suzi3

Postoje dani kada ti se jednostavno plače.
Rijeđi su, dakako, nego u početku ali postoje.
Rana je to s kojom se pomiriš da ju imaš, paziš na nju, njeguješ ju, ali ona je tu…
Pa te zapeče iznova svako malo.
Čisto da te podsjeti na svoje postojanje.
Onda malo jaukneš od boli…od brige i od očaja.

Autizam je to.

Postoje dani kada ti se ne da objašnjavati iznova i iznova.
Jer misliš da te ne shvaćaju.
Jer znaš da te ne shvaćaju.

Postoje dani kada ti ide na živce ponavljajuća rečenica kako je on super.
Jer…on je dobro ali nije super.
Ali znaš to ti, zna to tata…I zna to dijete.
Osjeća on tu svoju različitost.
Trudi se svim silama biti jednak drugima.

Ali,teško je.
Njemu koji pokušava…nama koji ga pratimo.

Onda dođu dani kada zaplačeš kada ga vidiš kako stoji…nepomično stoji i promatra vršnjake.
Stisne te u prsima kada vidiš njegov pogled…Pogled koji bi želio, a ne može…
Ne zna početak, ne zna kraj.

Dođu tako dani kada plačeš.

Kada ga mrziš iz dna duše jer je upropastio tvoje predivno dijete.

Mrzim ga svaki dan i cijeli dan.

I plačem ponovno misleći o svjetloj budućnosti…ispirući ranu koja se upalila duboko u meni.
Misleći na sve one sitnice koje će mi izmamiti sutra osmijeh na lice…

One male sitnice koje će mi držati
glavu da se ne ugušim.

Napisala: Suzana Došen Rešetar