Autizam i probava – kako prepoznati znakove probavnih tegoba kod neverbalnog djeteta

Probavne tegobe kod djece s poremećajem iz autističnog spektra često mogu proći neopaženo kod roditelja i stručnjaka, a zbog poteškoća u komunikaciji mogu voditi i do agresivnog i autoagresivnog ponašanja.

Iako znanstvenici još nisu utvrdili povezanost poremećaja probave sa autizmom, studije pokazuju da oko 70% djece sa autizmom ima neke oblike poremećaja probave koji uključuju gastroezofagijalni refluks, gastritis i poteškoće sa motilitetom. Mnogi roditelji i stručnjaci često ne prepoznaju znakove kod djeteta zbog čega se poteškoće ne dijagnosticiraju i liječe. To nadalje može dovesti do kronične boli i promjena u ponašanju kao što su agresivno i autoagresivno ponašanje. Naposljetku, sposobnost učenja i uspješnost tretmana slabi zbog boli i posljedičnih promjena u ponašanju zbog kojih se primjenjuje i vezivanje kako bi se osigurala sigurnost djeteta.

Zdrav probavni sustav je imperativ za imunološki sustav kako bi mogao djelovati kao prepreka nepoželjnim mikroorganizmima. Studije pokazuju kako je kod djece sa autizmom veća učestalost nižeg imunološkog statusa i upalnih stanja. Nuspojave lijekova koje zahvaćaju probavni sustav često prođu neopaženo. Roditelji često imaju problema sa prepoznavanjem probavnih tegoba kod djece sa autizmom zbog izostanka ili slabije komunikacije.

Ovo su neki od znakova koje vam mogu pomoći prepoznati da postoji problem sa probavnim sustavom:

• Dodirivanje brade
• Prekomjerno kašljanje
• Pritisak na trbuh (ležanje na naslonu za ruke na fotelji)
• Žvakanje odjeće (može biti i znak traženja senzornog inputa)
• Poremećaji hranjenja
• Pretjerano žvakanje ili odbijanje hrane (problem bolnog gutanja zbog upalnih promjena uslijed refluksa)
• Udaranje rukama po čeljusti
• Poremećaj sna (refluks se pogoršava u ležećem položaju)
• Uzimanje hrane kako bi se olakšala neugoda
• Promjene u ponašanju (autoagresija, agresija, cuclanje)

Gastroenterolog može dijagnosticirati probavne poremećaje koristeći razne dijagnostičke procedure kao što su gastroskopija, kolonoskopija, pretrage stolice, a ponekad i kamerom u piluli. Tretmani mogu biti različiti. Od eliminacijskih dijeta, promjena u prehrani do lijekova. Eksperimentalne terapije čak uključuju i fekalnu transplantaciju kod slučajeva prisutnosti bakterije clostridium difficile. Ponekad su potrebni i tretmani ponašanja, no tek nakon što se otklone uzroci bolova.

Ukoliko primijetite gore navedena ponašanja i simptome, razgovarajte o njima sa pedijatrom, a ako simptomi potraju potražite pomoć gastroenterologa.

Autizam i masturbacija

O MASTURBACIJI

Masturbacija je ponašanje (stimulacija spolnog organa) koje je u djece dio prirodnog procesa istraživanja vlastite tjelesnosti i samoregulacije. Uobičajeno se javlja već prije prve godine života kada dijete dodirima otkriva svoje genitalije prilikom mijenjanja pelene.Svjesna stimulacija s ciljem poticanja ugodnih dodira i unutarnjih osjećaja općenito se javlja u kasnijoj dobi ranog djetinjstva. Masturbacija u ovoj životnoj dobi u suštini je vrlo senzorno uvjetovana i nema isto značenje kao kod odraslih osoba. Tijekom djetinjstva djeca će povremeno masturbirati u različitim vremenima: tijekom odlaska na spavanje, kada im je dosadno, kada imaju potrebu regulacije svojih osjećaja ili jednostavno jer se žele osjećati dobro u svom tijelu. Djeca u preadolescentnoj dobi imaju povećanu svjesnost prisutnosti različitih tjelesnih osjećaja. Kada ih se upita, obično objašnjavaju masturbaciju kao jednostavnu radnju kojom odgovaraju na tjelesne potrebe. Najčešće se masturbacija u toj dobi ne povezuje sa seksualnošću, no preadolescenti će postupno započeti povezivati svoja iskustva masturbacije s onim što čuju i uče o seksualnosti i najzad će razviti potpunije razumijevanje što je masturbacija, što im znači i kako na njih utječe.

