Mnogi roditelji pokušavaju podučiti svoju školsku djecu da se založe za sebe i ono što im treba kada su pod stresom. Roditelji kod kuće razgovaraju sa svojom djecom o tome što učiniti, no dijete se u školi ne izjašnjava. Djeca se obično ne zauzimaju za sebe osim ukoliko im to olakša školsko osoblje. Postoji šest osnovnih razloga zbog čega se dijete ne zauzima za sebe.
- Nelagoda za potenciranje interakcije
- Strah od neznanja kako će nastavnik reagirati
- Ne žele privući pažnju na sebe
- Nesposobnost prepoznavanja osjećaja za nakupljeni stres
- Slaba sposobnost pamćenja onoga što bi trebao izraziti u ključnim trenucima
- Slabe izvršne vještine osmišljavanja što izraziti i kasnije to inicirati
Kako bi smanjili ove probleme surađujte sa školom kako bi utvrdili događaje koji uzrokuju napetost. Zatim napravite plan, te ispišite fotografije onoga što uzrokuje stres i koje prilagodbe dijete može zatražiti u tim situacijama. Neka nastavnik vodi dijete kroz prevladavanja poteškoća uzrokovanih stresom. Pomozite djetetu da nauči izraziti svoje osjećaje i potrebe. Kada dijete usvoji plan prepoznavanja i potrebne prilagodbe, te kada ga nastavnik vodi kroz situaciju, ono postaje svijesno koji su događaji za njega stresni, zna se izraziti kada je napet i konačno, zastupati se kako bi se stres smanjio.
Mnogi roditelji se bore sa prilagodom i podrškom dok se dijete školuje. Surovo buđenje nastaje kada dijete završi školovanje, te njihovo zastupanje ima manje utjecaja. Kada dijete s autizmom odraste, od njega se očekuje da se zalaže sam za sebe. Bilo da započinje raditi ili nastaviti školovanje, od njega se očekuje da sam zastupa svoje potrebe. U svijetu odraslih susreće sa sa velikom promjenom. Ostvaruje pravo na samostalne odluke i očekuje se da se umjesto roditelja sada sam zastupa. Davatelji usluga (poslodavac, škola, institucije) će slušati i razgovarati s njim, ne njegovim roditeljima. Osim ako za to mlada osoba s autizmom nije pripremljena, ta promjena može biti stresna, kako za roditelja, tako i za njihovo dijete.
Vještine samozastupanja ne dolaze preko noći ili sa osamnaestim rođendanom. Treba vremena za razvijanje i jačanje vještina potrebnih za zastupanje vlastitih potreba. Još od djetinjstva, roditelji su bili djetetovi zaštitnici i glasnogovornici, te donosili sve važne odluke. Vrlo je važno da roditelji i nastavnici nauče prenijeti te vještine djetetu kako odrasta. Kako to postići? Nije to velika promjena samo za roditelje koji su odlučivanjem umjesto djeteta i sebi stvarali određenu sigunost, već i za dijete kojem roditelji više nisu zastupnici. Prvo moramo sagledati od čega se sastoje vještine samozastupanja. Postoji mnogo vještina, ali ovo su neke osnovne koje uključuju:
- Da bi zastupali svoje potrebe morate biti svjesni svojih potreba! Osobe iz spektra moraju biti svjesne svojih slabosti. Ovdje treba uvrstiti senzorne slabosti, poteškoće u regulaciji osjećaja, komunikacijske i društvene poteškoće. Često roditelji postanu vrlo kompetentni na tim područjima, no nikada ne nauče dijete svjesnosti o svojim poteškoćama.
- Osim svjesnosti, osobe s autizmom koje se same zastupaju trebaju znati prepoznati koji uvjeti iz okoline uzrokuju probleme, te koje su potrebne prilagodbe kako bi se smanjili negativni utjecaji tih uvjeta. Osoba treba biti svjesna koje situacije uzrokuju najviše poteškoća i kako ih prepoznati. Kasnije mogu naučiti kako izbjeći te situacije, te kako se založiti za svoje potrebe.
- Osoba s autizmom treba imati i istančanu svjesnost o svojim prednostima kako bi njima mogla kompenzirati svoje slabosti. Također, te prednosti treba iskoristiti za razvijanje svojih vještina. Svi mi imamo svoje jakosti i slabosti. Osoba treba naučiti kako iskoristi sve svoje prednosti i koristiti područja u kojima te prednosti dolaze do izražaja.
- Osoba treba znati kako drugima uspješno iskomunicirati svoje potrebe, tražiti promjene koje su joj potrebne, sakriti slabosti (ako to želi) i uspješno prevladavati neizbježne društvene prepreke na koje će naići.
Kako naučiti te vještine? Kada započeti učenje?
Učenje bi trebalo započeti što ranije, još u ranom djetinjstvu.
