Dragi Autizam: Hvala TI!

Moje ime je Erin i ja sam majka dječaka imenom Myles koji je upravo navršio pet godina.

Erin_Myles

Myles voli vlakove, iPad i Super Maria. Ima fotografsko pamćenje, stručnjak je za labirinte i video igrice svih vrsta. Ima prekrasan um i izmišlja priče s raznim osobama i događajima, tako da stvarno pomislite kao da ste tamo, u priči. Myles voli brzinu, smijeh – Myles voli svakoga. Myles ima autizam, i dok je autizam ispočetka djelovao kao prokletstvo, sada razumijem da je to upravo ono što mi je nedostajalo u životu – darovana mogućnost da pogledam na svijet drugačijim očima. Život pun strpljenja, suosjećanja, prihvaćanja, predanosti, vjere i bezuvjetne ljubavi bez obzira na prognoze i ishode.

Autizam je našu obitelj usmjerio u novu realnost. Onakvu, kakvu nismo očekivali, te je zaljuljao naš svijet iz temelja.

Nekad sam se pitala da li ću se izgubiti u prilagodbi pokušavajući popraviti nešto nepopravljivo, nešto što se ne da popraviti. Moja sposobnost da budem dobra majka, supruga i prijateljica je bila redovito iskušavana. Lagala bih kada bi rekla da mi je bilo lako. Nije. Zapravo, još uvijek nije. Najtočnije bi bilo rečeno da se tri godine unazad događalo najmračnije i najizazovnije razdoblje mog života. Preispitivala sam se što da radim, te kako da Mylesu pomognem, a istovremeno se pitajući: “Zašto ja?”

Pitala sam se da li ću imati snage da to sve izdržim gledajući kako Ti dozvoljavam da staneš između mog supruga i mene, mojeg djeteta i mene. Da li ću imati snage izdržati gledajući Te kako mi uništavaš moja instinska uvjerenja, sposobnost i snagu.

Teško je reći da li je za preokret zaslužan jedan određeni događaj. Iskreno, niti ne vjerujem da se radilo o samo jednom događaju. Pogledam li unazad, nisu stvari vremenom postale lakše ili jednostavnije. Samo je postalo drugačije, i sve što se promijenilo, promijenilo se u mojoj glavi. Način na koji sam doživljavala situaciju, emocionalno odvajanje od Mylesovog stanja, prihvaćanje suprugovih reakcija kao dio njegovog puta. Mene je situacija prisilila na proces samoprihvaćanja, sposobnosti da lakše živim svoj život, u ravnoteži. Nisu se promijenile okolnosti. Odlučila sam se usredotočiti na male uspjehe, Tvoju zamršenu ljepotu i ono što Ti izvlačiš iz mog sina, mog supruga, mene i svih oko nas.

Zbog Tebe sada vidim ljudskost u drugima. Umjesto da osuđujem, suosjećam. Natjerao si me da zavolim ljude. Zbog Tebe ne gledam druge samo kroz njihovu vanjštinu. U drugim osobama ne gledam samo njihovo ponašanje i izgovorene riječi.

Otprilike je to kao gledati život jednim zatvorenim okom, slušati svojim srcem. U ljudima vidim njihove unutarnje vrijednosti, njihove želje i mogućnosti. To nije bilo lagano za ostvariti ali se zasigurno isplatilo. Pokazao si mi tko su naši iskreni prijatelji i članovi obitelji. Prepoznajem one koji Te bez zadrške prihvaćaju i one koji su zabrinuti zbog Tvoje nepredvidljivosti.

Naučio si me povjerenju, vjerodostojnosti i kako biti ranjiva. Naučio si me kako zatražiti nečiju pomoć i osjećati se korisnom i vrijednom da tu pomoć dobijem. Ti si mi pokazao što je to prava ljubav. Nesebična i bezuvjetna ljubav prema sebi i drugima bez obzira na prognoze i ishode. Ljubav koja slavi svaki, pa i najmanji uspjeh. Ljubav prema životu u kojem nemam potrebu znati što će se dogoditi, potpuno se prepuštajući sadašnjem trenutku uz neizmjernu zahvalnost.

To nije svijet u stalnom blaženstvu. To je svijet koji je temeljen na ustrajnim radnjama, ljubavi i posvećenosti. Događa se neuspjeh za neuspjehom, ali Ti si mi pokazao da neuspjeh nije drugo ime za poraz. Neuspjeh je samo dokaz da ono što sam pokušala nije ostvarilo željeni ishod. Pokazao si mi kako da ostanem predana, da se priberem, prilagodim i pokušam nešto na drugačiji način – bilo to roditeljstvo, brak, prijateljstvo, obitelj ili posao.

Ne mogu ustvari reći da sam sretna što si Ti ušao u naše živote. Mogu reći da zahvaljujući prihvaćanju Tebe, koji si došao u naš dom i postao sastavni dio naših života, gledamo život drugačijim pogledom i vidimo koliko je život lijep.