AUTIZAM I MASTURBACIJA

Velika većina djece s autizmom ima i poremećaj senzorne obrade, poteškoće sa emocionalnom regulacijom i tjelesnom svjesnošću. Kod djece s tim poteškoćama svjedoci smo masturbacije koja je drugačija po pitanju učestalosti, trajanju, tehnici i kontekstu. Kod djece s autizmom masturbacija se također odnosi na njihovu znatiželju prema vlastitoj tjelesnosti, no zbog poteškoća u spoznaji tjelesnosti taj proces može potrajati znatno dulje. Nadalje, ako je djetetu potreban snažan taktilni, vestibularni ili proprioceptivni podražaj, masturbacija je način na koji postižu potreban senzorni input. Zbog nemogućnosti razlikovanja unutarnjih osjećaja (umor, glad i slično), masturbacija postaje pogrešan odgovor na zbunjujuće stanje u kojem se dijete nalazi, te pogrešan dio tijela zbog kojeg se tako osjeća. Kod mlađe djece se emocionalna regulacija postiže kroz senzomotorne strategije koje uključuju kretanje, mišićne kontrakcije i tjelesnu bliskost sa roditeljima. U dobi 4-7 godina, tj. kada dijete kognitivno najbrže napreduje, dijete je u mogućnosti verbalno izraziti svoje osjećaje i prepoznati tuđe, te razumjeti situaciju. Tada više nije potrebna tjelesna aktivnost za regulaciju osim kada su osjećaji prejaki. No, ako je u pitanju dijete koje zbog poteškoća nije kognitivno spremno za razvoj komunikacije, masturbacija će i dalje biti jedno od ponašanja kroz koji se traži odgovarajući podražaj, te je potrebno nastaviti sa senzomotornim strategijama.

KAKO REAGIRATI?

Kako bi zaštitili emocionalni razvoj svog djeteta nikako nemojte djetetu braniti masturbaciju. Masturbaciju treba strukturirati, odnosno podučiti dijete koji su to intimni dijelovi tijela, kada i gdje to može raditi.

 

KADA SE ZABRINUTI?

• Kada masturbacija postane kompulzivna reakcija na stres
• Kada je masturbaciju teško strukturirati po pitanju vremena, mjesta i učestalosti
• Kada je masturbacija toliko učestala da onemogućava dijete u drugim aktivnostima
• Iznenadno povećanje u frekvenciji ili promjena konteksta

 

ŠTO UČINITI AKO STE ZABRINUTI?

• Proučavajte trenutak i kontekst koji dovodi do masturbacije (npr. nakon povratka iz škole, kada su roditelji zauzeti i nedostupni..). Dobra je ideja voditi dnevnik vaših promatranja koji će vam pomoći kod analize ponašanja.
• Smatrajte kompulzivnu masturbaciju kao dio nekog većeg problema.
• Istražite što leži ispod problema masturbacije: emocionalna potreba (u svrhu reguliranja emocija), afektivna potreba (u svrhu privlačenja pažnje), senzorna potreba (u svrhu taktilne stimulacije ili smirivanja prije spavanja) i/ili okupacionalna potreba (u svrhu suzbijanja dosade).
• Pokušajte komunicirati sa djetetom i vidjeti što mu ta aktivnost znači, kako se osjeća iz njegove perspektive. Neka samo da ime toj aktivnosti i uvijek u komunikaciji koristite taj izraz.
• Iako postoji mala vjerojatnost uvijek razmotrite i mogućnost spolnog zlostavljanja ili iskorištavanja, pogotovo ako je počelo naglo.
• Obratite pažnju i na vaše reakcije na djetetovo ponašanje, možda je traženje pažnje svrha.

Kada utvrdite što je u podlozi masturbacije, pokušajte u raspored uvrstiti drugačije i prihvatljive aktivnosti koje mogu zadovoljiti djetetovu potrebu.

• Ako dijete traži taktilnu stimulaciju ponudite mu masaže, zagrljaje, škakljanje ili bilo koju drugu aktivnost koja pruža taktilni input
• Ako dijete kroz masturbaciju regulira emocije (traži smirujući učinak) povećajte motoričke aktivnosti (skakanje, trčanje), impaktne aktivnosti (udaranje jastucima) i igre za kontrolu disanja (puhanje mjehurića, balona, fućkanje, sviranje frule i sl.)

Ponudite djetetu pomoć i informacije kroz socijalne priče (vizualna podrška!) o intimnim dijelovima tijela i masturbaciji. Važno je da dijete razvije rječnik primjeren svojoj dobi. S otprilike 5 godina dijete bi već trebalo razumjeti pojam intimnosti i masturbirati kada i gdje ga nitko ne vidi.

Primjeri socijalnih priča o intimnim dijelovima i masturbaciji:

 

 

 

 

Za Boga miloga, dozvolite mi da budem ono što jesam!