- Kada primjetite i definirate poteškoće (osjetilne, emocionalne, kognitivne, društvene…), trebate razgovarati sa djetetom o njima. Nije važno da li je dijete verbalno ili ne. Ono vas može razumjeti ako budete jednostavni. Budite njihov unutarnji glas. Opisujte kako vi vidite njihove doživljavaje, posebice osjećaje; „X je tužan!“ Zatim povežite taj osjećaj sa događajem koji ga uzrokuje. „X je tužan jer tata ide na posao.“ Budite jednostavni i što je moguće jasniji. To će pomoći vašem djetetu da započne i samo imenovati svoje osjećaje, povezuje ih sa događajima, te nauči regulirati ono što osjeća.
- Nadalje, verbalizirajte kako se vi osjećate i što mislite, te kako se druge osobe osjećaju i što misle, ponovno povezujući događaje i osjećaje. Vođenje takvog dijaloga pomaže djetetu da stekne svjesnost o razmišljanima, osjećajima i doživljajima osoba oko sebe. Pomaže i da uvide kako se sve navedeno može razlikovati od onoa kako se ono osjeća i kako razmišlja.
- Kako prilagođavate situacije obzirom na djetetove poteškoe, govorite mu što radite. Rečenice mogu biti sastavljene na sljedeći način:
- Mijenjanje – „Gasim svjetlo jer te ono smeta“
- Prilagođavanje – „Stavit ćemo sunčane naočale jer je jako svjetlo koje te smeta“
- Strategija za prevladavanje napetosti – „Ako ti postane preglasno, reci nam – Ne! I otići ćemo.
Tako će dijete naučiti prepoznati svoje poteškoće i povezati ih sa potrebnim radnjama kako bi mu se pomoglo.
- Morate slušati svoje dijete i dati mu mogućnost da se izrazi. Da izrazi svoje osjećaje, razmišljanja, želje i potrebe. Mora naučiti kako iskomunicirati svoje želje i potrebe, isto kao što i mi njih moramo naučiti slušati. Bez obzira da li dijete komunicira verbalno, slikama, znakovima, gestama, izrazima lica ili pisanjem, trebamo mu dati priliku da se izrazi. Kada t nauči, trebamo ga slušati i poštovati ono što nam govori. To također može biti zahtjevno, ali mora početi čim ranije. Započnite davanjem jednostavnih izbora kroz dnevnu rutinu. Dajte mu izbor između dva jela, dvije majice za odjenuti, dvije igračke i slično. Započnite sa samo dva izbora i postepeno povećavajte mogućnost izbora. Prije nego skočite i odlučite umjesto djeteta, dopustite mu da sudjeluje i izrazi svoje mišljenje. Ništa što je za dijete, bez djeteta!
- Kroz godine naučite dijete da pregovara i surađuje. Prvo sa vama, a onda i s drugim osobama. Naučite ga da:
- Izrazi svoju zabrinutost
- Sluša zabrinutost drugih osoba
- Surađuje i stvara kompromise kako bi zadovoljio potrebe
Započnite što ranije i što jednostavnije. Neka dijete započne učite kroz odnos s vama, a kasnije i s drugim osobama.
- Naučite dijete kako da riješi problem. Slično pregovaranju i suradnji, naučite dijete da
- Imenuje problem
- Pronađe nekoliko mogućih rješenja za problem
- Ustanovi „za“ i „protiv“ svakom mogućem rješenju
- Odabere i isproba odabrano moguće rješenje
- Procjeni uspješnost izbora
Na početku će biti potrebna roditeljska asistenicija kroz ove korake, te razmišljanje na glas za jednostavne odluke koje roditelj uobičajeno donosi kroz dan. Kako dijete odrasta, naučite ga da koristi tablicu rješavanje problema, sa gore uključenim koracima.
Ove vještine se trebaju poticati kroz cijelo djetinjstvo. Kada dijete krene u školu, uključite ga u sve u procjenu svih prilagodni koje su potrebne kako bi njegove potrebe bile zadovoljene, a poteškoće umanjene. Objasnite mu što i zašto. Neka nastavnik pomogne u izražavanju djetetovih potreba kada se pojave kroz dan. Nastavnik treba naučiti i voditi ga kroz postupak kada i kako zatražiti pomoć, kako izraziti nezadovoljstvo i kada mu je potreban predah. Kako dijete odrasta, trebalo bi biti upoznato sa svim promjenama vezanim uz individualizirani program, te kako zatražiti prilagodbu ukoliko je izostavljena. Kada krene u srednju školu dajte mu sve više prava odlučivanja vezana uz svoj obrazovni pristup. Na kraju školovanja dijete bi trebalo imati glavnu riječ kada je njegovo obrazovanje u pitanju. Samozastupajuće vještine trebale bi biti prioritet kroz srednju školu. Roditelji bi te vještine trebali poticati, a nastavnici bi im trebali biti mentori.
Autizam - jednaki u različitosti 