Moje dijete nije čudo!

Zapravo… nije on ništa veće čudo od bilo kojeg drugog djeteta. Naravno da je on pravo čudo za mene, kao uostalom i moja ostala djeca. Ali moram ovo reći jer stalno čujem ove riječi od osoba koji su upoznati sa Charlievim napretkom ili ga vide kako tipka.

“To je čudo!”

“Kakvo čudo!”

“Čudo je da može sve ovo!”

Razumijem. Razumijem zašto ljudi smatraju Charliev napredak čudom, pogotovo ako ga već neko vrijeme poznaju. A razgovori o čudima nam zagriju srce i dušu.

Ali, nije to čudo.

Što je to onda? Odgovor je vrlo jednostavan. To je naporan posao. Odlučnost i strpljenje. I rad, rad, rad. To je rezultat svakodnevnog rada na usvajanju njegovih vještina. Započeli smo s nekoliko slova i neumorno radili na brušenju motoričkih sposobnosti. S vremena na vrijeme izgledalo je kako sporo napreduje, ali je ipak postojao napredak. Kako je njegova napetost slabila, njegove vještine su se počele razvijati i napredak je postao izraženiji.

Nije sve ispočetka išlo lagano. A i danas ima dana kada ne ide glatko. Charlie će plakati, opirati se i boriti se kako bi mogao u dovoljnoj mjeri kontrolirati svoje tijelo da zadrži pažnju. Te dane sam sretna ako izvučem iz njega nekoliko rečenica u sat vremena, ako uopće i toliko izdrži sjediti na miru. Ostale dane lijepo surađuje i usredotočen je. Nikad nisam sigurna kako će to izgledati kada sjednemo i krenemo raditi.

Toliko je napredovao u godinu dana, ali svjesna sam koliko još ima posla pred njim. Prokleto napornog posla. Kontrolirati svoje tijelo i neprestanu potrebu za kretanjem, usredotočiti se na ono što treba tipkati. Pronaći točno određeno slovo i pritisnuti ga, jedno po jedno. To je izuzetno težak zadatak za dijete koje ima senzorne i motoričke poteškoće. Da biste to nazvali čudom, sav napor koji je on uložio, izgubio bi na važnosti.

Da, možete ga zvati odlučnim, motiviranim, predanim ili upornim. Možete ga čak zvati i pametnim (uistinu jest). On je borac i ima najveće srce od sve djece koju sam upoznala. Ali molim te, ne zovi ga čudom. On je mnogo više od toga.

izvor

Osnaživanje djeteta s autizmom – 2. dio

Nekoć se smatralo da 90% osoba s autizmom ima intelektualne poteškoće. Tijekom godina shvatili smo da uobičajeno testiranje inteligencije za neurotipičnu osobu ne može točno odrediti stupanj inteligencije za osobu s poremećajem iz autističnog spektra. Mnoge osobe s autizmom koje su označene kao “nisko funkcionirajuće” iznenadile su društvo svojim sposobnostima i postigle mnogo više nego što se od njih očekivalo. Još uvijek izjednačavamo izostanak vještine govora sa umanjenom inteligencijom i mogućnostima. Nažalost, dijagnozama nas tjeraju da smanjimo očekivanja prema njima, te im pružimo manje mogućnosti za njihov razvoj.

Ne možemo znati koliko je dijete intelektualno sposobno sve dok ono ima značajne osjetilne i komunikacijske poteškoće. Ako pratimo djetetove potrebe, njegov trenutačni oblik komunikacije, i brinemo o njegovom osnaživanju, dijete može odrastati i razvijati se i usprkos tim ograničenjima. Pretpostavimo da dijete ima određene sposobnosti iako trenutno nema usvojene određene vještine.  Imajte razumijevanja za njegov način učenja, kakvo je u odnosima i komunikaciji, kako se prilagođava svakodnevnim izazovima, te iskoristite njegove interese kao motivaciju. I što je najvažnije, podignite krajnje ciljeve visoko, a kratkoročne držite u realitetu. Nemojte govoriti “On to ne može i nikada neće moći“. Govorite „Sada ne može, ali može naučiti uz moju podršku“. Dajte mu priliku kao i svakom drugom djetetu. Udružite se za uspjeh i pružite mu vašu podršku.

Postoje mnoge osobe s autizmom za koje se smatralo da imaju velike intelektualne poteškoće, a koje su se kao osobe izgradile i postigle velike uspjehe (upravitelj tehnološkog tima, učitelji, bračni partneri i roditelji, zastupnici osoba s autizmom, odvjetnici, doktori…). Oni i dalje imaju izražene pojedine simptome autizma, ali su u potpunosti sposobne i samostalne osobe. Unatoč preprekama kroz koje su te osobe prolazile, unatoč boli i borbama koje su proživljavale, imale su snage da nam pokažu kako se osoba može uzdignuti iznad dijagnoze i ograničenih očekivanja!

Ne dozvolite da testovi stručnjaka umanje vaša očekivanja. Ako dijete ne savladava određene vještine, promjenite način podučavanja. Nemojte brzati sa pretpostavkom da vaše dijete nešto ne može naučiti. Podučavajte na drugačiji način. Nemojte dijete isključivati iz sudjelovanja u aktivnostima zbog neusvojene vještine. Dozvolite mu da sudjeluje istovremeno mu pružajući odgovarajuću podršku kako bi ono uspjelo. Dajte mu jednaku mogućnost kao što bi dali svakom drugom djetetu. Naša ograničavajuća očekivanja obuzdavaju dijete više nego njegov poremećaj. Neka osjeti mogućnost da razvije svoje vještine. Podržite dijete, ne isključujte ga. Neka sudjeluje, ali pružite mu sigurnost i podršku. Radije mu olakšajte, nego da ga udaljite iz aktivnosti. Mi moramo učiti od djeteta, kao što i ono uči od nas.

Nastavit će se…

Pročitajte 1. dio

izvor