Bih li ja tebi oduzeo naočale kada ti bez njih ne bi vidio? Bih li ja tebi oduzeo štake ako ti trebaju kako bi mogao hodati? Bih li ja tebi oduzeo slušni aparat ako bez njega ne čuješ? Da li bih ja tebi oduzeo psa vodiča ako ovisiš o njegovom vođenju?  Zašto se ti onda toliko trudiš meni oduzeti moja autistična pomagala?

Svijet je za mene kaotičan, zbunjujuć i preopterećujuć. Zvukovi su preglasni, svjetla prejaka, mirisi preintenzivni, a traperice me iritiraju. Svijet je toliko užurban da ne mogu obraditi sve te informacije u kojima se utapam. Informacije me udaraju kao plimni val i šalju u vrtlog. Zbunjujuća priroda međusobnih odnosa me često u društvu ostavlja ukočenog. Život mi je prepun nesigurnosti. Što očekivati? Što se od mene očekuje? Stalno sam napet, pripravan i u obrani od sljedećeg napada na moj živčani sustav. Ne razumijem to. Moram nešto raditi bez da znam što, zašto i to u nadi da time nekoga neću uvrijediti. Iscrpljuju me pokušaji održavanja odnosa sa samo jednom osobom, a kada je u pitanju grupa osoba postajem preopterećen. Glasovi se ispremiješaju, gubim osjećaj za to što se događa, tijelo me boli i gubim glas. Mozak mi je preopterećen i u panici tako da se samoozljeđujem ili istresam na druge.

Kako bih si pomogao u svom tom kaosu, nesigurnosti i senzornom preopterećenju posjedujem važan alat koji se zove samostimulacija. Bez obzira da li je to mahanje rukama, brzo hodanje, ljuljanje ili su to neki drugi tjelesni pokreti. Bez obzira da li je to vrćenje predmeta ili repetitivno ispuštanje glasova. Tebi sve to izgleda čudno, a meni je alat koji me spašava. Taj alat meni pomaže blokirati preopterećujuću situaciju, filtrirati nepotrebne informacije i održati moj živčani sustav smirenim i organiziranim. Samostimuliranje mi omogućuje smanjenje napetosti, lakše podnašanje stresa te da ostanem prisutan u tom trenutku. Ono mi pomaže kada mi treba podražaj ili kada sam prenadražen. Samostimuliranje mi donosi predvidljivost i samokontrolu u pomutnji. Pomaže mi da ostanem čvrsto na zemlji, svjestan sebe. Bez samostimulacije sam ranjiv i sklon raspadanju u tom kaosu. Napetost se povećava, a mozak počinje paničariti. Gubim sposobnost razmišljanja, govora i općenito funkcioniranja. Osjećaji postaju presnažni, panika je i kreće slom.

Vjeruj mi, sva moja čudna ponašanja koje možeš vidjeti za mene imaju važnu ulogu. To su moji alati koji mi omogućuju da budem uključen u svijet oko sebe. Zašto bi mi uopće htio uskratiti osnovni obrambeni mehanizam koji me drži sigurnim u kaosu? Zašto bi uopće htio da budem nesiguran, ranjiv i ispunjen osjećajem straha i panike? Ako me voliš, imaj razumijevanja. Poštuj me, prihvati me, podrži me i pusti me da budem ono što jesam. Ja nisam ti i ne mogu biti ti! Imam svoj alat i on mi treba. Dozvoli mi da se prilagodim i uživam. Želim uživati i osjećati se sigurnim kao i svi ostali. Dozvoli mi da ja budem ja i njeguj moju snagu. Moje različitosti su moja unikatnost koja mi pomaže biti uspješan! Svi mi imamo neke slabosti i alate koji nam pomažu. Molim te, ne oduzimaj mi moje alate i ne tjeraj me da se zbog njihovog korištenja osjećam manje vrijednim.

 

izvor

 

Autizam i hiperaktivnost

Tipično za djecu s autizmom jest da imaju probleme s izvršnim funkcioniranjem koji su jednaki onima kod ADHD-a. Problemi uključuju slabu motivaciju, radnu memoriju, organizacijske vještine i vještine rješavanja problema. Djeca iz spektra mogu imati poteškoće s pažnjom, no mogu biti i izrazito usredotočena na aktivnost od interesa. Ona mogu biti jako bistra, no ne mogu se organizirati kroz dnevne aktivnosti. Možete im reći što trebaju učiniti kada dođu u školu, no neće se sjetiti slijediti upute. Mogu impulzivno reagirati bez razmišljanja iako ste unaprijed proradili posljedice određenog ponašanja.

