputovati u prošlost”, kaže Arora.

Tijekom proteklog desetljeća, Arora je potvrdio uporabu bebinih zubiju kao izvor informacija o kemijski izloženosti u studijama poremećaja mozga u razvojnoj, kao i u starijoj dobi. Surađuje s nekoliko istraživačkih skupina s područja autizma u Americi i Europi, te procjenjuju izloženost rizičnim čimbenicima uključujući pesticide i  istraživača autizma u SAD-u i Europi za procjenu rizika kandidat čimbenika, uključujući izloženost pesticidima i teškim metalima.

Sve većim priznavanjem toga da je autizam rezultat interakcije gena i okoline, mnogi znanstvenici se slažu da je način da bi dobili pravi odgovor analiziranje njihovog odnosa. Takva istraživanja je teško provesti, zahtijevaju opsežne informacije i o genetici i okolišnom izlaganju za istu podskupinu ljudi.

Nekoliko istraživanja je pokrenuto u tom smjeru. Analiza podataka studije CHARGE otkrila je da su djeca koja su udisala vrlo zagađeni zrak i istovremeno imala promjenu na genu nazvanom MET, imala veći rizik za razvoja autizma od onih sa samo promjenjenim genom ili su samo bili izloženi onečišćenju zraka. Druga studija je pokazala da djeca s autizmom koji imaju DNK dupliciranja ili brisanja gena povezanih s autizmom, te su rođena od majki koje su imale infekcije tijekom trudnoće imaju teže simptome od onih koji imaju samo jedan od ovih čimbenika rizika.

Nekoliko istraživačkih timova radi na dodatnim analizama u tom smjeru. Trenutne epidemiološke studije također su fokusirane na prikupljanje i analizu DNK sudionika studije, te istražuju dvije vrste čimbenika rizika u kombinaciji. Znanstvenici primjenjuju podatke o onečišćenja zraka u genetskim istraživanjima autističnog poremećaja. “Mislim da postoje mnoge stvari koje se mogu napraviti ako ćemo pametno postupati s podacima”, kaže Volk.

Na kraju, ispreplitanje genetskih čimbenika i čimbenika iz okoliša može dovesti do novih saznanja i jasnijih odgovora. Po istoj logici, otkrivanje rizičnih čimbenika iz okoliša mogu pomoći znanstvenicima identificirati nove gene odgovorne za razvoj autizma. “Pogrešno je činiti jasnu razliku između genetskih čimbenika i čimbenika iz okoliša”, kaže Lee.

Kao da otkrivanje međusobnog odnosa između genetike i okoline nije bio dovoljno ogroman zadatak, znanstvenici bi trebali analizirati više čimbenika iz okoliša odjednom. “Nismo izloženi samo jednoj kemikaliji u isto vrijeme”, kaže Josip Braun, docent epidemiologije na Brown University in Providence, Rhode Island. “Svi mi živimo u ovoj juhi kemikalija na dnevnoj bazi.“

Znanstvenici to zovu kemijskom juhom – u što treba uključiti i vlastite hormone, signalizirajuće molekule od strane imunološkog sustava, vitamine, te neke prehrambene čimbenike – „eksposome“. Ambiciozne napore za otkrivanje veze eksposoma u odnosu na autizam provode nizozemski znanstvenici. U tijeku je sveobuhvatna studija koja uključuje širok spektar čimbenika okoliša na razvoj auzitma.

Istraživanje se uglavnom temelji na podacima studije „Generation R“, koji prate razvoj gotovo 10000 djece rođene u Rotterdamu između 2002. i 2006. godine. Istražuje se povezanost desetak negenetskih čimbenika kao što su starosna dob roditelja, komplikacija u trudnoći, prehrana i izloženost toksinima iz okoline. Također, planiraju odustati od genetske analize, a planiraju analizirati odnose između simptoma i čimbenika iz okoliša kod 86 djece iz studije s dijagnosticiranim autizmom.

Znanstvenici koriste tehnike koje su pomogle i u drugim studijama utvrditi rizik čimbenika iz okoliša za stanja poput dijabetesa i metaboličkog sindroma. No, kada je u pitanju autizam, ova vrsta studije predstavlja potpuno novi teritorij. “Mi ovdje istražujemo dno oceana”, kaže White, neurorazvojna znanstvenica, sudionica istraživanja. Umjesto da se pokuša pojednostaviti složenost utjecaja okoliša, taj napor se usmjerava na cijelo široko područje koje može znanstvenicima dati dugo tražene smjernice prema otkrivanju uzroka poremećaja iz autističnog spektra.

izvor

Dokumenti koji potvrđuju vezu između MMR cjepiva i autizma su uništavani?

23.10.2015, ispred CDC-a u Atlanti (Center for Disease Control) okupilo se stotinjak prosvjednika tražeći veću transparentnost informacija kada se radi o cijepljenju i posljedicama MMR cjepiva tvrdeći kako informacije dostupne javnosti nisu iskrene i u potpunosti točne. Svi su se pozivali na znanstvenika dr. Williama Thompsona koji je je 27.8.2014. izjavio kako žali što su on i njegovi suradnici izostavili statistički značajne podatke u istraživanju koje je objavljeno 2004. u časopisu “Pediatrics”. Izostavljeni podaci odnosili su se na povećani rizik od razvitka autizma nakon cijepljenja kod afroameričke muške djece u dobi do 36 mjeseci. Izjava ovog znanstvenika u medijima nije značajnije popraćena.

Ovo priznanje uslijedilo je nakon što je saznao da ga se potajno snima. Angažirao je odvjetnika za “zviždače”, te dokumente predao u američki kongres u ured senatora Posey-a.

Predano je preko 100000 stranica dokumenata, a senator Posey je ostao zatečen, ne samo činjenicom da važni podaci nisu objavljeni (što je utjecalo na zaključak studije), već da su se dokazi uništavali i bacali u smeće. Na sreću, prije toga je dr. Thompson sačuvao sve fotkopije i datoteke na računalu.