Ono što me oduvijek smetalo, a posebno otkad sam postala majka djeteta sa autizmom, jest činjenica da smo mi definitivno vrsta koja nije sklona prihvaćanju drugačijega…različitoga od nas.
Utisnuti u svoje kalupe, gdje smo svi jednaki, skloni teženju osjećaju nadmoći nad svim i svačim, pomalo inertni prema tuđim mukama ili problemima, velika većina nas ne dopušta nikakav pristup drugačijim razmišljanjima, pojavama ili životima. No, stvar koja je sasvim jasna, da biti takav, ne dobivaš samim činom rođenja. Da li iz straha,sebičnosti ili čistog neznanja ili pak puke nezainteresiranosti postanemo takva vrsta?
Danas sam u parku imala priliku biti svjedokom vrlo ružnog ophođenja 6 god.djeteta upućenog Ivanu i to verbalnom uvredom; Ivano, ti si glup. Mrš, stvarno si glup i odvratan.
To me toliko zapeklo, jer je uvreda bila upućena od strane djeteta, koje po meni, ne bi još trebalo koristiti izraze poput glup si obzirom na dob, a čija je majka mrtva hladna sjedila na klupi i rekla bih ponosno promatrala svoju mezimicu kako odrađuje ‘situacije’.
Inače, nisam tip roditelja koja rješava takve situacije raspravom pogotovo ne sa djetetom, jer djecu volim i nije na mome nivou, te sam stajališta da je obično takva reakcija odraz nečijeg načina odgoja i ne uzimam si za pravo odgajati tuđu djecu. Ne želim ni svojim stalnim uplitanjem dodatno poljuljati ionako krhko samopouzdanje vlastitoga djeteta.
Ali nikako nisam ni tip roditelja koji će takav način komuniciranja tolerirati.
No, kako sam primijetila da je Ivano na izrečeno ostao po strani i pomalo zatečen, jer ne sjećam se da mu je ikada takva gruba riječ bila upućena, a pogotovo zato jer se ne zna obraniti, dala sam si danas to pravo interveniranja.
Ako prijeđete preko izjava tako maloga djeteta upućenog da li djetetu bez ili sa teškoćama, strancu ili pak i vama samima, možete očekivati da će to vaše isto dijete biti u budućnosti ‘mrtvo hladni statista na klupi’ kojemu je to, u najmanju ruku, vrlo zabavno.
Ili još gora varijanta.
Odobravanje nepoželjnih obrazaca ponašanja koja uključuju i sam vokabular, nije dozvoljeno ni djeci sa autizmom, pa smatram da ne bi trebalo biti ni djeci urednog razvoja.
Zašto si mu to rekla,P.?
Što ti je učinio? – bila je moja prva rečenica maloj i pomalo histeričnoj djevojčici.
Jer je glup i odvratan; britko mi je dala do znanja.
Misliš li da je tvoje pravo nekome govoriti da je glup i odvratan?
Po čemu si zaključila to?
Ne misliš li da je to ružno, uvredljivo…da bi netko mogao biti jako nesretan zbog toga?
Zamisli da ja tebi kažem da si glupa.
Ili da ti tvoja prijateljica kaže da si odvratna.
Kako bi se osjećala?
Sramežljivo odgovara, ne gledajući me u oči, da bi bila tužna.
E vidiš, Ivano je jako tužan i jako si ga povrijedila.
To što ti ne odgovara ne znači da te ne razumije i vjeruj mi, mislim da je sada jako nesretan.
Vrijedi jednako kao i ti bez obzira što vas u igri ne može slijediti.
Vrlo je važno svima, a pogotovo djeci, dati do znanja da sam strah ili neznanje od različitoga ili drugačijega, ne daje za pravo nekoga omalovažavati, a pogotovo ne vrijeđati na način upućen rječnikom ove djevojčice. Postojimo da im na bilo kakav način objasnimo i pomognemo da takav strah i neznanje nadvladaju.
Kako je dužnost nas roditelja u spektru autizma odgajati našu djecu prema ‘prihvatljivim obrascima ponašanja’ te ih korigirati…tako mislim da je to dužnost i svakog tipičnog roditelja. Biti ‘običan’ ne znači nužno biti i savršen.
Različitost je to što svijet čini ljepšim.
Otvorimo li misli i srca prema takvim stvarima ili osobama, nećemo zasigurno podleći jednoobraznosti i ograničenosti, što nam je vjerojatno svima jedan od ciljeva u životu.
Suzana Došen Rešetar
Autizam - jednaki u različitosti 