Uz to, ADHD i autizam dijele i probleme sa pobuđenošću. Kada spojite slabu pobuđenost sa slabom kontrolom impulzivnosti, dobit ćete vrlo neorganizirano ponašanje. Ako dijete uz autizam ima i ADHD imat će vrlo slabu pažnju, slabu kontrolu impulzivnosti i slabu organizaciju ponašanja. Čeoni režanj mozga ne dobiva dovoljno stimulacije. U tim slučajevima koriste se lijekovi kako bi se pobudilo to područje mozga. Kada je čeoni režanj pravilno pobuđen, dijete je sposobno održati pažnju i organizirati svoje ponašanje. Međutim, mnogu djecu u spektru ti lijekovi ih moguučiniti još aktivnijima, pa i agresivnima. Lijekovi mogu postići dobre rezultate samo ako simptomi proizlaze isključivo iz ADHD-a.

Teško je iz prve odrediti da li je djetetova hiperaktivnost posljedica autizma ili mogućeg ADHD-a. Kako se dijete ponaša kod kuće, u školi ili nekom trećem okruženju? Ako se hiperaktivnost uočava u svim okruženjima, dijete ne može održati pažnju, te se čini kako ne može izvuči korist iz uputa i smjernica zbog slabe mogućnosti regulacije ponašanja, onda je posrijedi ADHD. Ne budite zavarani djetetovom sposobnošću da pažnju održi satima na nešto u čemu uživa kao što su na primjer video igrice. Dijete sa smanjenom pažnjom se često može usredotočiti na visoko stimulirajuće aktivnosti ili aktivnosti od njegova interesa. To je iz razloga što je dio mozga odgovoran za izvršno funkcioniranje stimuliran i pobuđen. Ako zadatak nije stimulirajuć (dosadan je) ili za dijete nema velikog značaja, ono ne može održati pažnju. To nije niti voljna reakcija, niti reakcija s namjerom. Problem leži u umreženosti mozga ili neurotransmiterima. Postoje tri najčešća načina da se živčani sustav smiri, drži u pripravnosti i organizira. To su:
– biomedicinske metode (probava, imunološki sustav i dijeta)
– senzorne tehnike i
– lijekovi po potrebi

izvor

Verbalna stimulacija i razmišljanje

Verbalno stimuliranje (ponavljajuće izgovaranje riječi ili fraza) može biti i senzorni i kognitivni oblik senzorne stimulacije, te je po tome i napredniji oblik stimulacije od one pokretima. Mozgu je potrebna optimalna razina stimulacije, pa se verbalna stimulacija javlja u trenucima dosade, manje senzorne podraženosti, baš kao i naše dnevno sanjarenje. Osobama s autizmom verbalna stimulacija omogućuje poticaj kada im je potreban, ali je također i način povlačenja u svoj svijet u trenucima kada im stvarnost postane prekaotična. Verbalna samostimulacija može biti i zabavna igra riječima, poput uparivanja. Također, koristi se i kod razmišljanja na glas i upravo je to proces koji označava početak razmišljanja i izgovora.

U početnom stadiju vokalne stimulacije dijete može pjevušiti ili ispuštati zvukove. Djeca s poremećajem iz autističnog spektra vole zvukove vokalizacije, ali što je još važnije, vole i osjetiti vibracije u unutarnjem uhu jer im pomaže da ostanu prisutni. Ovo je najprimjetnije kada dijete dlanovima prekrije uši dok pjevuši. Prekrivanje ušiju doprinosi snažnijim vibracijama što mu odgovara. Kako odrastaju, djeca za stimulaciju počinju koristiti riječi. Vrlo često im se sviđa zvučnost ili osjećaj pri izgovaranju određenih riječi. Stoga se često igraju riječima i frazama u svrhu istraživanja osjećaja.

Mnoga djeca započinju razmišljati u riječima kroz izgovaranje na glas. Ono im daje povratnu slušnu informaciju. Mnoga djeca iz spektra razmišljaju u slikama. Stoga im je potrebna vježba iz razmišljanja riječima. Kako bi pomogli djetetu, izlažite svoja razmišljanja (razmišljajte na glas). Koje god aktivnosti radite s djetetom, razmišljajte na glas kako bi ono čulo vaša razmišljanja. Mnoga djeca iz spektra ne razumiju da drugi ljudi imaju misli i osjećaje drugačije od njihovih. Kada razmišljate činite to duboko, promišljajte, premišljajte se i rješavajte problem na glas. Dijete ne samo da će naučiti kako prorađujete problem, već će i učiti kroz slušanje vašeg razmišljanja. Kada radite zajedničke aktivnosti riješite problem na glas, a zatim postavite pitanje :”Pitam se što bi sada trebalo učiniti?” ili “O, ne! Pogriješio sam, ne znam što da radim!”. Napravite pauzu i pričekajte da vidite hoće li vam dijete nešto predložiti.

