Ej, dobar dan. Moje ime je Ivano!
Ja se ne zovem Ivano.
Mama mi je rekla da ne trebam sebe zvati Ivano, nego da je moje ime ; Ivano.
Shvaćam sve doslovno tako da kad me pitate kako se zoveš, neću vas razumijeti, ali ako me upitate kako je tvoje ime reći ću ga.
Moje ime je Ivano.
Imam 7 g. i visokofunkcionalni autizam.
To sam čuo od stričeka i teta gdje me mama vodi. Oni mi se svi smješkaju i kažu da sam veliki dečko i da sam puno napredovao.
Vidim ja i smiješak svojih roditelja kad kažu da me to slovo i brojka ne određuje. Oni samo misle da ja to ne primjećujem…
Mama mi svaki dan kaže da sam njezin poseban anđeo. I da je ponosna i sretna što me ima i što sam takav kakav jesam, jer sam njoj savršen. Ona kaže od glave do pete pa me onda škaklja. To mi je baš fora. Onda ja njoj kažem da ona ima žutu kosu ko banana i oči ko more.
Mami kažem da ju volim najviše na svijetu. Nju i tadičara. Znate, ja svoga tatu zovem tadičar. On to obožava.
Pomalo mi postaje jasan taj osjećaj voljeti. Ali samo kad kažem njima. Ne razumijem kad me pitaju što voliš najviše jesti…To ne znam. Možda se nisam samo još odlučio.
Zašto sam poseban?
Mene zanimaju drugačije stvari nego moje vršnjake. Volim liftove. Impresionira me unutrašnjost lifta. Koliko vas je primjetilo da postoji jedna stvar koja liči na kvačicu u vratima lifta? Mislim da je glavna karika u zatvaranju vrata. Pa kad vidite koliko silnih dijelova taj lift pokreće…a mi mislimo samo gumb i struja.
Impresioniraju me lampe i žarulje. Impresionira me žica. Ne mogu vam objasniti što vidim u tome. Možda jednog dana uspijem pa ćete biti ponosni na mene. Impresioniraju me stvari koje vi ne vidite ili su vam bez veze.
Ne poznajem osjećaje ljubomore i zločestoće.
Želim pomoći koliko mogu, znam i razumijem.
Puno sam toga naučio do sada. Naučio sam s mamom brojati do 100. Pa unazad. Pa se igramo naizmjence brojanja, ona pa ja. Obožavam slova. Volim pisati i crtati. Volim glazbu, pjesmu i ples. Čak mogu i čitati polako.
Muči me taj čovjek jer ga crtam golog, a ne sa odjećom…Umjesto gumbića na odjeći nacrtam mu cicke i pupak. Učim usporedbe…Veliko-malo, dugačko-kratko, visoko-nisko, toplo-hladno… Vi to učite usput e al’ ja se moram malo više potruditi.
Volim se družiti…ali vas ne razumijem ponekad. Ne znam što da vas upitam poslije; Bok,a kako se ti zoveš? Često ću vam odgovoriti ne i neću, ali shvatite me, ne znam što očekujete pa se branim. Teško mi je u mome tijelu. Sve mi je preglasno, presvijetlo, prebrzo… Moram često skakati po pilates lopti i trčkarati da sve podražaje izvana mogu procesuirati. Ali i vi frčete kosu i lupkate prstima i tresete nogama kad sjedite…Grizete nokte, jel tak?
Ne ljutite se ako vrisnem, a najčešće počnem plakati. Tada me je nešto jako uznemirilo.
Naučit ću i to kontrolirati. Moja mama kaže kad plačem da imam pravo biti tužan i da mogu to pokazati. Ne volim vidjeti kad drugi plaču jer ne znam kako da im pomognem. Najčešće zato plačem. Kažem kad sam tužan i kad trebam pomoć i utjehu.
Tako mi fali još tog govora…Da se napričam s vama. Da kažem to mi je lijepo, to mi je smiješno, to mi je bez veze….
Ali trudim se. Uporan sam. Ne odustajem. Moj je put strmiji i teži od mojih vršnjaka. Ali penjem se rukama i nogama. Imajte razumijevanja.
Nisam čudan .Nisam “retardiran”. Nisam netko tko će raditi probleme. Nisam normalan.
No što je to normalno?
Jeste li vi normalni? Ja znam pokazati kad se ne osjećam dobro i kada mi je dosta. Znate li vi?
Ja sam drugačiji. To nas čini različitima. A svijet raznolikijim i ljepšim. Moj mozak možda je drugačiji ali je i dalje prekrasan. Dozvolite mi da budem to što jesam, da budem svoj i da vas učinim ponosnima.
Upoznajte me.
Mogu biti i vaš poseban prijatelj.
Ivano
Napisala: Suzana Došen Rešetar
Autizam - jednaki u različitosti 