Ovakav pristup djetetu omogućava da se osjeća kompetentnim za učenje kroz vaša izlaganja. Uz to je i zabavno.

izvor

PTSP i Autizam

Zapanjujuće je koliko je vremena trebalo struci da prihvati poremećaj senzorne integracije kao dio spektra. Godinama su psiholozi ignorirali senzorne poteškoće. ABA ih je ignorirala, istovremeno tjerajući osobe s autizmom da se pokore i ostanu u situacijama koje su za njih preplavljujuće. Ako su djeca burno reagirala bila su prisiljena izdržati, te im je na taj način onemogućeno osnaživanje izbjegavanjem neželjene situacije. Prije 20 godina su psiholozi odbijali uvađanje strategije integracije senzorne obrade u tretmanima ponašanja jer je to nešto što nije moglo biti promatrano i izmjereno. Agencije su tu strategiju htjele zaustaviti jer nije bila zasnovana na znanstvenim temeljima. Problemi sa senzornom integracijom nisi bili stvarni. I psiholozi i agencije su se bavile poslom mjenjanja ponašanja. Ali tretiranje autizma je više od puke promjene ponašanja. Ono što su djeca iznutra osjećala nije bilo prepoznato, razmotreno, niti cijenjeno. Cilj (promjena ponašanja) je opravdavao sredstvo (obuzdavanje, kažnjavanje i prisiljavanje na suradnju). Iako su odrasle osobe s autizmom intenzivno pisale o tim traumatičnim iskustvima, psiholozi su i dalje tvrdili da problemi sa senzornom integracijom ne postoje.

Danas se disfunkcija senzorne integracije pri autizmu prepoznaje. Nakon mnogo godina što su se osobe s autizmom zauzimale i zahtijevale da ih se čuje, ova iskustva su shvaćena ozbiljno. No, još jedna tema koja se u kontekstu autizma ne spominje mnogo je PTSP (PostTraumatski Stresni Poremećaj). Kod autizma se na PTSP ne sumnja često iz razloga što on najčešće nastaje kao posljedica seksualnog i fizičkog nasilja, te emocionalnih trauma uslijed ratnih zbivanja. No, postoje dokazi i za PTSP kod autizma. Mnoge odrasle osobe s autizmom svjedoče o iskustvima koji su vrlo slični posttraumatskom stresu. PTSP se javlja kada postoji vrlo snažan napad na živčani sustav. Rezultira kemijskim i strukturalnim promjenama u mozgu. Osoba doživljava tjeskobu, depresiju, izoliranost, te panične napadaje bez očitog razloga. Ponekad se javlja i bijes.

PTSP se može javiti nakon jedne ili više emocionalnih trauma. Također, može se javiti i kao posljedica dugotrajnog izlaganja stresa zbog teškog poremećaja senzorne integracije. Mnoge neverbalne osobe iz spektra sa teškim problemima sa senzorikom često doživljavaju intenzivne fizičke i emocionalne traume uslijed za njih preplavljujućih senzornih informacija. Obzirom da dijete nikada ne zna kada će se “bombardiranje” dogoditi, te se ono često dogodi bez najave, dijete je bespomoćno u samoobrani. Stalan oprez i panične reakcije imaju dugoročan učinak na živčani sustav, te se osoba godinama bori sa stresom i tjeskobom. Svaki puta kada je živčani sustav izložen napadu, javlja se panični napadaj koji je u osnovi povezan sa traumatičnim događajem. Za te osobe se panični napadaji događaju iz čistog mira. Niti ta osoba, niti osoba pored nje ne mogu razumjeti što je izazvalo paniku. Takva reakcija može biti potaknuta zvukom, bojom ili mirisom koju je osoba povezala sa traumatičnim događajem. Naša senzorna memorija je vrlo snažna. Kada su vam senzorna iskustva vrlo snažna i nedoslijedna kao kod osobe sa poremećajem senzorne integracije, preplavljujuće emocije mogu biti povezane i lako potaknute jednostavnom senzornom memorijom.

Stoga kada ste u kontaktu sa osobama sa težim oblikom autizma postupajte vrlo oprezno. Poštujte njihove komforne zone. Pripazite na to kako ih dodirujete i razgovarate s njima. Njihov živčani sustav je vrlo ranjiv i lako se traumatizira. Reakcije mogu biti vrlo snažne i obrambene. Te osobe mogu biti emocionalno razdražljive, te trebate biti vrlo mirni, nježni i suosjećajni. Čim primjetite obrambene reakcije, povucite se. Nikada ne gurajte dijete u situacije koje ga plaše. Vodite ih, a ono neka odabere brzinu svojih radnji. Neka osjete da posjeduju kontrolu kako ne bi nastupila panika. Naučite kakav dodir, koje riječi, radnje i stimulacije im pomažu da se osjećaju sigurno. Uvijek prvo slušajte i razumijte prije bilo kakve intervencije ili preusmjeravanja radnje. Uvijek pretpostavite kako je u podlozi obrambene reakcije jaki emocionalni preokret. Poštujte, suosjećajte, dozvolite osobi da se povuče, izbjegne neugodan osjećaj dok se ne oporavi. Naučite osobu vještinama smirivanja kako bi se lakše nosila sa tim snažnim osjećajima. Ali najvažnije je da osobu s autizmom naučite da se u vašoj prisutnosti može osjećati sigurno, te da vam može vjerovato i pratiti vaše vodstvo.

izvor

Dovraga, slušajte me! – riječi jednog djeteta

Kada kažem “ne”, pritiščete me još jače! Kada se opirem, kažete da ne surađujem i da se inatim! Kada sam toliko napet do mjere da se grizem, udaram po glavi ili sam agresivan, savladavate me ili kažnjavate! Zašto me jednostavno ne slušate?

Kada gledam u pod ili stranu, vjerojatno sam preplavljen. A vi tek onda još povećavate poticanje i tjerate da reagiram. To me navodi u paniku i postajem agresivan. Moje vještine nošenja sa stresom se raspadnu i mozak mi reagira negativno. Zašto to radite? Komuniciram s vama, a vi ne slušate! Da li je u tom trenutku toliko važno da slijedim vaše upute? Da li je toliko važno da tada podliježem vašim željama i potrebom za kontrolom? Zašto me ne poštujete i želite da budem uspješan? Zašto ne možete čuti što vam govorim? Zašto me tjerate na paniku i mahnitost? Kada reagiram, dobivam silu i prisilu. Dobivam kaznu ili još gore – savladavanje i prisiljenu suradnju.

Život je za mene već dovoljno težak. Normalne rutine kroz dan su meni veliki izazov. Naporno radim kako bih zadovoljio vaše zahtjeve, ali često postanem i preplavljen, a moje usvojene vještinu nestanu. Često sam toliko neorganiziran da ne mogu govoriti. Ne mogu odgovoriti na zahtjeve, ne mogu vas gledati. Moram se isključiti i osnažiti prije nego se slomim. Molim vas prestanite to smatrati inaćenjem i nesuradnjom. Molim vas shvatite da se mučim, da me boli i da želim pobjeći iz te situacije. Tada nije vrijeme za silu, već za suosjećanje. Molim vas slušajte me, ja komuniciram. Moj život je trenutno u vašim rukama. Budite vrijedni tog povjerenja. Ja želim biti uspješan, pratiti upute, zadovoljiti očekivanja. Ali trebam vašu podršku. Molim vas, prvo poslušajte. Imajte razumijevanje za moje protivljenje kako postajem preplavljen i pomozite mi da pobjegnem iz te situacije. Dajte mi vremena da se osnažim. Radite samnom umjesto da brinete o suradnji i kontroli.

Slušajte me, poštujte i vjerovat ću vašem vodstvu.

izvor

Prilagodba prije svega!

Kada dijete burno reagira, ponaša se neprikladno ili ne napreduje prema očekivanjima, često za to okrivimo dijete. Prvo nastojanje je usmjereno tome da se promijeni djetetovo ponašanje kako bi ono zadovoljilo naša očekivanja, umjesto da promijenimo očekivanja koja bi se prilagodila djetetu. Krivo se pretpostavlja kako je djetetova krivica što ne ispunjava naša očekivanja, te je dijete ono koje bi se trebalo promijeniti. Ovo može biti vrlo štetno po dijete, pogotovo obzirom na to da ono često nema usvojene vještine i sposobnosti kako bi izvršilo te promjene.

Kako bi izbjegli ovu zamku moramo krenuti sa pretpostavkom da dijeti čini sve što može ovisno u kakvu je situaciju postavljeno, te trenutnom razinom kojom se s tom situacijom može nositi. Vođeni tom pretpostavkom prirodan slijed jest da ćemo:

• preispitati naša očekivanja i zahtjeve koje postavljamo pred dijete, a u kontekstu njegovih stečenih vještina.
• smanjiti očekivanja i zahtjeve ili pružiti veću podršku pomažući djetetu da ih ispuni (ponekad je potrebno oboje).

Stoga, kada smo suočeni s određenim izazovima u ponašanju ili teškoćama pri usvajanju i učenju, potrebno je procijeniti tri osnovna uvjeta kako bi djetetu mogli pružiti podršku.

1. Promijenite zahtjeve i očekivanja

Budite usmjereni na postizanje djetetovog uspjeha mijenjajući zahtjeve. Da li se zahtjevi i očekivanja mogu prilagoditi trenutno usvojenim djetetovim vještinama? U obzir uzmite djetetova tjelesna, senzorna, kognitivna, društvena i emocionalna ograničenja. Senzorna stimulacija iz okoline može za dijete biti preplavljujuća. Društveni kontekst za dijete može biti zbunjujuć. I sam zadatak može biti teži no što je dijete sposobno izvršiti. Razlomite aktivnosti ili zadatak. Pojednostavite ga i u njegovo izvršavanje ugradite dodatnu podršku kako bi pomogli djetetu.

Promjene i prilagodbe su važne pri postavljanju djeteta pred zadatak. Da li je okruženje u kojem se dijete nalazi preglasno? Da li se u njemu istovremeno odvija previše aktivnosti? Da li postoji previše senzorne stimulacije koja opterećuje dijete i odvlači mu pažnju? Da li se mogu izvršiti prilagodbe kako bi se smanjilo senzorno preopterećenje (promjena rasporeda u prostoriji, slušalice ili čepići za uši, sunčane naočale ili prigušeno svjetlo…). Da li su postavljeni zadaci preopterećujući za dijete? Da li je zadatak kompliciran, s više međukoraka? Da li je pretežak ili prezentiran na pogrešan način? Da li se aktivnost može razlomiti na manje dijelove ili prikazati slikovitije? Da li možemo pomoći djetetu kako bi smanjili zahtjeve i prilagodili ih razini djetetovog izvršnog funkcioniranja? Da li je dijete sposobno izdržati neprestane zahtjeve? Kada se iscrpi djetetova mentalna energija, ono može vrlo brzo postati preplavljeno i isključiti se.

2. Promijenite interakciju s djetetom

Kada prilagodite zahtjeve/očekivanja prema djetetu, pogledajte kakvu imate interakciju s djetetom. Da li dijete treba pomoć ili vođenu podršku? Da li djetetu dajete informacije na primjeren način? Da li se dijete osjeća podržano i prihvaćeno ili ste prezahtjevni? Da li dijete prihvaća vašu podršku?

Kako bi dijete ostvarilo uspjeh, moramo pronaći odgovarajući pristup koji mu pomaže. Moramo se zapitati da li se dijete uz mene osjeća sigurno, prihvaćeno i udobno. Ako je dijete napeto, u strahu ili nesigurno uz naš pristup, pokušat će pobjeći i izbjeći naše vodstvo. Mnogi izazovi u ponašanju su direktno povezani s time kako se odrasli odnose s djetetom. Uz koji način interakcije (polagan i tih, ubrzan i izražajan…itd) dijete najbolje odgovara i reagira? Način na koji vršite interakciju s djetetom ima mnogo utjecaja na to hoće li se dijete osjećati sigurno u aktivnostima i zadacima.

3. Naučite potrebne vještine za uspjeh

Jednom, kada umanjimo zahtjeve uz pružanje kvalitetnije podrške i promijenjen pristup, tada se moramo koncentrirati na učenje djeteta vještinama kako bi ono moglo ispuniti zahtjeve. Ako dijete ima društvenih poteškoća u okruženju, trebamo poboljšati društvene vještine. Ako ima poteškoća sa kontrolom emocija, trebamo poboljšati vještine nošenja s emocijama. Ako dijete u školi ima problema sa čitanjem, potrebno je više raditi na usvajanju vještine čitanja. Na taj način djetetu dajemo potreban alat za savladavanje zahtjeva iz okruženja. Započnite s jednostavnim, postepeno nadograđujte, pružite potrebnu podršku i razvijajte vještine neophodne za uspjeh.

---

 

Kada zadovoljimo ova tri uvjeta nećemo odmah kriviti, prisiljavati, a kamoli kažnjavati dijete. Kada se dijete muči, mi smo ti koji trebamo izvršiti određene promjene – ne dijete. Mi smo ti koji postavljamo dijete u situaciju s kojom se ne može nositi. Stoga, prije nego okrivite dijete ili ga proglasite nekompetentnim, nastojte prilagoditi zahtjeve prema djetetu, način pružanja podrške i svoj način interakcije s djetetom. Tada ćete se i vi i dijete osjećati uspješnima u onome što radite.

 

izvor

“Nerazumno” ponašanje, što je to?

Često neko ponašanje djeteta s autizmom nama nema smisla. Čak se čini i nerazumno. Međutim, svako ponašanje je razumno i ima smisla ako možemo pogledati svijet očima djeteta. Kada smo u mogućnosti vidjeti kako dijete doživljava svijet oko sebe, ponašanje nam dobiva smisao.  Kako bi u potpunosti mogli razumjeti određeno ponašanje i pomoći djetetu, moramo vidjeti kako dijete proživljava određene situacije koje prethode tom “nerazumnom” ponašanju.

Vidjet ćemo smisao kada shvatimo kojim funkcijama takvo ponašanje služi i što dijete tim ponašanjem želi iskomunicirati. Čemu služi i što nam dijete time želi reći je važno kako bi mu mogli pomoći. Kada znamo smisao puno je lakše djetetu biti podrška i naučiti ga drugačijim, prikladnijim reakcijama. Moramo slušati, promatrati i istraživati kako bi shvatili smisao djetetovog ponašanja.

Moramo znati na što je dijete osjetljivo, koje su mu ranjivosti i trenutne usvojene vještine kako bi dokučili kako ono doživljava svijet. Često griješimo želeći unaprijed promijeniti djetetovo ponašanje bez da ga razumijemo. Ne samo da često ne procijenimo dobro, već niti ne prihvaćamo djetetove osjećaje pokušavajući promijeniti njega, a ne naučiti prikladnije načine zadovoljavanja djetetovih potreba.

Stoga, kada prvi puta primijetite “nerazumno” ponašanje, dajte si vremena za slušanje, promatranje i razumijevanje prije nego pokušate promijeniti djetetovo ponašanje.

 

izvor

 

Mislite li da mi je zabavno?

Mislite li da mi je zabavno dok vrištim, bacam se i neprestano udaram glavom o pod? Mislite li da uživam kada doživim slom pred drugima koji u mene zure? Mislite li da mi je zabavno kada ne mogu mirno sjediti, kada se zaletavam u zidove ignorirajući vašu pomoć? Mislite li da mi je zabavno dok suznih očiju gledam u prazno, dok vam okrećem leđa jer sam preplavljen i gasim se? Mislite li da mi je zabavno kada se udaram šakama u lice sve dok frustracija ne nestane? Mislite li da vas uživam gristi i udarati kada vas volim?

Kada slušam ljude kako raspravljaju o mom ponašanju pitam se što je to što ih navodi da volim to raditi, da pronalazim zadovoljstvo u stvaranju rasula, stresa i napetosti – kako sebi, tako i drugima? Da li mislite da bih to radio kada bih imao drugačiji način da riješim svoj problem? Kada burno reagiram kažete da samo tražim pažnju. I kao da ja u tome uživam, pa me ignorirate? Da li se ikada zapitate zašto ja uopće trebam vašu stalnu pažnju? Zašto se neprikladno ponašam kako bih je dobio? Umjesto da me ignorirate pokušajte me čuti i razumjeti me zašto se imam potrebu na takav način ponašati. Traženje pažnje je očiti razlog, ali zapitajte se zašto trebam toliku pažnju i zašto se tako ponašam da bih je dobio. Nemojte me samo ignorirati. To me neće ničemu naučiti, ali se zato osjećam usamljeno i neželjeno. To ne rješava uzrok mom ponašanju, niti me uči boljem načinu rješavanja problema.

Kada burno reagiram zbog zahtjeva koje ste pred mene postavili i prisiljavanja da surađujem, moje ponašanje ne nagradite mogućnošću da iz te situacije pobjegnem. Kažete da svojim ponašanjem manipuliram kako bih izbjegao stvari koje ne volim. Da li ste se ikada zapitali zašto imam potrebu da nešto izbjegnem ili od toga pobjegnem? Što je to u vašem zahtjevu što me tjera na bijeg? Ako većina djece spremno surađuje, zašto se ja tome odlučno opirem? Ne mislite li da se ne bih tako ponašao da se osjećam dovoljno sigurno i da znam kako riješiti problem? Ako je moj mozak preplavljen, kako mogu razmišljati i nositi se sa svime?

Zašto mislite da mi pomaže vaše inzistiranje da prolazim kroz događaje u kojima me preplave osjećaji? Kako mislite da ću se moći nositi sa situacijom ako mi je mozak preopterećen stimulacijom? Čemu me to uči ako u tim trenucima moj mozak ne upija nova znanja? Kako me onda prisiljavanje na takve situacije može naučiti da se s njima nosim?

Pitam se zašto si ne postavljate takva pitanja. Nazivate me manipulatorom, lažljivcem, da vas ne poštujem, da se inatim. Kao da ja namjerno izabirem takvo ponašanje. Kao da znam drugačije. Kada razgovarate o meni govorite kako se moram naučiti reagirati primjerenije, da ne budem razmažen, naučim cijeniti druge, da bolje surađujem. Govorite kao da se ja na neki način zabavljam svjesno birajući svoje reakcije. Ne vidite ono što vi trebate promijeniti, već mene prisiljavate na promjene. Grdite me, tjerate, kažnjavate, obuzdavate kao da se ja namjerno tako ponašam. Da li ste toliko blesavi da ne mislite kako bih se i ja ponašao kao sva druga djeca, samo da znam, mogu, da sam siguran u sebe? Da bih se i ja više zabavljao kroz suradnju, pažnju i nagrađivanje za pozitivne reakcije? Pogledajte moje lice! Pogledajte moje reakcije! Pogledajte moje osjećaje!

Kako vam pada na pamet da je meni zabavno?

izvor